Kultura

Baletni gala koncert splitskog ansambla otvorio je plesni dio Splitskog ljeta.

Sarajevski ratni teatar (SARTR) utemeljen je1992. godine, za vrijeme opsade grada, u periodu opće destrukcije. Teatar je to koji je bio i ostao otpor fašizmu i agresiji. Dramaturginja Nejra Babić: "Osnivanje SARTR-a bilo je izraz nedozvoljavanja da strah upravlja. Tako se desio paradoks, oni koji su im htjeli uzeti dostojanstvo i želju za životom, dali su još veći podstrek i snagu da rade svoj posao najbolje što mogu. Ostat će zapamćena zahvala SARTR-u od gledateljice, mnogo godina nakon rata: 'Hvala vam što ste nam pomogli da ne poludimo.'"

Pričamo s organizatoricom Bokun festivala (13. i 14. rujna u Trogiru) Ivanom Orešić: Posljednjih 18 godina živim na relaciji Zagreb - Trogir i sa sigurnošću mogu reći da Trogir kreativcu na dlanu nudi mnogo i samo o vama ovisi koliko ćete toga znati uzeti i usmjeriti. Čini mi se i kao da se grad zadnjih nekoliko godina probudio i nudi sve više novih stvari. Imena poput Dalija i Tijardovića su, mislim, dobra pozivnica za ovogodišnji Bokun festivala. Dvije večeri u parku Malarija ekscentrično i neobuzdano slavit ćemo kulturu koju, kako i treba, besplatno nudimo svima.

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Slobodnih i snažnih žena nađe se i na Jugu Istoka, ime im može biti još neobičnije - Petrunija. I dok, bježeći valjda od industrije hibridnih heroja i supermašina, muški protagonisti i njihovi tvorci u ozbiljnim, art-filmovima, uglavnom ili treniraju svoje slabosti i zdvojnosti, ili sve više upadaju u žanr, da ne kažemo klišeje, ili se, pak, pod svaku cijenu pokušavaju oteti predvidljivosti te "eksperimentiraju" s već odavno izeksperimentiranim, sve je izglednije kako svijet ostaje na neobičnim ženama da, čak i kada to ne bi htjele, iznađu istinska rješenja za nagomilane stvarne (i) filmske probleme, odnosno da kreiraju neke nove priče.

Kritika baleta Apolon & Pulcinella Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Nakon gotovo pola stoljeća postojanja, Mostarski Teatar Mladih suočava se s mogućim prestankom rada. Osnivač Mostarskog teatra mladih Sead Đulić: "U gradu u kojem je sve, ili hrvatsko ili bošnjačko, te ponešto srpsko, jako je važno da ima nešto što je i imenom mostarsko, gradsko, građansko. Ovdje se mora pripadati 'svom narodu' da bi postojao. Grad čije ime imamo u nazivu i pronosimo širom planete mora uvažiti da postojimo i shodno zakonskoj regulativi uvrstiti nas u neki od oblika finansiranja. Opstrukcija našeg rada dešava se u gradu koji je ušao u uži izbor za Evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine. Najtrofejniji smo teatar u gradu, ali nema nas pomenutih u toj aplikaciji, nema nas u nijednom dokumentu grada koji tretira kulturu, za ovdašnju vlast ne postojimo."

O haiku poeziji Vladimir Devidé, matematičar i japanolog, vrsni poznavatelj i ljubitelj haiku poezije piše: "Haiku poezija rasterećena je patetike, ne poznaje cinizam, u njoj nema preuveličavanja niti umanjivanja važnosti onoga o čemu se govori. Sve je važno, bilo veliko ili malo, obično ili neobično. Sve ima svoje mjesto, svoj trenutak." Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu (opreka umjetniku ratovanja Sunu), s željom da nas usmjeri prema neciničnoj svevažnosti svakodnevice.

Dok mi kroz Facebook defiliraju jata ružičastih flamingosa, dok znani i neznani jezde osamljenim plažama u zoru, noću gledaju zvijezde na mulu, ja se rastajem s Kvatrićem. Nije više stvar samo u tjeskobi bezdomnosti, naporu selidbe u gradu preskupih nekretnina, stvar je u 'osjećaju doma'. A njega sam ovdje u posljednjih pet godina stekla neprimjetno. Legnem na klupu, slušam glasove iz Zoološkog vrta i maštam o danu kad će koncept utamničenja životinja biti konačno napušten. U glavi brojim koliko mi još dana ostaje u kvartu. Što još moram upamtiti, utisnuti u memoriju, s kim se oprostiti, trebam li napraviti oproštajni tulum, hoću li ikome nedostajati.

Otvoreni gradski bazen bitan je dio javne infrastrukture slavonskog ljeta. Dok ne spustim ručnik na stepenicu širokih betonskih 'tribina', sve je određeni čin izloženosti. Primjećujem i novost - sladoled sada prodaje slastičarev sin. Već je narastao – pije kavu i puši cigare dok čeka kupca. Kad sve pregledam i kostim na meni se posuši, penjem se na vreli poni i vozim nazad. Odgleda se Dnevnik, stara zadrijema na dvosjedu, a stari u ruke još jednom uzme novine jer prikazuju samo reprize. Savladavam anksioznost i odlazim 'na centar'. Prepoznajem tek manji dio gostiju, među njima i vršnjaka koji mi je u trećem srednje prodao polovni set bubnjeva i to – bez snarea.