Hvalite se bogatstvom pitke vode, a gledate to bogatstvo kroz flaširanu vodu u trgovinama ili potrošnjom struje očitanom na mjerilu.
Da izvor i potok imaju dušu, za njihov opstanak zalagala bi se i udruga koja bi se mogla zvati Pravo na život kao i biskupi s propovjedaonica. Poslije Velike gospe čitam o čemu su biskupi propovijedali. Uglavnom ciljano. Svako sjeme trebalo bi pasti na plodno tlo, stvoriti novi život: On i pomalo drugotna Ona. Naglašeno je da nema mjesta za ONI. Svi, kad za to dođe vrijeme, će raditi, plaćati porez i biti spremni položiti svoj život na oltar domovine. A zavređuje li to naša domovina?
Da se stekne dobar dojam, govori se i ono u što nitko ne vjeruje. Međutim, previđa se „grijeh struktura“. Tri, nedavno, uzalud izgubljena života, samo su tri lijesa ispraćena molitvama. O materijalnim nezajažljivostima, lopovluku, lažima i drugim grijesima niti slova. Kreće isplata nekakve mirovine u iznosu 150 eura. Napisano je i izgovoreno bez imalo srama. Istovremeno, opet bez srama, primanje 6 + 6 nezarađenih plaća. Dojam. Na odgovorne dužnosti postavljaju se osobe da bi griješile.
Kažu da se povijest ponavlja. U našem kratkom razdoblju državnosti, to se ne zamjećuje, jer se radi o kontinuitetu.
Kad bi naša povijest sezala u razdoblje prije Krista, već moja prva rečenica o duši i izvoru ne bi bila istinita. U poganskom razdoblju čovječanstva i sunce i voda imali su božanske atribute ili su bili božanstva. Takav pristup stvaraocima života zadržao se još i danas. U narodu je bila teška kletva opsovati Sunce. Koliko je pjesama napisano u slavu Sunca i Vode. Pa i ritualnih proslava, iz straha da bi možda to što imamo mogli izgubiti.
Nezahvalni smo prema prastarim bogovima, pa smo slavenskog boga Voda zaboravili. Ali, budimo prisebni. Tko bi uopće mislio na boga Voda, kad se istovremeno najveći broj od milijun i šesto tisuća zaposlenika pretvara u konjsku snagu. Ne slobodnu, već upregnutu. Uvježbani konji s ograničenom vizurom, jer uz rudo i vojke imaju oglavinu, a na njoj par naočnjaka za usmjereni pogled samo ispred sebe, pa najbolje rade. Na ovu temu je u dobi našeg jednoumlja Slobodan Mašić, beogradski arhitekt, dizajner i nakladnik, napravio grafiku – memorandum za pisma. Međutim, nije problem samo taj milijun i nešto djelatnih konja. Kad ste oko četrdeset godina upregnuti i nosite ormu koja vam ograničava vidno polje, i kad vam je izraubanima konačno skinu, vaš svjetonazor se sveo na onu što ste do tada gledali. I dalje ćete nositi oglavinu s parom naočnjaka… Ograničen pogled postaje normala.
Ovaj proces započinje već u dječjim vrtićima i školama. Prije dva dana pojavila se u glasilima slika magarca na nenastanjenom dalmatinskom otoku bez vode na temperaturi oko 36 stupnjeva. Napušten s nogama u nepitkoj slanoj vodi. Ako se odbije i umanji broj od oko milijun i dvjesta tisuća privilegiranih umirovljenika, ostaje impozantan broj koji bi respektirala svaka vlast. Ali ne, naši izraubani konji i napušteni magarci zadovoljni su sa sedam posto povišice na ništa, naspram 80 posto za odabrane, već pristojno plaćene dužnosnike. Niti ne pomišljaju da su itekakva snaga, a kamoli na stih „Ustajte, prezreni na svijetu“. Odjeveni u prohujale trendove minulih desetljeća, neodržavane čistoće, kopačima po kontejnerima, uskratili su čak i nedjeljni objed u gastronomskim odjelima supermarketa. Mogu ga doma, ako imaju dom, skuhati. Uz još dva ako. Ako im nisu iskopčali struju. I najvažnije, ako imaju što kuhati. Krezubi, zapušteni ljudi koje je snašla nevolja, kao stvoreni su da nestane Goli otok, a možda i ili da prave društvo iznemoglom magarcu na Pustom otoku.
Vama, izraubanima, neće nitko podizati spomenike, već vašim jahačima. Uzalud se propinjete na prednje noge. Pogledajte spomenik ispred Glavnog kolodvora i na Jelačićevom trgu u Zagrebu.
Imate li još snage za promjenu. Zbacite iz sedla svog jahača i krenite udruženi u slobodan kas. Dolaze izbori.
Ako se nalazite u ljetno doba pored vode i ako ste plivači, skočite u vodu poput Faruka Šehića, pisca Knjige o Uni, (Knjigu o Uni je na engleski jezik preveo Will Firth. A recenzija je objavljena u najboljem evropskom glasilu, The Guardianu) koju sam ovih dana čitao po drugi put. Najprije ću donijeti citat, a zatim razlog.
„Možda se mi zaista rađamo svaki put kad zaronimo u vodu. I tada se vraćamo u špilje prapočetka ukrašene morskim algama, naša memorija se tamo vraća. Možda se naše ćelije sjećaju oblika u kojima su nekad bile, prije nego će nam krljušt spasti s kože, i kada ćemo napokon početi gmizati kroz plićak prema strašnom kopnu… I tada je kupanje druga riječ za uskrsnuće i novi život. O kako smo znali žaliti gradove i mjesta koje nisu oplakivali talasi svete vode, jer svaka voda je čarobna i sveta, čak i uski potok što se probija kroz šipražje neke neugledne livade. Naše rijeke su nas uzdizale u našim očima i osjećali smo se izabranim i posebnim naspram jadnih gradova bez vode, ali i prema onima koji su se kupali u mutnim i prljavim tekućicama, čije dno nije bilo vidljivo kao naše ogledalo, u koje smo svaki dan kupanja, iznova zaranjali. Teško je poreći činjenicu da je život nastao iz vode. Bliskost sa životnom silom prirode koju osjetim kad skočim u vodu ne može se porediti sa drugim darovima zemlje. Taj ulazak u vodu kada postaješ jedno tijelo s njom. Za čim čeznu ljubavnici svih vremena.“
Buybook, Sarajevo 2012. str.164
Knjiga o Uni spada u knjige koje se u sjećanju čuvaju kao fragmenti, i nije loše da ih s vremenom obnovimo. Pa i ratni pepeo koji tada neizostavno pada i po nama. Lijepe su te bosanske rečenice glasni žubor jezika unatoč dodiru zločina i smrti. Sve je rečeno o fenomenu vječnosti koju nagriza ugroza koja potječe od čovjeka. Šehović piše o rijeci Uni i kojem pritoku. Ostavio je nama da o vrelu ili izvoru, riječima različitim po rodovima, te rijeke čitamo ovih dana. Ne poeziju, ne prozu, već uobičajene rečenične politikanske trakavice kojima se nastoji opravdati načeta devastacija ovog prirodnog fenomena koji se našao unutar naših granica. Opasna je igra kraškim fenomenima i operacijama na organima koji nisu bolesni, već pokazuju svoju zdravu silinu koju netko želi iskoristiti.
Pitanje vrela i toka pitanje je života i smrti. Hvalite se bogatstvom pitke vode, a gledate to bogatstvo kroz flaširanu vodu u trgovinama ili potrošnjom struje očitanom na mjerilu. Računate na naš zadnji dinar, boca vode naspram kišnice s saharskim pijeskom koja će možda biti besplatna.
Iako je aktivistička grupa za spas Une bila prilično glasna u nekim medijima, ipak je zakazao dio naše intelektualne elite. Darko Rundek i građani kojima se gotovo ulazilo u staništa, nosili su teret otpora. Da prozivam ušuškane u san hrvatske akademike, nema nikakvog smisla. Mislim da bi ovdje riječ medijski eksponirane pjesnikinje Monike Herceg značila nešto. Zašto pjesnici šute? Izgleda da i oni imaju nešto za izgubiti.
Naslov na jednom portalu govori sve. Riječi su predsjednice Srpskog parlamenta Ane Brnabić: „Da Hrvatska ima litij, mislite li da ga ne bi kopala?“
Nisam siguran da nema pravo. Pozna ona naše dečke i cure.
A na vodu se veže i zrak, također potreban za život. Zanima nas krčenje Amazonije i pridružujemo se protestima.
Istovremeno nestaju naše šume, ako ne čitave šume, nestaje drveće. Pa i u mojem rodnom mjestu davno je nestala šuma za koju je Mato Lovrak zagovarao zaštitu kao park šumu. Na mjestu hrastove šume koju smo zvali Slatki potok rasla je topola, pa kukuruz. Možda i obratno. Po šumskom bogatstvu, statistički naspram broja stanovnika, Slovenija je daleko ispred nas. Koju politiku vode? Imam više povjerenja u gospodarenje drvetom s druge strane Sutle, nego u nas.
Šume su i ovih dana na tapeti. Šumski požari ogolili su i drugu stranu priče. Pa se opraštam od zbira tema pjesmom skinutom s tramvajske postaje.
544 mojih ljubavi Vijest da imam 544 stabla možda je stara i nevažeća statistika, ali tu negdje. Ako su stogodišnja, bila bi to moja životna toplota, pokretna i svjetlosna energija, i moguća zaštita u prilagođenoj kamuflaži. Nitko ne zna gdje rastu moja stabla, a volio bih to zanati, pogladiti njihovu koru, pa da mi pričaju o vremenima sretnim, o svojem i mojem korijenju i tlu možda rahlom ili kamenom na kojemu dva bonsaija isprepletenih grana preživljavaju nepogode koje nazivaju prilagodba, kao Porijeklo vrsta, kojoj nema kraja. Volio bih da mi šapuće bar jedno od tih 544 stabla ili da mi govori, ili pjeva neku lirsku pjesmu u kojoj nema zločina ili je davno otišao u zastaru, jer ja još nisam spreman slušati o ivanićgradskoj šumi, pilama i srušenom drveću, buldožerima i pregaženim daždevnjacima, žabama krastačama, jestivim i otrovnim gljivama, zdrobljenim lukovicama zaštićenih visibaba, šumarica, kukurijeka. Kolateralne žrtve ratni je termin kao i spaljena zemlja sa zatrpanim povijesnim rupama i novim istinama u državi u kojoj se vikom remeti javni red i mir u dnevno doba. Ti koji možeš što hoćeš, pokaži mi moja stabla, moju šumu, moju slobodu u kojoj ću vikati iz svega glasa iako znam da je uzalud. Vikat ću u vrijeme i nevrijeme, budi u to siguran, sve dok me tvoji lovci na divlje svinje ili drugu divljač ne privedu, a Hrvatske šume posijeku svjedoke i ostave ćelavu zemlju budućnosti.
