Prošlo je već godinu dana od službenog početka pandemije, ali i tek nešto manje od kada je Vlada Republike Hrvatske, iz Fonda za zapošljavanje osoba s invaliditetom, preusmjerila 450 milijuna kuna prema projektu Potpora za očuvanje radnih mjesta.
Što se promijenilo od toga, te kako se sustav u eri COVID-a 19 odnosio prema onima najugroženijima virusom?
Odgovore na ova pitanja ne treba tražiti od predstavnika, u političkom prostoru, najzastupljenijih udruga osoba s invaliditetom. Već nekoliko puta smo pisali kako takvi najčešće lakajski služe vlasti i zadovoljavaju se mrvicama koje im ovi bace. Istovremeno im država daje sve više zadaća
koje oni logistički nisu u stanju provesti.
Drugi dio udruga bori se, pak, protiv vjetrenjača i upozorava na nelogičnosti i greške sustava. Jedna od takvih jest Sjena, čija je je članica Suzana Rešetar, prva upozorila javnost na sumnjive radnje oko Fonda za zapošljavanje osoba s invaliditetom.
“Naša udruga više se puta obratila Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike. Naime, smatramo da bi se novac koji je prikupljen sa svrhom zapošljavanja osoba s invaliditetom (OSI) trebao u tu svrhu i iskoristiti. Sva demagoška objašnjenja koja su nam prezentirana u javnosti su neprihvatljiva. U Hrvatskoj se OSI i dalje u centrima za odgoj i obrazovanje obrazuju za zanimanja koja nisu atraktivna na tržištu rada. Poslodavci, ako i žele zaposliti osobu s invaliditetom moraju proći šumu birokracije, pa zatim odustaju. Također, nedavno je ministar Aladrović izjavio kako Zakon o inkluzivnom dodatku neće biti tako skoro donesen. Podsjećamo kako OSI taj zakon iščekuju od 2011. godine, kada je bio uvršten u Zakon o socijalnoj skrbi. Izgovori su, naravno, da nema novca. Novca je bilo. Prevareni smo i prije koronavirusa”, objašnjava sugovornica, majka dječaka čija je dijagnoza poremećaj iz autističnog spektra.
Rešetar vjeruje kako je osobama s invaliditetom, prije svega, potrebna financijska podrška, s obzirom da su troškovi koji proizlaze zbog invaliditeta izrazito visoki.
Neki pozitivni pomaci ipak su se desili.
“Možemo reći da su se životi osoba s invaliditetom zadnjih mjeseci prilično promijenili, prvenstveno uzrokom pandemije. Osobe s invaliditetom su prošle godine u proljeće doslovno preko noći ostale i bez ono malo usluga i podrške koju su imale prije. Do danas situacija jeste nešto bolja, ali nije još u onom opsegu koji bi bio zadovoljavajući. Udruge koje su u nekim krajevima jedini pružatelji podrške osobama s invaliditetom još uvijek nemaju mogućnosti raditi punim kapacitetom. Onu pozitivnu promjenu koju možemo istaknuti jest povećanje naknade za status roditelja njegovatelja i njegovatelja. Mnoge naše obitelji su životarile s naknadom koja je iznosila tek 2500 kuna, dok taj status mogu ostvariti samo oni koji imaju dijete ili osobu s teškim invaliditetom. Sada ta naknada iznosi 4000 kuna”, tvrdi Rešetar.
Valja naglasiti i kako se zavrzlame oko Fonda zbivaju dok Europska komisija predstavlja javnosti ambicioznu Strategiju o pravima osoba s invaliditetom za razdoblje 2021. – 2030., zamišljenu “kako bi se osiguralo njihovo potpuno sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s dru
gima u EU-u i šire, u skladu s Ugovorom o finkcioniranju Europske unije i Poveljom Europske unije o temeljnim pravima, u kojima su jednakost i nediskriminacija afirmirani kao temelji politika EU-a”.
O tome kakvu bi strategiju Hrvatska trebala što prije donijeti i što mijenjati u sustavu i zakonu, jasan stav ima novinarka Jasna Zubović.
Ona već trideset i sedam godina radi u medijima, poglavito na radiju, a o problematici osoba s invaliditetom upoznata je iz prve ruke, budući da se brine o kćeri s teškom cerebralnom paralizom.
Iza Zubović je i preko dvadeset godina rada u udrugama za dobrobit djece s teškoćama i osoba s invaliditetom. Javno je godinama izlagala probleme, ukazujući na propuste sustava. Bila je uključena u hvale vrijedne projekte kao što su otvaranja prve osnovne škole u Rijeci za osobe s invaliditetom. Prije toga djeca s teškoćama bila su uključena u izdvojene grupe u Vrtiću Rijeka, pa su s 15 godina još pripadala pod nadležnost gradskog vrtića.
“Preusmjeravanje namjenskih sredstava na štetu osoba s invaliditetom u druge svrhe, a ne u zapošljavanje, samo je još jedna u nizu potvrda kako se olako postupa s pravima osoba s invaliditetom i diskriminira ih se kao građane. Riječ je o zasebnom računu, a sredstva se ne troše na održivost i razvoj sustava profesionalne rehabilitacije, niti za poticaje, nagrade, projekte i programe za zapošljavanje osoba s invaliditetom. No, najžalosnije je da je dodana odredba po kojoj se taj ‘poseban’ novac može koristiti i za ‘druge namjene’, pa ostaje pitanje: tko daje odobrenje za ovakav manevar, ne tako malih financijskih sredstava. U ovo nemilosrdno doba pandemije Covid 19, osobe s invaliditetom ostale su bez rehabilitacije, socijalizacije, zapošljavanja i mnogih drugih životno važnih usluga i prava. Država opravdava postupak za pomoć u gospodarstvu, ne imajući u vidu OSI, koji su također njeni građani, valjda smatrajući, kako na tom računu ima ‘viška’ sredstava. Ta su sredstva kao poticaji također
namijenjena za otvaranje novih radnih mjesta OSI te služe i prilagodbi radnog prostora. Valja još jednom doslovno navesti, kako ova vlada milosti nema”, tvrdi Zubović.
Kao i Rešetar, Zubović upozorava na to da su iznosi koje OSI moraju izdvajati previsoki za većinu njih.
Sama činjenica da osobna invalidnina iznosi 1500 kuna mjesečno, dodaje Zubović, tjera nas da se zapitamo koliko im novca uopće može ostati za svakodnevni život.
“U doba COVID-a i preporuka Stožera o zabrani kretanja građana, mjere su djelovale loše na psihu OSI. Što se tiče udruga građana čija je primarna djelatnost i cilj poboljšanje kvalitete života, mogu potvrditi da je sustav socijale prebacio na njih mnoge važne segmente usluga koje one nisu u stanju provesti. Navest ću samo pravo na osobnog asistenta kojeg mnogi pa niti moje dijete neće ostvariti nikad preko udruge. Udruge dobivaju sredstva uvijek za iste članove. Hajdemo se zapitati kako će to pravo ostvariti OSI, recimo, na otoku Pagu, gdje nema udruge.
Znači OSI s pratiocem ili roditeljima mora ići u potragu za udrugom na relaciji Zadar ili Rijeka. Pritom je potrebno je priložiti cijeli niz podataka, dijagnoza i nalaza. Zatim ih čeka ono najgore, čekanje na vijest, hoće li uopće upasti u program koji pišu udruge. Osobe s invaliditetom trebaju pomoć odmah jer one ne mogu čekati. Mnoge osobe, tako ostaju nemoćne i izolirane od društvene zajednice, u cijelosti prepuštene nemilosrdnom sustavu”, upozorava iskusna novinarka.
Europska komisija utvrdila je tri glavne inicijative; prava u EU-u (OSI imaju jednako pravo kao i svi drugi građani EU-a da se presele u drugu zemlju ili sudjeluju u političkom životu), samostalan život i autonomija (OSI imaju pravo živjeti neovisno te sami birati gdje i s kim žele živjeti), te nediskriminacija i jednake mogućnosti (cilj je strategije zaštititi osobe s invaliditetom od svih oblika diskriminacije i nasilja te im osigurati jednake mogućnosti i dostupnost pravosuđa, obrazovanja, kulture, sporta i turizma. Jednak se pristup mora također jamčiti za sve zdravstvene usluge i zapošljavanja).
Za razliku od plemenitih, ali apstraktnih i nedorečenih inicijativa Europske komisije, Zubović i Rešetar predlažu izmjene zakona koje su koncizne, lako provedive i specifične za zemlju u kojoj žive i čije probleme poznaju.
“Smatramo kako država konačno treba donijeti Zakon o inkluzivnom dodatku. Naša udruga u suradnji s drugim srodnim udrugama inzistira na donošenju toga zakona. Točnije, da nas nije spriječila pandemija vjerojatno bismo do sada organizirali i prosvjed, s obzirom da dugogodišnji pregovori nisu dali rezultate. Dalje, u Zakonu o socijalnoj skrbi postoji niz članaka koji ne olakšavaju život osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Potrebno je dodatno urediti pravo na status roditelja njegovatelja i njegovatelja. Treće, vrlo važan zakon o kojemu se također dugo priča, a neće tako brzo ugledati svjetlo dana jeste Zakon o osobnim pomoćnicima”, poručuje Suzana Rešetar.
Zubović smatra da što prije treba izmijeniti Zakon o osobnoj invalidnini. Ona bi trebala iznositi minimalno 5 tisuća kuna. Isto tako, pravo na osobnog asistenta treba ostvariti na brz i efikasan način. To bi bilo najjednostavnije učiniti, vjeruje novinarka, putem Centra za socijalnu skrb koji bi trebao biti usklađen s podacima nezaposlenih Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, pa tako regrutirati asistente. Asistente treba obrazovati i ne uzimati one koji nemaju ni minimalnu edukaciju ili praksu u radu s OSI.
“Ovo sve spominjem zato što mnogi roditelji, koji su nosioci udruga, nisu baš spremni sebe izlagati javnosti. Glas roditelja je poželjan jer nemilosrdni sustav, nažalost, ne prepoznaje problem ako se ne digne glas. Država je još jednom pokazala da se bez protesta i odlaska na ulicu, od nje ne može ništa dobro očekivati “, zaključuje Zubović.
