Prije trideset i četiri godine, 1. srpnja 1991. godine, na ulazu u osječko prigradsko naselje Tenja, ubijeni su Josip Reihl Kir, načelnik policije u Osijeku, Goran Zobundžija i Milan Knežević., a ranjen je bio Mirko Tubić, podsjeća Srpsko narodno vijeće.
Tim povodom srpska zajednica u Osijeku je odala počast Josipu Reihl Kiru, polaganjem vijenca na njegov grob u Đakovu. Vijenac su položili Vladimir Horvat, zamjenik županice Osječko baranjske županije iz redova srpske nacionalne manjine i Dejan Jeličić, tajnik Vijeća srpske nacionalne manjine Osječko baranjske županije.
Danas će predstavnici srpske zajednice položiti svijeće i na mjestu ubojstva mirotvoraca u Tenji, a navečer, s početkom u 18 sati, u Srpskom kulturnom centru u Osijeku bit će prikazan dokumentarni film Ivana Ramljaka Mirotvorac (Factum, 2025.)
Na jutrošnjoj sjednici Hrvatskog sabora zastupnik Milorad Pupovac (SDSS) podsjetio je na značaj osječkog mirotvorca za naše društvo i za promoviranje vrijednosti mira. Pupovčev govor integralni je dio SNV-ova saopćenuja, pa ga i mi prenosimo:
U ime Kluba SDSS-a htio bih danas podsjetiti na 34. godišnjicu ubojstva zapovjednika osječke policije Josipa Reihl Kira.
Ni mjesec dana od svojeg trideset i šestog rođendana Reihl Kir ubijen je na dužnosti čuvanja mira. Čuvanja mira u najosjetljivijem trenutku za Hrvatsku, za odnose između većinskog hrvatskog i manjinskog srpskog naroda. U prijelomnici toga hoće li proces osamostaljenja ići u smjeru mirnoga ili ratnoga ishoda. Ubio ga je rezervni policajac kojem je dan prije uručio oružje. I tim oružjem, kalašnjikovom, ubijeni su on i još dvojica onih koji su s njim u tom trenutku radili na očuvanju mira, u ovom slučaju, prigradskom osječkom naselju Tenja. To je doista bio pucanj, ne samo u Reihl Kira, nego je bio pucanj u mir. Nakon toga gospodari rata mogli su pokrenuti ono u cijelosti što su naumili.
Nakon toga krenulo je strašno krvoproliće od kojega se do danas u pravom smislu te riječi nismo oporavili. Kojem ni do danas nemamo u pravom smislu te riječi mira u ovoj zemlji. Nemaju ga ljudi koji se stjecajem okolnosti voze u autobusima drugačijih registarskih oznaka, nemaju ga ljudi koji se nalaze i počivaju na grobljima koji se stjecajem okolnosti nalaze na mjestima gdje postoje nadgrobni spomenici, koji ovim ili onim razlozima mogu biti smetnja. Ono što je najvažnije, nemamo ga svi u pravom smislu te riječi zbog toga što smo zaboravili na mirotvorca. A društva koja zaboravljaju na svoje mirotvorce zaboravljaju na osnovnu vrijednost, ne samo kršćansku, nego ljudsku, a to je čuvanje mira.
A Reihl Kir je znao da će biti ubijen, i otišao je, osjećao je da će biti ubijen. Osjećao je da to što čini izaziva mržnju i izaziva ljude koji ne žele mirotvorce. Nakon trideset godina mi bismo trebali naći mjesto za tog mirotvorca. Nema udžbenika u kojem se spominje njegovo ime, nema škole u kojem se spominje njegovo ime, nema prilika u kojima se policajcima dodjeljuju ordenja ni diplome. Nema odličja, koja se inače od predsjednika Republike šakom i kapom dodjeljuju raznim ljudima, ali odličja mirotvorca kakav je bio Josip Reihl Kir nema. Bez kulture mira nema ni kulture demokracije, a nema ni kulture slobode u pravom smislu te riječi.
Posebno danas, nakon trideset i četiri godine od ubojstva Josipa Reihl Kira, u trenutku Evrope koja se suočava s time da njezin projekt uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata, nakon dva svjetska rata, Prvoga i Drugoga, Evrope mira ozbiljno suočava, i iz nje same, s odustajanjem od projekta mira i pripremanjem za projekt rata. Odustajanjem od toga da se zaštite vrijednosti mira, a da se zapravo počinju veličati politike rata.
Iz tog razloga mi u Hrvatskoj imamo jedno mjesto, imamo jednog čovjeka kojeg bi se trebali sjećati i kojem bismo trebali iskazivati svoje poštovanje.”
