U agonalnom, militaristički ostrašćenom vremenu u kojemu bešćutni politički gospodari ratova vode kobnu igru moći nasilja – eskalacijom ljudskog pustošenja, razaranja i ubijanja s neizvjesnim ishodom, a napad na Iran zadnjih 10-ak dana zaklanja svakodnevno ubijanje na prostoru Gaze i sustavni genocid nad palestinskim narodom, ima li uopće prostora za ideje ljudi poput Edwarda Saida?
Živimo u vremenu u kojem gotovo da nema razdjelnice između stvarne i društvene smrti, između kapitalističke nekropolitike i one koja nekropolitiku smatra ishodištem ratnog nasilja i destrukcije, između sladostrašća za ubijanjem i navijačke nekažnjivosti. Sve se briše – i imperijalni historijski tereti i osjećaj za pravdu, a pod nasrtajem cenzure i samocenzure teško je čuti glas otpora ili otpor kao oblik kritičkog aktivizma, kako bi ga znao imenovati Edward Said. U svom hommageu “Adagio“[1], objavljenom 2005. godine, dvije godine nakon Saidove smrti, Homi K. Bhabha je za njega rabio riječ “nesumjerljivost“ s bilo kojim drugim spisateljem ovog vremena. “Nesumjerljivost“ se u Bhabhinom određenju odnosi na mnoge odlike njegova djela, no prije svega na onaj prostor etičke imaginacije u kojem se poveznica intelektualnog rada s onim političkim zbiva kao implicitni nalog, kao obaveza intelektualca ili spisatelja da bude responsivan, da djeluje, da ne kalkulira, da pruža otpor.
Iako po profesionalnoj vokaciji komparatist i profesor književnosti, Edward Said bio je jedan od onih kojega s pravom imenuju najvažnijim akademskim i političkim aktivistom 20. stoljeća, prije svega zbog njegova dosljednog zalaganja za epistemičku i društvenu pravdu. Zacijelo je jedan od najznačajnijih i najutjecajnijih intelektualaca koji su obilježili to vrijeme, a njegova se knjiga Orijentalism iz 1979. godine smatra začetkom postkolonijalnih teorija. No za mnoge je Said ponajprije bio „moćan glas Palestinaca“ zbog čega se njegovo djelo danas posebno priziva i na poseban način obvezuje.
U ovom prilogu o Saidu i njegovom djelu tri se matrice isprepliću u modusu intertekstualnosti ovjeravajući istodobno, ma kako patetično zvučalo, humanističku nakanu jednog ljudskog života i njegova smisla. To su seriozni i kritički teorijski pristup spoznaji i zapadnim univerzalističkim teorijama, napose o orijentu i orijentalizmu, odgovornost intelektualca za javnu stvar i društveno-politički angažman za palestinsku neovisnost, a i šire.
O kritici orijentalizma, kulturi i imperijalizmu
U središtu njegova teorijskog interesa bio je problem kulture i imperijalizma. Zastupao je stajalište da je duga tradicija lažnih i romantiziranih imagea Azije i Bliskog Istoka u zapadnoj kulturi nerijetko služila za opravdanje europskih i američkih imperijalnih ambicija. U Orijentalizmu[2], antologijskom djelu koje mu je priskrbilo iznimni ugled, Said je dekonstruirao jednu dosljednu i tvrdoglavu eurocentričnu poziciju spram arapsko-islamskog svijeta, odnosno svjetova i njihovih kultura prema kojoj je orijent, uz niz egzotizirano-fantazmagoričnih obilježja, zahvaljujući zapadnim orijentalistima, prikazan kao nešto drugo od umnog i racionalnog Zapada: kao slab, iracionalan, nepouzdan, nepredvidiv, ukratko “Drugi“. Dok je s jedne strane dao izravnu kritiku onoga što se konstruiralo kao znanje o orijentu, kritizirajući zapadne teoretičare za epistemičku obnevidjelost o kolonijalnom vladanju i njegovim posljedicama, Said je jednako tako prozivao primjerice arapsku elitu kao onu koja internalizira američke i britanske orijentalne ideje o arapskoj kulturi ili svjesno obavlja obred samokolonizacije. Svijest o lokalnom znanju i geopolitičkoj kontekstualizaciji spoznaje bila je važna za cijeli njegov opus[3], kao i ona o geoprostornosti, na tragu Gramscijevog stajališta.
Saidova promišljanja o složenosti intelektualnog rada, njegova “akrobatika“ da filozofska i politička uvjerenja ovjeri i živi u svom političkom angažmanu – sadržana su u onomu što on imenuje “filologijskim imperativom“. Za njega “filologijski imperativ“ nije samo vježba pomnog i angažiranog čitanja književnog teksta već jednako tako i složene tekstualnosti svijeta. Jer kako dospjeti do svih onih raspuklina, prisila i prinudnih utišanosti unutar osobnih i historijskih procesa imperijalnih vladanja, promišlja Said, bez filološke predanosti koja je u svoj srži „ironijski i agonijski način humanističkog otpora“. Svaki pisac nosi teret tog imperativa, tu implicitnu odgovornost kritičkog humanističkog pogleda vezano uz emancipaciju od kolonizatorskih podčinjavanja koja nije ništa drugo doli “ ljudsko humanističko preživljavanje.“ Upravo u tome možemo nazrijeti razloge njegovog predanog angažmana, njegovu odgovornost i brižnost za palestinsku situaciju, njegov zahtjev za pravdom i pomnim uvidima u problem koji čini zornim tu beskonačnu agonalnu borbu između ljudskog preživljavanja i društvene suverenosti.
Zašto Palestinsko pitanje? O Saidovoj ideji o Palestini
Knjiga Palestinsko pitanje [The Question of Palestine][4] pisana je u drugoj polovici sedamdesetih godina, a objavljena 1979. Said u knjizi ukazuje na korijene problema koji započinju s usponom cionizma još u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću, nepravednom Balfourovom deklaracijom iz 1917. i nasilnim raseljavanjem Palestinaca, a eskaliraju 1947. godine daljnjim raseljavanjem, izvlaštenjem palestinskih posjeda i prava na nj, okupacijom, suvremenim apartheidom i sustavnim genocidom. Dva su razloga zbog kojih je Said napisao ovu knjigu i o njima je u više navrata govorio: jedan je bio da se prekine potpuna ignorancija i šutnja o postojanju Palestinaca[5], a drugi da se palestinski problem predstavi široj američkoj javnosti, a napose palestinskoj i židovskoj zajednici koja živi na Zapadu.
To zaobilaženje istine o postojanju četiri milijuna kršćanskih, muslimanskih i sekularnih Arapa koji sebe smatraju Palestincima[6] i koji to svjedoče svojim postojanjem imalo je svoje uporište u vrlo preciznom teorijskoj postavci Gayatri Ch. Spivak iz teksta Mogu li Subalterni govoriti? [Can the Subaltern Speak, 1988] a to je: onemogućiti da se Drugi oglase, da se kao subjekt artikuliraju u teorijskoj i medijskoj mainstream javnosti Zapada. U ovom slučaju, radi se o Palestincima, odnosno Saidovoj jasnoj namjeri da se njihov glas čuje te da se uzme u obzir palestinska perspektiva o okupaciji, izvlaštenju i otimanju palestinskih posjeda kao i mogućem rješenju odnosa između Palestine i Države Izrael.
U knjizi je zastupao ideju Palestine kao suverene i neovisne države zbog niza povijesnih razloga, imperijalne politike i cionističkog kolonijalnog nasilja, a samoodređenje je bila okosnica palestinske zajednice za koju se on zalagao. Bila je to ideja sekularne demokratske države za kršćane, muslimane i Židove. Isto tako, uz raščinjavanje sve vrijeme prisutne dehumanizirane medijske slike o Palestincima kao neupitnim “teroristima“, zalagao se da intifada, protivno klišeiziranim predodžbama o nasilju, bude formacija u nastajanju gdje bi Palestinci pod okupacijom, razvijajući neke drukčije modele za svoju zajednicu kojom bi sami upravljali de facto stvarali svoju društvenu suverenost, bez straha od nadzora, bez ponižavanja ili kažnjavanja palestinske ekonomije, bez prisustva izraelske vojske.
Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća o Palestinskom problemu gotovo da se nije govorilo. Bilo je to prvi put da se u zapadnom svijetu jasno reklo: Mi Palestinci imamo pravo na samoodređenje i moramo živjeti zajedno s izraelskim Židovima[7]. Ta mogućnost zajedničkog života koja je prvi put javno iskazana kroz palestinsku prizmu, taj pokušaj promjene očišta signalizirao je mogućnost sučeljavanja s drukčijim gledištima, rastvarajući na objema stranama monolitne isključivosti. I upravo s tom mišlju, idejom suživota i zajedničkog života i to bez militarističke opcije, završava ova knjiga.
Objava ove knjige neosporno je imala odjek[8] na pisce, kako Palestince tako i Židove, ali dijelom i na političke pregovore, inicirajući političke i znanstvene rasprave o Palestini i o miru na Bliskom istoku.
O dekolonizaciji, političkim uvidima i političkom angažmanu
Knjiga Palestinsko pitanje nastaje u vrijeme njegova intenzivnog političkog angažmana. Od početka sedamdesetih godina izravno je surađivao s Yasserom Arafatom i prijateljevao s palestinskim pjesnikom Mahmoudom Darwishom, a 1977. postaje član Palestinskog nacionalnog vijeća te tijekom daljnja dva desetljeća sudjeluje u nizu pregovora i oblikovanja političkih dokumenata i rezolucija o Palestini pokušavajući pridonijeti zajedničkoj borbi za prava Palestinaca na neovisnost.
Za Saidovo je političko djelovanje početno mjesto ulaza bila dekolonizacija. Dva momenta pritom valja uzeti u obzir: kraj klasičnih europskih imperija nakon Drugog svjetskog rata simbolički nagovješten 15. kolovoza 1947., danom kada Indija stječe neovisnost od Britanske imperije. Time započinje nezaustavljiv proces dekolonizacije u zemljama Magreba, u Africi ali i diljem svijeta. Drugi moment je, u Saidovu tumačenju, problematičan jer čin proglašenja neovisnosti ne znači odmah i njezino ostvarenje, a borba se protiv imperijalnih ambicija tijekom narednih nekoliko decenija nastavila, uz prisustvo sve izraženijih neoimperijalnih gesti nekadašnjih kolonizatorskih vladara. Unatoč pokretu dekolonizacije razvijaju se i novi modusi ovisnosti tzv. Globalnog Juga od strane moćnog Sjevera. No ono što je Said, jednako kao i Eqbal Ahmad, njegov pakistanski prijatelj i antiratni aktivist ispravno primijetio, je način na koji se u zemljama koje su stekle neovisnost zbiva dijalektički proces neovisnosti i oslobođenja, uvjetovan dinamikom nacionalizma ali i novim tipom patologije moći vezane uz ‘polukonvencionalne države’ u nastajanju i njihovo funkcioniranje. Drugim riječima, transformacija nacionalnog osvješćenja u ono što je još Frantz Fanon nazvao političkom i društvenom svjesnošću, tek se trebala dogoditi. Ono što je paradoks svih antiimperijalnih i dekolonizacijskih borbi, ali i njihova najveća tragedija, kako tumači Said, to je upravo politička borba za neovisnost kao nužna faza u procesu dekolonizacije kroz koju valja proći.
O Palestini: državnost i/ili dvodržavnost?
Oko Palestine, odnosno njezine neovisnosti Said nikada nije dvojio. Smatrao je da je za Palestince neovisnost jedina alternativa da bi se zaustavile strahote izraelske okupacije kojoj je cilj bio uništenje Palestinaca i poništenje palestinskog nacionalnog identiteta. No, isto tako bio je svjestan svih onih začkoljica nacionalno-oslobodilačkih pokreta usidrenih u nacionalizmu kao i cijene koju valja platiti za palestinsku neovisnost. Ne radi se tek o konkretnim oslobodilačkim prohtjevima niti o vrsti političkih kompromisa vezano uz susjedne zemlje poput Sirije, Jordana, Egipta, primjerice, već su ga kao humanistu prije svega zanimale one dekolonizirajuće ideje koje su oslobađajuće za ljude, ideje oko kojih nije moguće kalkulirati.
Život između Jeruzalema i Kaira u mladalačkoj dobi, iskustvo izbjeglištva omotano u figuru stranca a potom stalno boravište u Americi u mnogome je odredilo osjećaj neumještenosti, ali i one dvostruke pripadnosti i odgovornosti.
S obzirom je da je Palestina u ondašnjim konfiguracijama (1947.-1949) stvorena u nepravednim i okrutnim, gotovo neljudskim okolnostima, tim prije je borba za Palestinu za Saida uvijek bila i borba za artikulaciju novog smisla onoga što znači biti ljudsko biće, što je ljudskost i gdje su granice ljudskosti. Neovisno o tome je li riječ o autonomnoj palestinskoj državi, stajalištu koju je gorljivo zastupao gotovo tri desetljeća ili o spoznaji da je dvodržavnost jedino moguće i primjereno rješenje za Palestince i za Državu Izrael[9] u zadnjem desetljeću, Palestinu je uvijek vidio kao humanistički projekt. Na susretu Palestinskog nacionalnog vijeća u Alžiru 1988. godine on izričito naglašava da „Palestinci trebaju predstaviti sebe kao sugovornike mira sa Izraelcima.“ Drugim riječima, za njega je ideja Palestine bila nešto što transcendira reaktivnu nasilnu reakciju od strane Palestinaca i to ne samo stoga što oni u globalnim odnosima moći i militarističkih snaga nisu imali drugog izbora. Palestina treba, po njegovom mišljenju biti ono protivno imperijalnom epistemološkom obrascu koji funkcionira na asimetričnoj razdjelnici između nadmoćnog europskog subjekta, odnosno subjekta Zapada i onog ne-europskog Drugog, “ne posve ljudskog“; treba se onemogućiti ponavljanje traumatskog scenarija kolonizatora i koloniziranih, pobjednika i poraženih.
Iako je Palestinu smatrao svojom nacionalnom zajednicom, koja je za njega, kako je rekao u jednom od intervjua iz 1992. uvijek pitanje neprijeporne pravedne nacionalne borbe, ne može se prebrisati antisemitizam kao kulturno i političko pitanje: „Mi smo sljednici evropskog antisemitizma; mi smo žrtve žrtava, ako smijem to tako reći. To je komplicirana uloga… Neovisno o tome – imati neke poveznice s nacionalnom zajednicom – čini našu poziciju poštenom.“[10]
Njega je zanimala alternativna budućnost u kojoj Palestinci moraju pronaći moduse suživota s izraelskim Židovima[11] no ne na uštrb Palestine. Palestina ne može funkcionirati kao “metafora sjene“ historijski nasilnog cionizma i njegove nekažnjive moći niti kroz suvremenu optiku, kao tragično živo iskustvo, nakba u formatu genocida. No, je li danas uopće misliva jedna od opcija za koju se zalagao Edward Said?
