Odjeci slučaja Thompson: Insistiranje na potpunom poistovjećenju etnonacionalnog rodoljublja i državnog domoljublja, odnosno poistovjećenje državnog patriotizma i nacionalnog hrvatstva potpuno zanemaruje pripadnike nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Posljednjih mjeseci u Hrvatskoj se sve češće stvara dojam da se domoljublje mora dokazivati. Ne kroz poštovanje ustava ili institucija, nego kroz glasnoću javnih rituala i spremnost na političko svrstavanje. Rasprave koje su se razvile oko koncerata Marka Perkovića Thompsona i dočeka rukometaša pokazuju koliko takva logika može brzo prijeći iz kulturnog fenomena u politički problem. Odnosno, kada političke institucije počnu popuštati pritiscima radikalnog patriotizma, granica između političkog oportunizma i potkopavanja ustavnog poretka postaje opasno tanka.
Nema dugo, tek nekoliko mjeseci, upozorili smo da je Perkovićev koncert na Hipodromu bio najava onoga što nas čeka u bliskoj budućnosti. Mirno marširanje u crno odjevenih mladih i nešto starijih koji su sa svih strana došli u Zagreb bio je poruka da će, u narednim iteracijama, njihov hod i ponašanje biti drukčiji. Zaiskrilo je već pred Novu godinu. Kada je gradska vlast otkazala drugi koncert istog pjevača u Areni jer je zloupotrijebio dopuštenje za prvi, nekoliko dana prije, kada je frenetičnu publiku naveo da uzvikuje ustaški pozdrav, u javnosti su počele prijetnje gradonačelniku, i to ne samo od opskurnih udruga, već i od saborskih zastupnika. Posljednju godinu svjedočili smo kako pritisci takvih vrsta dovode do otkazivanja priredbi koje nisu po volji samoproglašenim domoljubima, i to ne samo onih koje bi mogle biti sporne ili provokativne. U ovom slučaju, nametanja priredbi koje su po volji „domoljubima“. Istovremeno, te su „domoljubne“ udruge i pojedinci, bez straha od sankcija, uporno ponavljale pozdrav.
Taj je ustaški pozdrav Ustavni sud proglasio neustavnim, odnosno u suprotnosti s Ustavom. Očito kršenje Ustava ostalo je nesankcionirano i dolijevalo je ulje na vatru, rasplamsavajući hrabrost i odlučnost sve većeg broja pojedinaca, udruženja i političara da, preko Perkovića dodatno provociraju, polako stvarajući sve snažniju frontu, sklonu ostracizmu svega što smatra nehrvatskim ili nedovoljno hrvatskim. Tako smo se kao društvo našli u zamci da strepimo od prozivanja za nedostatak domoljublja koje se, u općoj percepciji, poistovjećuje s rodoljubnim, od bilo kojeg pojedinca ili grupe, bez argumenata, proizvoljno i, vrijeme je pokazalo, sve nasilnije. Mirni dolasci na koncert u organiziranim grupama s prepoznatljivim insignijama prerast će u drukčije, zlokobnije. Ili već prerastaju.
Neustavne radnje, ponašanja koja prolaze bez sankcija, osim što stvaraju pravnu i opću nesigurnost, društvo vode u prijezir zakona i institucija, podjele vlasti i ljudskih prava. Nedefinirano i usko shvaćeno domoljublje za koje kriterije uspostavljaju neformalne skupine i nepozvani i nekvalificirani pojedinci postaje jedinom vrijednošću te, vremenom, lakmus papirom za izopćenje idejnih i ideoloških suparnika, onih koji drukčije misle i osjećaju. Čak i one koji nisu dovoljno glasni i isključivi u svome domoljublju ili rodoljublju. Niz incidenata nastalih nakon otkazivanja dočeka rukometaša u Zagrebu koji je mogao biti percepiran tek kao nepotrebna rasprava o domoljublju, dobio je sasvim novu dimenziju odlukom Vlade da sama, bez suglasnosti Grada organizira doček u gradskom središtu. Neki su pravni stručnjaci upozorili da se time ozbiljno krši ustavna odredba o pravu na lokalnu upravu i samoupravu, i zakon, a što Vladu RH stavlja u vrlo nepovoljnu poziciju te joj ugrožava legitimitet, posebno legalitet, a istovremeno guši ustavno zajamčeno pravo lokalne uprave.
Jasno je da HDZ-om predvođena koalicijska vlada nastoji fenomen Perkovića staviti pod kontrolu kako ne bi ostao pod kontrolom neželjenih koalicijskih partnera ili još desnijih političkih snaga od njih, ili kako ne bi sam postao politički ambiciozan. Međutim, je li ovo put? Ugroziti ustavna prava, sam Ustav, zakone, zarad političke kontrole nad jednim, na koncu, prolaznim fenomenom. Zabrinjavajuće.
No, nisu Perkovićeve izvedbe sporne samo zbog korištenja protuustavnog, ustaškog pozdrava. Neke od njih potpuno otvoreno i bez zadrške veličaju pronacističku vlast NDH i njezine postupke, prisvajaju teritorije drugih država, posebno Bosne i Hercegovine. I time se ne protive samo Ustavu, već i međunarodnom pravu, a vlast koja to podržava indirektno puca sebi u nogu jer poručuje kako nema ništa protiv takvih zazivanja. Insistiranje na potpunom poistovjećenju etnonacionalnog (hrvatskog) rodoljublja i državnog (hrvaćanskog) domoljublja, odnosno poistovjećenje državnog patriotizma i nacionalnog hrvatstva potpuno zanemaruje pripadnike nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Dakle, iz te perspektive u Hrvatskoj se može biti samo Hrvatom u nacionalnom smislu, i moguće je samo takmičenje u iskazivanju hrvatstva, dočekom sportaša danas, mlaćenjem neistomišljenika sutra. Ostali identiteti vremenom će postati suvišni, pa i smetnjom.
Iz krugova krajnje desnice u Hrvatskoj mogu se već godinama čuti stavovi kako je Republika Hrvatska zemlja Hrvata i kako treba ograničiti prava nacionalnih manjina, posebno politička, odnosno prava na zastupljenost. Dijelovi krajnje desnice već su ušli u Vladu, a duh je iz boce pušten prije 11 godina, kada je sa manje-više istom retorikom, ali i prijetnjama ministru branitelja, na izborima smijenjena vlada lijevog centra, a nova vlast je pokušala formirati vladu. U tih jedanaest godina, ta je desnica od upotrebljive potrošne robe za osvajanje vlasti prerasla u političke pokrete i stranke te, u određenoj inkarnaciji ušla u koalicijsku vladu koje je trebala biti desnocentristički orijentirana. Time su radikalni i isključivi nacionalni stavovi ušli na političku scenu. Uđu li takvi stavovi u politički mainstream, a podrška ovakvim subkulturnim proizvodima jeste upravo to, nacionalne manjine mogle bi se suočiti sa pokušajima zloupotrebe institucija u cilju asimilacije, koliko god se to s pozicija ustavnih rješenja čini nemogućim. No, kada se Ustav krši i protiv Hrvata koji misle i djeluju drukčije od proizvoljno nametnutih mjera hrvatovanja i domoljublja, njegovo kršenje u pravcu asimilacije nacionalnih manjina i redukcije njihovih prava izgleda neizbježnim rezultatom promjene paradigme kojoj svjedočimo.
