Mi nemamo muzej književnosti, tim segmentom kulture nerado se bave knjižnice kojima je to primarna djelatnost i u kojima bi bio dostupan i istraživačima, ali je počeo ulaziti u muzeje kao mrtvi artefakt.
U siječnju godine 1878. rođen je u Zagorju jedan Hrvat koji vjerojatno nije bio vičan napisati svoju knjigu, ali je ostavio pisani trag, neku vrstu dnevnika – spomenara, koju knjižničari i antikvari svrstavaju pod varia ili po hrvatski: razno.
Iste godine, 1878, mjeseca siječnja, s razmakom od nekoliko dana rođen je drugi Hrvat u Lici. Ostavio je za sobom trag drugačije vrste. Što, ne znam. Pretpostavljam neke memorabilije. Možda se radi o plakatima, isječcima članaka, medaljama, razglednicama. U svoje vrijeme poznat po svojim sportskim i egzibicijskim nastupima od kojih je novac velikim dijelom davao u dobrotvorne svrhe. I ja sam jednom prilikom kupio razglednicu na kojoj je bila slika sportaša golog do pasa, a ispod je pisalo: „Marijan Matijević – Junak iz Like“.
Ne bi bilo čudno da su se negdje u svijetu susreli Josip Mikulec, svjetski putnik pješak – globetrotter, i hrvač i uz to estradni pokazivač snage, Marijan Matijević.
Za Josipa Mikuleca saznao sam tek nedavno čitajući o njemu članak na portalu Nacional, pa nastavio o istoj temi čitati na još nekoliko portala. Razlog za objavljivanje članka je otkup „knjige“, 1244 stranica, teške 25 kilograma, čiji su prazni listovi popunjeni evidentiranjem boravka u raznim svjetskim destinacijama, što potvrđuju potpisi osoba, žigovi, vjerojatno, sponzora ili njihove naljepnice, kao i crteži Mikulecova portreta, ponekad u maniri karikature. Čini se da je Mikulec dobrano prokrstario Sjedinjenim Državama Amerike, nastupajući pred našim iseljenicima, a bio je kao putnik – profesionalac zanimljiv i ostalim građanima. Kako u članku piše, Mikulec je dobivao potpise predsjednika i političara, ali i znanstvenika. Valja istaknuti potpise Nikole Tesle i Thomasa Edisona, nisam ih vidio reproducirane, ali ako uz potpis ne stoji dodatni rukopis, već to dostiže pojedinačnu cijenu od 10 000 do 15 000 dolara. A ako postoji još i zapis, tad je to druga priča! Vidljivi potpisi Stjepana Radića ili Tina Ujevića vrijede poput naše podcijenjene književnosti. Knjiga je bila u privatnom vlasništvu obitelji, a plaćena im je 100 000 eura.
„Nasljednici su s vremenom postali svjesni da ovakva knjiga zahtijeva državnu skrb i zato su poduzeli sve moguće procedure da bi se otkupila. No, 2020. godine muzej je bio suočen s posljedicama potresa, pa zbog hitnih sanacija nismo imali sredstava da krenemo u otkup ove vrijedne knjige. Međutim, 2023. muzej ju je preko ušteda i uz pomoć Ministarstva kulture otkupio”, objasnila je Matea Brstilo Rešetar, ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja.
Sve mi rečeno štima, osim prebacivanja sredstava i knjiženja. Ministarstvo kulture i medija je dalo dio sredstava, a moglo je i cijelu svotu s obzirom na to koliko im je eura, prema dostupnim istragama, otišlo u „luft“. Ovako se pitam na čemu je Muzej štedio. Možda su djelatnici od kuće nosili svoj toalet-papir, možda su im smanjili grijanje, možda nisu imali plaćene dodatne intelektualne usluge ili su se odricali božićnica. Ili su to bili ovakvi slučajevi:
- „U svezi s Vašom ponudom četiriju plakata iz Stare Gradiške iz 1947. godine, danas se naš stručni kolegij usuglasio da je ona, s obzirom na rekonstrukcijsko razdoblje u kojem se muzej trenutno nalazi, ipak previsoka. Drugim riječima, nažalost, trenutno nismo u mogućnosti prihvatiti cijenu koju tražite za spomenuta četiri plakata, iako su oni, svakako, vrlo zanimljivi predmeti iz naše povijesti.“
U kakvoj su vezi, ili svezi, „rekonstrukcijsko razdoblje“, pretpostavljam građevinsko, i otkup građe? Nisu li to različiti fondovi, ili je sve to uđuture.
A još da pojasnim “vrlo zanimljive predmete naše povijesti“. Riječ je o ponudi rukom crtanih (unikatnih) malih plakata iz logora Stara Gradiška za priredbe iz 1947. godine. Pojedinačna cijena je bila 400 eura, od te svote trebalo je vratiti voljenoj Hrvatskoj PDV od 25 posto, dakle 100 eura. Usporedbu mogu napraviti s otisnutim grafičkim listom umjetnika u nekoliko desetaka primjeraka, koji se prodaju po 300 i više eura za jedan primjerak, ali eto, mi imamo stručnjake koje bi mogle angažirati velike aukcijske kuće Sotheby’s ili Christie’s. Jagma za stručnjacima u svijetu je poput one za nogometašima. Možda da im ponudimo menadžerske ugovore da ne odu?
I kad se radi o razdoblju poratnog logora Stara Gradiška u kojem su, valja spomenuti, na kulturnim priredbama dirigirali maestri Lovro von Matačić i kasnije Marijan Zuber, ovo razdoblje biva zaboravljeno. Proljećari su svojim hrvatstvom, uz časne iznimke, prekrili sve, pa i svoje uznike prethodnike.
Uklapa li se uopće ova kuriozitetna knjiga u fundus ovog muzeja? Je li li bila ponuđena NSK-u ili bi joj mjesto, zbog kulturno antropološke tematike, bilo prikladnije u Etnografskom muzeju?
- „Suvremeni Etnografski muzej tumači i širi spoznaje o materijalnoj i nematerijalnoj kulturi u prošlosti i sadašnjosti te sagledava, problematizira i kontekstualizira hrvatsku etnografsku baštinu, suvremene fenomene i različite kulturne identitete.“ (mrežna stranica Etnografskog muzeja)
Osim priče o dobroti, Marijan Matijević, junak iz Like, ostavio je nekakav vidljiv trag u Muzeju Nikola Tesla u Beogradu i Muzeju Like, vjerojatno u Gospiću. Negdje je dokumentirano poznanstvo s Nikolom Teslom i njegova novčana pomoć našem izumitelju, te uzvratna večera u New Yorku koju je Tesla priredio za goste u čast Marijana Matijevića.
Nije ovo neobično, da se osoba nađe u dvojbi kamo s nekom rijetkom knjigom koja zaslužuje pozornost što struka ne zamjećuje.
Prošlo je trinaestak godina otkako je Ured tadašnjeg predsjednika Republike Hrvatske Stipe Mesića kupio Goranovu Jamu otisnutu litografski s ilustracijama Ede Murtića i Zlatka Price. Predsjednik je knjigu svečano uručio Muzeju holokausta prigodom službenog posjeta Izraelu.
Ovo izdanje Jame, po tadašnjoj cijeni, izašlo prigodom Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom 1944, a izvedbom jedinstveno u ratom zahvaćenom svijetu, pokušao sam putem Ministarstva kulture vratiti na mjesto nastanka, u Topusko. Knjižnica u Topuskom ljubazno je otklonila primiti knjigu s isprikom da nemaju adekvatno mjesto za izlaganje.
Ništa nije bolje niti u Zagrebu. Pa, ako novi prostori Gradske knjižnice u Zagrebu ne dobiju prikladan izložbeni odjeljak, interpoliran u samu knjižnicu, ostaje nam prolazni foaje NSK. Prolazan i neprikladan za ono što se u njemu održava. Druge prostore njezine zgrade okupirala je politika, odnosno Država.
Mi nemamo muzej književnosti, tim segmentom kulture nerado se bave knjižnice kojima je to primarna djelatnost i u kojima bi bio dostupan i istraživačima, ali je počeo ulaziti u muzeje kao mrtvi artefakt.
Kad sam tražio podatke o Đuri Sudeti, otvorio mi se između ostalog i Gradski muzej u Bjelovaru. Ondje se stvara zbirka zavičajnih pisaca bjelovarskog kraja. Uz Ivana Trnskog i Matu Lovraka, tu su Krsto Špoljar, Željko Sabol, Goran Tribuson, Milan Taritaš itd . Čitam da ustanova žali što od nekih ovdje nabrojenih, nema rukopise. Jesu li ih pokušali kupiti? Jesu li kontaktirali antikvarijate? Uostalom, ta građa primarno bi spadala u fundus Gradske knjižnice, koja vjerojatno ima adekvatnu čitaonicu, pa bi bila dostupna za istraživanje. Osim ako, kao i u slučaju Topuskog, nemaju adekvatno mjesto za primarnu djelatnost. Tako knjige i rukopisi postaju mrtvi izlošci u muzejima.
A što je prioritet, pa evo jedan primjer s područja zdravstva. Bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak daje populističku priliku da građani, umjesto arhitekta, donesu odluku o bojama novih zgrada bolnice. A prošli tjedan čitam u tisku da dijete na ultrazvuk srca u toj bolnici čeka godinu dana, zatim slijedi odgoda. Međutim, ako niste znali, pedijatri su osposobljeni da djeci pričaju priče. Ovu akciju objeručke je podržalo Ministarstvo kulture i medija.
