Sudeći po knjigama koje sam imao u svojim rukama, Hrvatska ne bi nikako imala prefiks slučajne zemlje. Međutim, taj prefiks zaslužuje odnosom Nacionalne i sveučilišne knjižnice prema književnoj građi, u ovom slučaju svjetskoj, uz odgovornost vladajućih struktura: Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu u Hrvatskom saboru i Ministarstva kulture i medija.
Odaberete li svijet knjiga kao svoju profesiju, već na samom startu shvatit ćete da to u materijalnom smislu neće biti bogzna što. Ali tim odabirom, ako ste na to spremni, otvorit će se mogućnosti bezgranične slobode, prvo kad je u pitanju čitanje.
Zatim, ukoliko pišete, nudi vam se sloboda jezičnog izražavanja, nesvjesnog i namjernog zanemarivanja pravila, pretpostavlja se da ih znadete, pravopisa i jezičnog zakona. Nema ne-tema. Vaš tekst, vaša odluka. Mogu ga zabraniti, ali na svoju štetu, jer će negdje oživjeti. Otputujte daleko, tragovi postoje, zaobiđite interpunkciju, ako vam je stilski potrebno. Hodajte po ledu, tankom staklu, preskočite plamen i duboki san bez snova. Vaša stvarnost je jedinstvena i u običnosti. Lunjajte stazama prohodnim. Ako ne znadete kamo vode, to i sam znam da je katkad svejedno. Samo idite, tražite. Nemojte se bojati. Sve ćete to pamtiti. Doživjet ćete razdoblja sjećanja. Trgujte knjigama, svojima i tuđima. Stavite na tržište usamljenost, stvarnost i tajnovitost, prošlost, sadašnjost i ono što će možda biti ili ne biti. Ako mislite da ste originalni, uzmite to sa zadrškom. Nezapisane misli i životne trgovine nitko ne može provjeriti i usporediti.
I da još jednom ponovim, iskoristite život i mogućnosti koje su vam date, jer nismo svi rođeni u slobodi, niti sa sviješću o bogatstvu prostrtom pred nama.
Kaspar Hauser, na primjeru slobode, nije bio te sreće. Možda mu je manjkala abeceda i knjiga da bi mogao putovati izvan svoje sobice po prostranstvima ljudskih duša i krvavih zalazaka sunca u kojima su gorjele strasti junaka, najčešće trivijalnih, tadašnjih romana.
Zamišljam muhe i paukove kao jedine prijatelje koji se ne mogu pripitomiti.
A kod spomena imena Kaspar, u mojim mislima gledam predstavu iz 1970. godine u zagrebačkom Kazalištu Itd. u režiji Vladimira Gerića i maestralno odigrane uloge Kaspara glumca Ivice Vidovića.
Za kazalište, njegove predstave u usporedbi s drugim granama u umjetnostima kaže se da traje najkraće, dok je predstava na repertoaru. Zatim pada u zaborav. Na sreću, tonski majstor Branko Vodeničar ostavio je bar tonski zapis predstave. Predstava Kaspar bio je moj prvi susret s, ovaj put imenom, Vladimir Gerić. Prije desetak dana HINA je objavila vijest, koju su dalje prenosili mediji, da je umro Vladimir Gerić. Naravno, bez nadjevka kojeg dana se to zbilo. Danas? Jučer? Prekjučer?
Kasnije sam uspio pronaći datum: 14. srpnja 2024.
U moje uvodne riječi o knjigama i slobodi, povodom jedne smrti namjeravao sam, možda neprimjereno trenutku, riječima govoriti o slobodi. U ovom slučaju uključujem nobelovca Petera Handkea, čitatelja i uprizoritelja Vladimira Gerića i glumca Vidovića koji je bio spreman Gerićevu ideju ostvariti, odnosno odglumiti. A Gerićevu nakanu mogao je u glavi posložiti samo strastveni čitatelj kojem su knjige i tekstovi bili svakodnevica koja se račvala na smjerove kako upotrijebiti riječi, a u ovom slučaju radi se o oskudici njima.
Gerić, tragalac za knjigama, pronalazio je književni život, kao i mnogi Zagrepčani, u knjižarama. Sretan sam da mi se pružila prilika da, radeći u knjižari Mladost, Ilica 7, tada najboljoj knjižari u Zagrebu, među stotina osoba koje sam upoznao, bude i Vladimir Gerić. Međutim Geriću nije bilo teško otići, tada izvan strogog centra, u današnju Zvonimirovu ulicu 17 i u knjižaru koja je također ostala u memoriji grada, u kojoj sam poslije radio. U toj knjižari smo gostima mogli ponuditi kavu i razgovarati sjedeći za stolom. Gerić je prvo pregledao izložene knjige i tiskovine, zatim smo, ponekad u širem društvu naroda slovinskog pretresli kulturnu situaciju zemlje. Pretpostavljam da je jedno takvom prilikom Gerić govorio o knjizi Danila Harmsa: Knjiga koju je u Osijeku u njegovom prijevodu trebala izdati osječka Revija. Pokušao sam rekonstruirati kako se sve to zbivalo, ali niti Divina Marion, koja je u knjižari vodila promocije na tribinama Knjiški moljac, nije se mogla sjetiti puta koji je doveo do promocije Gerićevog prijevoda Knjige. Ja se sjećam da smo za potrebu promocije iz Društva grafičkih radnika do knjižare prevozili teški pijanino na kojem se pratilo promociju. Jazz glazba je bila je, pretpostavljam, Gerićev izbor. Divina je vodila promociju, imena glumaca koji su čitali tekstove se ne sjećamo. Tek puna knjižara ljudi ostala je u sjećanju, a uz to u ugodno vrijeme primjereno kasnom proljeću 1983.
Pod konac osamdesetih vlast je dozvolila otvaranje privatnih trgovina, pa i knjižara i antikvarijata. Tada sam započeo takav posao u antikvarijatu, mijenjao sam nazive firmi i lokacije. Susretao sam neke nove posjetitelje i stare znance iz mog razdoblja sakupljanja antikvarnih knjiga. Više to nije bilo linearno znanje književne produkcije, već je trebalo dubinsko znanje povijesti knjige koje je, moram priznati, bilo prisutnije kod mojih posjetilaca, od kojih sam godinama učio. A jedan od takvih posjetilaca bio je i Vladimir Gerić.
Najprikladnije mjesto za takve razgovore bilo je antikvarijat u Šenoinoj ulici. Jedan od najzanimljivijih razgovora bio je o Borisu Pastenaku i Marini Cvetaevoj. Prisustvovao je i tada mladi književnik s objavljenim proznim prvijencem, a upijao je poput bugačice svaku Gerićevu riječ. Gerić je pričao o putovanju u Rusiju i o potrazi za živim svjedocima vezanim uz ova dva imena. O rastanku Cvetaeve s Pasternakom i koferu koji je on vezao jakim konopcem. Tako Pasternak biva povezan sa samoubojstvom, vješanjem Cvetaeve. U vrijeme njegovih putovanja teško je bilo naći sugovornika koji je spreman dati neke nove podatke. Ljudi su još uvijek bili oprezni.
Tad sam slušao već poznato u književnosti, da je prvo izdanje Doktora Živaga tiskano na talijanskom jeziku u Milanu, nakladnik Feltrinelli (Muton), a da prvo rusko izdanje prati gotovo kriminalni zaplet. Impresum knjige navodi istog izdavača koji je tiskao talijansko izdanje, a ustvari je u svemu imala prste CIA tiskajući knjigu u nakladi 1160 primjeraka u Haagu s namjerom da ih podijeli na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu u vatikanskom paviljonu posjetiocima, posebice turistima iz Sovjetskog Saveza, koji su mogli zabranjenu knjigu, što je bila i nakana, unijeti u zemlju.
Slušajući Gerića, bio sam tada siguran da ovo izdanje Pasternakova romana nikad neću držati u svojim rukama. Međutim, sudeći po knjigama koje sam imao u svojim rukama, Hrvatska ne bi nikako imala prefiks slučajne zemlje. Međutim, taj prefiks zaslužuje odnosom NSK prema književnoj građi, u ovom slučaju svjetskoj, uz odgovornost vladajućih struktura: Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu u Hrvatskom saboru i Ministarstvo kulture i medija. Gerću, koji je prestao dolaziti u antikvarijat, nisam imao priliku pokazati Doktora Živaga iako sam mislio na njega gledajući knjigu na stolu. Knjigu sam stavio na internetske stranice i brzo se javio kupac iz Londona. Cijena Doktora Živaga nije pala, već ima uzlaznu liniju. Ugledni antikvarijat u Londonu upravo prodaje primjerak po cijeni od 26.257 US$. Zagonetni su putevi knjiga. Enigma, tko je unio knjigu u bivšoj državu i Zagreb. Tko je iz zbog čega iznio, zna se.
Kad već pišem o knjigama i piscima koji nisu bili objavljivani u Sovjetskom Savezu, moram spomenuti da se dogodila takva knjiga u našoj bivšoj državi kojom može poslužiti kao primjer nezavisnosti Jugoslavije od skupine zemalja iza Željezne zavjese. Beogradski nakladnik Kultura je 1970. pustio na tržište dvojezično izdanje (ruski i srpski) Šest ruskih pesnika koje su ruski turisti kupovali u knjižari i nosili u Sovjetski Savez. Bili su zastupljeni pisci: Aleksandar Blok, Ana Ahmatova, Boris Pasternak, Osip Mandeljštam, Marina Cvetajeva, Nikolaj Zabolocki [izbor, prijevod, uvodni zapis i bilješke Stevan Raičković].
Bilo bi zanimljivo da sam mogao s Gerićem razgovarati o knjizi, danas pokojne, Dubravke Ugrešić Lisica, koja je izašla u nakladi Frakture 2017. Dubravka, poznanstvo iz knjižare, bila je čest posjetilac knjižare u Socki, što također govori o razini te knjižare u tom razdoblju. Sve me zanimalo što je napisala, a oduševila me knjiga Lisica, svijet knjiga, pisaca, doživljaja i putovanja po već zapisanim tragovima. Ne znam u kakvoj je kondiciji bio tada gospodin Gerić. Da li je mogao čitati i sl.
Ja sam poslije Dubravkine knjige morao čitati Piljnjaka, prisutnog u Lisici. Piljnjakov motiv za svoju priču Dubravka je vjerojatno nosila od 1980. ili od početka rada na prijevodu Gole godine i Mećave (Liber). Bilo je to za mene putovanje u realnu sliku nošenu jezikom literature.
Znalci književne povijesti će možda pomisliti da sam nešto izostavio. Ne spominjem Augusta Cesarca i Suvremenik, pa Krležin Izlet u Rusiju, jer bih tada trebao nabrajati i publikacije objavljene u nas u kojima se ne veliča uloga Revolucije.
Neizostavna mi je knjiga Vladimira Majakovskog Trinaesti apostol u nakladi zagrebačke Mladosti 1982. godine. Pisac uvoda je Ludwig Bauer, a umjesto pogovora o svom boravku u Sovjetskom Savezu i potrazi za književnicima piše pjesnik, u ovom slučaju i prevoditelj, Josip Sever.
Zadnja poveznica na književnom terenu s Rusijom dogodila mi se čitajući ovogodišnji program filmskog festivala u Gorskom Kotaru. Naime, na programu se našao biografski film o ruskom književniku Eduardu Limonovu. Potražio sam tekst Željka Ivanjeka objavljenom u Jutarnjem listu 19. ožujka 2020. godine povodom smrti kontroverznog ruskog književnika. Tekst je još dostupan. Ivanjek je upoznao Limonova za vrijeme boravka u SAD-u. Nakon povratka u Rusiju, kako piše Ivanjek, Limonov se priključio krajnjoj desnici. Snimljen je kako puca na opkoljeno Sarajevo, a posjetio je i okupirani Vukovar.
Za vrijeme boravka u SAD-u napisao je roman za koji nije mogao naći američkog izdavača, pa je izašao u Parizu. Nije jedini, pomislio sam i potražio da li je preveden u nas. Našao sam podatak da je roman To sam ja, Edička izašao u Beogradu 1991. u nakladi poduzeća Filip Višnjić i da je jedan primjerak moguće posuditi u Zagrebu.
Ne spominjem u ovom tekstu velike dosege ruskih pisaca s kojima sam preko njihove literature putovao prostranstvima Rusije i upoznavao velike i male ljude koji su se razlikovali u poimanju značenja slobode.
Nadam se da u ovom represivnom razdoblju sloboda ne znači novac i da poimanje značenja SLOBODE neću morati mijenjati. U literaturi ću je uvijek pronaći.
Hvala velikim, hvala Vladimiru Geriću. „Bio je cijenjena ličnost s aurom mudrog učitelja.“ (Iz nekrologa Kazališta Komedija).
A na kraju bih donio nekoliko završnih rečenica o jednom od najduljih izleta u Rusiju, iz knjige 7000 dana u Sibiru Karla Štajnera. Štajnera smo s neprimjetnom pažnjom i uslišnošću rado viđali u knjižari Mladost, Ilica 7. Bio je čovjek s posebnom oznakom. Smrznute nokte ostavio je u Sibiru.
