U trenutku kada se procjenjuje da godišnje više od 11 milijuna tona plastike dospijeva u vodene ekosustave, a čak 13 milijuna tona nakuplja u tlu, potreba za znanstveno utemeljenim i interdisciplinarnim pristupom rješavanju ovog globalnog izazova nikad nije bila veća, kažu znanstvenici iz Ruđera Boškovića.
Na Institutu Ruđer Bošković (IRB), znanstvenici sustavno istražuju učinke plastike, posebice mikroplastike, na okoliš i zdravlje ljudi. Najveći broj ovakvih istraživanja provodi se u sklopu Zavoda za istraživanje mora i okoliša (ZIMO) u Zagrebu te Centra za istraživanje mora (CIM) u Rovinju.
Znanstvenici diljem svijeta pokušavaju shvatiti kako smo došli do točke da mikroplastiku pronalazimo u majčinom mlijeku, dok plastične vrećice putuju i do najdubljih točki oceana. U takvom okolišu razgradnja plastike u mikro- i nanoplastiku postaje gorući problem. Ti sićušni fragmenti, manji od 5 milimetara, lako ulaze u hranidbene lance, izravno se unose kroz hranu, a njihova sposobnost da na sebe vežu razna zagađivala, od teških metala do pesticida, čini ih posebno opasnima, upozoravaju na Ruđeru.
“Plastika danas nije samo otpad, ona je zagađivač koji živi dugi život,” kaže dr. sc. Nina Marn iz Laboratorija za informatiku i modeliranje okoliša, voditeljica projekta QPlast. Cilj ovog projekta je kvantificirati fizičke, kemijske i bihevioralne učinke plastike na organizme koji žive u vodi i na kopnu.
Korištenjem naprednih tzv. DEB (Dynamic Energy Budget) modela, istraživači nastoje predvidjeti kako plastika utječe na unos energije u organizam, njegov rast, ponašanje, pa čak i reprodukciju. Drugim riječima, znanstvenici pokušavaju odgovoriti na pitanje: Koliko nas plastika stvarno košta, u ekološkom smislu?
„Ovim projektom želimo pokazati da je moguće povezati različite učinke plastike u prirodi, ali i da su nam potrebni interdisciplinarni alati kako bismo stvarno razumjeli štetu koju plastika uzrokuje,“ dodaje Marn.
Rijeka Krka pod mikroskopom
U srcu krške Hrvatske, rijeka Krka služi kao prirodni laboratorij za HRZZ projekt PlastOrgAnoTox, koji istražuje prisutnost i učinke mikroplastike u vodama, sedimentu i organizmima, od potočnih pastrva u izvorišnom dijelu toka do orada i dagnji u njezinom ušću.
Projekt vodi dr. sc. Vlatka Filipović Marijić, znanstvenica u Laboratoriju za biološke učinke metala. „U sklopu projekta analizirat ćemo organizme iz okoliša i iz uzgajališta, ali i provoditi eksperimentalna izlaganja kako bismo utvrdili kako mikroplastika i druge onečišćujuće tvari koje prenosi utječu na biološke promjene u vodenih organizama, a time i na ljudsku prehranu“, kaže Marijić.
Posebno zanimljiva novost u pristupu je uključivanje crijevnih nametnika riba kao modela za istraživanje unosa mikroplastike: „Ovo nam otvara potpuno novu perspektivu u istraživanjima kako bi dokazali postoji li prijenos mikroplastike kroz organizam, a u slučaju nametnika i s domaćina na njegove unutarnje mikroekosustave.“
Vodenbuha kao čuvarica ekosustava
U sklopu istog laboratorija, jedan takav sitni organizam Daphnia magna odnosno vodenbuha u središtu je istraživanja dr. sc. Tatjane Mijošek Pavin.
Vodenbuha je, objašnjavaju Ruđerovi znanstvenici, odličan modelni organizam jer u hranidbenom lancu povezuje alge kao primarne proizvođače i ribe kao potrošače, a izuzetno je osjetljiva na promjene u okolišu. U fokusu istraživanja su kombinirani učinci mikroplastike i kemijskih zagađivala, poput policikličkih aromatskih ugljikovodika (PAH), koji često putuju “autostopom” na plastičnim fragmentima. Kombinacije tih utjecaja mogu imati kumulativne posljedice za cijele ekosustave, uključujući i one koji se nalaze u zaštićenim područjima poput Nacionalnog parka Krka.
„Posebno je zabrinjavajuće da plastika u okolišu često ne djeluje samostalno, već veže na sebe opasne kemikalije, poput PAHova. U testovima imobilizacije vodenbuha pokazuje u kojoj mjeri kombinirani učinci mikroplastike i onečišćivala odstupaju od učinaka koje ti spojevi izazivaju pojedinačno – odnosno, je li njihovo zajedničko djelovanje manje ili više toksično od njihovog zasebnog djelovanja“, kaže Mijošek Pavin.
Plastika nije samo odbačeni predmet, ističu Ruđerovi znanstvenici. U prirodi ona postaje kemijski i biološki aktivni agens koji mijenja ekosustave i potencijalno utječe na zdravlje ljudi. Samo devet posto proizvedene plastike globalno se reciklira, a većina završava u okolišu i zbog svoje postojanosti tamo ostaje. Mikroplastika više nije nevidljiva prijetnja, ona je postala znanstvena činjenica koju je teško zanemariti.
Znanstvenici IRB-a smatraju da rješenja postoje u znanosti, u suradnji i u interdisciplinarnom pristupu koji povezuje laboratorijske eksperimente, modele, terenska mjerenja i politike zaštite okoliša.
U povodu današnjeg Svjetskog dana zaštite okoliša, Institut Ruđer Bošković pozvao je sve građane, znanstvenike, donositelje odluka, obrazovne institucije i industriju na zajedničko djelovanje i jačanje znanstveno utemeljenih politika zaštite okoliša.
