„Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“, kaže članak 3. Europske konvencije o ljudskim pravima. 27 država članica, uključujući Hrvatsku, žele da se taj članak izmijeni kako bi mogle, između ostalog, vraćati migrante u zemlje u kojima im prijeti opasnost od mučenja, navodeći slučajeve „stranih kriminalaca“. „Ako je moguće umanjiti zaštitu od mučenja u slučajevima deportacija, vrlo je lako opravdati i slabljenje drugih prava i zaštita. Posljedica je – manje prava za sve“, ističe Andrea Jelovčić iz CMS-a.
U javnosti je ostalo neprimijećeno da je Hrvatska bila jedna od 27 država potpisnica zahtjeva za reviziju Europske konvencije o ljudskim pravima predočenog na sastanku ministara pravosuđa Vijeća Europe 10. prosinca 2025. U izjavi, ističu, smatraju nužnim „osigurati da je okvir Konvencije prikladan za rješavanje današnjih izazova”, a izazovi se odnose uglavnom na – migracije. U tom kontekstu sporni su im članci 3 Konvencije koji navodi kako „nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju“, te 8, da „svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja“.
„Opseg ‘nečovječnog i ponižavajućeg postupanja’ prema članku 3., koji je apsolutno pravo, trebao bi biti ograničen na najozbiljnija pitanja na način koji ne sprječava države stranke da donose proporcionalne odluke o protjerivanju stranih kriminalaca ili u slučajevima udaljavanja ili izručenja, uključujući slučajeve koji pokreću pitanja u vezi sa zdravstvenom skrbi i zatvorskim uvjetima“, ističu potpisnice, a to su uz Hrvatsku, Danska, Italija, Albanija, Austrija, Belgija, Bugarska, Češka, Estonija, Finska, Mađarska, Island, Irska, Latvija, Litva, Malta, Crna Gora, Nizozemska, Norveška, Poljska, Rumunjska, San Marino, Srbija, Slovačka, Švedska, Ukrajina i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Ukratko, potpisnice žele imati mogućnost da vraćaju migrante ili izbjeglice u zemlje u kojima im prijeti mogućnost mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, a bez da ih Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu za to kažnjava. Riječ je o međunarodnom sudu Vijeća Europe koji tumači Europsku konvenciju o ljudskim pravima, a koji je više puta donosio i presude protiv Hrvatska u slučajevima kršenja ljudskih prava izbjeglica i migranata, o čemu redovito obavještava Centar za mirovne studije (CMS).
Ovaj zahtjev koji potpisuje i Hrvatska u CMS-u ocjenjuju „sramotnim“, te naglašavaju kako se njime osporava i samo pravilo da se od zaštite apsolutnih prava nikada ne smije odstupati, ni u kojim okolnostima. Smatraju da to otvara vrata tretiranju zabrane mučenja, ali i prava na život te zabrane ropstva i proizvoljnog kažnjavanja opcionalnim i podložnim iznimkama.
„Kada vlade počnu tretirati ljudska prava kao uvjetna i primjenjiva samo na određene skupine u društvu te se logika može vrlo brzo proširiti. Ako je moguće umanjiti zaštitu od mučenja u slučajevima deportacija, vrlo je lako opravdati i slabljenje drugih prava i zaštita. A posljedica su onda slabija prava za sve. Drugim riječima, radi se o prijedlogu koji pod maskom ‘zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda’ te ‘prevencije trgovine ljudima’, zapravo čini upravo suprotno – gazi naše vrijednosti te postojeća svima nama zagarantirana prava“, ističe Andrea Jelovčić iz CMS-a.
Ovaj zahtjev nastavak je trenda oslabljivanja Konvencije koji traje posljednjih godina, pa je tako još u svibnju 2025. na inicijativu Italije i Danske devet država članica EU-a, među kojima tada nije bila Hrvatska, objavilo otvoreno pismo u kojem su izrazile zabrinutost zbog „preširoke interpretativne prakse“ Europskog suda za ljudska prava i zalagalo se za veću diskreciju država u pitanjima migracija.
„Iako je pismo oblikovano kao poziv na ravnotežu, ono zapravo dovodi u pitanje ovlasti Suda nad postupanjem država s migrantima“, ocjenjuju Jasper Krommendijk, profesor ljudskih prava sa Sveučilišta Radboud Nijmegen i Lina Sophie Möller, istraživačica specijalizirana za pravna pitanja u vezi ljudskih prava sa Sveučilišta u Freiburgu.
U tom se otvorenom pismu navodi i kako se „moramo biti u stanju suprotstaviti neprijateljskim državama koje instrumentaliziranjem migranata na našim granicama pokušavaju iskoristiti naše vrijednosti i prava protiv nas“, što u praksi može značiti svašta. Instrumentalizacija migracija spominje se i u zahtjevu iz prosinca.
„Vidljiv je politički karakter tog zahtjeva koji se očituje korištenjem popularnih fraza, poput teze o ‘instrumentalizaciji migracija’ – ideji da neke zemlje, primjerice Bjelorusija, namjerno šalju izbjeglice dalje kako bi destabilizirale susjedne države. Međutim, za dodjelu međunarodne zaštite presudna je isključivo individualna situacija svakog tražitelja azila. Nije i ne smije biti važno je li osoba bila žrtvom geopolitičkih igara nekih država i vlada“, kaže Jelovčić.
Pod „instrumentalizacijom“ migracija tvrdi se, primjerice, da su neke osobe „namjerno slane“ iz Bjelorusije u Poljsku.
„To je u potpunosti ireleventno. Ako osobi prijeti mučenje ili nečovječno postupanje u zemlji podrijetla, ta osoba mora dobiti zaštitu koja obuhvaća i zaštitu od protjerivanja. S druge strane – ako joj zaštita nije potrebna, postojeći zakoni već omogućuju povratak, pa izmjene međunarodnog prava i prakse tu nisu ni potrebne“, tumači Jelovčić.
Ministri pravosuđa su ipak u prosincu usvojili zaključke u diplomatskim tonu te nisu pozvali na izradu 17. dodatnog protokola Konvencije što bi bio formalni put za izmjenu Konvencije no najavili su da će se ponovno sastati u svibnju u Moldaviji. Tada će donijeti deklaraciju kojom se potvrđuju obveze ili vodeća načela, što nije pravno obvezujuće, ali namijenjeno je utjecaju na sudsku praksu i presude europskih sudova, tumači Guardian.
„Radi se o pritisku trenutno vladajućih desnih stranaka, često podržanom populističkom retorikom umjesto stvarnim činjenicama, usmjerenom na odluke koje će u budućnosti donositi sudovi i pravna struka. Takav pristup prijeti neovisnosti pravosuđa i univerzalnoj zaštiti ljudskih prava jer se umjesto argumentirane rasprave gura politička agenda koja bi mogla potkopati apsolutna prava zajamčena Konvencijom“, ističe Jelovčić.
Pritisci na Europsku konvenciju o ljudskim pravima, dokument koji je već 75 godina na snazi, samo su jedan u nizu poteza s ciljem zakretanja politike migracija od ljudskih prava prema represiji. U nekim državama, kao što je Ujedinjeno Kraljevstvo, pojedine političke struje zagovaraju čak i povlačenje iz Konvencije.
U CMS-u ističu da je politika koja ne tretira sve jednako, kakvu ovom izjavom zagovara i hrvatska vlada, već postaje vidljiva i u praksi.
„Već pri pružanju besplatne pravne pomoći jasno vidimo kako se oblikuje dvostruki standard pravde. S jedne strane, osobe optužene za teška kaznena djela nad izbjeglicama i drugim migrantima često prolaze nekažnjeno, a njihovi slučajevi godinama ostaju zaboravljeni u ladicama. S druge strane, osobe migrantskog podrijetla završavaju u istražnom zatvoru i zbog manjih prekršaja, pod izlikom da kod njih postoji veći rizik od bijega. Takva dvostruka mjerila šalju jasnu poruku: za neke pravda postoji, za druge ne“, zaključuje Jelovčić.
O’Flaherty: O kome će se sljedeći put raditi
Povjerenik za ljudska prava Vijeća Europe Michael O’Flaherty istaknuo je za Guardian kako „korelacija migracija i kriminala ne odgovara stvarnosti“.
„Za svaki centimetar koji se ustupi, bit će tražen još jedan centimetar. Gdje se to zaustavlja? Na primjer, fokus je trenutno uglavnom na migrantima. Ali o kome će se sljedeći put raditi? Moramo se oduprijeti pokušajima da se migranti pretvore u skupinu s manje prava. Nakon što se stvori presedan za dodjeljivanje određenim skupinama manje prava, to bi značilo opasan sklizak teren za sve. Rizik od daljnjeg ukidanja prava dramatično bi se povećao“, zaključio je O’Flaherty.
