Kultura

Je li "Futurizam u Zagrebu" samo uljez u zemlji koja se zagleda sve dalje u perfekt?

Kritika plesne predstave Igračice s klupe HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci.

Gori jedna od najpoznatijih svjetskih građevina, jedan od simbola kulture, zajedničkog nazivnika stremljenju prema boljem. Nije ni prvi ni zadnji požar koji uništava nešto što ne smije biti uništeno, no poseban je jer se sada dešava. Notre Dame nije kamenje posloženo na način kojem se divimo, to je možda nekad bilo, no to nije njen značaj. Ona je, poput svakog umjetničkog (remek) djela prije svega ogledalo nas samih, test naše spremnosti da ostvarimo odnos koji je istinit. To nas čini ljudima - teško opisiv, no potpun osjećaj da nismo samo hrpa mesa i kostiju i nešto mozga, nego smo kulturna bića.

Pjesnik Denis Ćosić: "Kao društvo smo previše usmjereni na pričanje i sadržaj koji trebamo izreći, a premalo dozvoljavamo našim dušama da govore same za sebe i rezoniraju s drugim bliskim dušama, do toga da je tišina sveprisutni ideal koji najčešće pronalazim u prirodi. Nemojmo zaboraviti i kako u udžbenicima hrvatskog jezika za srednju školu neizmjerno nedostaje ženskih autora".

Ivana Biočina, autorica knjige Proizvedeno u Hrvatskoj - Tranzicija hrvatske tekstilne industrije: "U tvornici TIVAR 1936. je održan najveći štrajk na ovim prostorima. Razlog se može činiti nevjerojatnim i ganutljivim - preselili su jednu radnicu u pogon gdje je za isti rad bila plaćena manje od muških kolega. Štrajk je trajao više od 40 dana i uspješno je završen. U Varaždinu je zatim održan mimohod s više od dvije tisuće štrajkaša i 200 biciklista. U Hrvatskoj se nikad nije ponovio takav štrajk, iako je razloga bilo. Danas radnici imaju krivu predodžbu kad se ide u štrajk - tek kod neisplate plaće."

Islandska Žena ide u rat Benedikta Erlingssona najbolji je film netom završenog, 47. beogradskog festa. Blizu-pedesetogodišnjakinja koja, kao voditeljica zbora, duh svakodnevno krijepi vrhunskom glazbom, tjelesnu pak kondiciju podiže po otočnim vrletima, bježanjem od bjelosvjetskih militarista - korporativista, politikanata i propagandista, koji ju gebelsovski pokušavaju proglasiti terorist(ic)om dok ih, rušenjem dalekovodne strujne mreže gigantskom rudnom eksploatatoru i zagađivaču, sprečava da sasvim neometano nastave uništavati Zemlju/otok i otočane.

Glasina o potencijalnom otvaranju Starbucksa na Cvjetnom trgu nije podigla veliku prašinu, kao što ovih dana vijesti o Cvjetnom trgu ne izazivaju naročitu reakciju. Trg koji je inspirirao umjetnike, građane i aktiviste danas se pretvorio u izgubljen teritorij kojim se mučno baviti – kad je već izgubljen, koga briga što će se tamo otvoriti? Ta glasina čini se konačnim zatvaranjem kružnog procesa komercijalizacije trga, a u svakom je slučaju zgodan povod da se još jednom zapitamo što je Cvjetni trg bio i u što se pretvorio, te što je trg kao javni prostor danas.

Makroorganizmi su prva pjesnička zbirka Bojana Krištofića. "Nije čudo što mi je Novi Zagreb potaknuo inspiraciju i 'natjerao me' na poetsko pisanje. Naposljetku, konačni demijurg Zagreba je Sava, rijeka koja ovdje nije nimalo glamurozna i presijeca svojevrsni 'brisani prostor' s kojim gradske vlasti već desetljećima ne znaju što bi, a divan je upravo takav kakav jest: bez ikakve 'svrhe' doli one jedine važne, koju mu daju sami građani. I sve to s minimalnom 'infrastrukturom'. Pametnim ljudima to bi trebalo nešto govoriti, a meni je poslužilo kao ishodište knjige", govori.

40 godina od upisa Dubrovnika u listu spomenika svjetske baštine: Dok je Titanik tonuo, orkestar je svirao, a dok povijesna jezgra umire, organiziraju se koncerti ne bi li se u javnosti prikrio problem da se ništa u gradskoj upravi ne poduzima po pitanju odumiranja grada. Od nekadašnjih četiri tisuće stanovnika pitanje je živi li u gradu još tisuću. Kako taj demografski i kulturološki poraz može biti povod za svečanu konferenciju i koncert?

"U svom tom ludilu ohrabrujuće je koliko je ljudi zapravo spremno stati iza dnevnika jedne žrtve zločinačkog režima i koliko će zapravo ljudi imati taj Dnevnik u obveznoj kućnoj lektiri. Znam da to nije dovoljno, jer ne mogu se teško stečene civilizacijske vrijednosti njegovati samo unutar famozna 'četiri zida' niti ovisiti o hiru pojedinca. One se podrazumijevaju, ne dovode se u pitanje, zdrava država ih ne dovodi u pitanje, čuva ih zakonima i Ustavom, a ako ipak dovodi, znak je da imamo ozbiljnih problema", govori Davor Ivankovac, jedan od najnagrađivanijih pjesnika mlađe generacije.