Marko Grdešić, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, komentira novu SDP-ovu ekonomsku politiku: SDP je novom konvencijom otvorio neke važne teme. Volio bih da je program još hrabriji i ambiciozniji. Mislim da se treba početi boriti za univerzalni temeljni dohodak ili za program zajamčenog radnog mjesta. Ekonomske reforme trebaju biti takve da u svakodnevici običnih ljudi rezultiraju vidljivim promjenama.
„Ovom prilikom želim reći i da si SDP pod mojim vodstvom više neće dopustiti da čini greške koje smo činili u prošlosti, kada smo nekritički prihvaćali duh vremena te zapravo samovoljno naše ekonomske i socijalne politike oblikovali pod utjecajem tada dominantnih neoliberalnih ekonomskih politika i narativa“, izjavio je na nedavnoj stranačkoj konvenciji predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić. Istom je prilikom promoviran ambiciozan program (“Razvojni model – za snažnu, produktivnu i pravednu Hrvatsku“), kojim je najavljen fokus stranke na socijalna i ekonomska pitanja, rješavanjem problema prekarnog rada, nerazvijene industrije, poreznog sustava, preraspodjele resursa i dodane vrijednost skraćivanjem radnog vremena i odlučnijom suradnjom sa sindikatima.
Bivši ministar pomorstva, prometa i infrastrukture u vladi Zorana Milanovića od 2012. do 2016. godine, crvenom bojom „moderne socijaldemokracije“ umiveni zagovaratelj neoliberalnih politika i privatizacije državnih poduzeća, ovom izjavom daje do znanja da ne računa isključivo na slabo pamćenje hrvatske javnosti. Ipak, donekle je i predvidiv, s obzirom na našu medijsku strukturu, bio ishod medijskog interesa o SDP-ovom novom kursu. Uglavnom su prenosili dijelovi govora i najave o planovima stranke da po dolasku na vlast poveća plaće, skrati radni tjedan i reformira porezi sustav, uz tek poneku temeljitiju analizu najavljenog zaokreta ulijevo i rijetke razgovore sa SDP-ovim funkcionerima o detaljima programa.
Aktualnosti posljednjih tjedana, doduše, nisu išle na ruku SDP-u. Zbivanja oko stranačke konvencije SDP-a zasjenio je nacionalistički cirkus na središnjem zagrebačkom trgu u režiji Plenkovićeve vlade koji je gradonačelnika Tomislava Tomaševića u očima šire javnosti afirmirao kao dosljednog promicatelja ustavnih vrijednosti. Da će SDP i platforma Možemo! na sljedećim izborima nastupati zajedno, sve je izglednije, iako je Dončić rezolutan u namjeri da postane premijerom. Fokusu javnosti na program i konkretne planove SDP-a u budućnosti ne pomažu niti recentni medijski tračevi o takozvanoj „Zoranovoj listi“.
O politikama koje SDP nastoji promovirati novim programom, sudbini političke ljevice na polovici mandata aktualne vladajuće koalicije i drugim temama razgovaramo s Markom Grdešićem, izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Uskoro smo na polovici mandata vladajuće koalicije, a po mnogima je situacija u državi beznadnija nego prije dvije godine. Kako ocjenjujete snalaženje lijeve opozicije?
Izgledi za lijeve stranke nisu posebno dobri, ali nisu ni bitno drugačiji ako ih usporedimo sa stanjem otprije nekoliko godina. Međutim, HDZ i Plenković su već dugo na vlasti. Sama ta duljina, kao i u prethodnim slučajevima HDZ-ove vlasti, stvara probleme HDZ-u. Kako su dugo na vlasti tako su skloni ponašati se sve više nepredvidljivo, hirovito, arogantno.
Rekao bih i da rastu šanse za nove korupcijske afere, jer im raste osjećaj nedodirljivosti. Tako je bilo u prethodnim slučajevima, tako je obično kada je neka stranka dugo na vlasti. To će stvoriti prilike za lijeve stranke. Naravno, treba razvijati svoje planove i programe, ali moguće je i da će opoziciji pomoći slabost druge strane, tj. vlasti. Također, treba reći da se otvaraju neke novi problemi za koje desnica nema rješenja: imigracija i klimatska kriza. Oni se ponašaju kao da ti problemi ne postoje. Osim toga HDZ-ov koalicijski partner DP je mala tvornica neugodnih skandala, obično sa nekim antisrpskim ili ustaškim predznakom. Vjerujem da je to odbojno većini birača. Naravno, ne svima.
U više ste navrata javno isticali da se u SDP-u premalo bave lijevim politikama. Smatrate li da je doista posrijedi zaokret SDP-a ulijevo?
Ideje koje je SDP promovirao na svojoj nedavnoj stranačkoj konvenciji su korak u pravom smjeru. Mislim da su to sve ideje koje treba podržati. Pogotovo mislim da je prijedlog skraćenog radnog vremena, bilo da je riječ o tome da se smanji broj radnih dana (sa 5 na 4) ili da se smanji broj radnih sati na tjedan (sa 40 na 35 ili 30), veoma dobar. Radni tjedan od 40 radnih sati je uveden prije otprilike 100 godina i zaista je vrijeme da se mijenja. Današnja društva si mogu to dozvoliti. Jednom kada budu imali više vremena ljudi će se bolje osjećati, imat će bolje odnose sa svojim obiteljima, ali ujedno će imati više vremena i energije da budu društveno i politički aktivni. Mislim da je ovo prijedlog koji bi mogao biti veoma popularan, jer konačno daje običnim ljudima neko opipljivo poboljšanje u njihovoj svakodnevici.
Problem je u tome kako nametnuti ovu temu da se o njoj više govori i da birači prepoznaju da su lijeve stranke te koje nude skraćeni radni tjedan, da povežu tu reformu s njima. U javnosti dominiraju druge teme i nije lako nametnuti ove ekonomske. Birači više ništa niti ne očekuju od stranaka i izbora. Teško ih je uvjeriti da će se netko zaista iskreno boriti za njih. Neće biti lako, ali je ispravni put i treba na njemu ustrajati.
Kad smo kod nemogućnosti nametanja narativa od strane ljevice, nedavno ste, u razgovoru povodom nedavno objavljenog istraživanja o socijalističkoj ekonomiji u Jugoslaviji, izjavili da bi nas „novo promišljanje ekonomskih modela i u novo promišljanje demokracije“ nužno vratilo razmatranju ideja razvijanih u socijalističkoj Jugoslaviji. Zašto, prema vašem mišljenju, ljevica bježi od tog dijela nasljeđa, a pogotovo od ideja radničkog samoupravljanja i društvenog vlasništva?
Nije lako govoriti o socijalizmu jer vas odmah s desne strane napadnu da ste jugonostalgičar i slično. Mislim da političari na ljevici moraju imati malo čvršću konstituciju i naprosto se ne obazirati na to. Jugoslavenski socijalizam je puno napravio za ljude ovdje. U samo nekoliko desetljeća stvoreno je moderno društvo. Obrazovanje, stanovanje, kultura, zdravlje, sve je to stvorila socijalistička modernizacija. Sva naša javna zdravstvena infrastruktura je nastala u socijalizmu, sve knjižnice, instituti, fakulteti. Ljudi su prije toga bili nepismeni i živjeli u kućama sa zemljanim podovima. Ljevica mora braniti naslijeđe socijalizma, jer inače nema nikakvu tradiciju na koju se može osloniti i na kojoj može graditi.
Treba povezati današnje borbe sa nekadašnjim i budućim. Da bi se to napravilo treba povijest poznavati i od nje učiti. Ništa ne treba mehanički kopirati, pa tako ni jugoslavenski socijalizam, ali treba od njega učiti. To je bila jedna od motivacije knjige koju smo pisali Mislav Žitko i ja. Ekonomska znanost u socijalističkoj Jugoslaviji je dio naše povijesti na ovim prostorima. Samoupravljanje je i dalje vrijedan cilj, ako ga shvatimo kao oblik demokracije. Društveno vlasništvo je isto ideja koju treba razvijati. Trebaju nam novi oblici društvenog vlasništva, koji šire doseg koji demokracija ima i na privredu. U Jugoslaviji se uvijek inzistiralo da treba razvijati rješenja koja su različita i od zapadnog kapitalističkog sustava i od sovjetskog državnog i birokratiziranog socijalizma. To je i dalje dobra ideja, ali ju treba artikulirati na nove načine. To je zadaća lijevih stranaka.
Vratimo se još malo novom razvojnom programu SDP-a. Smatrate li paket politika baziran na četiri stupa (“moderne socijaldemokratske platforme”, kako kažu u programskoj deklaraciji) koji SDP propagira popisom lijepih želja ili politikama koje smatrate provedivima ukoliko postoji politička volja?
SDP je s ovom konvencijom otvorio neke važne teme i to su sve dobre inicijative. Reforma prekarnih odnosa je također dobrodošla. A dobrodošla je i inicijativa da se formira nova industrijska politika. Osobno, volio bih da su ideje još i hrabrije. Mislim da se treba početi boriti za univerzalni temeljni dohodak ili za program zajamčenog radnog mjesta. To su ideje s kojima se dosta eksperimentira u drugim zemljama i o kojima se dosta već zna. I Hrvatska bi mogla početi eksperimentirati u nekom manjem opsegu, pa učiti na iskustvima. Hrvatska nije siromašna zemlja koja si nikakve promjene ne može priuštiti. Radi se o srednje razvijenoj zemlji koja ima manevarski prostor da pokuša poboljšati uvjete u kojima žive obični ljudi.
Također, nadam se da će ovaj SDP-ov zaokret ohrabriti i njihovog partnera Možemo! da se vrati svojim ekosocijalističkim osnovama. Mislim da i oni trebaju biti ambiciozniji i jasnije promovirati svoja uvjerenja. Svima nam treba više političke hrabrosti. Velika prednost ljevice jest to što ima neku društvenu teoriju, ima društvenu dijagnozu i ima politička uvjerenja. Desnica nema ni teoriju niti ikakva uvjerenja. Kada neki političar ima jasna uvjerenja i jasno ih komunicira, to generira entuzijazam i kod neodlučnih. Nadam se da će Možemo! jasnije braniti i promicati svoju ekosocijalističku agendu. Klimatska kriza je ovdje, počelo je.
SDP-a tvrdi da ima plan za promjenu “logike upravljanja” industrijskom politikom. Kako komentirate najavljenih “deset točaka za promjenu logike industrijske politike”?
Što se tiče industrijske politike, mislim da je u osnovi dobro postavljeno. Ali industrijsku politiku je teško provoditi jer je potrebna suradnja velikog broja aktera: privatnih firmi, javnih institucija, sveučilišta, financijskih institucija. To nije toliko set ciljeva koje se može staviti na papir koliko jedan proces učenja i dogovaranja kojeg je teško pokrenuti i teško održavati. Za to će biti potrebno vrijeme. Treba više rundi, pokušaja i pogrešaka, s raznim aranžmanima, s raznim akterima, ali uvijek s voljom da se uči i tapka ka cilju. Međutim, dobro je vidjeti da u SDP-u postoji svijest o tome. Ne možemo biti zemlja koja malo proizvodi i oslanja se na turizam. Turizam je osjetljiv na krize. Što ako se dogodi neka nova epidemija ili neki sličan šok?
Također, iz SDP-a najavljuju poreznu reformu kojom bi kombinacijom poreznih rasterećenja i progresivnim oporezivanjem smanjili oporezivanje rada i pojačali pritisak na pasivno bogatstvo i obogaćivanje rentom. Kako komentirate njihovu reformsku agendu u pogledu plana za reformiranje poreznog sustava?
Mislim da su navedene porezne reforme također korak u dobrom smjeru. Svi problemi hrvatskog poreznog sustava dobro su detektirani. Naš porezni sustav je regresivan jer se previše oslanja na PDV koji nerazmjerno više pogađa siromašne. Treba više oporezivati visoke dohotke, kapital, imovinu, nasljedstvo. Treba nam pravi porez na nekretnine. Ovaj kojeg je HDZ uveo je samo neka vrsta simuliranog poreza na nekretnine, da mogu reći da su nešto napravili, a rezultati su nikakvi.
Opet, volio bih da je program bio ambiciozniji. Kad-tad, trebat će smanjivati PDV. Ali vidim ovo kao korak u pravom smjeru. Također, dopada mi se ideja da se radnicima u siromašnim krajevima zemlje daje neka vrste porezne olakšice. Mislim da to može biti uvod u neki oblik temeljnog dohotka. Bilo bi logično početi u siromašnim krajevima zemlje, a onda proširiti taj program, ako se pokaže uspješnim.
Kad smo kod siromašnijih krajeva, prije nekoliko ste godina javno govorili o svojevrsnom „klasnom preziru“ nominalne ljevice i takozvanog lijevoga centra u Hrvatskoj, uslijed neuspjeha lijevih kandidata u osvajanju značajnijeg rezultata izvan većih urbanih sredina. Čini se da se danas najsiromašnije krajeve s desnih pozicija još dosljednije truje nacionalističkim i ratnim narativima. Kako vi vidite stanje po tom pitanju danas? Koliko je s obzirom na današnje stanje stvari realno očekivati da ljevica ostvari solidniju bazu u perifernim dijelovima zemlje i među siromašnijim slojevima?
Našim je lijevim strankama teško dobiti uporište u takvim siromašnim sredinama. Siromašniji krajevi su ujedno i manje obrazovani, pa su zbog toga i konzervativniji. Osim toga, to su krajevi koji su obilježeni ratom i ta se ratna trauma trajno iznova obnavlja. Na taj se način ljude drži zarobljenim u desnom taboru. Svaki je dan neka komemoracija nekog događaja koji ima veze s ratom. U ime tzv. pijeteta stalno se ljudima otvaraju ta sjećanja, htjeli to oni ili ne.
Moj refleksni odgovor jest da treba ustrajati s ekonomskom agendom makar to ne dalo rezultate ni u kratkom ni u srednjom roku, jer u dugom roku će dati rezultate. Ali ako ćemo iskreno, možda to naprosto neće biti moguće, pogotovo sa starijom populacijom koja je uronjena u taj nacionalistički narativ. Možda će trebati čekati na generacijsku promjenu, pa onda vidjeti da li kod mladih ljudi ima više sluha za nešto što je različito od nacionalizma.
Ali ne treba te ljude prekrižiti, treba se za njih boriti, pa makar oni ne glasali za ljevicu. Ekonomske reforme o kojima smo pričali trebaju biti takve da u svakodnevici običnih ljudi rezultiraju vidljivim promjenama. Porezne promjene su jedan primjer, neki oblik temeljnog dohotka je drugi primjer. Snažno subvencionirani solarni paneli na svakom krovu su još jedan primjer. To znači da svaki mjesec na svojim računima vidite da je politika nešto napravila za vas. Nije bez vraga Plenković na račune za grijanje stavio onaj tekst o tome kako je vladina odluka smanjila konačan iznos: “Temeljem Uredbe o otklanjanju poremećaja na domaćem tržištu energije, Vlada RH je ograničila rast vaše krajnje cijene.” To je mjesečni podsjetnik koji čovjek pročita kada pogleda račun. To je politički lukavo.
Vidite li potencijal za kadroviranje među najisturenijim SDP-ovcima? Kakve šanse, općenito, držite da SDP i lijevo-liberalna oporba ima s obzirom na aktualnu političku situaciju? Ovdje primarno mislim na suradnju s Možemo! čiji su predstavnici bili na Konvenciji.
Kadrovska rješenja koja stoje na raspolaganju nisu idealna, ali ona nikada nisu idealna. Neki SDP-ovi kadrovi mi ulijevaju povjerenje, a neki ne. To je normalno. Međutim, rekao bih da je kadrovska situacija u lijevim strankama bolja nego na desnici. Pogotovo ako se uzmu SDP i Možemo! zajedno. Također, treba imati na umu da su lijeve stranke obično bolje povezane sa sveučilištima i nevladinim udrugama, koji isto mogu biti bazen iz kojeg se crpe kadrovi. Važno je da se te stranke ne zatvaraju, nego da održavaju kanale komunikacije s drugim akterima u društvu. Onda će se naći i kadrovi.
