Autor: Ivan Berislav Vodopija

Tonči Petrasov Marović (1934. – 1991.): Volim njegov jezik, riječi koje me podsjećaju na začinjavce, a koje automatski ispravljač odmah zacrveni.

Siguran sam da ne. Zlatnog doba knjige nikada nije niti bilo. Doduše, pozlaćenih je uvijek bilo, ali kupaca malo, a čitalaca još manje.

Kao i svake godine, na Dan NSK glavna ravnateljica će u prigodnom govoru istaknuti da knjižnica čuva dva primjerka prvotiska Misala iz 1483. godine. A tko bi ih trebao čuvati?

Slovenija ima puno više stabala po stanovniku od Hrvatske. Kako vjerovati onom koji je pod istragom DORH-a? Protjerani iz svojih staništa, lisice, divlje svinje i druge divlje životinje pojavljuju se u gradovima.

Gdje ste, ljudi? Gdje je čovjek? Pružite ruku vrijednom Nepalcu, Indijcu, Ukrajincu. Sjetite se naših u svijetu, naših Pittsburgha, Milwaukeeja. Tko bi ih nabrojio. Radi se o ljudima.

Moja želja da objavim ovaj tekst na današnji dan, 12. studenoga 2024., kao spomen na dan kad je 1955. Tin Ujević preminuo u Bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu, nije se ispunila.

Hvalite se bogatstvom pitke vode, a gledate to bogatstvo kroz flaširanu vodu u trgovinama ili potrošnjom struje očitanom na mjerilu.

Sudeći po knjigama koje sam imao u svojim rukama, Hrvatska ne bi nikako imala prefiks slučajne zemlje.

Nisam provjerio da li se nešto od Nazora izvelo na početku svečanosti u HNK. Ako nije, pokušajte nekoliko puta, u čast Nazoru, izgovoriti samo jedan, ako niste znali, njegov stih.

“Gradska knjižnica i društveno-kulturni centar Paromlin”. Tko nastoji promijeniti naziv, s kojim pravom? Ako to možete činiti, uvrstite i nazive ureda koje ste naknadno utrpali u prostor Paromlina.

“GKZ izbjegava uvrštavati u fond knjige koje nisu ili na jeziku originala ili prevedene na hrvatski jezik. Dakle, u fond ne uvrštavamo knjige prevedene s jednog jezika na drugi koji nije službeni jezik Republike Hrvatske.”

Mi nemamo muzej književnosti. Tim segmentom kulture nerado se bave knjižnice, kojima je to primarna djelatnost i u kojima bi bio dostupan i istraživačima. Ali počeo je ulaziti u muzeje kao mrtvi artefakt.

Privatno kupljena knjiga ili dobivena kao dar, mogu to potvrditi, često je više puta čitana nego ona kupljena društvenim novcem.

Poslije šezdeset i sedam godina neumjesno je da Čudinu pitam o „mnogo lijepih smrti“ i objašnjenju upitne metafore. Danas ima mnogo ljudi koji “vole gledati krv”. Romantika je prošlost.

Pjesništvo, a i biografije ovih pisaca uvijek su bunt, pišanje po građanskim normama. Žestoka kritika upućena američkim vladama, grubošću prohibiranih riječi, ukazuju na krivca.

Tko uživa u kulturi, njegova je. Tko sakuplja književnu građu, njegova je. Tko je obnavlja i štiti od zaborava, njegova je.

Pritvorenici u grčkim zatvorima nisu ponijeli u Atenu ni medikamente, a kamoli knjige. Ministarstvo kulture i medija nije učinilo ništa za ovu mladež.

Još se samo ne zna na kojemu će groblju, potiho, bez glazbe i govora biti sahranjene male nakladničke djelatnosti.

U zemlji i gradu u kojem nije lako nositi nezgodno ime i prezime, u kojem je opasno imati drugačiju boju kože, jednom godišnje održava se Gay Pride. Razlikuje se od procesija, ali od karnevalskih povorki ne.

„U staro doba življaše“, ili „Nekoć davno“, riječi su kojima počinju rečenice u bajkama sa sretnim završetkom.