Tihomir Ponoš, novinar i povjesničar, u intervjuu za H-Alter povodom novoobjavljene knjige Kaj je bilo: Kad čovjek pogleda oko sebe, nema baš razloga za optimizam. Postojeća razina ljudskih prava dovedena je u opasnost. Postoje procjene, utemeljene na nizu parametara, da će generacije rođene oko početka 21. stoljeća živjeti lošije od generacije svojih roditelja. Radnička su prava na globalnoj razini na nizbrdici, što se u Europi, kontinentu na kojemu se i dalje najbolje živi, još ne osjeti u toj mjeri.
Tihomir Ponoš zagrebački je povjesničar, publicist i novinar s dvadesetogodišnjim stažem u Novome listu, Vjesniku i Novostima u kojima odnedavno radi na poziciji zamjenika glavne urednice. Njegova posljednja knjiga Kaj je bilo, izdana nedavno u nakladi Frakture, ovih dana puni izloge zagrebačkih knjižara. Radi se o kalendaru povijesnih događaja koji je nastao, kaže, sasvim slučajno. U razdoblju od jedne godine, Ponoš bi svakodnevno odabrao po jednu temu koju je smatrao bitnom i objavio priču na svom Facebook profilu.
Rubrike „dogodilo se na današnji dan“, mahom su predvidive, dok izbor tema i način na koji su obrađene puno govore o autorima i uredničkim timovima, njihovim nazorima i pogledima na svijet. Pretežito ih obilježava fiksacija na povijesne prijelome i velike događaje, pri čemu pate od sličnih boljki kurikuluma nastave povijesti u osnovnim i srednjim školama.
Velikih povijesnih događaja, ratova i revolucija u ovoj knjizi ima, ali izričito u kontekstima njihova utjecaja na teme koje pojedinog datuma Ponoša zanimaju. A te se teme većinski tiču, primjećujemo, sudbina prezrenih na svijetu. Kao i u mnogim pregledima ovakve vrste, knjiga obiluje „prvima“. Prva žena na Mount Everestu, prvi afroamerički nobelovac, prve židovske žrtve Dachaua… Ali ne treba svesti ovu knjigu samo na opisanu dimenziju. Ima tu svačega, od povijesti predmeta iz svakodnevice, preko znanstvenih dostignuća do povijesti zabrana različitih vrsta i drugih partikularnosti koje su oblikovale svijet, a koje se nerijetko u sličnim prilozima zanemaruju.
S našim sugovornikom se nalazimo oblačnog travanjskog popodneva, na datum koji je u svojoj knjizi obilježio pričom o pobuni robova na Barbadosu, organiziranoj na sam Uskrs 1816. Sličnih je priča u knjizi pregršt. Kao uzore autor nam spominje Howarda Zinna, američkog povjesničara, socijalista i pisca znamenite Narodne povijesti SAD-a, kao i povjesničare francuske škole Anala i ostalih pisaca glasovitih „povijesti odozdo“.
Emancipacijski projekti razne vrste igraju važnu ulogu u knjizi. Možete li reći nešto više o tome?
Manje vidljive skupine su kroz povijest bile zanemarene zbog pozicije nemoći i strukturalne neravnopravnosti. S obzirom na to da su upravo takve skupine predmet interesa mog novinarskog rada, odlučio sam im se, u mjeri u kojoj je moguće, posvetiti u istoimenoj rubrici na Facebooku.
Radi se o skupinama stanovništva koje su iz određenih povijesnih razloga bile deprivilegirane. Namjerno ne kažem društvenim skupinama, jer je „društvo“ kao termin ipak nešto mlađi pojam. Posljedica toga je da su skupine o kojima pišem u historiografiji zastupljene u manjoj mjeri. Historiografija se u svojoj povijesti većinski bavila velikim povijestima – ratovima, revolucijama, prevratima, kraljevima, predsjednicima, visokom politikom i sličnim temama.
Ako govorimo o emancipaciji kao vrsti tematskog bloka, važna mi je crnačka, pa i povijest sjevernoameričkog autohtonog stanovništva. U određenoj mjeri tu pripada i povijest radničkih prava i prava seksualnih manjina. U knjizi ima dosta tekstova o pravima žena, o ženama koje su se borile i koje su u toj borbi stradale, o ženama koje bez obzira na sva svoja golema postignuća nisu bile pravedno valorizirane. U tom kontekstu, posebno razmatram znanost koja je ipak mjerljivija od umjetnosti i drugih disciplina.
Za neke sam siguran da bi bile valorizirane da nije bilo okolnosti u kojima su živjele. Recimo, Lise Meitner je bila nominirana 49 puta za Nobelovu nagradu (19 za kemiju i 30 puta za fiziku), a nikada ju nije dobila. Činjenica da je nominirana toliko puta znači da je njezin doprinos znanosti bio prepoznat. Konačna adresa, međutim, to nije amenovala, iako jest u slučaju Marie Curie koja je dobila nagradu za kemiju i fiziku.
U svemu tome nema ničega novoga, ali ima manje poznatoga. Tako da sam namjerno izbjegavao pisati, recimo, o Clari Zetkin koja je već dovoljno poznata.
I kao takva, dio političkih programa i manifesta društvenih pokreta…
Tako je. Želio sam se baviti različitim ženama koje se ne spominju svakodnevno, a iz čijih se sudbina može jasno i plastično vidjeti kakva je neravnopravnost postojala. Recimo, u postrevolucionarnom Parizu, nakon slavne Francuske revolucije, postojao je propis kojim je ženama zabranjivano da nose hlače. Formalno je zabrana ostala donedavno na snazi kao takozvani mrtvi propis koji se dugo nije prakticirao.
Nisu sve priče u tekstovima nužno personalizirane. Opisujući različite pojave, htio sam ukazati na one koje su tradicionalno slabo pokrivene u historiografiji. Sport, čija se društvena uloga može samo podcijeniti, u tom je kontekstu veoma važan. U povijesti je često imao ulogu ledolomca kojim se ukazivalo na širi društveni problem, koliko god bio područjem neravnopravnosti. Naravno, nerijetko je bio lakmus i za negativne pojave u društvu.
Pišete o “bespovijesnoj povijesti”, terminu koji navodite uz primjer kako desničarske rasističke i ksenofobne skupine pišu povijest, kao što je slučaj vezan uz navodni masakr prve bjelačke doseljeničke skupine na sjevernoameričkom kontinentu od strane urođenika. Gubi li stručna javnost bitku protiv takvih interpretacija koje internetom šire gotovo kapilarno različitim slojevima društva?
Gubi. Ali ne moramo govoriti samo o povijesti. Historiografija je nešto ranije od prirodnih znanosti zahvaćena nepovjerenjem jer je povijest veoma snažna identitetska odrednica, i to ne samo nacionalna. Zato mnogi zauzimaju svoju poziciju prema povijesnim interpretacijama. Prirodne znanosti su dugo imale mehanizam zbog teške dokučivosti materije. No, nakon pandemije postalo je jasno da je povjerenje i prema prirodnim znanostima u krizi.
Nisam siguran je li kovanica „bespovijesna povijest“ korištena ranije. U knjizi ju koristim kako bih objasnio da je nama zapravo solidan dio povijesti nepoznat. Na dio prošlosti pala je koprena zaborava – za puno toga nemamo dokaza, dokumenata, izvora ili svjedočanstava. To vrijedi za sve, od velikih povijesti do svakodnevnih stvari. Danas je mogućnost dokumentiranja nemjerljiva u odnosu na neka prošla vremena.
U okviru svega nekoliko leksikonskih natuknica objašnjavate kako počinju užasi, recimo, početka nacizma. Mislite li da će, s obzirom na manjak čitalačke koncentracije, historiografija morati okrenuti kraćim formama da bi široj javnosti lakše objasnila slične pojave?
Ne nužno. Problem nije uvijek s duljinom teksta. Dobro štivo uvijek nađe svoju publiku, bez obzira na formu i opseg. Prije jedanaest godina, kad je obilježena obljetnica početka Prvoga svjetskoga rata, povjesničar Christopher Clark je postao zvijezdom na svjetskoj razini. U pravi je trenutak objavio veoma zanimljivu, iako ne posebno inovativnu, knjigu Mjesečari koja je kasnije prevedena i kod nas. Spletom okolnosti, tih sam se dana našao u Berlinu. Berlinske su knjižare bile krcate njegovom, kao i drugim knjigama objavljenim povodom te godišnjice. Bio je velika zvijezda i to ne isključivo u okvirima svoje struke. Iako, treba paziti da se ne zapadne u rutinu obljetničarenja velikih priča.
Kad smo kod obljetničarenja, kako gledate na stanje u društvu pred okruglu obljetnicu oslobađanje Europe od fašizma?
Ne treba biti naročito mudar i reći da je loša. U svakom mogućem smislu. Osamdeset godina nije malo i sve je manje ljudi koji su doživjeli rat, zajedno s prvom generacijom na koju je sjećanje preneseno. U društvu se lako zaboravlja kakvo je to zlo bilo. Danas možemo vidjeti na cijelom nizu primjera jačanja desnice koja jako iskoračuje iz okvira europske desnice unazad pedesetak godina. Ponovno imamo ksenofobiju, a postojeća razina ljudskih prava dovedena je u opasnost. I nije u pitanju samo problem jačanja desnice. Postoje procjene, utemeljene na nizu parametara, da će generacije rođene oko početka dvadesetprvog stoljeća živjeti lošije od generacije svojih roditelja. Radnička su prava na globalnoj razini na nizbrdici, što se u Europi, kontinentu na kojemu se i dalje najbolje živi, još ne osjeti u toj mjeri. Kad čovjek pogleda oko sebe, nema baš razloga za optimizam. Mogao bih o tome nadugo, ali otišli bismo predaleko.
Novinar ste već nekoliko desetljeća. Svjedočimo li manjku povjerenja i krizi u struci? Kako vidite budućnost novinarstva?
Kvalitetno novinarstvo će preživjeti, pitanje je dosega. Imamo i drugo pitanje, socijalnog položaja radnika u novinarskoj profesiji. Ako će biti gurani prema što kraćoj formi u nedogled, da mehanički prenose što je tko rekao, onda je budućnost profesije tamnijih tonova. Važno je novinarstvo i medije zakonski zaštiti i omogućiti im da se bave novinarskim poslom. U tom pogledu, poseban naglasak treba staviti na javne servise. I dalje stoji stotinjak godina stara povelja BBC-a, kojom su definirane tri zadaće javnog servisa kroz tri glagola: informirati, podučiti i zabaviti. Redoslijed nije slučajan. A što se tiče upliva suvremenih tehnologija u struku, umjetna inteligencija je ipak umjetna i ne bojim se da će kompletno ukinuti novinarstvo.
Knjiga nema zaključak. Kad biste morali napisati jedan, čime biste zaključili knjigu?
Inače ne volim pisati tekstove sa zaključkom. Polazim od toga da je čitatelj dovoljno inteligentan da ga sam izvede.
Ako moram nešto zaključiti, rekao bih da sam, uz sve o čemu smo pričali, želio naučiti više o stvarima i pojavama koje me okružuju. Svijet doživljavamo samozadanim. Kao društvo ne percipiramo da je puno toga oko nas mlado, od interneta do društvenih mreža i drugih stvari koje definiraju današnjicu, da svaki predmet ima svoju povijest koja govori kako je i u kojim okolnostima nastao.
Zato sam pisao o vješalici, grudnjaku, bojicama, pisaćoj mašini koja je stvorila novu profesiju – daktilografkinju. Radilo se o radnom mjestu pri dnu hijerarhije, ali i profesiji koja je ipak u zadanom trenutku pomogla emancipaciji žena. Dobile su posao i mogućnost zarade novca. To im je u nekoj mjeri dopustilo ekonomsku emancipaciju, sa svim popratnim negativnim okolnostima poput šabloniziranih i klišeiziranih radnih odnosa.
Dugi ženski marš…
Sve je dugi marš.
