Gdje ste, ljudi? Gdje je čovjek? Pružite ruku vrijednom Nepalcu, Indijcu, Ukrajincu. Sjetite se naših u svijetu, naših Pittsburgha, Milwaukeeja. Tko bi ih nabrojio. Radi se o ljudima.
U neko, ne tako davno doba, u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici utočište i spas od zaborava pronašla je jedna od sestara, a druga je, nakon dogodovština koje zaslužuju da ispriča svoju priču, našla zaštitu i spokoj na polici Hrvatskog centra za dječju knjigu Gradske knjižnice u Zagrebu.
Zapisat ću njezinu priču.
Rođena sam 1922. godine u Pittsburghu. Kao roditelj upisan je u krsnom listu: Prosvjetni odbor Narodne hrvatske zajednice. Mojem dolasku na svijet pridonijeli su marljivi slagari u tiskari koji su nakon slaganja glasila Zajedničar, iako umorni, složili moja slova, a i sličice koje su se udružile s njima. Stalno se u tiskari govorilo o dolasku novih Hrvata, zapošljavanju, neimaštini, a i primjerima osoba koje su ovdje uspjele. Svi ovdje imaju priliku za uspjeh, govorili su. Većina došljaka došla je ovdje zaraditi i poslati novac u staru domovinu. Neki od njih su bili na ivici života. Bili su to izdržljivi ljudi. U mislima su nosili lijepe slike svojeg zavičaja i stare priče o svojim kraljevima iz davnih vremena. U domovini je bila besparica. A ovdje je potrebitima pomagala Zajednica.
Gotovo sam zaboravila da vam kažem kako se zovem: Ja sam ABECEDARKA za poučavanje djece i odraslih. I ja, kao i moje sestre, sramim se da ne znam koliko nas je bilo, krenule smo na svoje poslanje diljem nove domovine, pa i na kontinente u kojima su živjeli našijenci koji nisu nikada imali, a ni pročitali knjigu. Da, moram reći da me zovu knjiga, a neki slikovnica. Imam 34 stranice. Uvijek sam znala da imam i mlađe sestre, ali ih nisam imala priliku upoznati. Mene, tko zna zbog čega, nisu željeli u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Možda sam im bila prestara. A toliko sam željela biti na njihovoj polici uz mlađu sestru, da budemo jedna uz drugu i da pričamo naše povijesti protkane sudbinama naših čitača. A meni je sudbina namijenila mjesto uz dalje rođakinje, bogato ukrašene slikama u boji, velikih formata i većeg broja stranica. Ali, u mojem životu bilo je puno ljubavi i ponosna sam na svoj život.
S još nekoliko sestara, još gotovo u pelenama, stigle smo 1922. u Milwaukee. Mene je poštar ostavio u Hrvatskom potpornom radničkom društvu Nada. Bio je to nezaboravan dio mojega života. Zabilježili su to i moji vlasnici svojim žigom. Članice dragovoljke odlučile su držati tečajeve za nepismene i poseban tečaj za djecu koja su gubila znanje materinjeg jezika. Bila sam sretna što sam posuđivana obiteljima koje su same učile svoje potomke čitati na materinjem jeziku svojih roditelja, jer su u školi govorili engleski. Vrijeme je brzalo, svašta se je događalo.
Gotovo svi sposobni za rad dobili su zaposlenja. Napokon se s veseljem u obiteljima slavio Božić. Djeca su dobivala darove. Uz slatkiše dobivala su i slikovnice, primamljive svojim pričama i slikama. Nisam im na tome zavidjela. Sačuvali su me kao uspomenu na teška vremena. A još teža vremena počela su s krizom 1929. Trebalo je preživjeti četiri teške godine bez zaposlenja i jednolične hrane spravljene od kukuruznog brašna. U tako teškim uvjetima rođene su moje sestre Abecedarke, 1932. godine.
Poslije 1933. započelo je razdoblje sretnih ljudi. Bilo je posla. Ponovno su se slavili blagdani. Nitko nije pomišljao da se povijest ponavlja. Nakon nekoliko godina ugodnog života, na starom kontinentu, a potom i drugdje, izbio je rat. Nova domovina dio je Saveznika koji učestvuje vojno i drugom pomoći u borbama za slobodu. Hrvatsko radnički klub Nada sakupljao je pomoć za ljude iz Dalmacije koji su pred nacistima našli utočite u zbjegovima osnovanim u Egiptu. Tako sam među odjećom i drugim potrepštinama i ja poslana savezničkim brodom u Egipat. Ljudi su nastojali živjeti normalan život naseljenog mjesta. Ja sam živjela u šatoru koji je bio škola. S ponosom nosim na koricama žig Logorski odbor zbjega KHATATBA. Bila sam ponovno od koristi. Poslije završetka rata, zvali su ga Drugi svjetski rat, ljudi su se u takvim okolnostima duže vremena prebacivani brodovima u Hrvatsku. Ja sam s obitelji koja nosi ugledno prezime, došla u Blato na Korčuli. Nitko to ne bi ni znao, da među moje stranice nije umetnut poziv za sudsku raspravu u kojoj je kao sudionik navedena još jedna ugledna porodica s Korčule.
Mlađi članovi porodica dolaze u Zagreb na školovanje. Otvara im se prilika za napredovanje, pa sele za stalno u Zagreb. Tako sam stigla i ja, s crnim papirom nalijepljenim na oštećenom hrptu. Po tome sam se razlikovala od drugih knjiga na polici.
Tek izmjenom generacije, postala sam višak. A kažu i da knjiga više nije u modi. Tko će ga znati. Ipak nisam završila u otpadu. Prodana sam bila u antikvarijat. Cijelo desetljeće družila sam se s hrpicom izdvojenih i neobrađenih knjiga. Antikvar je povremeno znao pregledati moju hrpicu. Živjela sam u strahu da će me baciti u koš za smeće. Ali ne. Iako sam se osjećala odbačenom nakon odbijenice iz NSK, ja doživljavam drugu mladost u Gradskoj knjižnici na policama Hrvatskog centra za dječju knjigu u Zagrebu.
Do mene, smještene u knjižnici dopire veselje s ulice. Advent je. Uskoro će Božić prepun priča, veselih i tužnih. S nama je i Djevojčica sa žigicama. Pročitajte još jednom tu priču!
Ja mislim i na moj rodni Pittsburgh, na naše ljude koji su radili u tvornicama danas propalima zbog lakomosti, zbog profita. A slušam i razgovore, pa i one s ulice. „Samo nekima je dobro“, govore.
A ja pitam: Gdje ste ljudi? Gdje je čovjek?
Pružite ruku vrijednom Nepalcu, Indijcu, Ukrajincu. Sjetite se naših u svijetu, naših Pittsburgha, Milwaukeeja. Tko bi ih nabrojio. Radi se o ljudima.
Svi su imali svoje snove.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).