Kruno Lokotar, urednik, AGM: Više me ljudi molilo da ih naučim uredničkom poslu. U prvi mah sam olako rekao O.K., a onda shvatio da ja to ne znam prenijeti, da ono što urednik radi po automatizmu zahtjeva puno predznanja i nešto talenta, veselje u tuđem uspjehu, višestruka znanja, poznavanje psihologije… Osim toga, urednička pozicija obuhvaća različit dijapazon poslova od firme do firme, od žanra do žanra. Urednik je uvijek jednina, a trebalo bi savjetovati generalno. Za priručnik o urednikovanju ja ne znam, sam sam učio kroz praksu.
S glavnim urednikom zagrebačkog nakladnika AGM Krunom Lokotarom razgovarali smo o sadašnjosti i planovima ove izdavačke kuće te o zagrebačkim autorskim i nakladničkim kapacitetima kao i o mogućnostima predstavljanja književnih uradaka. Dio razgovora vođen je i o Lokotarovom iskustvu urednika te pokretača i organizatora raznih književnih inicijativa te njegovoj nedavno objavljenoj knjizi dnevničkih zapisa „Limited Edition“.
Današnji književni nakladnik AGM je 1967. godine osnovan kao Centar za kulturnu djelatnost (CKD), čija je jedna od aktivnosti bila izdavaštvo. U međuvremenu se, kroz razne tranzicije pretvara u javno poduzeće za kulturno-umjetničke i nakladničke djelatnosti, da bi 2021. godine postao podružnica Zagrebačkog holdinga koji je u vlasništvu Grada Zagreba. To je jedinstven slučaj u Hrvatskoj, a i vrlo rijedak u Europi, koliko mi je poznato. Gradovi izdaju monografije i razne publikacije vezane uz grad, ali tek 2-3 grada imaju klasičnu izdavačku kuću. Utječe li taj organizacijski model na aktivnosti AGM-a i kako?
Da, AGM je osnovan 10. travnja 1967. i od tada je u vlasništvu Grada Zagreba, u ovoj ili onoj formi, nekad u okviru Holdinga, nekada kao d.o.o. ili što li je već bivao tijekom socijalizma. Takav model, naravno, utječe na rad i program AGM-a, jer je normalno da vlasnik ima neka očekivanja. Što se same operative tiče, to znači da se posluje po načelima javne nabave, a to nije lako objasniti inozemnim partnerima. Recimo, trenutačno muku mučim s time da objasnim vlasnicima prava na neke knjige koje smo zacrtali u nakladničkom planu, što je to poziv za dostavu nabave (Call for tender), jer njihove poslovne procedure – a radi se o anglosaksonskim vlasnicima i pripadnom pravu koje instituciju presedana ugrađuje u sistem – ne poznaju takav dokument. A radili su već s nakladnicima iz Hrvatske, pa taj dokument nisu vidjeli! Sve je ovdje sporije, jer je to velik sistem, potrebno je pažljivo i dugoročno planirati, ali kada uđete u ritam, problema ipak ne bi smjelo biti. Da uživam u tim segmentima posla – nikako. Ali nema posla koji je čisti užitak. I kada smo studirali morali smo položiti neke kolegije koji nam se nisu sviđali.
Bili ste glavni urednik AGM-a od 2002. do 2007. kad je ta izdavačka kuća prvi put postala dio Holdinga, a od 2024. ste glavni urednik ponovno ‘holdinškog’ AGM-a. Što se promijenilo u odnosu na vaš prvi mandat i zbog čega ste se prihvatili posla koji sada radite?
Ono su bila potpuno druga vremena, tada smo, recimo, tiskali prvijence u nakladama od po 2000 primjeraka, okej, nekada bismo precijenili tržište ili te naslove, ali sjetite se, to je doba prije smartphoneova i društvenih mreža, s jakim novinama, daleko od suvremene iracionalizacije i fragmentacije društva. Tržište je bilo jako, interes za domaće autore je uglavnom FAK (Festival a književnosti) probudio, svi ozbiljni mediji su imali novinare specijalizirane za kulturu i umjetnost… Promijenila su se vremena, a naopako bi bilo da sam s 35 – da, kao vrlo mlad sam dobio priliku da budem glavni urednik – i s 55 isti čovjek. Recimo, tada su mi javni nastupi bili veselje i strast, danas mi je draže biti povučen, siva eminencija, što i jest dosta dobar opis uredničkog posla. Danas bih rado bio nepokretni pokretač. Naučio sam u međuvremenu štošta o izdavaštvu i urednikovanju, stekao poznanstva i nekakav autoritet, imam lager nerealiziranih ideja od kojih neke sada pokušavam realizirati. Energetski sam opao, ali znam neke trikove. AGM je danas puno manja firma negoli u mojoj prvoj petoljetki, pa komuniciram depersonalizirano, s odjelima, nemam više unutar firme te resore. Ukratko, došao drugi čovjek u drugu firmu.
Koliku slobodu imate u svom radu u AGM-u? Koliko taj vaš angažman utječe na mnoge druge uredničke poslove s obzirom na to da ste uređivali mnoge autore i naslove koji nisu ‘pod kapom’ AGM-a? Nedugo nakon što ste postali glavnim urednikom AGM-a u intervjuu objavljenim u Nacionalu rekli ste mi da ćete reducirati vanjske angažmane i posvetiti se tome.
Vlasnik, Grad Zagreb, jasno je izrekao agendu s kojom sam se složio, a ona kaže, parafraziram, knjige nekomercijalne koje drugi ne bi objavljivali, niša netaknuta, knjige koje predstavljaju nove ideje za nova vremena, za budućnost, i monografska izdanja o gradu i njegovim subjektima. I popularizacija čitanja i pisanja. Ja sam to još suzio na naslove objavljene u 21. stoljeću, zato se biblioteka i zove XXI. Urednici su osim mene Petar Milat i Miljenka Buljević, zajedno donosimo nakladnički plan. Hvala im na tome, jedni drugima olakšavamo, ideja je na pretek.
Vanjske angažmane sam reducirao, ali to ide sporo, pa još to ne osjećam u dovoljnoj mjeri. Nisam baš nepopularan kao urednik i promotor, otisak mi je i regionalan, pa mi stalno stižu novi primamljivi prijedlozi. Ponekad ne odolim. Eto, recimo, Srđan Dragojević baš hoće da mu budem urednik. Upravo sam pročitao njegov roman Lajk, napet kao noćna straža, iako je jasno da ga je pisao režiser. Naravno, vjeran sam svojim „starim“ autorima, u zadnje vrijeme su izišle odlične knjige Nade Gašić Kutijica od školjki i Elvisa Bošnjaka Gluha nota, za koji mjesec će i novi Želimir Periš, roman Gvb, također sjajan. Od već kanoniziranih autora uspio sam urediti i novi roman Marinka Koščeca Preko mosta, koji virtuozno izmiče očekivanjima i zabrinjava i smućuje, baš kako je autor to i namjeravao. Ali, da, prioritet je AGM. Pred tiskom je ključna etnološka knjiga Anne Lowenahupt Tsing Gljiva na kraju vremena, stigao je prijevod Garrdove Ekokritike, a finaliziram i monografiju o albumu Životinjsko carstvo. Ona mi se čini posebno važnom, jer ne brinemo i ne cijenimo dovoljno baštinu.
U već spomenutom intervjuu za Nacional rekli ste i ovo: „Kao freelance urednik bio sam i ostao eksces na sceni“. Ta je rečenica izabrana za naslov intervjua. Jeste li prestali biti eksces na hrvatskoj književnoj sceni u proteklih godinu i pol?
Pa, budući da se to odnosilo u prvom redu na status freelance urednika, jesam jer to više nisam. Ne znam postoji li kod nas trenutačno ijedan freelance urednik koji od toga posla živi. Mislim da ne.
Nije mi nikada bilo stalo do toga da budem eksces, dapače, ja bih mir i rutinu, može i mirovina, ali uspio sam progurati neke originalne ideje i koncepte, pa se onda to i uočilo. Imam i dobar radni kapacitet, zbog njega sam već bio dovoljno puta prozivan, uglavnom od raznih povlaštenih niskokapacitetnih i nevoljnih da rade nešto za zajednicu.
Uz to što ste uredili na stotine knjiga od kojih su mnoge postale opća mjesta hrvatske, ali i regionalne literature, te dobile mnoštvo nagrada, poznati ste i po tome što ste pokrenuli mnoge nagrade za književnike koje su afirmirale mlade autore. Naprimjer, u prvom mandatu u AGM-u to su bile nagrade Prozak (za prozu) i Na vrh jezika (za poeziju). Uz to ste pokretali uredničke i mentorske projekte, književne festivale i regionalne književne inicijative. Što je od tih aktivnosti još aktualno?
Upravo su objavljeni 21. dobitnici nagrada Prozak i Na vrh jezika, dakle uskoro će biblioteka tih izdanja dosegnuti lijepih četrdesetak naslova. To ne bih mogao ostvariti bez potpore Jesenskog i Turka u zadnje vrijeme, hvala im. Idući mjesec se održava, mislim dvanaesti KaLibar bestival, sada u Pazinu, ja sam se povukao na mjesto savjetnika i povremenog izvođača, vodi ga Jana Prević Finderle, prepustio sam ga u dobre ruke. Isto vrijedi i za FALIŠ, Pirke (Emir Imamović) i ja smo već nekoliko godina na rezervnim položajima. Festival Prvi prozak na vrh jezika i dalje ide. Na Pričiginu sam zadržao svoju večer Lijepa vaša i diskretno savjetodavnu ulogu – ako me se pita – iduće godine, kada mu se napuni 20. planiram se povući, dovoljno je bilo, iz prvog ešalona koji su prije svih činili barba Petar Filipić i Renato Baretić, samo sam ja (za)ostao. Storytelling scenu Spikigin sam ugasio. Nagrada Post scritpum za književnost na društvenim mrežama je upravo ukoričila naslov zadnje dobitnice, Pretežito sunčano Lili Lokin i ide dalje u dvanaestu godinu, ako se ne varam. MFK uz pomoć kolegica programiram, ali bih to rado prepustio nekom drugom, samo nekako uvijek ispada da to nije tako lako prepustiti, da se ono što nakon dosta godina ja radim ne može tek tako automatski prenijeti drugima. U mojem mobitelu je ipak puno brojeva ljudi iz struke, sa scene i sobni kontakti. Dio sam uredničkog kolegija kritika-HDP sitea, to nam odnosi mnogo vremena jer moramo stalno obilaziti natječaje, ali to je ozbiljan site za književnost, pa mi nije žao. Zanemario sam scenarije za dugometražni igrani (suautorstvo s Nikolom Kuprešaninom) i dokumentarni film koji su prošli na HAVC-u, ne stižem se njima baviti, iako sam za dokumentarac dobio ponudu jedne velike producentske kuće. Nadam se da je to zanemarivanje privremeno. Ima tu još nešto sitnijih kontinuiteta, ali i ovo nabrajanje je već dovoljno zamorno. Meni sigurno.
Nedavno ste u okviru AGM-a pokrenuli posebnu biblioteku u kojoj će biti objavljivane knjige o uspješnim knjigama i piscima. Prva u nizu je knjiga o romanu Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka. Roman je objavljen 2016. godine, brzo je postao jedan od najzapaženijih suvremenih hrvatskih romana i nagrađivan je nizom književnih priznanja, prevođen je na strane jezike, a i korišten je i kao predložak za uspješnu kazališnu predstavu. Kakvi su planovi s ovom bibliotekom? Što pripremate sljedeće?
Biblioteka Platina je dobila ime po tome što je platina katalizator, a biblioteka je zamišljena kao ona koja pospješuje razumijevanje književnosti i potiče čitanje. Ovi zbornici su zamišljeni drugačije, prvi Vodič kroz suvremenu hrvatsku književnost je Kristian Novak: Ciganin, ali najljepši. Kao prvo, govore o jednom djelu, a poliperspektivne tekstove o tom djelu pišu i autori koji nisu nužno iz književnog polja, nego psiholozi, antropolozi, filozofi…. Nadalje, potpuno je drugačije opremljena, s mnoštvom QR kodova koji je protežu u 3 D medijateku, kao nekakvu katedralu nastalu na temeljim tematiziranog djela. Vodič je bogato ilustrirao Enver Krivac, uz Vodič se dobiva i njegov umjetnički poster, naime pokušavamo vratiti i poster kao format u žižu. Kroz cijeli zbornik vode nas čopleki, koji se spominju u romanu, nestašni demončići, i govore međimurski kajkavski, kak je i red. Konačno, knjiga je gamificirana zahvaljujući Želimiru Perišu i Nataliji Miletić; kroz sedamdesetak igara koje možete igrati na svojem mobitelu, pa se zabavljati i učiti o knjizi. Ne znam sličnu knjigu. Prve narudžbe za knjižare su nadmašila sva moja očekivanja, koja nisu bila malena, jer ni u koju knjigu nisam uložio toliko ideja i sati rada, sa suurednicom Helenom de Karinom. Primijetili ste, taj Vodič je kolektivni rad, uvijek sam volio stvarati timove, timski sam igrač.
Plan je da se objavljuje knjiga godišnje, ako uspijem dobiti ispomoć u uredu AGM-a, rado bih dvije godišnje. Jer to je kao da pravite udžbenik, golem posao, folder sadrži 444 filea u 29 podfoldera – to su razne verzije tekstova i vizuala, dopisi, upute za taj pionirski rad – ne možete puno takvih knjiga proizvesti. Iduća na popisu je knjiga autorice koja po uredništvu najbolje tematizira ženski pubertet.
Kako ocjenjujete književnu scenu u Zagrebu kad je riječ o autorima, izdavačima, mjestima na kojima se autori, pogotovo mladi, mogu predstaviti javnosti? Kako ocjenjujete kvalitetu književne kritike i njihovu medijsku dostupnost? Što AGM i vi osobno činite da bi se stanje poboljšalo i što planirate učiniti?
Gotovo cijela nakladnička scena je u Zagrebu, što je šteta, nije Zagreb Hrvatska. Autora ima, dobrih i zanimljivih, šepamo s publikom, ne odgajamo je, ali to nije stvar toliko izdavača koliko Ministarstva znanosti, pa tek onda Ministarstva kulture i medija koje je tu ipak aktivnije.
Za mlade autore sam složio spomenuti festival Prvi prozak na vrh jezika, no mimo toga imaju neke mogućnosti, ali im je teže nego nekad nama, jer se prostor za kulturu u medijima smanjio. No, svaka generacija bi morala stvarati vlastite platforme. I mi smo pokrenuli Godine nove, FAK, svašta… Danas je to uz Internet još i lakše.
Evo jedne ideje u tom smjeru, iz intervjua Elvisa Bošnjaka Telegramu: „Ukratko, našu smo djecu lišili kontakta s kulturom, i izložili ih nekim drugim, površnijim, utjecajima. Meni je jasno da se sport, politika, i kriminal više prate, da mediji moraju živjeti od nečega, i da je oglašivačima to zanimljivije jer više ljudi to čita. Ali kako čitati nešto što je zaključano. I pitam se, zar ne postoji baš nikakav način da se kulturu, i neke druge, dublje sadržaje, koji mahom promiču građanske vrijednosti, otvori za sve čitatelje. Mislim da je ovakva situacija dugoročno pogubna za zdravlje javnog mnijenja. Kruno Lokotar i ja razgovarali smo o tomu da bi trebalo pokrenuti akciju pod nazivom Otključajmo kulturu, čisto da potaknemo medije da razmisle, ili da bar netko razmisli, o tome može li se pronaći neki način da se pomire interesi medija i javna potreba za višeglasjem.”
Kritika je solidna, ali nema svoje personalizirane perjanice, to možda i nije pogubno. Od tiskanih izdanja se Expressa i njihov Bestbook trude i bolje pokrivaju zbivanja. Od portala, osim spomenute kritika-HDP živahna je i Booksa, Moderna vremena su primarno info-servis, što je također važno, a svoj obol preko i Ajfelovog mosta esejima i promoviranjem autora daje i Miljenko Jergović. Neka oproste oni koje sam zaboravio. Razne book-influencere ne mogu tretirati kao kritičare, oni su PR, dobrodošao, ali tu nema kritičkog osvrta, nego samo promocija.
U Zagrebu je fizički središnje mjesto za promociju bila Knjižnica Bogdana Ogrizovića koju je godinama vrijedno i vješto vodila Jasna Kovačević, kako će se u tome snaći njezina nasljednica, vidjet ćemo uskoro. Standard je visoko postavljen.
AGM će više razmišljati o tim temama kad mu budu u agendi, sada nisu. Vidjet ćemo što će se dogoditi kada se otvori Paromlin, koji je vrlo ambiciozno zamišljen.
Ja osobno neću više ništa smišljati ni pokretati, i ovo što vodim mi je već postalo prezahtjevno. Neka mladi grade, štafete treba predati na vrijeme.
Po vlastitom izračunu uredili ste oko 500 knjiga. U nastajanju mnogih od njih bilo je i poprilično uredničkih intervencija koje su se pokazale odličnima. No sami ste pisali isključivo eseje i kritike stripova ili stranih knjiga objasnivši da biste kao urednik “domaćih” izdanja bili u sukobu interesa ako istovremeno uređujete knjige i pišete književne kritike, pa ste prestali pisati kritike. No, konačno ste napisali knjigu koju koju je lani izdao sarajevski Buybook. Limited Edition knjiga je dnevničkih zapisa o svakodnevici uredničkog posla, obiteljskih sjećanja, i refleksija o književnosti. Što je odlučilo da javnosti izložite taj u biti intimni dnevnik?
Ma ta brojka je nevažna, ima urednika koji su potpisani pod puno više knjiga. Ovdje je fora što su to većinom domaći prvijenci, specifična kategorija. Nije ni slično uređivati prijevode, prvijence ili zbornike, poeziju ili teoriju, publicistiku… Sve su to različite discipline, ne mogu se uspoređivati različite knjige, ali kada vidim recimo Cimermanovu Sutjesku (Jesenski i Turk) ili Kordejev Draw! (Fibra), prepoznajem golem i savjestan urednički rad, fetiš od knjige. Knjige koje sam potpisao, što kao glavni što kao izvršni urednik – ovo drugo je obično zahtjevnije – ne stanu u jedan Ikein Billy, to sam s dosta tuge nedavno shvatio. Skupilo se dosta metara knjiga.
Dnevnik sam napisao na poziv urednika biblioteke Semezdina Mehmedinovića, jer je cijela dnevnička biblioteka – koja je postala amblematska za Buybook i čini mi se vrlo važna za regiju – pozivna. Sem pozove po nekom svom kriteriju, ti kažeš hoću ili neću. Nećkao sam se, a onda su se otvorili neki narativni lukovi i okviri i koje sam krenuo ispisivati. Dnevnik Limited edition je tako dobro dočekan – a nužno je promatran pod povećalom – i dobio je toliko lijepih kritika da sam i sam zbunjen. Jer kada vas hvale i Jaroslav Pecnik i Ivan Milenković i Miljenko Jergović i Franjo Nagulov i Alen Galović… one iz inboxa i još neobjavljene ne mogu spominjati, uglavnom vrlo različiti autori i akteri scene, to valjda nešto vrijedi.
Svoj dnevnik ne smatram baš intimnim, ali stanovitu privatnost sam izložio, jer mislim da je u redu da dnevnik ponudi krvav komad čovjeka, da ne pišem samo o svojim refleksijama, nego i o sebi i svojim popudbinama, snovima, strahovima… i o bliskima. I da pri tome imam pravo na heterogene i neujednačene tekstove, jer tako se najbolje odražava ljudska priroda i raznolikost naših dana.
Fascinantan je popis nagrađenih i utjecajnih romana koje ste uredili, ali sami ste dobili tek nagradu Kiklop za urednika godine (2004.) te, što je u hrvatskoj javnosti gotovo nepoznato, Zlatnu medalju američkog udruženja dizajnera za suradnju s grafičkim dizajnerom Mirkom Ilićem za vizualno oblikovanje knjiga. Smatrate li se zakinutim s obzirom na svoj doprinos u uredničkom poslu?
Ne, naprosto postoji samo jedna nagrada za taj posao, nju sam dobio prve godine, jedini put kada sam i bio kandidiran. Tu Zlatnu medalju je dobio više Mirko Ilić, ja sam bio urednik naslovnice, pa ju dobio kolateralno. I uopće nije zlatna, eh ti Amerikanci!
Oni koji rade posao da bi bilo nagrađeni, bolje da ga ne rade. No, pitanje je bih li mogao dobiti, recimo, Nagradu grada Zagreba ili nagradu Vladimir Nazor za književnost, jer ona se redovito dodjeljuje samo autorima, kao da ostatak pogona ne postoji. Ukupan posao koji sam obavio i obavljam – i ne samo ja – je veći od samo pisanja, ali nisam siguran da se to tako percipira. Mislimo u starim kategorijama, da je književnost samo pisanje. Kad sam slao popis radova za članstvo u HZSU iznenadio sam se kako nema kategorije u kojoj bi se bodovalo kultur-tregerstvo i urednički poslovi. Unatoč tome sam imao dovoljno kritika, pa nije bilo problema, ali zapravo sam normu za članstvo višestruko prebacio.
Što biste poručili mladima koji imaju ambiciju postati pisci, urednici ili književni kritičari?
Pojedinačno, piscima – čitati, promišljati i pisati, radionice, koje doduše ponekad vode ljudi koje teško mogu smatrati kompetentnima, vam mogu skratiti put, naučiti vas da ne pravite neke greške, ali vas neće naučiti pisati. Sjećam se kako mi je pričao Pavao Pavličić, kada mu je na radionicu došao neki Stanko Andrić, da je taj već sve znao, nije ga se imalo čemu naučiti. Ima i takvih ljudi.
Kritičari – bez teorije nema prakse, radionice će vam također skratiti put. I čitati, još i više od pisaca, objasniti prvo sebi, pa onda i ljudima na način razumljiv što je to u toj knjizi. Za uočljivost – ne se bojati pisati negativne kritike, naravno argumentirano.
Urednicima – e, tu sam tanak sa savjetima. Više me ljudi molilo da ih naučim uredničkom poslu, u prvi mah sam olako rekao O.K., a onda shvatio da ja to ne znam prenijeti, da ono što urednik radi po automatizmu zahtjeva puno predznanja i nešto talenta, veselje u tuđem uspjehu, višestruka znanja, poznavanje psihologije… Osim toga, urednička pozicija obuhvaća različit dijapazon poslova od firme do firme, od žanra do žanra. Urednik je uvijek jednina, a trebalo bi savjetovati generalno. Za priručnik o urednikovanju ja ne znam, sam sam učio kroz praksu. Puno mi je pomogla i diploma i iskustvo bibliotekara.
Recept je dakle uvijek isti: rad, rad i trajni rad, ako ima talenta razvit će se nešto. Čitati i pisati, to je temeljno, biti znatiželjan, širok, misliti o općem dobru, o cjelini scene, manje o sebi, pa će se nešto dogoditi. Nema do mirnog sna, a za njega je važno učiniti ono što je u tvojoj moći, a bit će što bude. Da je mehanika svijeta podešena po zaslugama i pravdi – bio bih vjernik.
