Slovenija ima puno više stabala po stanovniku od Hrvatske. Kako vjerovati onom koji je pod istragom DORH-a? Protjerani iz svojih staništa, lisice, divlje svinje i druge divlje životinje pojavljuju se u gradovima.
Naslov koji sam odabrao ima veze s Radovanom Ivšićem i Annie Le Brun. Naravno i s izložbom održanom u MSU 2015. godine. Iako je tada nama iz daljine naziv izložbe Nepokorena šuma nalikovao doprinosu šuma kao zaklona u neslobodi, danas sam pogled na Sljeme i povezanost te Zagrebačke gore i Ivšića (1921- 2009. Hrvatski pjesnik, pisac, dramatik, esejist, prevoditelj i nadrealist svjetskoga glasa) djeluje oprečno gledajući njegove ćelave dijelove. Ne, nije to šuma u koju se Ivšić svojevremeno sklonio, niti je to šuma Striborova, „a nije znao da je šuma začarana i da se u noj svakojaka čuda zbivaju“.
Pa, kako dalje piše Ivana Brlić Mažuranić, zbivaju se „čuda dobra, ali i naopaka“. Među naopakim ubrojio bih podmetnute požare koji nalikuju prirodnim katastrofama. Na tu temu napisana je jedna pjesma, koju nikada neću zaboraviti kao ni požare davne 1971. godine. Napisao ju je Goran Babić, a bila je objavljena u Hrvatskom tjedniku pod naslovom Gori li to Hrvatska. Kontekst i namjeru neću spominjati, ali samo pjesničko nadahnuće i umijeće tada mladog pjesnika mogu i moram. Prethodno sam pročitao dvije knjige objavljenih Goranovih pjesama koje su najavile dolazak novog pjesnika. Prošlo je puno godina i u Hrvatskoj je konačno objavljena, u nakladi Frakture, njegova knjiga pjesama Živeći s Caligulom, koja me uvjerila u opravdanost mojih očekivanja od mladog pjesnika zagrebačke scene kojeg se moglo čuti kako čita svoje pjesme u Tingl-Tanglu.
Iako se nijednom u pjesmi Gori li to Hrvatska ne nalazi riječ šuma, riječ je o požarištima koja su zahvaćala cijela područja pod raslinjem, pa i naselja.
Moj poseban odnos prema prirodi, a u tom smislu i šumi, imao sam već kao dijete živući u mjestu s tri strane okuženom šumama, one su postale moj drugi dom. Volio sam lutati šumom. Doživljavao sam ju stvarnosno. Nisu to bile bajke i priče. U školi smo naučili prepoznavati drveće i biljke. O meni najbližoj šumi koja se zvala Slatki potok, isto kao i potok do kojeg je sezala naša livada, napisao je knjigu Slatki potok Mato Lovrak. Objavljena 1930. godine. U knjizi, Lovrak ovim riječima opisuje „moju“ šumu:
Šuma je bila vrlo stara. Stabla su bila izmiješana. Uzdizao se visoko tamni hrast, raširila se svijetla bukva, a među njih se utisnuo koji grabić. Hrastovi izgledahu onako vitki i ravni kao mramorni stupovi, Široke i srebrne kore bukve bijahu žrtvenici. Krošnje praviše gustu sjenu. Ovu je pojačavalo i vrijeme. Biće, sunce je već prekrito oblacima sa zapada.
– Kao u katedrali!
Jedini razlog da sada iznosim sjećanje na tu šumu je to što je više nema. Nestala je, pretpostavljam, šezdesetih godina prošlog stoljeća. Naglo. Između mojih dolazaka na školske praznike. Pitao sam kod kuće koji je razlog. Priča se da topola raste brže od hrasta, a drvo je potrebno za tržište. Nije se razmišljalo o obilju žira ispod hrastova i hrani za divlje životinje kojima smanjujemo stanište. Do tada niti jedan hrast nije bio srušen. Čisteći šumu rušen je grab, pa smo ga kupovali za zimski ogrjev. Do prije trideset godina još je ostao na suprotnoj strani šume jedan hrast. Prekrasan, visok, vitak. Osamljen, ostavljen gromovima i vjetrovima, a starijima kao mjera za visinu posjećene šume.
Na prekomjerno krčenje šuma reagirao je Ivica Kostelić prije četiri godine. Hrvatske šume posjekle su velik dio šume Marča u Ivanić Gradu, u blizini njegove kuće, kroz koju je trčao i vodio djecu da uče u prirodi. Sječa je bila totalaka, kao i na dijelu Sljemena. Objavio je o tome video Ovo je moj dom. Tekst je dirnuo gledatelje.
VIDEO Ivica Kostelić: Moj dom je sada izbrisan s lica zemlje
Kada se jednog dana s veseljem vratiš u svoj mir i vidiš da je izbrisan s lica zemlje.
Kad srušimo posljednje stablo kada ulovimo posljednju ribu, kad otrujemo posljednju rijeku, tek tada ćemo shvatiti da ne možemo jesti novac.
Reagirale su Hrvatske šume i pozvale ga da sudjeluje u pošumljavanju. S obzirom na to da je Ivica Kostelić javna osoba i ima pristup medijima, vjerujem da će šuma biti obnovljena. Zalaganje Mate Lovraka da se šuma Slatki potok sačuva kao park- šuma, nije uspjelo. Novac i blokada čine svoje.
Pretražujući novinske priloge o šumama našao sam i podatak da Slovenija ima puno više stabala po stanovniku od Hrvatske. Po glavi stanovnika u Hrvatskoj, podatak je star nekoliko godina, iznosio je 544 stabla. Kako vjerovati onom koji je pod istragom DORH-a? Lisice, divlje svinje i druge divlje životinje pojavljuju se u gradovima. Protjerani su iz svojih staništa. Kako do najnovijeg slučaja optužbi za kriminalne radnje Hrvatskim šumama moja poetska osuda sječe šuma, potaknuta istupom Ivice Kostelića, nigdje ne bi bila objavljena, koristio sam prostor tramvajskih postaja kao komunikaciju s čitateljima. Na mojim usputnim tramvajskim postajama putnici su mogli pročitati ove stihove:
544 mojih ljubavi
Vijest da imam 544 stabla
možda je stara i nevažeća statistika,
ali tu negdje. Ako su stogodišnja,
bila bi to moja životna toplota,
pokretna i svjetlosna energija,
i moguća zaštita u prilagođenoj kamuflaži.
Nitko ne zna gdje rastu moja stabla,
a volio bih to zanati, pogladiti njihovu koru,
pa da mi pričaju o vremenima sretnim,
o svojem i mojem korijenju
i tlu možda rahlom ili kamenom
na kojemu dva bonsaija isprepletenih grana
preživljavaju nepogode koje nazivaju prilagodba,
kao Porijeklo vrsta, kojoj nema kraja.
Volio bih da mi šapuće bar jedno od tih
544 stabla ili da mi govori, ili pjeva neku lirsku pjesmu
u kojoj nema zločina ili je davno otišao u zastaru,
jer ja još nisam spreman slušati o ivanićgradskoj šumi,
pilama i srušenom drveću, buldožerima i pregaženim daždevnjacima,
žabama krastačama, jestivim i otrovnim gljivama,
zdrobljenim lukovicama zaštićenih visibaba, šumarica, kukurijeka.
Kolateralne žrtve ratni je termin kao i spaljena zemlja
sa zatrpanim povijesnim rupama i novim istinama
u državi u kojoj se vikom remeti javni red i mir u dnevno doba.
Ti koji možeš što hoćeš, pokaži mi moja stabla, moju šumu, moju slobodu
u kojoj ću vikati iz svega glasa iako znam da je uzalud.
Vikat ću u vrijeme i nevrijeme, budi u to siguran,
sve dok me tvoji lovci na divlje svinje ili drugu divljač ne privedu,
a Hrvatske šume posijeku svjedoke i ostave ćelavu zemlju budućnosti.
