Desetljeće Pariškog sporazuma: Evo nas na kraju 2025., praktički na 1,5 °C, u ne baš perspektivnoj geopolitičkoj situaciji, i s perspektivom da gotovo stoljeće, a možda i dulje, imamo gore klimatske uvjete nego danas. Zbog ovisnosti o fosilnim gorivima i (pre?) kasne akcije napravili smo štetu za barem tri do četiri nadolazeće generacije.
Pred cijelo desetljeće, u prosincu 2015, predstavnici svjetskih vlada okupili su se u Parizu na UN-ovoj konferenciji o klimatskim promjenama. Atmosfera je bila napeta, samo nekoliko tjedana ranije Pariz je doživio ubojiti teroristički napad u kojem je poginulo 130 ljudi. Sigurnosni rizik je znatno ograničio javna okupljanja koja prate UN-ove konferencije o klimi, ali unutar dva tjedna rasprava u konferencijskom centru, pod vodstvom izvršne tajnice Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama Christiane Figueres i Laurence Tubiana ispred francuske vlade, 15. prosinca 2015. usvojen je Pariški sporazum (zakonski obvezujući sporazum koji je stupio na snagu 04. studenog 2016, nakon ratificiranja).
Pariški sporazum je donio obavezu da se prosječno povećanje temperature ograniči na ispod 2 stupnja Celzijusa odnosno do 1,5 stupnjeva više nego u predindustrijsko doba, a da bi se to postiglo emisije stakleničkih plinova moraju dostići vrhunac prije 2025. godine i nakon toga se moraju smanjiti za barem 43 posto prije 2030.
Kako bi se izbjegle polemike oko razlika i stavova nacionalnih delegacija u smanjenju zagađenja stakleničkim plinovima, sporazum je usvojio dugoročne ciljeve, te mehanizam po kojim svaka zemlja mora napraviti svoj vlastiti plan, te ga revidirati svakih pet godina. Drugim riječima, usvojeni su Nacionalno utvrđeni doprinosi (Nationally Determined Contribution- NDC-i), koji odražavaju napore svake države da smanji nacionalne emisije i prilagodi se učincima klimatskih promjena. U EU, svaka zemlja radi svoj plan i onda se oni zajedno slažu u plan EU-a. Tako je Pariški sporazum, umjesto da se bavi detaljima dostizanja ciljeva, prepustio zemljama da same odluče kako će ga primjeniti, što je bio ključ uspjeha da se sporazum usvoji. Očekivalo se da se nacionalni ciljevi poboljšavaju i da se povećavaju nacionalni doprinosi svakih pet godina.
Nakon niza prijašnjih godina neuspjeha da se usaglasi međunarodni klimatski sporazum (od propalog dogovora u Kopenhagenu 2009.), usvajanje Pariškog sporazima je s razlogom proslavljeno kao veliko postignuće. Prema trendovima emisija stakleničkih plinova iz 2015, svjet je bio na putu prosječnog zatopljenja klime od oko četiri stupnja, što je tako drastična promjena da je zaključeno kako ne postoji scenarij prilagodbe čovječanstva na tako veliku promjenu klime. Drugim riječima, nastao bi klimatski kaos koji bi doveo u pitanje opstanak civilizacije.
Desetljeće klimatskog pokreta, pandemije i povratka realpolitike
U retrospektivi, 2015. je doista bila godina uspijeha međunarodne suradnje i diplomacije. Među nekoliko sporazuma doneseni su i Ciljevi održivog razvoja koji sadrže 17 točaka, i činilo se da je svijet usaglašen oko njih, ako već ne i oko načina za njihovo postizanje. Na stanje svijesti je znato ujecao i rad o planetarnim granicama[1], (prvi put objavljen 2009.), čije je izdanje iz 2015[2]. doprinjelo razumijevanju opterećenosti ekosustavla planeta.
No, zapravo, sporazum je, usprkos svemu, bio lakši dio posla. Trebalo je preći na provedbu dekarbonizacije globalnog društva koje je postiglo blagostanje na jeftinoj i dostupnoj energiji iz fosilnih goriva. Ipak, sve jači klimatski pokret je zahtjevao akciju, a dodatnu energiju mu je 20. kolovoza 2018. dala Greta Thunberg, započevši školski štrajk. To je urodilo globalnim pokretom mladih za klimatsku akciju – organiziranih preko društvenih mreža – koji su kroz sljedeće dvije godine organizirali školske štrajkove i proteste. Klimatski pokret je uspio stvoriti momentum, barem u Europskoj uniji, da se klimatska akcija i zaštita okoliša usvoje kao jedan od prioriteta. Uz zeleni val na izborima za Europski parliament, sa obavezama proizašlim iz Pariškog sporazuma i Ciljeva održivog razvoja, krajem 2019, predsjednica komisije Ursula Van Der Layen[7] predstavlja Europski zeleni plan kao europsko slijetanje na Mjesec – ambiciozan cilj globalnog vodstva u dekarbonizaciji društva, ekonomije i održivom razvoju. Možemo reći da je ovo bio ključan trenutak u kojem su zahtjevi okolišnog i klimatskog pokreta s margine došli u središte političkog odlučivanja.
No da stvari neće ići glatko najavio je već prvi predsjednički mandat Donalda Trumpa, koji je u lipnju 2017. najavio povlačenje SAD-a iz Pariškog sporazuma[8]. U Francuskoj je krajem 2018. krenuo pokret Pokret Žutih prsluka, uzrokovan rastom cijena goriva i povećanjem oporezivanja goriva, pogotovo dizela, što je znatno poskupilo život, a osjetilo se naročito u ruralnim područjima bez javnog prijevoza. Dok Trumpova politika zastupa interese fosilnog lobija koji slijeva ogromne količine novaca u financiranje Republikanske stranke i konzervativnih organizacija, Žuti prsluci su iznijeli na površinu društveni element dekarbonizacije i važnosti pravednosti u snošenju troška zelene tranzicije. Drugim rječima, nije dovoljno pomoći samo ljude koji žive u siromaštvu i primateljima socijalne pomoći, već zelene politike i mjere moraju uzeti u obzir njihov utjecaj na životne troškove i standard radničke i niže srednje klase. Uz napore sinidikata i civilnog sektora, prosvjedi Žutih prsluka su pridonijeli da se u Europski zeleni plan ugrade i neki društveni aspekti, pa su tako nastali Mehanizam pravedne tranzicije i Socijalni klimatski fond.
Pandemija COVID-a 19, donijela je sasvim nove probleme. Njen utjecaj na globalnu ekonomiju donio je znatni pad emisija stakleničkih plinova, ali i velik negativni utjecaj na zaposlenost i blagostanje, zamiranje društvenih pokreta i promjenu političkih prioriteta.
Zbog pandemije je kasnio čak i izvještaj o implementaciji Pariškog sporazuma planiran za 2020. Dobra vijest je bila da su obećani nacionalni ciljevi poboljšani u usporedbi s onima inicijalno predanima nakon Pariškog sporazuma, a loša vijest je da je to još uvijek bilo nedovoljno za postizanje zadanog cilja ograničavanja prosječnog zatopljenja na ispod dva stupnja Celzijusa.
Bojazan je bila da će se provedba klimatskih politika i ciljeva sasvim zanemariti zbog pandemije, međutim, iako je tranzicija usporena, nije zaustavljena. No, ubrzo je uslijedila druga velika nepredviđena distrupcija – Ruska agresija na Ukrajinu je ukazala na europsku ovisnost o fosilnim gorivima, i na njezinu ranjivost uzrokovanu tom ovisnošću. U prvi mah rat je povećao cijenu energenata, prvenstveno plina, što je dovelo do povećanja zagađenja emisijama ugličnog dioskida u EU, kako zbog samog rata, tako i zbog privremenog vraćanja na ugljen umjesto ruskog plina[3] kao energenta. Politički odgovor u EU-a je bio da se nastavi s poticanjem energetske tranizicije i da se provedu mjere za smanjenje energetskog siromaštva. Ostali dijelovi Zelenog plana su pomalo usporeni u donošenju, a poneki čak prolaze, nako izbora za EU parlament 2024. godine, kroz fazu razvodnjavanja i odgađanja provedbe.
Važno je još spomenuti i fenomen društvenih mreža te njihov utjecaj na percepciju stvarnosti, širenja dezinformacija, organiziranje protesta i društvenih pokreta, te utjecaja na demokratske izborne cikluse (uključivo i one iz 2024. godine). Društvene mreže se omogućile klimatskom pokretu mladih da se organizira na decentralizirani način i dostigne globalnu razinu, no pogotovo u zadnjih nekoliko godina imaju daleko negativniji utjecaj, kroz omogućavanja širenja dezinformacija i negiranja znanstvenih činjenica. Alati umjetne inteligencije su u posljednjih nekoliko godina toliko uspješno zagušili društvene mreže da je netreniranom oku postalo teško razlikovati stvarno od izmišljenog.
Koliko je taj problem velik pokazuje i činjenica da je brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva otvorio UN-ovu klimatsku konferenciju u Belému u studenom 2025, izjavivši da “klimatske promjene više nisu prijetnja budućnosti, već tragedija sadašnjosti. Živimo u doba kad obskuranti odbaciju znanstvene činjenice i napadaju institucije. Vrijeme je da zadamo još jedan udrarac klimatskom negacionizmu”. Važnost isticanja znanstvene istine podržalala je inicijativa dvanaest nacija koje su donijele prvu Deklaraciju o informacijskom integritetu o klimatskim promjenama, pozivajući na akciju protiv poplave lažnog sadržaja i na zaštitu okolišnih novinara, znanstvenika i istraživača.
Belém 2025. i Mutirão
U studenom 2025. Brazil je ugostio 30. konferenciju okvirnog sporazuma o klimatskim promjenama, koja je okupila više od 56 000 delegata uključivo i oko 3000 domorodačkih predstavnika. No, pažnju su privukli oni koji nisu došli; naime, po prvi put u trideset godina, delegacija Sjedinjenih Američkih Država nije prisustvovala, što je posljedica povlačenja iz Pariškog sporazuma i Trumpovog drugog manadata u Bijeloj kući. Usprkos bojkotu konferencije, SAD su predale svoje nacionalne ciljeve za 2030. i 2035. još u prosincu 2024. godine, te su tako jedna od zemalja koje su dostavile svoje ciljeve za provedbu Pariškog sporazuma. Nacionalni ciljevi su analizirani u izvještaju objavljenom prije skupa u Belému, a sažetak je pokazao da je zajednički napor, ili kako su ga Brazilci nazvali Mutirão, pokazao da će se emisije smanjiti za 12 posto do 2025. u usporedbi sa 2019, što je daleko ispod projekcija za 2035. koje su znanstvenici predviđali prije sporazuma u Parizu (povećanje od 20 – 48 posto). Drugim riječima, očekivani porast globalne temperature, koji je prema nekim projekcijama prije usvajanja sporazuma iznosio 3,8 do 4 °C, sada se procjenjuje na 2,3 – 2,5 °C uz smanjenje rasta emisija temeljem potpune provedbe najnovijih nacionalno utvrđenih doprinosa.
Konferencija u Belému je potvrdila predanost multilaterizmu i provedbi Pariškog sporazuma i pozdravila postignuto, ali i pozvala na još jači zajednički napor i postizanje dekarbonizacije do sredine stoljeća, kako bi se omogućilo da se klima vrati u okvire ispod dva stupnja porasta temperature i da se ne izgubi mogućnost ostanka ili povratka ispod 1,5 °C. Osim poziva na djelovanje protiv dezinformacija, postavljen je cilj za osiguravanje 1,3 bilijuna dolara godišnje do 2035. za klimatsko djelovanje, povećavanje financiranja prilagodbe na klimatske promjene, potvrđena operacionalizacija i ciklusi nadopune sredstava Fonda za gubitke i štete. Odučeno je i da se osnuje Mehanizam za pravednu tranziciju. Uključivanju elementa pravednosti i financiranje pravedne tranzicije je i rezultat višegodišnjeg napora civilnog društva, koje je na paralelnom civilnom skupu Cúpula dos Povos (Narodni Skup) okupilo oko 20 000 ljudi, a na klimatskom maršu na ulicama Beléma oko 70 000.
Je li Pariški sporazum dosad bio uspješan?
Čini da smo izbjegli najgori scenariji predviđen 2009. godine – zatopljavanje od 4 do 6 °C iznad predindustrijske ere. Smanjili smo vjerojatnost povećanja temperature na 2,4 do 2,5 °C. No zadani cilj zatopljenja iz 2015. je bio 1,5 °C, što znači da taj cilj sa sadašnjom ambicijom nije dostignut. S obzirom da smo u 2024. i 2025. godini dostigli kratkoročno zatopljenje od 1,5 °C, morali bismo drastično srezati zagađenja stakleničkim plinovima što prije, u sljedećih par godina. Stoga, ako mjerimo uspjeh Pariškog sporazuma dostizanjem cilja od 1,5 °C, možemo zaključiti da Sporazum nije ostvario svoj cilj.
Nedavni UNEP-ovi Izvještaj o emisijskom jazu upozorio je da je do 2035. godine potrebno smanjiti godišnje emisije za 35 posto, odnosno 55 posto u odnosu na razine iz 2019., kako bi se uskladile putanje zagrijavanja od 2 °C i 1,5 °C predviđene Pariškim sporazumom. S obzirom na opseg potrebnih smanjenja, kratko vrijeme za njihovu provedbu i zahtjevne političke okolnosti, prekoračenje granice od 1,5 °C postat će neizbježno, vrlo vjerojatno već tijekom idućeg desetljeća.
UNEP-ov izvještaj zaključuje da prekoračenje mora ograničiti bržim i većim smanjenjima emisija stakleničkih plinova kako bi se umanjili klimatski rizici i štete te zadržala mogućnost povratka na 1,5 °C do 2100. godine – premda će to biti iznimno zahtjevno. Svaki izbjegnuti djelić stupnja znači manje gubitke za ljude i ekosustave, niže troškove i manju ovisnost o nesigurnim tehnologijama uklanjanja ugljikova dioksida radi povratka na 1,5 °C do 2100. godine.
Prevedeno na razumljivi jezik, to znači da je sadašnja ambicija smanjenja zagađenja stigla prekasno da bi se postagao zadani cilj od 1,5 °C i morala bi se povećati 4,6 puta u sljedećem desetljeću da se ostane na 1,5 °C bez prekoračenja.
I evo nas u 2025., praktički na 1,5 °C, u ne baš perspektivnoj geopolitičkoj situaciji, i s perspektivom da gotovo stoljeće, a možda i duže, imamo gore klimatske uvjete nego danas. Napravili smo štetu za barem tri do četiri generacije zbog ovisnosti o fosilnim gorivima i (pre) kasne akcije. Stoga nije ni čudo da imamo pojavu klimatske anksioznosti i depresije, pogotovo među mladima, a osjećaj bespomoćnosti i frustracije se javlja pri čitanju svakog novog klimatskog izvještaja.
Djelići stupnjeva, njihovo značenje i izbjegavanje štete
Komuniciranje klimatskih ciljeva, godina i postotaka te scenarija zatopljenja različitih stupnjeva izvan znanstvenih krugova nije jednostavno i možda je doprinijelo neshvaćanja ozbiljnosti klimatskih promjena do vremena kad su posljedice već jasno vidljive. No, svaki prosječni stupanj zatopljenja drastično povećava štetu ljudima i prirodi, a već i sad, na prosječnom povećanju od jednog stupnja (2017) i 1,5 stupnja (2024. – 2025.) vidimo rast učestalosti suša i poplava, sve divljijih i štetnijih oluja i šumskih požara i nepodnošljivih ljetnih vrućina. Ne gube samo ljudi živote, zdravlje i imovinu, izumiranje koralja je predviđeno već na zatopljenju od 1,5 °C, sa sve većim zakiseljavanjem i zatopljivanjem mora i oceana (koji upijaju i pohranjuju ugljični dioksid) ne samo da možemo imati kolaps morskih ekosustava, već i otpuštanje stakleničkih plinova natrag u atmosferu, što bi moglo ubrzati klimatske promjene.
Energetska tranzicija ide dalje
UNEP-ov izvještaj o emisijskom jazu tvrdi da je “od usvajanja Pariškog sporazuma prije deset godina, predviđeni porast globalne temperature smanjen je s 3–3,5 °C. Tehnologije niskog ugljika potrebne za velika smanjenja emisija već su dostupne. Razvoj energije vjetra i sunca ubrzano raste, što dodatno smanjuje troškove njihove primjene. To znači da međunarodna zajednica može ubrzati klimatsko djelovanje – ako to odluči. Međutim, brže smanjenje emisija zahtijevalo bi snalaženje u složenom geopolitičkom okruženju, znatno povećanje podrške državama u razvoju te redizajn međunarodne financijske arhitekture.”
Međunarodna agencija za energetiku u svom izvještaju za 2025. godinu razvija nekoliko scenarija za projekcije predviđanja rasta potrošnje fosilnih goriva[4], a glavno pitanje je kad će se smanjiti potrošnja ugljena i plina, pogotovo u proizvodnji električne energije u Kini, i hoće li se preći na prirodni plin ili na obnovljive izvore energije. Kina može odigrati ključnu ulogu u klimatskoj budućnosti planeta, jer značajno ulaže u jačanje kapaciteta obnovljivih izvora energije, a i zadnjih 18 mjeseci ne povećava zagađenje stakleničkim plinovima, odnosno dostigla je vrhunac. Ako Indija i ostale zemlje u razvoju ubrzaju energetsku tranziciju, što je moguće, pogotovo uz financijsku potporu, energetska tranzicija bi se mogla značajno ubrzati. Druga dobra vijest je da, prema izvještaju EMBERa, izgleda da smo u 2025. godini zaustavili rast potrošnje fosilnih goriva.
Problem o kojem se (dovoljno) ne govori
Jedan od prijepora za postizanje završnog dogovora u Belému je bio hoće li se u završni tekst uvrstiti poziv na postupno ukidanje fosilnih goriva[5], iako je to već usaglašeno na COPu prije dvije godine. Dok je očekivano da predstavnici zemalja s jakom petroindustrijom zastupaju svoje interese, premalo se govori o prisutnosti industrijskih lobista na klimatskim konferencijama.
Koalicija udruga Izbacimo velike zagađivače objavila je analizu registriranih sudionika konferencije u Belému, koja ukazuje da je više od 1 600 lobista za fosilna goriva dobilo pristup klimatskim pregovorima, te tako značajno nadmašilo gotovo svaku državnu delegaciju na COP-u 30 (osim Brazila), praktički jedan od svakih 25 sudionika predstavlja industriju fosilnih goriva. Iako se broj petrolobista povećava, prijepor oko njihovog sudjelovanja nije nov jer kroz prisutnost i sponzoriranje konferencija imaju izvrsnu platformu za usporavanje klimatske akcije i razvodnjavanje dogovora i ciljeva.
Još veći problem je utjecaj koji se odvija ispod radara, poput donacija političkim kampanjama i organizacijama koje aktivno zagovaraju negiranje klimatskih promjena. Prema ALTER-EU, koaliciji nevladinih i sindikalnih organizacija koje provode zajedničku zagovaračku akciju za politiku bez fosilnih goriva, od potpisivanja Pariškog sporazuma, pet velikih korporacija fosilnih goriva — Shell, BP, ExxonMobil, Total i Chevron — potrošile su ukupno jednu milijardu dolara na lobiranje i oglašavanje kako bi potkopale taj cilj.
OpenSecrets, neprofitna organizacija sa sjedištem u SAD-u, desetljećima prati donacije industrije političkim strankama i zagovaračkim nevladinim organizacijama i institutima. Prema rezultatima njezinih istraživanja, sektor nafte i prirodnog plina značajno je povećao donacije od 2008. godine, više nego duplo u usporedbi s razdobljem prije toga. U praćenom razdoblju naftna i plinska industrija donirale su ukupno preko tri milijade dolara političarima i lobističkim organizacijama u SAD-u, a više od dvije trećine tog iznosa je donirano Republikanskoj stranci i političarima.
Razdoblje praćenja donacija može se podijeliti na četiri faze, kako bismo bolje razumijeli ovaj grafički prikaz. Prvo razdoblje do 2007. (nakon Kyotskog protokola do najave predsjednika Obame da će SAD biti vodeća sila u klimatskoj akciji); drugo razdoblje od 2008. do 2015. kad je donešen Pariški sporazum; treće razdoblje od pariškog sporazuma do 2023. i četvrto razdoblje, od izborne 2024. godine i početka drugog Trumpovog mandata.
U usporedbi s prvim razdobljem, prije Obame, industrija je povećala donacije za 2,3 puta prije donošenja Pariškog sporazuma, i dva puta nakon donošenja sporazuma, a prije izborne 2024. godine. Najviše donacija je dodijeljeno 2009. godine, kad je kolabirao kopenhagenski klimatski sporazum, i 2024. godine, kad je ponovno izabran Trump.
Ponekad je dovoljno pratiti trag novca, da bi se dobio odgovor na pitanje zašto su stvari takve kakve jesu, odnosno, u ovom slučaju zašto klimatska akcija nije dovoljno ambiciozna da bi ispunila Pariške ciljeve.
Što dalje?
Kao zaključak ovog pregleda, možemo reći da međunarodni sporazumi poput UN-ovog Sporazuma o klimi iz Pariza imaju za svrhu stvaranje globalnog okvira za kolektivnu akciju. On danas usmjerava nacionalne i lokalne planske i provedbene politike. No kad se nakon mukotrpnog zalaganja sporazumi donesu, problem je u provedbi. U sljedećem razdoblju fokus treba biti upravo na tome – na svim nivoima pojačati energetsku tranziciju, a puno se može postići i smanjenjem energetskog intenziteta i potrošnje. Možemo zaključiti da pokreti poput klimatskog i okolišnog utječu na politiku, baš kao i lobiranje i financiranje, stoga prvo treba ojačati, a drugo ograničiti. U sljedećih pet do deset godina još se može puno napraviti, energetska tranzicija se može ubrzati i šteta smanjiti. Sada nije vrijeme za defetizam, nego za akciju.
