Izložba prikazuje kako generacije rođene nakon ratova devedesetih vide njihovu destruktivnost, posebnu pažnju posvećujući često zaboravljenim žrtvama.
„Moj otac i ja nismo imali laku komunikaciju nakon njegova povratka iz rata i moje adolescencije. Danas je drugačije. Danas lakše pričamo o mnogo toga, kao i o hrvatskim zločinima. Moj otac me razumije, jako je ponosan na svoje sudjelovanje u ratu jer smatra da je branio domovinu i svoju obitelj, dakle mene koji sam tada bio dijete. Volim svog oca“.
Ovo je jedna od poruka koje su sinoć mogle čuti na galeriji zagrebačkog Kulturno informativnog centra, gdje je Inicijativa mladih za ljudska prava Hrvatska (YIHR) otvorila izložbu Mladi se sjećaju zaboravljenih. Izložba prikazuje kako generacije rođene nakon ratova devedesetih vide njihovu destruktivnost, posebnu pažnju posvećujući često zaboravljenim žrtvama, ističu autorice izložbe.
„Izložbu su osmislili i realizirali oni koji rat nisu doživjeli, ali njegove posljedice osjećaju na vlastitoj koži, oni koji žele spriječiti ponavljanje sukoba te izgraditi društvo zasnovano na poštivanju ljudskih prava, predvođeno tolerantnim građanima koji kritički misle o prošlosti svoje zemlje“, rekla je direktorica YIHR-a Senna Šimek, uz koju autorski tim čine Dora Tomljanović i Petra Orešković, te Tena Bakšaj. U projekt je bio uključen Nebojša Blanuša, nositelj kolegija “Kulturalna trauma i politike pamćenja” na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Izložba prati doslovno i figurativno putovanje putevima ratnih trauma i, kako ističu, nastoji prikazati istinu, a ne političke diskurse.
„Postoji izravna veza između ratova devedesetih i neprekidne međuetničke mržnje i predrasuda prema onima koje se doživljava kao (etnički) ‘druge’“, poručuju autorice izložbe. One su za stoj cilj istaknule “doprinos ostvarenju pravde u slučajevima ratnih zločina, pomirenju unutar Hrvatske i regije te očuvanju ljudskih prava kao jednog od preduvjeta demokracije”.
Izložba je nastala nakon posjeta gotovo 30 lokacija stradanja i sjećanja iz Drugog svjetskog rata i ratova devedesetih na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Crne Gore.
„Digitalnim elementom obuhvatili smo široki dijapazon žrtava i zločina – od zločina nad hrvatskom obitelji Čengić u Erveniku, preko crnogorskog logora Morinj u koji su odvođeni građani s dubrovačkog područja, našao se tu i Prijedor gdje su nad poglavito bošnjačkim, ali i hrvatskim stanovnicima činjene strahote u logorima i još čitav niz zločina i žrtava kojima se posljednjih godina bavila Inicijativa. Ali u fizičkom obliku odabrano je pet slučajeva“, rekla je Petra Orešković.
Poseban naglasak stavljen je na Vukovar, Ahmiće, Oluju, obitelj Zec i logor Heliodrom.
Kako objašnjava Šimek, slučaj ubojstva obitelji Zec je lokalni primjer zločina nad manjinskim stanovništvom 90-ih, ali ujedno i pozitivan primjer inkluzivne memorijalizacije zbog spomen-ploče postavljene na Sljemenu.
„Posebnu smo pažnju posvetile Oluji, kao legitimnoj vojnoj operaciji, ali iz nešto drugačijeg kuta; važno je ne okretati glavu od činjenice da je akcija izvedena pod cijenu srpskih civilnih žrtava“, podsjeća direktorica YIHR-a.
Naglasak izložbe stavljen je i na Vukovar, “hrvatski grad koji je simbol najvećih stradanja u Domovinskom ratu”, a koji je „od multietničkog radničkog grada, grada prosperiteta, nacionalizam učinio pustim gradom podjela na ‘nas’ i ‘njih’“.
Dio izložbe posvećen je Ahmićima i mostarskom logoru Heliodrom: „Osim što je riječ o strašnim zločinima nad civilima, jako je važno to što sudske presude o ovdje počinjenim ratnim zločinima dokazale su umiješanost hrvatskog vojnog i državnog vrha u rat u BiH, što se često zanemaruje i prešućuje“, kaže Šimek. Ona dodaje da YIHR “preispituje nasljeđe devedesetih godina, želi spriječiti ponavljanje sukoba te izgraditi društvo zasnovano na poštivanju ljudskih prava, a to čine omogućujući mladima da postanu tolerantni građani koji kritički misle o prošlosti te koji institucije aktivno pozivaju na odgovornost kroz učinkovito zagovaranje i aktivizam”.
U sklopu otvorenja premijerno je prikazan i dokumentarni film Ivana Validžića Što je to u ljudskom biću, koji prati studente koji odlaze iz sigurnog okruženja predavaonice na izuzetno emocionalno zahtjevno putovanje, i u razgovorima s preživjelim svjedocima ratnih zločina saznaju kako se formira kolektivno pamćenje žrtava.
Izložba ostaje otvorena do 21. ožujka.
