Kultura

Joon-ho Bong: "Parazit"  i Kore-eda Hirokazu: "Istina". Različiti autori, dva zamalo neprispodobiva djela, no, eto, kao posljednji kino-film o kojemu sam odustala pisati netom prije pokušaja zaustavljanja svijeta, i prvi upečatljiv viđen u dvorani pod novim-starim mjerama, meni su se ta dva naslova ukazala i povezala kao (vertikalno) nasuprotne paradigme - onoga što bi da sigurno dolazi, i onoga za što bi prethodno da se misli kako upravo odlazi.

Snješka Knežević o svojoj novoj knjizi "Zagrebački povijesni trgovi, parkovi i neke ulice": "Ne bih mogla reći je li Zagreb erotičan, ali uvijek je na drugi način lijep, vabi na šetnju, ponovno i ponovno otkrivanje... Ima mjesta, vizura, ugođaja koji me uvijek privlače da im se vratim, kao da učvršćujem nešto što znam, i to oduvijek, ali i zato jer se i oni mijenjaju."

U doba klimatskih promjena, napokon je došlo vrijeme da starhitekti odstupe i dopuste da se arhitektonska disciplina usredotoči na preusmjeravanje dinamike naše nevjerojatno snažne discipline. To bi podrazumijevalo odmaknuti se i od glorificiranja projekata financiranih od strane nemoralnih milijarderskih investitora, makar nominalno tvrdili kako su ti projekti „održivi“.

Kat Austen, umjetnica koja se bavi pitanjem zaštite okoliša: "Budući da novija istraživanja pokazuju prisustvo plastike čak i na rubnim područjima ljudskog dosega, od vrha Mount Everesta do dna Marijanske brazde, željela sam razviti projekt o tome kako bi se plastika, kao dugotrajan materijal na bazi ugljika, mogla slagati s drugim spremnicima ugljika u okolišu."

Za razliku od još uvijek propulzivne (zapadnjačke) industrije što, sad već posve očito glorificira skupine koje je na ivicu društva, ili protiv njega, priveo vlastiti hipertrofirani porok, asocijalnost i/li psihopatija, Diazovi protagonisti redovito su pojedinci koje je u jedva izdrživu, neljudsku situaciju ubacila neka "viša sila", obično socijalna, nerijetko baš ona koju tako obilato ekranizira i popularizira Zapad - kriminalna, korumpirana, mafijaška...

U dokumentarističkim video radovima mladi Romi iznose što ih zanima, čime se bave, kako se osjećaju kad dobiju pohvalu za svoj rad i trud, kakvi su im planovi i s kakvim se teškoćama susreću zbog romskog podrijetla i predrasuda prema njihovoj zajednici. Prikazujući osobne priče radovi ukazuju na potrebu izjednačavanja životnih prilika mladih Roma i doprinose rušenju stereotipnih stavova, posebice onih koji posljedice siromaštva poistovjećuju s etničkim podrijetlom.

Redatelj i pisac Boris Miljković o svom najnovijem filmu, "Povratak kući: Marina Abramović i njena deca": "Marina je bila jedna od perjanica tog vremena: stasita, visoka, velika, i fizički govoreći, i niste mogli proći pored Marine, a da ne znate da je to ta Marina, 'the' Marina Abramović. Ja sam desetak-petnaest godina mlađi od te cele generacije našeg prvog tima konceptualista, ali se jako dobro sećam tog vremena, početka sedamdesetih u Beogradu."

Umjetnica Tonka Maleković o predstojećoj memorijalnoj akciji u spomen-parku Dotrščina: "Na ideju za rad bila sam potaknuta aktualnom pandemijskom krizom, odnosno traumom koju ona proizvodi. Željela sam sadašnje stanje povezati s traumom iz prošlosti koja je druge vrste, budući da se radi o masovnom zločinu ogromnih razmjera, ali iskoristiti fenomen krize kao svojevrsni suosjećajni kanal, sredstvo povezivanja s traumom."

"Prošla su vremena kada je turizam značio jednokratnu zaradu uslužnim djelatnostima. Turistička ponuda danas se mora bazirati na ostvarivanju trajnih kulturnih veza između posjetitelja i destinacije koju odabire za odmor", kaže Sandra Baničević iz udruge Likovno stvaralaštvo Vele Luke, čiji članovi zajedno s posjetiteljima Vele Luke stvaraju najduži svjetski mozaik i sve su bliže cilju.

Marinu Abramović, punu mnoštva nerazdvojivih, snažnih, pa i strašnih, no uvijek strogo kontroliranih i cizeliranih tektonskih emocija, poriva i stanja svijesti, tek nešto malo stariju, istovremeno slobodniju i suzdržaniju, uprisutnio je još jedan punokrvni beogradski umjetnik, redatelj, pisac i scenarist, Boris Miljković, u svom dokumentarnom filmu Povratak kući – Marina Abramović i njezina djeca, vrativši time umjetnicu njezinu gradu (i obrnuto), ali i samoj sebi, "kao vlastitom domu, u sebi".