Ivana Peranić, umjetnička direktorica festivala TranziT – europskog festivala suvremenih kazališnih praksi: Ne želim umjetnički rad reducirati na puku provokaciju. Provokacija je zapravo u oku promatrača i nerijetko predstavlja konstrukt javnosti koja, kad je okine neka tema, olako upisuje umjetničkom izričaju etiketu provokacije. Etiketa provokacije dolazi od strane onoga kod koga umjetnička obrada takve teme izaziva snažnu emocionalnu reakciju s kojom se ne može nositi na odrastao i zreo način.
Diskriminacija na ulici, u taksiju, u bolnici, priče o odnosu tijela i vjere, priče o fanatičnom odnosu spram pape Wojtyłe, rubne šale na račun klera, na račun shvaćanja feminizma (to je ono što pretvara naše žene u lezbijke, da parafraziramo šalu). Rubne teme – doduše, u ovom uvodniku pomalo tendenciozno posložene – čak i za Hrvatsku, a kamoli Poljsku, odakle s predstavom Žgaravica (Heartburn) dolaze Eva Rufo i Rachel Karafistan. Radi se, zapravo, o internacionalnom kazališnom duetu Kazališta Cosmino (autorice podrijetlo vuku iz Poljske, Njemačke i Ujedinjenog kraljevstva, zbog čega se u predstavi govori na sva tri jezika) koji je sredinom mjeseca otvorio Europski festival suvremenih kazališnih praksi TranziT u Rijeci. Pred auditorijem poluprazne dvorane HKD-a na Sušaku, dvije umjetnice su progovorile o sasvim intimnim pričama koje su, kako su ispričale na panelu poslije predstave, prezentirale i pred manje gostoljubivom publikom kazališnih festivala konzervativnog naginjanja u Poljskoj.
Rat, pripadnost i dom neke su od tema koje će biti ispričane medijem suvremenog teatra u iduća dva mjeseca TranziT-a, pokretom, plesom, neverbalnim teatrom… O viđenom i onom što tek čeka festivalsku publiku, iskustvu rada na nezavisnoj sceni, odnosu spram institucija, teškoćama projektnog rada pričamo s Ivanom Peranić poslije otvorenja kazališnog dijela festivala (uz kazalište, festival potiče i participativnu praksu, radionice s plesačicama, redateljima, glumicama i glumcima).
Nakon predstava ste rekli i to da vam je prilikom pregledavanja brojnih prijava, svojevrstan kriterij bio taj da prijavu možete odgledati u jednom dahu. Koje su odlike takve predstave u području suvremenog teatra?
Za ovogodišnje izdanje festivala došlo je preko 140 prijava, što predstavlja ogromnu brojku jer smo prethodnih godina imali do tridesetak prijava. Neinstitucionalna je scena dovoljno bogata da bi mogla podnijeti puno više festivalskih poziva poput našega, a suvremeno kazalište još uvijek ostaje prilično nevidljivo za širu publiku. Kod pregledavanja prijava prvi signal mi obično bude činjenica da video snimku mogu pogledati u jednom dahu, i to prije čitanja pozadinske priče.
Nakon gledanja razmišljam o kazališnom jeziku predstave i u kojoj je mjeri autentičan način na koji umjetnici progovaraju. Koja potreba stoji iza koncepta predstave? Zašto baš o tome autorica ili autor žele govoriti? Koja im je namjera? Na koji je način obrađena tema i o čemu govori?
Zatim dolazi ukupni dojam kazališne posloženosti i način na koji rad komunicira s publikom. Kod predstave mi je važno da je visoke umjetničke kvalitete. Kazališna predstava ili rad mora biti majstorski odrađena uključujući sve elemente od glumaca, izvedbenih alata, koncepta, do korištenja rekvizita, scenografije, svjetla, glazbe, kompozicije i, konačno same dramaturgije predstave.
Prva je predstava progovarala o specifičnim ženskim iskustvima, odnosu vjere spram ženskog tijela, konzervativizmu, a slijede predstave koje tematiziraju rat, kamikaze, pripadnost, dom… Svašta tu ima. Radi se o temama koje predstavljaju osjetljiv teren za današnje društvo. Sudionice i publika su se u razgovoru poslije prve predstave činile prilično skeptičnim i pesimističnim oko budućnosti. U kojoj mjeri mislite da različite društvene skupine mogu programski sadržaj shvatiti kao provokaciju?
Provokaciju samu po sebi nikada ne smatram kao kriterij pri odabiru programa.
Umjetnici su ljudi kojima je umjetnost profesionalni poziv i potreba, ljudi koji su nerijetko visoko educirani za svoj posao. Tako smo u prvoj predstavi imali primjer visokoobrazovane osobe koja je svoj umjetnički rad i stvaralaštvo potkrijepila doktorskim radom. To su ljudi koji su posvetili svoj život umjetničkoj djelatnosti i umjetničkim se radom profesionalno i predano bave kao i bilo koji drugi profesionalac u području ekonomije, prava, arhitekture, sporta…
Ne želim umjetnički rad reducirati na puku provokaciju. Umjetnici se izražavaju na sebi svojstven način, a umjetnost je njihovo područje djelovanja. Provokacija je zapravo u oku promatrača i nerijetko predstavlja konstrukt javnosti koja, kad je okine neka tema, olako upisuje umjetničkom izričaju etiketu provokacije.
Pitanje što umjetnost predstavlja u današnjem društvu bi trebalo postati predmetom rasprave za cijelo društvo, a ne samo za umjetnice i umjetnike.
Rachel Karafistan, glumica i koautorica jučerašnje predstave Žgaravica, doživjela je nesretnu sudbinu pobačaja i vjerujem da svaka žena koja je to doživjela zna koliko je to iskustvo teško i koliko je traumatsko. I ona je o tome govorila na sebi svojstven način jer ima umjetnički dar, znanja, vještine i kazalište kao svoj mediji. Etiketa provokacije dolazi od strane onoga kod koga umjetnička obrada takve teme izaziva snažnu emocionalnu reakciju s kojom se ne može nositi na odrastao i zreo način.
I umjesto da se etiketira rad kao provokaciju, trebalo bi pauzirati na trenutak, zastati i zapitati se zašto je tomu tako, zašto me ova tema ili rad “trigerira” – provocira, što je to u meni zatomljeno ili nesvjesno, i budi tako snažnu reakciju. Tako se dolazi do samorefleksije i postavljanja temelja za osobni rast, gdje se preuzima odgovornost i ne projicira svoja vlastita sjena na druge.
Ipak, ovdje se radi o važnim temama. Smatrate li da ovakvim odabirom tema ovakvim festivalima popunjavate prostor koji je ostao ispražnjen djelovanjem gradskih i nacionalnih kazališta, odnosno kazališnih institucija?
Za lokalnu scenu, koju, na kraju krajeva, najbolje poznajem, smatram da ima puno i institucionalnih i neovisnih radova koji se bave suvremenim i angažiranim tematikama. Na sceni sam od devedesetih i stvari su se dosta promijenile. U Rijeci nam najviše fali središnji prostor koji bi okupljao suvremene izvedbene umjetnike i autorice i autore. Suvremen prostor je krucijalno polazište od kojega bi mogli krenuti stvarati publiku. Ljudi bi se povezali, radili i surađivali na različitim programima. Sa sličnim problemima vjerujem da se suočavaju i institucionalna kazališta. Angažirane teme, unatoč (ne)prilikama, ovdje nisu rijetkost.
Ipak, mislim da je ovo pitanje za ljude koji strateški planiraju kulturne politike, odnosno one koji bi to trebali raditi. Na primjer, što se tiče Rijeke, u prošlom mandatu gradske uprave gradonačelnik Marko Filipović ukinuo je Odjel za kulturu i povezao ga s drugim odjelima. Dakle, imamo veliki kontrast od 2020., i Rijeke kao Europske prijestolnice kulture kada kulturna pitanja postaju glavnom okosnicom gradskog identiteta i planiranja, do samo nekoliko godina poslije kad nastupa potpuna suprotnost.
Mislim da je na političkoj garnituri ovoga grada da vidi vidi što će s nezavisnom kulturom i što će sa svim festivalima kojih sada ima stvarno dosta u Rijeci, kako će strukturirati i voditi potencijal koji zasigurno postoji.
Kako su se stvari promijenile od sredine devedesetih, od kada djelujete kao umjetnica?
Suvremeno je vrijeme donijelo nove tehnologije i radikalno promijenilo navike publike. Naši su se umovi navikli na puno informacija, a ja bih rekla da je kazalište meditativniji medij, a pogotovo suvremene kazališne prakse, kojima glavni cilj nije primarno zabava i distrakcija već zaron u sebe.
S druge strane, puno je više izbora dostupno, ali istovremeno i manje sredstava za pojedine kulturne događaje. Došlo je do fragmentizacije kulturne i kazališne publike.
Može li, s obzirom na manjak sredstava, suvremeni teatar ipak opstati?
Suvremeni će teatar opstati zahvaljujući entuzijazmu i okretnosti scene, pomnom strateškom planiranju te uz potporu na državnoj, županijskoj i/ili gradskoj razini, a pogotovo kroz programe koje provodi Europska unija. Međutim, postoji i to iskustvo rada na europskim projektima, pogotovo kada na projektu radimo kao vodeći partneri, pa morate sve inicirati, voditi i koordinirati. Ogroman organizacijski teret padne na umjetničku organizaciju koja nema ljude na plaći, infrastrukturu, često niti ured. Osim umjetničkim poslom, valja se baviti i pedantnim administracijskim poslom. Uvjeti koje nameću donatori ne odgovaraju u potpunosti potrebama umjetnika jer je umjetnik onda dužan pretvoriti se u birokrata.
