Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i njezina ekipa prihvatili su odgovornost u devastaciji nemjerljivoj prema minornoj svoti za koju je optužena bivša ravnateljica NSK Dunja Sejter Šverko.
„Pojednostavljeno rečeno, snovi su priče i slike koje naš um stvara dok spavamo. Snovi mogu biti živopisni, mogu nas učiniti sretnima, tužnima ili nas mogu uplašiti. Također, mogu nam djelovati zbunjujuće ili se doimati posve racionalno.“ (Portal zdravlja Adiva)
Snovi su čudna pojava, kao i nepoznati razlog zbog kojeg sam sanjao da se vozim u tramvaju broj devet kroz Tratinsku ulicu u pravcu Glavnog kolodvora dana 20. 08. 1942.
Star sam tek pet mjeseci, vozim se u plavom tramvaju, sjedim na lijevoj strani, gledam kroz prozor i promatram ljude na mojoj strani ulice: nižu se zalogajnice, trafike, krojačke radionice, pa prodavaonica drva i ugljena.
Tramvaj koči na postaji, ljudi se malo zaljuljaju pa hvataju ravnotežu, jedni izlaze, više ih ulazi. Zvonce daje znak za kretanje. Spretni vozač dodaje brzinu, a ja promatram tri ZET-ova kontrolora na postaji suprotne strane kako u stavu mirno, koreografski uvježbano, visoko ispružih ruku pozdravljaju našeg vozača, kao da su vidjeli Adolfa. Uzbuđen sam, kao da sam u kazalištu lutaka, pa nekontrolirano zapjevm mojim dječjim glasom: Tomorrow Belongs to Me, u nadi da će putnici prihvatiti moju pjesmu.
„Bebač, lijepo pjevaš, ali daj nešto na hrvatskom. Imamo mi naših pjesama“, kaže starac sa sjedala iza mene, ali ja nastavljam pjevati. Na sljedećoj postaji silazi starac i većina putnika. Vozač izađe iz kabine i s ostatkom putnika prihvati moju pjesmu. Pjevamo sve glasnije i glasnije Tomorrow Belongs to Me, ubrzavamo ritam nalik na Ravelov Bolero. Kad pjesma završi, vozač upozori putnike:
„Krećemo! Jeste li spremni?“
Škripom i naglim trzajem pokreta tramvaja završio je moj san.
U mojoj stvarnosti ili javi ne škripe samo kočnice tramvaja. U nas štošta škripi, a iz te buke izdvojio sam nekoliko imena. Za prvim sam posegnuo u susjedstvo. Umirovljena tužiteljica Jasmina Paunović je na Komemorativnom skupu 11. 11. 2025. u Novom Sadu između ostalog izjavila:
“Tri su pošasti ove vlasti – negativna selekcija koja otvara vrata korupciji. Ona podrazumijeva da ljudi sa sramotnom biografijom, koji su ucijenjeni, drže zarobljenima naše institucije. Tako zarobljene, one su na tragu da uruše čitav sustav naše zemlje. Nemamo prava šutjeti i mirno gledati propast naše zemlje. Njima je svojstvena sistemska korupcija koja ubija jednog po jednog.
U tom svom gramzivom životu oni svjesno biraju nestručne i nesposobne da grade ovu zemlju. Takvi su sramota za sve učene ljude. Takvi ucijenjeni ljudi spremni su zbog jeftinih profita urušiti temelje ove države.
Motiv ove vlasti je stjecanje financijske koristi putem korupcije. Još jedna ih pošast obilježava – izdaja. Izdaja svega državnog što se može izdati. To se zove veleizdaja države.“
Da li neka imena koja spominjem imaju ikakvog dodira s pročitanim tekstom u Novom Sadu, prosudite sami.
Prije tjedan dana sam na internetu pročitao vijest da je otvorena Mihalićeva kuća književnosti u Karlovcu i da su „ovom svečanom događanju nazočili ministrica kulture i medija RH dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, gradonačelnik i saborski zastupnik Damir Mandić, županica Martina Furdek Hajdin i ravnatelji karlovačkih kulturnih ustanova, kao i članovi obitelji Mihalić. Ispred obitelji Mihalić obratila se unuka Stjepana Mihalića, Dunja Seiter Šverko, koja je ovom prilikom uručila još jedan poklon koji će obogatiti ovu zbirku, a radi se o prvom primjerku posthumno objavljenog romana Stjepana Mihalića Lule kuma Gatalina. U glazbenom dijelu nastupili je Trio saksofona Glazbene škole Karlovac.“
Da podsjetim, u kući je smještena ostavština obitelji Mihalić koja je Knjižnici predana (vjerojatno 8. studenog) 2018. godine. Radi se o dvije tisuće jedinica grupiranih u pet zbirki: osobni dokumenti, rukopisi, knjige i periodika, umjetnine i gramofonske ploče.
Dana 29. listopada ove godine objavljena je vijest da je podignuta optužnica protiv bivše ravnateljice NSK Dunje Sejter Šverko i šefice računovodstva Suzane Kos.
Optužene su da su od početka 2012. do sredine 2015. godine Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu oštetile za više od 33 tisuće eura. Tužiteljstvo tvrdi da je Seiter-Šverko, iako kao ravnateljica nije imala pravo na prekovremene sate, tri i pol godine lažno prikazivala da ih je odradila više od 1100, čime je mjesečno primala uvećanu plaću. Tako je, prema optužnici, sebi pribavila gotovo 90 tisuća kuna, a NSK oštetila za ukupno oko 250 tisuća kuna, odnosno 33 180 eura, uključujući poreze i doprinose.
Osim toga, terete ju da je službenu Amex karticu NSK koristila za privatne troškove, odnosno kupovinu odjeće i obuće, gorivo za privatni automobil, hotele, restorane, avionske karte i čak za podizanje gotovine, te da su ti troškovi u visini od oko 18 500 eura plaćani sredstvima knjižnice.
Prema optužnici, Seiter-Šverko je u to vrijeme u restoranu Kudo.tim, koji je ujedno bio zakupoprimac prostora NSK, naručivala hranu i piće za sebe i bliske osobe, a računi za konzumaciju, vrijedni oko 6 700 eura, plaćani su kompenzacijom sa zakupninom.
Tako su se u Karlovcu na svečanosti našle jedna optužena i jedna svjedokinja u procesima. Možda se netko pita ima li to druženje utjecaja na odluke u sudbenom procesu?
Što se karlovačke knjižnice tiče, ona je prošla devastaciju osamdesetih godina prošlog stoljeća prodajom rariteta od koje je, vjerojatno mnoge od njih čitao Nikola Tesla. One su za njegovo odrastanje i usmjerenje na znanost bile odlučujući faktor. Bude li se uređivala njegova soba ili nešto slično, o čemu sam čitao u tisku, htio bih znati – s kojim izlošcima? Falšnim?
I pitam se, kad naša ministrica u takvim prigodama razgovara s gospođom Seiter Šverko, da li joj je nelagodno? Ili joj pruža utjehu da će na kraju sve dobro proći? A baš to ja mislim.
Međutim, poslije potrošenih kuna na peglanja kartice i nezasluženih benefita, a zna se koliko to iznosi u eurima, nitko se ne pita za štetu koju je NSK pretrpjela, odnosno hrvatska kultura poslije odlaska ravnatelja NSK Tihomila Maštrovića, do danas. O tomu sam u godinama kad se još mogla spriječiti šteta, pisao ministrici. Poslao sam joj pismo 8. ožujka 2017. Dobio sam odgovor koji je potpisao državni tajnik, služeći se množinom, što bi značilo da ga je pročitala osoba kojoj je bilo naslovljeno, rečenicom u kojoj piše da su navedeno primili na znanje.
Time su ministrica i ekipa prihvatili odgovornost u devastaciji koja je nemjerljiva prema minornoj svoti koju je napravila optužena bivša ravnateljica. A tko i ne bi (a znam da ih ima) da ima takvu priliku i zaštitu. Možda još imam negdje print pisma koje mi je uputila također optužena gospođa Kos, navodeći proceduru otkupa u NSK, koja je svedena gotovo na ništicu kada se radi o otkupima antikvarne kroatistike. Je li to razlog da knjižnica ne izloži važne godišnje otkupe povodom Dana knjižnice? Javnost ima pravo znati na što je potrošen novac namijenjen nabavi knjiga. Ako je to količinski nemoguće za vrijeme proslave, zbog manjka prostora, izložba, koja se godinama održavala, može se organizirati poslije same svečanosti. Ako je pak iz sigurnosnih razloga nemoguće, postoji Internet kao štednja papira, pa neka objelodane svoje godišnje prinove javnosti. A cijena i dobavljač morali bi biti vidljivi.
Nastojim uz pomoć knjige Studenski dani Stanka Dvoržaka, povezati dva događanja u istoj kući 1935. i gotovo devedeset godina kasnije. Knjiga Stanka Dvoržaka, tada lijevo orijentiranog omladinca, možda će biti kandidat za lomaču, ako nova vlast uvede nova pravila (naša država, naša pravila). Zanimljivo. U Knjižnicama grada Zagreba postoji samo jedan primjerak ove knjige, a po dnevničkim zapisima iz Zagreba, svakako bi se trebala naći i u zbirci Zagrabiensis.
Dvoržak piše:
Karlovac 11. 08. 1935.
I opet pisanje olovkom u prirodi. Ovaj put u Karlovcu, u sjeni male sjenice Mihalićeva vrta. Šum strojeva obližnje tvornice, jednolični reski zvuk električne pile, sve to daje štimung blag i nenametljiv, događaja što se zbivaju u pozadini ….
(-)
-
08. 1935.
Već oko 10 h otjera me kiša iz vrta. Kad dođe gospođa s trga, sjednem s malim Slavkom na divan i čitam mu o podvizima družine Pet petlića što on prati, iako mu je već mama čitala, sa zanimanjem. …
Da pojasnim. Vjerojatno će „jako“ zanimati bibliotekare. Radi se o knjizi Aleksandra Vuča Podvizi družine Pet petlića (1933.) ilustrirane kolažima Dušana Matića. I ravnatelji i bibliotekari, sjednite ili se uhvatite za nešto čvrsto. Ova knjiga dosiže na tržištu cijenu do 3 000 eura. U Hrvatskoj je već stradala na stratištu zbog jezika na kojem je napisana. Knjiga Podvizi družine Pet petlića bila je nedavno izložena u Zagrebu na Šimičićevoj izložbi u DHD Fotomontaža u tisku.
Nalazi li se ova, nekada Mihalićeva knjiga, među knjigama doniranim Mihalićevoj kući književnosti u Karlovcu?
Ako se nalazi, možda će joj moja objava štetiti. U Karlovcu se krade željezo, zna se cijena. Za knjige je ipak potrebna lopovska nadgradnja.
Moje sjećanje na Karlovac je kupanje na Korani. Park skulptura u kojem sam vidio Kožarićevo Sunce koje nije dobilo šansu da i danas u Karlovcu sja. O Suncu valja pročitati već objavljeni prilog:
„Godina je politički vruća 1971., manifestacija Koranski park skulptura, a jednu od ‘uloga’ igra i Kožarićevo Prizemljeno sunce, izloženo na mjestu sadašnjeg parkirališta nekadašnjeg hotela Korana. Sunce se ipak održalo do sredine osamdesetih, kad je zbog uređenja tog prostora netko vrlo kratkovidan dočekao svojih pet minuta, i Sunce fizički izbacio iz Karlovca, i napravio gradu veliku simboličku štetu. Kao što znamo, u međuvremenu je završilo na zagrebačkoj špici i steklo status jednog od najpoznatijih djela velikog hrvatskog kipara.“ (Za KAportal pripremio Tihomir Ivka, 11. 8. 2013).
Pontonski most Jagode Kaloper mogao se obnavljati i ponovno staviti na staro mjesto na Korani. Sjećam se i odbijenica Gradske knjižnice i predgovora pretiska jedne knjige, kažu iz bogate zbirke Knjižnice, a račun za nju tek su platili jednom antikvarijatu.
A sjeveroistočno od Zagreba, u povijesnom gradu Koprivnici, danas poznatom po prehrambenoj industriji Podravka, grad je pisaca Galovića, Goloba i niza suvremenika, koje predvodi Marko Gregur. Koprivnica je i posljednje počivalište Đure Sudete, ali ne i njegovih pjesama i fantastične pripovijetke Mor koje još žive i u lektirama. A o dirljivim Sudetinim pismima iz koprivničke bolnice da i ne govorim. Znamenitom nakladniku Vinku Vošickom bi i danas, s vremenskom distancom, cijela Hrvatska trebala reći hvala. Da podsjetim i na likovnu kartu okolice i grada, Hlebine, Petranec, Reka, Štaglinec.
Prvi put sam u Koprivnici bio na školskom izletu u posjeti tvornici Podravka, koju smo sa zanimanjem razgledali i slušali vodiča o procesu proizvodnje, promatrali tvorničke trake kojima su putovale juhe u vrećicama, gledali u velike konzerve miješane marmelade proizvedene od stopostotnog voća, koje su se u trgovinama kupovale na dekagrame. No, danas nikoga više ne zanima proces proizvodnje u nekad čuvenoj tvornici Podravka.
Drugi put sam s društvom posjetio Koprivnicu, razgledali smo grad, a žeđ tažili u Pivnici. Razlog za treći posjet bila je retrospektivna izložba Marijana Molnara, pod nazivom Slike. Autor izložbe je bio Marijan Špoljar. Znam da su moji znanci posjetili ovu izložbu, putujući novom željezničkom prugom na posve evropski način do Koprivnice i natrag.
Dana 22. 10. 2025. navečer, u hotelskoj sobi u Amsterdamu, čitam na mobitelu vijesti iz Hrvatske objavljene u novinama i portalima. U žiži događanja su Koprivnica, Podravka i Martina Dalić. Nepotrebno je ponavljati što je sve ova osoba od povjerenja obnašala u Hrvatskoj. Možemo li za njezino ime i politički uspjeh vezati citat Jasmine Paunović koji sam u uvodu naveo? Prisjetim se definicije riječi korupcija …
Toga dana portal Telegram objavljuje prilog Silvane Menđušić pod naslovom Bivši šef Hanfe zapanjen potezom Martine Dalić: ‘Zemljo, otvori se! Ovo je za kazneni progon’. A da li je za progon, još ne znamo. Još nije prošlo dva mjeseca od objave članka. No, u međuvremenu je „slučaj“ prekrila nova afera.
A ja slijedeći dan u jednom amsterdamskom supermarketu gledam artikle na policama i cijene, pa ih uspoređujem u glavi s hrvatskim cijenama. Postavim sam sebi pitanje: da li su izdašni bonusi koje dobiva Martina Dalić i još poneki, ugrađeni u cijenu vrećica juhe i džemova na policama u Zagrebu? Sjećam se da se samo nekoliko mjeseci ranije špekuliralo o uzlaznoj putanji koja se otvara u karijeri gospođe Dalić, Hrvatska narodna banka i mjesto guvernera. Snimam staklenke džemova na amsterdamskoj polici, pa prelazim na police s kruhom. Pa ponovno pitanje. Čiji bonusi su ugrađeni u ovaj proizvod koji u Hrvatskoj kupujemo svakodnevno? Kod mlijeka sam prestao snimati i postavljati si glupa pitanja. Bolje je nositi u sebi uspomenu na krasnu Molnarovu izložbu i Galovićevu pjesmu, koju smo rado napamet učili i mi štokavci.
Crn-bel
Crn-bel… crn-bel…
V trsu popeva,
Grozdje dozreva…
Crn-bel…
Dok večer se zmrači,
On pesmo zavlači,
Drago, starinsko,
Veselo vinsko:
Crn-bel… crn-bel..
Jesensko to pesmo
Mi čuli vre jesmo
Tri večeri tu…
Crn-bel…
I znamo, da leto
Otišlo je, eto –
Baš kakti vu snu…
Crn-bel… crn-bel…
