Autor: Ivan Berislav Vodopija
Kad je riječ o kolekciji koju sam ponudio na otkup, građanima sa sve mizernijim dohotkom cijena izgleda visoka. No, ne broji se količina, već se gleda zbroj. A zbroj iznosi trošak žderačine četiri lokalna moćnika.
Poliglot, svjetski putnik i knjigoljub, obišao je kontinente, učio, sakupljao literaturu i prijateljstva. Hvala neznanom prijatelju koji mi je indirektno omogućio saznanja o životu i nadi da se za utopiju vrijedi boriti.
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek i njezina ekipa prihvatili su odgovornost u devastaciji nemjerljivoj prema minornoj svoti za koju je optužena bivša ravnateljica NSK Dunja Sejter Šverko.
Tonči Petrasov Marović (1934. – 1991.): Volim njegov jezik, riječi koje me podsjećaju na začinjavce, a koje automatski ispravljač odmah zacrveni.
Siguran sam da ne. Zlatnog doba knjige nikada nije niti bilo. Doduše, pozlaćenih je uvijek bilo, ali kupaca malo, a čitalaca još manje.
Kao i svake godine, na Dan NSK glavna ravnateljica će u prigodnom govoru istaknuti da knjižnica čuva dva primjerka prvotiska Misala iz 1483. godine. A tko bi ih trebao čuvati?
Slovenija ima puno više stabala po stanovniku od Hrvatske. Kako vjerovati onom koji je pod istragom DORH-a? Protjerani iz svojih staništa, lisice, divlje svinje i druge divlje životinje pojavljuju se u gradovima.
Gdje ste, ljudi? Gdje je čovjek? Pružite ruku vrijednom Nepalcu, Indijcu, Ukrajincu. Sjetite se naših u svijetu, naših Pittsburgha, Milwaukeeja. Tko bi ih nabrojio. Radi se o ljudima.
Moja želja da objavim ovaj tekst na današnji dan, 12. studenoga 2024., kao spomen na dan kad je 1955. Tin Ujević preminuo u Bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu, nije se ispunila.
Hvalite se bogatstvom pitke vode, a gledate to bogatstvo kroz flaširanu vodu u trgovinama ili potrošnjom struje očitanom na mjerilu.
Sudeći po knjigama koje sam imao u svojim rukama, Hrvatska ne bi nikako imala prefiks slučajne zemlje.
Nisam provjerio da li se nešto od Nazora izvelo na početku svečanosti u HNK. Ako nije, pokušajte nekoliko puta, u čast Nazoru, izgovoriti samo jedan, ako niste znali, njegov stih.
“Gradska knjižnica i društveno-kulturni centar Paromlin”. Tko nastoji promijeniti naziv, s kojim pravom? Ako to možete činiti, uvrstite i nazive ureda koje ste naknadno utrpali u prostor Paromlina.
“GKZ izbjegava uvrštavati u fond knjige koje nisu ili na jeziku originala ili prevedene na hrvatski jezik. Dakle, u fond ne uvrštavamo knjige prevedene s jednog jezika na drugi koji nije službeni jezik Republike Hrvatske.”
Mi nemamo muzej književnosti. Tim segmentom kulture nerado se bave knjižnice, kojima je to primarna djelatnost i u kojima bi bio dostupan i istraživačima. Ali počeo je ulaziti u muzeje kao mrtvi artefakt.
Privatno kupljena knjiga ili dobivena kao dar, mogu to potvrditi, često je više puta čitana nego ona kupljena društvenim novcem.
Poslije šezdeset i sedam godina neumjesno je da Čudinu pitam o „mnogo lijepih smrti“ i objašnjenju upitne metafore. Danas ima mnogo ljudi koji “vole gledati krv”. Romantika je prošlost.
Pjesništvo, a i biografije ovih pisaca uvijek su bunt, pišanje po građanskim normama. Žestoka kritika upućena američkim vladama, grubošću prohibiranih riječi, ukazuju na krivca.
Tko uživa u kulturi, njegova je. Tko sakuplja književnu građu, njegova je. Tko je obnavlja i štiti od zaborava, njegova je.
Pritvorenici u grčkim zatvorima nisu ponijeli u Atenu ni medikamente, a kamoli knjige. Ministarstvo kulture i medija nije učinilo ništa za ovu mladež.