Roy Aloni, izraelski aktivist za prava Palestinaca koji je odlučio napustiti rodni Izrael: Nakon uhićenja, znao sam da ću biti pušten nakon nekoliko sati ili jedne noći u pritvoru. Palestinci, privedeni i zbog puno benignijih prosvjednih akcija, mogu bez optužnice biti zatočeni mjesecima, čak i godinama. Od početka genocida izraelski zatvori postali su logori za mučenje. Međunarodna zajednica mora raskinuti i bojkotirati sve trgovinske i institucionalne veze s izraelskim institucijama koje sudjeluju u genocidu i profitiraju od okupacije.
Prije nekoliko je dana u H-Alterov elektronički pretinac portala stigla je zanimljiva poruka. Vlasnica imanja u Umagu nam je javila da je kod nje putem internetske platforme za razmjenu smještaja boravio vrijedan i marljiv mladić koji je u rodnom Izraelu djelovao kao aktivist za oslobođenje Palestinaca.
Već prilikom prvog susreta u Zagrebu Roy Aloni je ostavio dojam suosjećajne, briljantne i iskrene osobe. Mnogi ne bi pristali dijeliti njegovu sudbinu. Otkako je prije godinu dana odlučio zauvijek napustiti Izrael, Roy luta Europom, zbog viznog režima i nemogućnosti dugotrajnog boravka, periodično napuštajući i vraćajući se u granice Europske unije, snalazeći se putem kako zna i umije. Volio bi se uskoro, kaže, skrasiti negdje, ako za time bude prilike. Ipak, dok nam priča svoju priču, niti u jednom trenutku ne inzistira na samosažaljenju, ističući konstantno privilegiranost svoje pozicije koju je dobio rođenjem u Izraelu, nasuprot pozicije i sudbine Palestinaca. U borbi za njihova prava sudjelovao je radom u brojnim aktivističkim inicijativama, zbog čega je u više navrata bio zatvaran i prebijan.
Naš sugovornik povremeno je djelovao i boravio u područjima Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema. Nakon Šestodnevnog rata iz lipnja 1967. godine Izrael stavlja pod vojnu kontrolu ova područja, kršeći tako takozvanu Zelenu liniju razgraničenja uspostavljenu nakon 1948-49. Od tada traje kontinuirano nasilje nad Palestincima na strogo podijeljenim palestinskim područjima od kojih su neka pod potpunom kontrolom vojske (takozvano Područje C koje spominje naš sugovornik). Nasilje provodi izraelski administrativni aparat, okupacijska vojska i, u mnogim slučajevima, doseljenici čijim naseljavanjem palestinske enklave Izrael desetljećima pokušava osigurati budućnost svog kolonijalnog projekta. Istraživanja javnog mnijenja nerijetko pokazuju da većina ljudi u Izraelu nema problema s takvim stanjem stvari. No, ne i naš sugovornik koji je odlučio za H-Alter ispričati svoju priču.
Spomenuli ste da nakon posjeta selima u području Masafer Yatta za vas više ništa nije bilo isto. Kakva su prije toga izgledala vaša saznanja o problemima tih područja?
Odrastao sam južno od Tel Aviva, u području etnički očišćenom za vrijeme Nakbe, otprilike sat vremena vožnje od tih sela i oko sat vremena od Gaze. Radi se o sekularnom, navodno progresivnije orijentiranom cionističkom okruženju izraelskog kolonizatorskog društva.
Oduvijek su me učili da su arapske zemlje oko nas prijetnja i da moramo biti jaki, neovisni i uspješni kako bismo uopće opstali tamo. Živio sam blizu razorenih sela ili sela iz kojih su Palestinci protjerani tijekom Nakbe. O njihovoj sam sudbini više naučio tek kada sam postao dijelom pokreta solidarnosti s Palestincima. Na samo nekoliko kilometara od moje kuće postojalo je selo iz kojega su Palestinci protjerani tijekom Nakbe. Nekada je nosilo naziv Qatra, a danas Gedera.
Bilo je teško shvatiti težinu situacije jer su svi oko mene bili cionisti, od obrazovnog sustava, državnog i medijskog aparata, do obitelji i prijatelja. Teško je othrvati se od svega toga, no imao sam sreće, jer sam imao prijatelja koji je išao u sela u palestinskom području Masafer Yatta. Pričao mi je o svojim svakodnevnim iskustvima kroz prizmu aktivista pokreta solidarnosti s Palestincima na Zapadnoj obali.
Možete li nam ispričati više o svom iskustvu u tim selima i trenutku kada ste shvatili pravu narav izraelske okupacije?
Radi se uglavnom o poljoprivrednim i nomadskim selima od kojih neka postoje stoljećima, dok su neka nastala tijekom Nakbe, protjerivanjem stanovnika s teritorija koji je 1948. pripao Izraelu.
To su vrlo male zajednice koje uglavnom žive tradicionalnim načinom života. Također, radi se o siromašnijim dijelovima Palestine. Izraelski sudovi već godinama pokušavaju Palestince deložirati iz tih područja. Zapravo, 1999. godine izraelska ih je vojska već jednom protjerala, nakon čega je podnesena peticija izraelskom Vrhovnom sudu, koji je donio privremenu odluku da im se dopusti povratak na zemlju dok ne bude donesena konačna presuda. Proces je dugo trajao. U svibnju 2022. izraelski Vrhovni sud konačno je odlučio da će biti deložirani, jer da se to područje nalazi u takozvanoj vojnoj zoni – „firing zone 918“.
Borba Palestinaca da ostanu na svojoj zemlji još uvijek traje, bez obzira na konstantno demoliranje kuća, masovnu otimačinu zemlje, vojne upade i nasilne napade doseljenika i policije. Izraelski doseljenici sada kontroliraju nekadašnja poljoprivredna zemljišta i područja koja su tradicionalno korištena za ispašu. Nedavno je jednog od palestinskih aktivista u toj regiji, Awdaha Hathaleena, ubio doseljenik Yinon Levi, a on je dan poslije pušten na slobodu.
Oscarom nagrađeni film No Other Land predstavio je problem tog područja međunarodnoj publici. Etničko čišćenje i dalje traje posvuda po Palestini. Svake godine tisuće kuća palestinskih beduinskih zajednica unutar teritorija iz 1948. bivaju srušene. Sve je to dio istog procesa koji traje od kraja 19. stoljeća do danas, a genocid u Gazi samo je ekstremni oblik tog kontinuiranog procesa.
Možete li opisati konkretne situacije kojima ste svjedočili na tom području?
Jednom smo prilikom dokumentirali blokiranje ceste vojnim buldožerima. U nekom trenutku nalazili smo se na jednoj od tih cesta uz koju je prolazila cijev koja je opskrbljivala vodom cijelu zajednicu unutar takozvane militarizirane zone. Palestinci su pokušavali razgovarati s vojnim službenicima i molili ih da ne oštete cjevovod jer je to bio glavni izvor pitke vode za cijelu zajednicu. Isprva se činilo da su pokušavali biti ljubazni, ali nakon otprilike sat vremena „pregovora“, namjerno su presjekli cijev i požurili blokirati još jednu cestu.
To je samo jedan primjer svakodnevnih iskustava Palestinaca, a takvi su primjeri češći u manjim zajednicama jer su one raspršene, pa je izraelskim vlastima lakše provoditi svakodnevnu represiju.
Jedan od načina na koji izraelski režim održava kontrolu jest razdvajanje Palestinaca u male zajednice, i primjenom različitih oblika represije kako bi im otežali ujedinjenje i zajedničku borbu protiv aparthejda.
Sela u zoni C su najmanja, i suočavaju se s tim problemima svakodnevno. U većim palestinskim gradovima i selima na Zapadnoj obali, u zonama A ili B, češći su vojni upadi i blokade gradova. Tamo redovno pucaju na ljude i ubijaju ih. U Istočnom Jeruzalemu Palestinci se suočavaju s brojnim rušenjima i deložacijama. U Jeruzalemu sam se također uključio u aktivistički rad.
Ankete pokazuju da većina Izraelaca podržava rat i istrebljenje u Gazi. Kažete da ste u jednom trenutku morali donijeti odluku – „napustiti zemlju, ili postati aktivist pokreta solidarnosti“. Dakle, primjerom pokazujete da ljudi u Izraelu ipak imaju izbor…
U jednom sam trenutku odlučio djelovati, pod utjecajem onoga što sam svakodnevno gledao tijekom tjedana provedenih na okupiranom području – zbog vojnih upada, zatvaranja prometnica i kuća i spomenutih uništavanja cjevovoda koji vodom opskrbljuju čitava sela. Morao sam donijeti odluku, jer sam shvatio da je situacija potpuno drugačija od onoga što sam ranije poznavao. Nakon nekoliko tjedana u stanju šoka, odlučio sam postati aktivist u borbi za solidarnost s Palestincima. U tom trenutku započinje moj proces spoznaje da je Izrael kolonijalni projekt i država aparthejda.
Bolje razumijevanje specifičnih politika provođenih na konkretnim mjestima, čitanje i razgovori s ljudima, doveli su me do vrlo naglog zaokreta u životu. Ipak, većina židovsko-izraelskog stanovništva podržava aparthejd, Nakbu i genocid u Gazi.
Prije nekoliko godina upisali ste Hebrejski univerzitet (Hebrew University) u Jeruzalemu. Kakav je stav akademske zajednice prema svemu tome? Kakva su vaša iskustva sa sveučilišta?
Mislim da izraelska akademska zajednica sebe vidi kao navodno progresivniju, liberalniju i više orijentiranu prema međunarodnoj zajednici od ostatka izraelskog društva. Ondje se češće može čuti govor o takozvanom dvodržavnom rješenju – i dalje kolonijalnom i lošem rješenju.
No, sveučilište je svejedno dio režima aparthejda i ratne mašinerije. Akademske institucije surađuju s vojnim industrijama, provode istraživanja i sudjeluju u vojnoj proizvodnji. Također, sveučilišta daju bolje uvjete onima koji su služili vojsku i nude posebne programe za vojnike i policajce. Država njima pomaže u studiranju, subvencionira školovanje i daje prioritet za studentski smještaj. Dakle, postoje očite povlastice zbog sudjelovanja u vojsci.
Tijekom moje zadnje godine na sveučilištu, kampus je bio prepun izraelskih zastava. Nije ih bilo moguće ne primijetiti. Svuda su bili i natpisi na hebrejskom: „Pobijedit ćemo zajedno“. „Mi“ se odnosi na većinu kampusa, tj. na cioniste.
Istovremeno, od početka genocida, palestinski studenti na izraelskim sveučilištima bivaju uhićivani i izbačeni zbog isticanja mišljenja na društvenim mrežama.
Neki su profesori prisiljeni na ostavke, ili ih je policija ispitivala zbog istupa u javnosti. Poznat primjer je profesorica Nadera Shalhoub-Kevorkian koja je zbog izjave u jednom podcastu pozvana od strane sveučilišta da podnese ostavku zbog toga što ju zakonski nisu mogli otpustiti. Na kraju je suspendirana na nekoliko dana i uhićena. Profesorica Nadera samo je jedan od primjera kako izraelska akademija ušutkava kritički nastrojene Palestince.
Tih godina postajete i aktivist protiv deložacija Palestinaca iz Istočnog Jeruzalema. Možete li reći nešto više o tim događajima?
Većina Palestinaca u Jeruzalemu živi u istočnom dijelu grada. Taj je dio Izrael okupirao i ilegalno anektirao 1967. Palestinci tamo imaju poseban status po izraelskom zakonu – priznati su kao „stalni stanovnici“. To znači da ne mogu glasati na parlamentarnim izborima. Također, pravni status mogu izgubiti ako nekoliko godina žive izvan grada. Trpe i brutalnije državno nasilje – od rušenja kuća i deložacija do policijske brutalnosti, uhićenja i nadzora nad svakim aspektom života.
Postao sam aktivist u Istočnom Jeruzalemu nakon preseljenja u grad zbog studija. Pridružio sam se grupi Free Jerusalem – grupi koju uglavnom čine židovsko-izraelski aktivisti koji se protive zločinima cionističkog režima. S početkom genocida uključili su se i u prosvjede vezane uz Gazu, ali glavni je fokus ostao Jeruzalem. Grupa je osnovana 2014. Pridružio sam im se krajem 2021. godine, u početku kroz tjedne prosvjede u četvrti Sheikh Jarrah, vrlo blizu takozvane Zelene linije iz 1948. Prosvjedi su započeli zbog deložacija započetih 2009. Prosvjedovalo se svakog tjedna do početka genocida, kada je postalo preopasno prosvjedovati.
U toj četvrti stanovnici žive na zemlji ili u kućama za koje izraelske organizacije i država tvrde da su u njima prije 1948. živjeli Židovi.
Nakon što je Izrael ponovno okupirao Jeruzalem, donesen je zakon kojim Izraelci mogu tražiti svoje kuće u Istočnom Jeruzalemu na koje polažu prava iz razdoblja prije 1948. Postoji i drugi zakon koji Palestincima zabranjuje vraćanje svojih kuća u Zapadnom Jeruzalemu – što znači da Izraelci dvaput pobjeđuju. Dobivaju kuće ili zemlju koju su njihove obitelji navodno imale prije 1948. godine, dok Palestinci ponovno gube svoje domove – iste one koje su izgubili 1948. zbog čega su se i preselili u Istočni Jeruzalem. To je jasan primjer aparthejda. Izraelska država radi na etničkom čišćenju zajednica na tom prostoru.
Sheikh Jarrah nije jedina četvrt u kojoj se sprovode takve politike. Pretpostavlja se da u idućih nekoliko tjedana u jeruzalemskoj četvrti Silwan zbog istih zakona može biti deložirano šest obitelji. Svake godine u Istočnom Jeruzalemu ruše se stotine kuća.
Kako ste se organizirali kao aktivistička grupa?
Ponekad smo prosvjedovali, a ponekad smo, kada bi prijetila neposredna deložacija, odlazili u kuće ogroženih obitelji. Sudjelovao sam u tri takve situacije u Jeruzalemu. Jedna od njih bila je kod obitelji Salem, koja je i dalje u svojoj kući zahvaljujući borbi njih samih i ostatka zajednice, ali i zbog međunarodnog pritiska i akcija solidarnosti. Baka Fatma preminula je prošle godine – umrla je u kući u kojoj je rođena, što je ustvari velika pobjeda i pokazatelj sumuda (arapski pojam koji označava ustrajnost u ostanku). U druge dvije situacije obitelji su na kraju ipak deložirane.
Jedna od njih bila je obitelj Sub-Laban. Nora, majka, rekla nam je nakon deložacije da „njezina kuća nije ukradena, nego je zatočena“ – doseljenici su je preuzeli, ali jednog će dana, kaže, opet biti slobodna.
Sudjelovati u takvoj vrsti prosvjeda solidarnosti omogućava čovjeku upoznati ljude na vrlo intiman način. Puste te u svoje domove, što je vrlo hrabro od njih i nimalo jednostavno. Aktivisti solidarnosti borave s njima 24 sata dnevno. Sve za borbu i za sumud – ostanak i otpor ostankom.
Više ste puta bili uhićeni. Kakva su vaša iskustva u tom pogledu?
U većini slučajeva uhićenja su potpuno nasumična. Ponekad te jednostavno pokupe, a nekad te prepoznaju s drugih akcija. Ipak je mnogo lakše biti zatvorenik ako si Izraelac. Nakon uhićenja sam znao da ću biti pušten nakon nekoliko sati ili jedne noći u pritvoru.
Palestinci, privedeni i zbog puno lakših prosvjednih akcija, mogu biti zatočeni bez optužnice mjesecima ili čak godinama. Od početka genocida izraelski zatvori postali su logori za mučenje. Ponekad su prosvjedi bili brutalno ugušeni. Na jednom me prosvjedu održanom nakon početka genocida policajac izudarao pendrekom u tolikoj mjeri da sam mjesecima poslije osjećao bol u nozi zbog čega nisam mogao normalno hodati. Ipak, to je mala cijena u usporedbi s onim što Palestinci prolaze.
U studenom prošle godine odlučili ste napustiti Izrael zauvijek. Napisali ste mi da smatrate kako se u Izraelu više ništa ne da promijeniti…
Osjećao sam da ništa što činim unutar Izraela takozvanim pružanjem otpora, nije vrijedno mog ostanka i plaćanja poreza u toj državi.
Bila je to teška odluka jer, na kraju krajeva, kao aktivist u pokretu solidarnosti, uspostaviš bliske veze s ljudima i zajednicama koje trpe i pokušavaju opstati. Kada kažem da više ništa nisam mogao učiniti, mislim na to da se Izrael kao društvo ne može promijeniti. Ne postoji „bolji Izrael“. Priroda te države je kolonijalna i aparthejdna, i te se strukture moraju razmontirati.
Kako gledate na trenutnu situaciju u Gazi? Vjerujete li u mir?
Radost bi trebala biti prva reakcija zbog prestanka svakodnevnog ubijanja desetaka ili stotina ljudi u Gazi. Ali i dalje moramo vršiti međunarodni pritisak i mobilizirati se.
Ovo je tek prvi korak, jer je plan prekida vatre još jedan kolonijalni i zapadni plan čiji je cilj pomoći Izraelu da ostane jak i da nastavi etničko čišćenje. Cilj sada mora biti okončanje režima aparthejda, kako bi se postigla pravedna budućnost na prostoru od rijeke do mora. Odgovorni za genocid moraju odgovarati.
Ništa se više ne može vratiti u „normalu“. Deseci tisuća ljudi je ubijeno, milijuni su raseljeni, a ljude u Gazi i dalje se ubija.
Dakle, ovo je početak na kojemu se mora raditi dalje. Moramo se i dalje mobilizirati i okončati kolonijalni projekt aparthejda koji se nastavlja po istom planu. Aktivizam, međunarodna suradnja i snažan BDS pokret (dva desetljeća star pokret koji se zalaže za bojkotiranje, povlačenje investicija i sankcioniranje – boycott, divestment, sanctions – izraelskih tvrtki i institucija – op.a) su i dalje potrebni. Međunarodna zajednica mora raskinuti i bojkotirati sve trgovinske i institucionalne veze s izraelskim institucijama koje sudjeluju u genocidu i profitiraju od okupacije. Bez toga, sve što se događa ostaje samo na retorici.
