Moja želja da objavim ovaj tekst na današnji dan, 12. studenoga 2024., kao spomen na dan kad je 1955. Tin Ujević preminuo u Bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu, nije se ispunila. Tek sam ga bio započeo pisati. Takve su bile okolnosti.
Tinovu knjigu držao sam u ruci već kao dijete od oko deset godina. Nije tu bilo ničega zanimljivog za dijete osim naslova Skalpel kaosa koji nisam razumio. Moja baka i djed nisu znali značenje riječi skalpel. Dogodilo se da sam posjedovao Tinovu knjigu, u ovom slučaju mrtvi kapital. Moram priznati da i danas u Tinovu opusu mogu naići na riječi kojima ne znam značenje, ali mi je dostupna literatura, enciklopedije i Internet. Sjećam se i dana kad sam kao student jugoslavistike, s grupom mojih kolega lunjao po antikvarijatima i da sam bio sretan, jer sam u Antikvarijatu Matice hrvatske kupio Hrvatsku mladu liriku (1914.) u kojoj je bio zastupljen Ujević. Naravno, o Ujeviću smo slušali na predavanima profesora Ive Frangeša. Prvo zaposlenje bilo mi je u knjižari Mladost, Ilica 7 u kojoj je, uz svijet kulture na policama, prostor bio upopunjen galerijom kulturnjaka, najvećim dijelom pisaca, koji su posjećivali knjižaru. Tada sam upoznao i, danas zaboravljenog, Berislava Nikpalja (1928. – 1959.) koji je, kao i ostali sudionici Tingl-tangla bio posjetilac naše knjižare. Pridružio sam nekim projektima grupe i sudjelovao obilježavanjem jubileja pojedinih pisaca malim izložbama. Prva je bila proslava jubileja, kojeg, to se ne sjećam, Vjekoslava Majera u dvorani Studentskog centra.
Zatim je, u istoj dvorani, bila priredba u čast Tinu Ujeviću na kojoj su naši pjesnici čitali svoje pjesme posvećene Tinu. Ozbiljniju izložbu o Tinu mogao sam napraviti u tek u knjižari August Šenoa 1985. godine. Presnimljene su bile važne fotografije, izložene njegove knjige, a od likovnih radova bio je brončani odljev skulpture Krune Bošnjaka.(Bošnjakov kip, spomenik Ujeviću, postavljen u Imotskom 1980.) Drugi rad bila je grafika na temu Tina Ujevića koju smo imali u Autorskom izlogu, ovaj put, umjetnika Mome Kapora. Na izložbi je prikazivan kratki film koji smo dobili s HRT-a. Stihove je govorio Miroslav Supanc, a o Ujeviću je uvodnu riječ držao Nediljko Mihanović. Izložba je bila postavljena prvo u Zaprešiću u novoj školi, jer se tamo održavao skup nastavnika iz hrvatskih škola. Koliko se sjećam, sljedeća postaja bila je Velika Gorica gdje je imala iznenađujuće velik broj posjetilaca.
Centralno mjesto na izložbi književnika pripada prvoj objavljenoj knjizi. Prvu Ujevićevu knjigu Lelek sebra objavio je 1920. beogradski antikvar i nakladnik Svetislav B. Cvijanović. S. B. Cvijanović rođen je u Županji 1877. godine. Roditelji su mu doselili iz Like. Otac je radio u državnoj službi, a posljednje radno mjesto bilo mu je u Bjelovaru gdje je i umro. Kako su već mladog Cvijanovića zanimale knjige, odlučio je izučiti knjižarski zanat. Srećom, otac ga je poslao na najbolje mjestu u Zagrebu. Cvijanović je, radeći kao naučnik u Kuglijevoj knjižari, upoznao nabolje hrvatske književnike i umjetnike. Poslije završenog naukovanja odlazi u grad knjiga Leipzig, gdje radi u knjižari. Zatim putuje u Buenos Aires. Ponovno radi u uglednoj knjižari i nakon tri godine izbivanja vraća se u Zagreb, a poslije Zagreba odlazi u Novi Sad u knjižaru Arse Pejevića. Zatim odlazi u Beograd gdje radi u knjižari Mite Stajića. Godine 1902. otvara vlastitu izdavačku knjižaru. Tada počinje priča o nakladniku i knjižaru koju, u knjizi Knjiga o Cvijanoviću, prati Radovan Popović na osnovu pisama i ostale građe dostupne u Arhivu SANU, NBS i NSK.
Za tako malog nakladnika značajna je 1920. godina u kojoj Cvijanović objavljuje dvije knjige Ive Andrića i Ujevićevu knjigu pjesama Lelek sebara. Andrićeva knjiga Ex ponto poslije zagrebačkog latiničnog izdanja izlazi na ćirilici, a Put Alije Djerzeleza na latinici. Kako su tih godina, prema dogovoru srpskih i hrvatskih pisaca, hrvatski pisci pisali na ekavskoj varijanti, a srpski pisci su prema tom dogovoru trebali prihvatiti latinicu, čini mi se da Ujevića u tom momentu objava na latinici nije zanimala. Prema nekim pismima Ujević je Cvijanoviću s rukopisom Lelek sebra predao i rukopis zbirke pjesama Kolajna. Cvijanović ju je objavio tek početkom 1926. godine. Nakon izlaska Kolajne Ujević piše protestna pisma Cvijanoviću jer je mislio da je odustao od objavljivanja, a namjeravao je napraviti neke izmjene i ispraviti pogreške. Uglavnom, traži više primjeraka knjige i nezadovoljan je honorarom, pa protestira. Knjige je trebalo slati na tadašnju Ujevićevu adresu: Tkalčićevu ulicu 62, Zagreb.
Ujević svojim pismima stvara pozornost na svoju knjigu. Želi da se o njoj govori i piše. Brine se da dospije u redakcije časopisa i knjižare. U Beogradu, s kratkim prekidima, kao što je bilo za vrijeme izlaska Kolajne, boravi do 1929. Od 1930. do 1937. Ujević živi u Sarajevu, a u Splitu od 1937. do 1940. Od 1940. do svoje smrti živi u Zagrebu, gdje dobiva prvo zaposlenje u Glasilu hrvatskih namještenika PRAVICA. Nakon uspostave NDH radi kao prevoditelj u Ministarstvu vanjskih poslova. Zbog toga je Ujeviću zabranjeno javno djelovanje od 1945. do 1950. godine. Izbačen je iz DKH, ali izgleda da u klub dolazi. Teško je zamisliti pjesnika i pisca Ujevićeva stvaralačkog nerva kojem je zabranjen javni životni prostor – objavljivanje.
Politika je ipak željela pokazati kulturni kontinuitet, pa i nadmašiti ga. Tu želju najbolje je iskoristio Ivo Andrić s četiri objavljene knjige 1945. godine. U Hrvatskoj se javlja mlada generacija u kojoj se ističe Vesna Parun s knjigom Zore i vihori 1947. godine. Čitaoci žele prevedenu literaturu, a dr. Ivo Hergešić je osoba koju bi svaka nakladna kuća rado imala za urednika. Uredio je mnoštvo knjiga, od kojih je jedna iz njegove osobne biblioteke dospjela u moje vlasništvo. Knjiga bez osobite vrijednosti, osim što je između njezinih stranica umetnuto jedno pismo poslano poštom Ivi Hergešiću.
U ruci držim, nakon nekoliko godina, ponovno to pismo koje je objavljeno u knjizi Iz korespondencije Ive Hergešića (Ex libris, 2013.). Prije dvije godine vraćeno mi je iz Ex librisa. Držim u ruci to kratko pismo u kojem je sublimirana naša povijest strepnje i nade u empatiju, koju politika ignorira. Srećom, u ovom slučaju pismo, koje čitam, s razumijevanjem je pročitao i moj dragi profesor Ivo Hergešić.
U spiritističkoj seansi, gotovo bez ičega, osim atmosfere, osobe su doživljavale (lažni) kontakt. Držeći pak u ruci mrtav papir sa živim riječima, dijelite nešto s tvorcem poruke. Tražite ispriku zbog uznemiravanja duše, iako niste vjernik. Priziv savjesti nemam komu uputiti, ne znam tko bi mi ga usvojio. Pokušavam biti ledeno hladan, ali u tomu ne uspijevam. Ovo pismo je svjedočanstvo vremena, za nekoga, a za mene se proteže na gotovo cijeli život velikog književnika. Koliko značenja, koliko varijanti osjećaja imaju u pismo podcrtane riječi: „…pa bih vas molio“:
Doktore,
Na vas su me u Matici uputili kao na urednika za zapadnoevropsku književnost ; pa bih vas molio, da me držite u vidu u koliko samo bude prevodilačkih izgleda za me.
Glas mi možete ostaviti u Matici ili u Klubu.
Unaprijed vam zahvaljujem i bilježim se.
16. VII. 1948.
Tin Ujević
Selska cesta 116c
Tin Ujević, koji je ostao u percepciji štovatelja kao boem, pokazao se suprotno tome: da se radilo o vrlo vrijednom, organiziranom čovjeku kad je u pitanju prevoditeljski rad. Imajte na umu da nije koristio današnje alate. Tek rječnik i pisaću mašinu. Možemo biti zahvalni Ujeviću za mnoge prevedene knjige vrhova svjetske literature.
„Kralj zagrebačkih krčmi“, kako su ga nazivali Zagrepčani, Tinov sudrug Vjekoslav Majer, po opusu koji je ostvario, također vrijedan i uspješan prozaik i pjesnik, ostavio nam je, vjerojatno ne slučajno, u knjizi Ojađeno zvono koju je obilježio svojim potpisom i godinom 1937. možda, zadnje zapisane riječi Tina Ujevića koje su sačuvane, iako je takvih bilježaka na papirićima za komunikaciju bilo svakodnevno. Tin nakon operacije nije mogao govoriti, pa je nosio blokić papira sa sobom.
Ujevićeva knjiga Ojađeno zvono, nekada u posjedu Vjekoslava Majera, danas je u vlasništvu Krunoslava Košćaka, kardiologa iz Varaždina koji se zarazio knjigama prije nekoliko destljeća i ne može se izliječiti. Upoznao sam ga u mojem antikvarijatu. Tražio je rijetkosti. Tom prilikom je kupio Pupačićevu zbirku pjesama Mladići s autorovim potpisom. Poslije više od dva desetljeća poznanstva i prijateljstva, povremeno koristim građu iz njegove zbirke.
Tragediju koja nam se upravo događa mogu predočiti statusom knjige danas. Nakladnik Znanje izdao je (od 1965. do 1967.) Ujevićeva Sabrana djela u sedamnaest knjiga. Na tržištu antikvarnih knjiga danas ih možete kupiti za 80 – 100 eura. Knjiga je sramota!
Hrvatskoj desnici, pogotovo onima koji Tina ogrću HOS-ovom zastavom sa sloganom „Za dom spremni“, vjerojatno neće odgovarati podatak da je zapravo prva Tinova knjiga koju je objavio zajedno s Piereom Lenauxom: Grammaire élémentaire de la langue serbe, tiskana u Parizu u nakladi Dolegrave. Primjerak koji sam imao otkupila je prije dva desetljeća NSK i može se pronaći u katalogu.
Meni je drago da smo imali pjesnika koji je znao jezike, pa tako i srpski na kojem je i pisao. Nije nikakva šteta da nešto od naše, podijelimo s drugim kulturama.
Mladenačko razdoblje igara politikom kratko je trajao. Politika, osobito u prijelomnim godinama, traži poseban talent.
Ujević je pjesnik. Pjesnici bi trebali imati dušu, a Ujević s ova tri stiha to dokazuje. Doduše, ranjiva je.
Ja sam neprobojan u prevari vidljive kože,
Neprovidan do dubina svojih mora,
Ja sam bez ljuske, bez imena, bez tvari.
(Mrtvačeva veza)
