Kultura

Budisavljević je za film bio neophodan i svjedok, siguran vodič za silazak i povratak iz pakla, netko tko ga je i preživio i nadživio: ona ih je našla četvero - Zorku Janjanin, Nadu Vlaisavljević, Milorada Jandrića i Živka Zelenbrza. Njihova sjećanja i komentari na lokacijama nekadašnjih logora za djecu u koje su ih, bez imena i prezimena, potrpali nakon što su im roditelji ubijeni ili deportirani u bliže ili dalje logore smrti, najdragocjeniji su dio filma, savršeno uzglobljeni s igranim dijelovima.

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Sinonimi Nadava Lapida autentično su remek-djelo, čitav univerzum daleko i od pamfleta i od žanrovskih naputaka. U Sinonimima ima svega - i izgubljenosti, i očaja, i ljutnje, i tuge, i zadovoljstva, i bratstva, i ljubavi, i radosti, ali nema beznađa ni ravnodušnosti, o preziru i cinizmu da se i ne govori. Posve suprotno olakim diskvalifikacijama nekih hrvatskih filmaša, Sinonimi nisu dokoni, samodopadni uradak o problemima “prvog svijeta”: prije bi se moglo reći kako nam to ostvarenje pristiže iz nultog, proto-podneblja, u kojem se puno izravnije, jasnije i bolnije vidi kamo ide ovaj naš zavrtloženi globus.

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Debitansko dugometražno igrano ostvarenje Marka Đorđevića jedno je od iznimno rijetkih koja su u stanju gledatelja u hipu izvući iz nepojmljivog užasa ljudskog izopačenja. Moj jutarnji smeh je film o Dejanu, tridesetogodišnjem muškarcu iz 21. stoljeća koji još nije imao seksualni odnos s djevojkom. U vremenu pornografije i maničnog seksualiziranja baš svega, u kojemu mašinerije ambicioznih (ne)moćnika svakodnevno smišljaju kako da (se) svi samo što više i brže "troše", Dejan je neka vrsta laičkog jurodivog, suvremenog Idiota, "teška dobričina" koja nema ni taštine ni sebičnosti, a kamo li "muškog ponosa". Najkraće, i najljepše rečeno: nesnađeni.

Od 10. studenog do 10. prosinca na H-Alteru smo objavili seriju od osam tekstova pod nazivom 'Zagreb, iznova'. Vodimo vas u neobične šetnje kroz zagrebačke kvartove, u Dubravu i Peščenicu, na Savicu, na okretišta, u skvotove, u prašnjave prostore u kojima se spajaju utopija i distopija. Otkrivamo zaboravljeno i zanemareno, maštamo o budućem i drugačijem.

Od 15. srpnja do 15. kolovoza na H-Alteru smo objavili posebnu seriju tekstova naslovljenu Protiv jedne slike ljeta. Pročitajte tekstove o ljetu u slavonskoj i dalmatinskoj periferiji, ljetu u bolnici, ljetu u skrivenoj metropoli, ljetu u depresiji, ljetu u tvornicama Irske...

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.

Ogoljena kralježnica Sidra u njedrima drži desetke crvenih ferala. Došla sam, shvaćam, na sprovod. Na nesigurnim daskama je žamor. Ruke okrenute prema rijeci. Nema drvenih zidova koji ograničavaju pogled, nema prozora kroz koje je zorama sunce provlačilo rukav. Zbor stranaca, spontanih i nesvrstanih, pjeva Sava tiho teče. Sidro je bilo kao oni grafiti ispisani flomićem u wc-u, iskrena potreba da se nešto kaže i bude, u momentu, za moment. Odmak od zagrebačke malograđanštine, istinski jedino mjesto u kojem su svi bili dobrodošli. Ne mjesto, nego ideja. Ideja da, i najgori kakvi znamo biti i jesmo, možemo biti pod jednim krovom i imamo što i kako jedni drugima reći.

Drugačiji pogled na vijesti i događaje oko nas kroz haiku za H-Alter ispisuje Mun Tzu.