„Daleko su lezbijke, biseksualne, trans i queer žene, kao i nebinarne osobe u Hrvatskoj od jednakih mogućnosti u pristupu zdravstvenoj skrbi”, kaže Antonija Stojanović iz Lezbijske organizacije Rijeka LORI. Većina lezbijki i biseksualnih/panseksualnih žena koje su sudjelovale u istraživanju udruge i dr. sc. Marine Štambuk nisu se ni „autale“ svojim liječnicima. „Pitanja koja nam liječničko osoblje postavlja uglavnom polaze od pretpostavke da ste strejt ili cisrodni i zato se ljudi nerijetko odluče ne povjeriti nikome od osoblja“, pojašnjava Stojanović.
Većina lezbijki i biseksualnih/panseksualnih žena koje su sudjelovale u istraživanju „S margina u fokus – zdravstvena skrb za lezbijke, biseksualne, transrodne i queer žene“ autorice dr. sc. Marine Štambuk i Lezbijske organizacije Rijeka LORI nisu se „autale“ svojim liječnicima. „Uglavnom ja se ne autam nikome, ni ginekolozima. Prvo, jer me strah da me neće shvatiti ozbiljno“, navodi tako jedna lezbijka, sudionica istraživanja.
„Sudionice fokus grupa posebno su izdvojile osjećaj brige i straha od gubitka liječnika ili od negativnih promjena u zdravstvenoj skrbi u slučaju kad bi oni znali njihovu spolnu orijentaciju.
Treba razumjeti da kad netko ide na preglede, ili po medicinsku pomoć, ta je osoba već u startu ranjiva, često i zastrašena, i najmanje što joj treba jest da doživi neku diskriminaciju, ili uskraćivanje usluge, osudu. Pitanja koja nam liječničko osoblje postavlja, pristup je uglavnom heteronormativan, pretpostavlja se da ste strejt (i/ili cisrodni), i zato se nerijetko ljudi odluče ne povjeriti nikome od osoblja“, pojašnjava Antonija Stojanović iz udruge LORI.
Taj strah i posljedično zatajivanje informacija dovodi do toga da dio populacije ne dobiva adekvatnu liječničku skrb, pa čak i do toga da mnoge žene ne idu redovito na ginekološke preglede.
„Nažalost ovo istraživanje pokazuje ono što i vidimo u praksi: ako nemamo mogućnosti biti otvorene po pitanju svoje orijentacije u sklopu samog sustava, male su šanse da ćemo unutar tog sustava zatražiti neki vid podrške zbog tog nedostatka povjerenja. To često dovodi do oslanjanja na izvaninstitucionalne programe, poput programa udruga – tamo gdje takav sustav podrške postoji, primjerice u nekoliko većih gradova. Osim na udruge, ispitanice potvrđuju i da će se prije odlučiti podršku zatražiti privatno. Osim što se tiče ginekologa i ginekologinja, oslanjanje na privatni sektor snažno je prisutno i kod brige za mentalno zdravlje“, kaže Stojanović.
Jedan od zaključaka istraživanja upravo ukazuje na to da je pristup podršci i zdravstvenoj skrbi vezano uz mentalno zdravlje i dalje vrlo ograničen. Neke promjene vezane za zaštitu mentalnog zdravlja unutar javnih zdravstvenih ustanova se događaju, ali sporo. Većina sudionica ovog istraživanja išla je ili još uvijek ide privatno na psihoterapiju, a mnoge su od njih imale iskustva i s psiholozima i psihijatrima u sustavu javnog zdravstva, i negativnih i pozitivnih.
Kako ih se većina nije “autala” liječnicima, lezbijke i biseksualne te panseksualne sudionice istraživanja navode da uglavnom nisu doživjele direktnu diskriminaciju. Kako navodi jedna od sudionica lezbijske orijentacije, „teško mi je pričati o diskriminaciji kad nisam aut svojim doktorima“.
No, transrodne sudionice jesu doživjele direktnu diskriminaciju. Primjerice, navode kako im liječnici obiteljske medicine i endokrinolozi nisu pravovremeno izdavali uputnice koje su im u različitim fazama bile potrebne ili su im davali neugodne komentare. Transrodne osobe u Hrvatskoj se generalno suočavaju s najvećim nedostatkom adekvatne zdravstvene skrbi u Hrvatskoj, a i skrb koja postoji je centralizirana, uglavnom je ograničena na Zagreb, te su siromašne i osobe iz daljih područja u posebno ranjivoj poziciji. U pojedinim kliničkim bolničkim centrima trans osobama uskraćuje se zdravstvena skrb unutar osnovnog zdravstvenog osiguranja te imaju ili otežan pristup, ili ga niti nemaju uopće, potrebnim zdravstvenim uslugama, posebno onima vezanima za operaciju afirmacije roda.
Istraživanje donosi i Smjernice za unapređenje adekvatne i dostupne zdravstvene skrbi te razvoj zdravstvene pravednosti za LGBTIQ osobe u kojima iz udruge navode kako je neophodna edukacija medicinskog osoblja na svim razinama kako bi ti ljudi mogli pružati adekvatnu zdravstvenu skrb.
„To je direktna dogovornost najviših instanci: Vlade i Ministarstva, odatle kreću vrijednosti, nacionalne strategije i planovi. Ako tu nema volje, teško da će na nižim instancama doći do sustavnih pozitivnih pomaka. No, i kada se kreiraju važni dokumenti, potrebno je pratiti njihovu provedbu, jer inače imamo samo ‘mrtvo slovo na papiru’“, kaže Stojanović.
U Smjernicama ističu i kako je potrebno osigurati jednostavne i dostupne mehanizme za prijavljivanje i sankcioniranje neprofesionalnog ponašanja osoblja u zdravstvenom sustavu kao što su diskriminacija, neugodna iskustva, kršenje povjerljivosti informacija i slično.
U svrhu poboljšanja pružanja jednake zdravstvene skrbi za LBTQ žene izdvajaju se još neke mjere, a to je izjednačavanje mogućnosti korištenja medicinski potpomognute oplodnje unutar hrvatskog zdravstvenog sustava za žene bez partnera i ženske istospolne parove, kao i prava na posjete u bolnici za partnere koji nisu u životnom partnerstvu.
“Prostora za poboljšanje u tom smislu itekako ima, daleko su lezbijke, biseksualne, trans i queer žene, kao i nebinarne osobe u Hrvatskoj od jednakih mogućnosti u Hrvatskoj”, zaključuje Stojanović.
