Kultura

Kritika plesne predstave Koreo Lab / Parla (mi) HNK-a Ivana Pl. Zajca u Rijeci.

Lit–squatting je nova kovanica koja označava gerilsko useljavanje literarnih sadržaja u zapuštene gradske mikro-prostore poput starih reklamnih vitrina, izloga, ograda i kontejnera. Nerijetko je odabir književnih tekstova formatom i temom prilagođen mjestu ili ulici u kojoj je instaliran. Negdašnja ružnoća i oronulost preko noći postaje mala, skrovita ljepota, vizualna i potencijalno duhovna. Zamjetno je to na varaždinskoj uličnoj sceni. Haiku ploče postavljene su na ograde, u neposrednoj blizini tržnice izlog je poezije, a naljepnice na koševima za smeće podsjećaju na remek-djela kajkavske književnosti.

"Marijine skulpture prikazale smo kao produžetak njenih stavova i doprinosa za rodnu ravnopravnost u izrazito mačističkoj struci. U kontekstu gdje je ona kao kiparica u svojoj generaciji morala biti upornija, radišnija i bolja od svojih kolega da bi uspjela, ne čudi da je i na svoje skulpture žena prenijela vitalnost i drskost u formi i pokretu. Kad bi nam dolazila pregledavati radove i udubila se u priču, njena cigareta je gorila do filtera i pepeo bi joj često padao po odjeći. Bilo nam je fascinantno gledati taj žar u doslovnom i metaforičnom smislu", pričaju autorice filma Mačka je uvijek ženska, o kiparici Mariji Ujević-Galetović.

Kritika baleta Coppélia Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu.

Ima nešto na tom Islandu. Nešto dobro za ljude i filmove. Snorri na Islandu uči bebe roniti. Najlakše bi bilo reći kako Snorri uči bebe roniti, no, nije to dovoljno, a možda ni točno, jer, ne radi se o ronjenju onako kako ga obično shvaćamo – svladavanju jednog stranog elementa raznim novim tehnikama i pomagalima, nego prije o nečemu sasvim suprotnom: on pomaže malima i odraslima da ne zaborave vodu. Karamesinis pak postavlja grčke tragedije u Rio de Janeiru. U notornim favelama, grčki redatelj uspijeva barem neku osnovnoškolsku djecu zainteresirati za umjetnost.

Svibanj u Beču započeo u znaku velikog jubileja – sto godina socijalističkog Crvenog Beča.

Od 2000. godine zamjećuje se globalni trend osnivanja privatnih - profitnih muzeja. Procjenjuje se da ih je preko 70% (umjetničkih) niknulo milenijskih godina. Taj trend dao je rastakanju javnosti institucije nove, nestidljive razmjere. Misija je profit, politizaciju se uokviruje prema ciljanoj tržišnoj niši. Žive od komodifikacije kulture, hrane se selfie industrijom i parazitiraju na reprezentacijskom kapitalu koji im poklanja slavno - javno - ime. Opstaju na nevoljkosti državnih legislativa da zaštite pojam muzeja. Pop-up ekonomija kaplje do novog dna, a već sada postoji Muzej pizze, Muzej sladoleda, Muzej kobasica...

Drage čitateljice i čitatelji H-Altera, odvojite minutu i riješite ovu pronicljivu anketu.

Za desetak dana kino Europa se gasi. Pokušajmo vidjeti što time gubimo, što smo već ranije izgubili i kako dalje. Studentska kina ne rade, kvartovska kina više ne postoje. Najgori ishod zatvaranja kina Europe nije otvaranje kluba za "nisku kulturu", nego rasipanje njene publike u niz izoliranih gledatelja. Kino više nije ni jedini ni najpraktičniji kanal distribucije filmova, no i dalje čini gledanje filma kolektivnim iskustvom. Gradovima trebaju prostori koji svima omogućuju jednostavan pristup kulturi i temelje se na pretpostavci da je umjetničko djelo stvar zajednice, a ne individualni komoditet.

Siniša Labrović: "Nije iznenadilo, ali je vrijedno zamjedbe da je najžešći u inzistiranju da se udaljim s njihovoga privatnoga vlasništva bio čuvar Neues Deutschlanda, nekad glavnoga novinskoga organa Jedinstvene socijalističke partije DDR-a. Kao što se kod nas komunistička ološ brzo prešaltala na nacionalizam i sklopila pakt s ustašama, tako su ovdje sjajno usvojili princip svete nedodirljivosti privatnoga vlasništva. Ne sliči Berlin samo Sinju jer velegradovi se lako poklapaju. Tu sam našao i kruh koji je okusa i miriše kao onaj u djetinjstvu ispod peke. Tako sam se ovdje, umjesto u budućnosti, našao u svojim Labrovićima od nekad".