Nenad Fišer: “Anatomija grijeha; kroz istoriju propagande”, Nomad, Sarajevo, 2025: Ako je historija grijeha u zapadnoj civilizaciji povezana sa iskonskim, „istočnim“ grijehom Eve i Adama, u kojem je zmija imala ulogu „prvog propagandiste“, u našem vremenu njeni brojni sljedbenici žive zapadno od Edenskog vrta.
Opće je prihvaćeno mišljenje da smo, u našem kompliciranom svijetu, slobodni bar u vlastitim glavama, kad se zatvore oči, isključi ono što dolazi izvana, prepusti se samoći. Na žalost, griješimo. Horde „ribara ljudskih duša“ već su zauzele prostore iza zatvorenih kapaka i gospodare našim unutrašnjim svijetom iz kojeg ih je teško otjerati jer samouvjereno mislimo da smo, bar tamo, na svom zaštićenom terenu. „Vani“ znamo da nismo, iako nam to saznanje mnogo ne pomaže. Teško je živjeti stalno se pitajući što je istina, da li nas netko manipulira, koliko su točne informacije koje primamo, jesmo li akteri ili statisti na pozornici vlastitih života. No pitati se ipak mora, da se ne izgubi bar nada u potencijalnu mogućnost ostvarenja slobodnijeg svijeta bez (ili bar sa manje) manipulacija masovnih razmjera.
Knjiga koja pita, analizira, objašnjava i demistificira dio uglavnom mračne strane stvarnosti je Anatomija grijeha; kroz istoriju propagande Nenada Fišera, koju je nedavno objavio Nomad iz Sarajeva. Autor obrađuje historiju, teoriju i praksu, mehanizme i tehnike kojim netko, iz određenog vlastitog interesa, pokušava utjecati na što veći broj ljudi. Polazna točka je premisa da je propaganda, po definiciji, tehnika uvjeravanja koja se može upotrijebiti ili zloupotrijebiti. Ona u svakom slučaju određuje mišljenje, stavove, vjerovanja i ponašanje onih koji su joj izloženi, a izuzetno je uspješna bez obzira na nivo obrazovanja ili socio-ekonomski status pojedinca.
Psihološki zanimljiv fenomen koji ju prati je iluzija lične imunosti, neranjivosti; vjerujemo da djeluje samo na druge dok smo mi sami dovoljno lukavi da je prepoznamo i izbjegnemo postati žrtvama njezine moći. Kako kaže autor: „Poricanje postojanja efekata po vlastito rasuđivanje čini propagandu uzročnikom kolektivnog oboljenja koje je obilježeno odsustvom individualne anamneze zaraženih.“ Zaraza se danas neumoljivo širi kroz masovne medije koji su najčešće oruđe propagande, a nesumnjivo je uspješna u promicanju ideja, osoba ili politika.
Negativna konotacija povezana je s manipulacijom i jednostranim prikazom informacija, a olako se ilustrira kroz primjere propagandista u totalitarnim režimima poput nacizma ili staljinizma. No jednako je rado i uspješno upotrebljavaju i službenici takozvanih demokratskih država, što otvara pitanje o elementima i dosezima totalitarizma u njima. Fišer bira brojne izvore i primjere iz SAD-a, smatrajući tu lokaciju kolijevkom moderne propagande. Ako je historija grijeha u zapadnoj civilizaciji povezana sa iskonskim, „istočnim“ grijehom Eve i Adama, u kojem je zmija imala ulogu „prvog propagandiste“ (a što je na naslovnici upečatljivo ilustrirao Nenad Mikalački Django), u našem vremenu njeni brojni sljedbenici žive zapadno od Edenskog vrta.
Kroz historiju, od opake zmije nadalje, žrtve smo onih koji imaju moć da nas manipuliraju. Pojava štamparija nedvojbeno predstavlja prijeloman trenutak u historiji propagande. Od štampanog teksta, vizualnih poruka ili javnih govora, do radija, televizije, interneta i umjetne inteligencije danas – svaki oblik komunikacije sadrži potencijal da uz „suhu informaciju“ sugerira i način kako ona treba biti shvaćena i time modificira naš odnos prema nekom aspektu realnosti. Uloga propagande u alkemiji formiranja i kontrole javnog mnijenja predstavlja nezaobilazno mjesto u svakoj temeljitijoj studiji socijalne zbilje. Edward Louis Bernays, otac moderne propagande, otkrio je preko svog ujaka Sigmunda Freuda svijet procesa koji se odvijaju u dubinama ljudske duševnosti i ostao trajno fasciniran ulogom podsvijesti, potisnutih potreba, emocija i instinkta u procesu odlučivanja. U frojdovskom duhu je tumačio sklonost ljudi da se identificiraju s grupom kao manifestaciju osjećaja vlastite važnosti: “Ako razumijemo mehanizam i motive grupnog uma, zar nije moguće kontrolirati i organizirati mase prema našoj volji, a da one to ne znaju?”
U svojoj knjizi Kristalizacija javnog mnijenja Bernays parafrazira Gustava Le Bona, ističući da masa „ne znači naprosto fizički agregat mnoštva pojedinaca… za masu se prije može reći da predstavlja stanje duha”. A od toga sve počinje.
Nezaobilazno je za proučavanje kompleksnog pojma kao što je propaganda baviti se razmišljanjima o grupnoj dinamici, kognitivnoj i afektivnoj spoznaji, jeziku, o istini i laži, vrlini i grijehu, slobodi govora, govoru mržnje (prije svega u politici, posebno, iako ne isključivo, vezano uz ratove). Kako kaže Fišer: „Kada mrzilačke grupe pređu sa govora mržnje na praktičnu realizaciju svoga viđenja ‘konačnog rješenja’, govorimo o terorističkim organizacijama (osim ukoliko njihov program ne zastupa ideološku platformu same države, čime one ne gube svoje zločinačke karakteristike ali dobivaju patriotski status).”
S tim u vezi, u knjizi je dužna pažnja posvećena mnogobrojnim problemima koje međunarodno pravo susreće u pokušajima procesuiranja propagande u ratovima, od procesa u Nürnbergu (suđenje Juliusu Streicheru i Hansu Fritzshcheru) do Balkana i Ruande. Uz to, analizirano je obilje specifičnih slučajeva koji su dovoljno ilustrativni da mogu olakšati razumijevanje i opsege utjecaja i u bilo kojem slučaju koji nije naveden; mehanizmi su isti. Vrijedi izdvojiti samo neke od karakterističnih epizoda kojima je autor posvetio pažnju.
Tokom Velikog rata oformljen je CPI (Committee on Public Information) na čije čelo je američki predsjednik Wilson postavio Georgea Creela, čovjeka koji će propagandu pretvoriti u sveobuhvatnu industriju „odnosa s javnošću“. Creelova komisija, kako je CPI bio prozvan, usmjerila je sve raspoložive medije javnih komunikacija „na sve socijalne grupe čija su distinktna obilježja zahtijevala poseban, znalački uobličen tretman… U nekoliko mjeseci, komisija je uspjela američku javnost dovesti u stanje potpune amnezije o dojučerašnjim propovijedima o neutralnosti i moralno uzvišenoj poziciji izolacionizma, pretvorivši je u do usijanja napaljenu masu povezanu uzajamnim „bratstvom, odanošću, hrabrošću i nepokolebljivom odlučnošću…“ Znatno trezveniju i sumorniju sliku iskazao je publicista Robert A. Wells: „Jednom kada se razišla ratna magla koju je proizvela propaganda, sve što je preostalo bio je prizor klaonice“.“
Tokom i poslije Drugog svjetskog rata Amerikanci su se odlučili pozabaviti i novim „neprijateljem“. Za tu poziciju je izabrana „crvena opasnost“ koja je u narednim decenijama izrasla u self‑fulfilling prophecy. Autor navodi: „Istraživanje je demonstriralo da su se i tekstovi u New York Timesu pozivali na nepostojeće zločine i događaje koji se nikada nisu desili, a više od 90 puta s velikim samopouzdanjem je najavljeno da je pad boljševičkog režima samo pitanje trenutka…“.
Uz isti prostor danas je vezan i bijeli suprematizam i ekstremna desnica, iako njihovo širenje Evropom ukazuje da propaganda koja uključuje mržnju i isključivost nikako nije samo američka razbibriga. Metode koje propagandisti rado upotrebljavaju su, između ostalih, “biranje trešanja”, selekcija informacija, izokretanje priče (spinning), sluđivanje (gaslighting), ono što autor naziva „numeričkom kozmetikom“ gdje ulazi nemilosrdno friziranje grafikona koje se redovno prihvaća kao ispravne. Rezultat je, vrlo pojednostavljeno rečeno, dezorijentacija, konfuzija, mentalna anomija, ispiranje mozga.
Na stranicama knjige detaljno su analizirani i mnogi primjeri iz svijeta komercijalne propagande. Kao ilustrativne poslužile su kampanje duhanske industrije; Lucky Strike je uspio uvjeriti stotine hiljada žena kako je pušenje odlično sredstvo za mršavljenje i ništa manje korisno za emancipaciju. Marlboro je svima otkrio lik pravog muškarca. Zarade firmi su rasle vrtoglavom brzinom. Spretni propagandisti bogatih naručioca mogu raditi čuda. A oni koji propagiraju nešto pozitivno, iz neupitno plemenitih namjera, nemaju ni približno dovoljno fondova da budu masovno prisutni.
Svaka vještina koja drži do sebe upotrebljava precizne tehnike i trikove zanata. IPA (Institute for Propaganda Analyses) je bila organizacija s ciljem „da nauči ljude kako da misle umjesto šta da misle”, smatrajući da je sistemska prisutnost propagande ozbiljna opasnost za opstanak demokratskih temelja društva. IPA je imenovao sedam glavnih trikova propagande:
- „Blistave općenitosti“ (Glittering Generalities), upotreba riječi koje će izazvati pozitivnu reakciju kod recipijenta i pobuditi prijatna osjećanja koja će povećati našu sklonost da prihvatimo s njim asociran objekt propagandne poruke koji može biti bilo šta – od potrošačkih proizvoda i javnih usluga, do političkih programa i njihovih predstavnika;
- „Pogrdni nazivi“ (Name calling) ili etiketiranje oponenata, posebno su prisutni u vremenu rata, a služe ratnohuškačkim naporima države s ciljem kreiranja stereotipa i njihove primjene u funkciji rasplamsavanja mržnje protiv ciljnih grupa;
- „Tehnika transfera“ je način da se projiciraju pozitivni ili negativni osjećaji koje imamo prema referentnom objektu, ličnosti ili entitetu (instituciji, organizaciji, socijalnoj grupi, naciji i sl.);
- „Svjedočanstvo“, tehnika koja računa s tim da su ljudi u procesu odlučivanja o nečemu u šta se ne osjećaju dovoljno upućeni skloni prihvatiti ili barem razmotriti mišljenje onih za koje vjeruju da takvu kompetenciju imaju (razlog tog povjerenja može biti vrlo nerealan);
- „Obični ljudi” (plain folks), koja se u komercijalnoj propagandi najčešće koristi u reklamama proizvoda za „svakodnevnu upotrebu“, ali i u političkoj propagandi, gdje se ličnosti u fokusu poruke ili eksponirani preporučilac prikazuju kao „obični, normalni ljudi“, isti kao primaoci poruke, pa im se treba vjerovati jer zastupaju dobrobit „običnih ljudi“;
- “Paradna povorka” (bandwagon), prema imenu za zapregu ili vozilo s platformom na kojoj svira orkestar, smješteno na čelu velike paradne povorke ili procesije. U američkoj kulturi izraz „slijediti bandwagon“ nedvosmisleno označava masovno okupljanje u koloni, gotovo refleksno priključivanja pojedinca masi. Na sklonost „običnog čovjeka“ da se priključi pobjedničkim redovima, da se i sam nađe među dobitnicima, među jačima, računaju politički propagandisti pokušavajući svoje klijente predstaviti kao one čiji je trijumf neminovan;
- “Namještanje karata” (card stacking), u kojoj su igraće karate metafora za činjenice, a propagandist ih „namješta“ na način da za prezentaciju odabire samo činjenice koje mu odgovaraju, a prešućuje sve ostale. Razlog uspješnosti ovog pristupa leži u činjenici da moramo dobro poznavati predmet ponude da bismo mogli uočiti koja su bitna obilježja prešućena ili zamagljena.
Neke od navedenih alatki su namijenjene prvenstveno komercijalnim aktivnostima, druge političkim, mnoge objema. Sve formiraju javno mnijenje, s tim da komercijalni naručioci imaju u vidu financijsku korist, a politički – moć. Industrije žele prodati, moćnici žele vladati. Ratovi se pripremaju, vode i završavaju koristeći metode uvjeravanja. Tehnike koje propagandisti upotrebljavaju su to djelotvornije što bliže pogađaju psihološka obilježja pojedinaca i varijable grupne dinamike. Pojedinci nerijetko preziru mračne oblike propagande, ali to je uglavnom, prema riječima Fišera, “zbog rezonance sa našim psihološkim predispozicijama, i to upravo onim čije bismo prisustvo najradije porekli. Time bi djelotvornost propagande koja računa na takve mračne predispozicije ukazivala na stepen njihove ukorijenjenosti, a to je ozbiljan problem za svaku egotističku fantazmu koju gajimo o sebi samima.”
Pažnja je posvećena i kibernetičkom prostoru koji, bez obzira na pozitivne rezultate za ljude (na primjer na području medicine), otvara gotovo nezamislive prostore u kojima „botovi“ i „trolovi“ postaju vladajuće crne eminencije. “Primarna opasnost koju vještačke inteligencije sa sobom donose nije u tome da će one ovladati svijetom čovjeka, nego u tome da će im se taj svijet dobrovoljno i sa olakšanjem predati.”
U političkoj domeni, istraživanja jasno pokazuju koliko je deepfake destruktivan po demokraciju, nudeći široki prostor za klevetu, lične osvete, ocrnjivanje neistomišljenika, uništavanje reputacija i slobodnu upotrebu teško dokazive propagande. Volumen propagandističkih aktivnosti, tehnički besprijekorna produkcija poruka i preciznost u ciljanju specifičnog recipijenta u njegovim specifičnim okolnostima je najnovija opasnost koja se ne bi smjela uzeti olako. Drugo je pitanje koliko, kako i tko joj se uopće može suprotstaviti.
*****
Autor knjige, Nenad Fišer, rođen je u Sarajevu, a od 1993. živi u Utrechtu (Nizozemska). Po obrazovanju filozof, kompetentan poznavalac informatike, prirodnih i društvenih znanosti, spada u danas rijetke erudite koji nas podsjećaju na zaboravljene renesansne autore. Stoga ne čudi da je maestralno ostvario ovako zahtjevan projekt koristeći jedini primjereni, multidisciplinarni pristup. Ne samo u našim prostorima, „Anatomija grijeha“ predstavlja najbolji izbor za razumijevanje propagande u svim njenim pojavnim oblicima. Ne bi trebalo da njen obim (738 stranica) zastraši zainteresirane; to samo znači da ne moraju posezati za literaturom i referencama koje je autor proučio, a što broji preko 800 jedinica. Prikladna je za široku publiku, a neizbježna za sve koji se bave politologijom, žurnalistikom i svim disciplinama vezanim uz komunikacije. (Samo neki od autora koji se spominju su Edward Louis Bernays, Noam Chomsky, Walter Lippmann, Charles Merz, Andrey Mir, Marshall Mc Luhan, Jacques Ellul te naravno Đuro Šušnjić i Mladen Zvonarević.)
