Hrvatski konvoj Bijeli put i istovremeni bošnjački konvoj za Bugojno bili su začeci ideje o zajedničkim hrvatsko-muslimanskim konvojima koji su organizirani unatoč nastavku međusobnih borbi.
Točno 31 godinu nakon što je humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu stigao na odredište, javnosti je predstavljena knjiga Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – svjedočanstva i dokumenti. Riječ je o obimnoj knjizi s više od 500 stranica koja je važno povijesno svjedočanstvo i u kojoj su detaljno opisani priprema i provođenje ove jedinstvene humanitarne akcije poduzete da bi, u Lašvansku dolinu u središnjoj Bosni, nakon osam mjeseci (ili preciznije 248 dana) stigla prva pomoć u hrani te medicinskim potrepštinama za 70 tisuća Hrvata u muslimanskom okruženju, bez vode, struje, hrane i lijekova, u maloj enklavi dugoj 30 i širokoj dva kilometra. Za dostavu te pomoći iskorišteno je kratko primirje usred najžešćih hrvatsko-muslimanskih sukoba. Istovremeno s konvojem pomoći koji je iz Hrvatske stigao opkoljenim Hrvatima organiziran je i konvoj pomoći Muslimanima u Maglaju. Ta činjenica uglavnom je prešućivana u hrvatskoj javnosti kad je pisano i govoreno o Bijelom putu, a u ovoj knjizi se spominje. Uz to, ova knjiga ispravlja povijesnu nepravdu. Dosad je ova iznimna humanitarna akcija, provedena u gotovo nemogućim uvjetima, u literaturi o ratu u BiH uglavnom bila zanemarivana, i spominjana tek ovlaš, a kroz godine javno istaknuti pojedinci interpretirali su je na način da su nezasluženo sebi pridavali velik značaj, umanjujući zasluge stvarnih junaka ove priče.
Autori knjige Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – svjedočanstva i dokumenti su zapovjednik konvoja Bijeli put Herman Vukušić i fra Stipo Karajica, jedan od zamjenika zapovjednika konvoja koji nažalost nije doživio njezino objavljivanje. Posebna njezina vrijednost je što sve ključne događaje u vezi konvoja u kojem je bilo 166 humanitaraca, vozača, medicinskog osoblja i novinara opisuju sami sudionici. Na posljednju su dionicu krenula 92 vozila, a u Novu Bilu ušla su 83 vozila dupke natovarenih s ukupno gotovo tisuću tona humanitarne pomoći. Uz kamione konvoj je sačinjavalo i po nekoliko sanitetskih vozila i cisterni te dvije Lade Nive, dva ruska terenca s pogonom na sva četiri kotača, koje su strateški bile smještene jedna na čelu, druga na začelju kolone. Od 166 sudionika konvoja s akreditacijom u Novi Bilu ih je, 20. prosinca 1993. godine, ušlo 148. U Rami je zbog strateških i zdravstvenih razloga ostalo petero, a Armija BiH je na Pavlovici zadržala i vratila u Ramu 13 sudionika konvoja: osmero zdravstvenih djelatnika, trojicu vozača i dvoje novinara.
Knjiga sadrži iskaze 116 sudionika te nekoliko potresnih reportaža nastalih tijekom dvotjednog puta od Zagreba preko Rijeke, Zadra, Šibenika i Splita u Hrvatskoj, a potom u BiH, preko Tomislavgrada, Rame, Pavlovice i Novog Travnika do Nove Bile i natrag. Preciznije u knjizi su svjedočenja 79 neposrednih sudionika konvoja te 37 važnih aktera te humanitarne akcije koji nisu bili izravni sudionici konvoja. Uz to ima i dvjestotinjak fotografija, od kojih najveći dio nikada ranije nije objavljen kao i više od četrdeset dokumenata vezanih uz ovu humanitarnu akciju, među kojima su i oni što su nosili oznaku vojne tajne.
Ova knjiga donosi detaljan opis akcije koja je idejno i organizacijski začeta u udruzi franjevaca Bosne Srebrene Kruh Svetog Ante, sa sjedištem u Sarajevu preko osnutka udruge Akcija Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, da bi uz podršku državnog vrha, do realizacije došlo za svega 45 dana, u krajnje neizvjesnim uvjetima varljivog primirja i zimskih uvjeta prelaska ogromnog broja teško natovarenih kamiona preko Vran planine. Svjedočanstva većine sudionika i dokumenti u ovoj knjizi ujedno pojašnjavaju nedoumice te razotkrivaju neke poluistine pa i potpune neistine koje su u javnosti protekla tri desetljeća plasirali pojedinci, pokušavajući uvećati svoju ulogu, a umanjiti ulogu drugih ljudi u pripremi i provođenju akcije Bijeli put.
No, zapovjednik konvoja i glavni autor knjige pojašnjava da mu ideja nije bila bilo koga napadati, pa se u knjizi ne spominju niti netočne informacije u vezi konvoja plasirane u javnost u proteklom razdoblju niti imena onih koji su to činili. Zbog čega je knjiga završena tek tri desetljeća nakon humanitarne akcije koju opisuje autor Herman Vukušić odgovara ovako: “Godine su proletjele, prva godišnjica Bijeloga puta, peta, deseta, dvadeset i peta… a ja još nisam svoje zapise uobličio u knjigu. Evo je, napokon! Zašto sada? Ili, zašto tek sada? Namjeravao sam nakon povratka iz Nove Bile napisati knjigu o našem humanitarnom pothvatu u prvom licu, ali je stjecajem okolnosti nisam napisao. Dva tjedna izloženosti neprijateljskom nišanu – na mene je u 14 dana probijanja do Nove Bile i nazad pucano šest puta – golema strepnja i odgovornost za život 166 sudionika konvoja, teški vremenski uvjeti i još teže odluke u noćima bez sna ostavili su tragove na mom zdravlju. Treći dan po povratku u Zagreb završio sam u bolnici s ozbiljnim kardiološkim problemima, a kad sam se zdravstveno sanirao, ušao sam u sudske probleme i beskonačne bitke s hrvatskim pravosuđem koje, na žalost, traju dulje od desetljeća, i dandanas. Za to su vrijeme drugi izdavali razne publikacije i knjige o Bijelom putu. ‘Zapovjedniče, zašto šutite?’ pitali su me mnogi. Bio sam pod pritiskom prijatelja, kolega, sudionika konvoja, čak i obitelji: ‘Napiši knjigu!’ Prije četiri godine odlučio sam napisati, točnije osmisliti i realizirati knjigu svjedočanstava sudionika konvoja, ali i sudionika akcije Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu jer mnogi su vrijedni i dobri ljudi bili protagonisti Bijeloga puta premda se nisu s konvojem zaputili u Lašvansku dolinu. Nakon napada na konvoj pri povratku čim smo svi došli na hrvatski teritorij u Ramu, podijelio sam arke papira i olovke okupljenim sudionicima konvoja, da zapišu što su proživjeli na putu za Novu Bilu i nazad, a osobito mi je bilo važno da svoja iskustva zapišu vozači i tehničko osoblje koji su za volanom gledali smrti u oči. Cijeli život skupljam dokumente i znam njihovu vrijednost, u trenucima praktički neposredno nakon krvavog napada na Bijeli put htio sam imati crno na bijelom što smo prošli jer sam bio odgovoran za život ljudi u konvoju. Sada su ti autentični zapisi vozača, rukom pisani na koljenima, kapital ove knjige.”
Konvoj Bijeli put krenuo je 10. prosinca 1993. godine u podne sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora. To je mjesto logistički bilo idealno jer je moglo primiti veći broj kamiona s već natovarenim teretom kao i onih koje je tek trebalo napuniti, a dio sudionika je do Splita putovao vlakom koji je s tog mjesta kretao. Za zapovjednika konvoja Hermana Vukušića polazak konvoja sa Zapadnog kolodvora ima i snažno simboličko značenje. Taj čovjek, do konvoja Bijeli put, hrvatskoj, ali i međunarodnoj javnosti bio je poznat isključivo kao trener najsjajnije generacije hrvatskih stolnotenisača na čelu s Dragutinom Šurbekom, Antunom Stipančićem i Zlatkom Čordašem, koji su kao igrači STK Vjesnik i jugoslavenski reprezentativci postizali svjetske uspjehe. Ali njegov život, uz sport, obilježio je radni vijek na željeznici.
Na krajnjem odredištu, u Novoj Bili, konvoj su, uz mnoštvo stanovnika, dočekali fratri iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene, na čelu s pokojnim fra Franjom Grebenarom. U tamošnjoj crkvi Svetog Duha bila je improvizirana bolnica u kojoj su teško izranjavani i bolesni ljudi – od male djece do staraca – ležali na crkvenim klupama i ležaljkama sklepanim od najrazličitijih materijala i s ono malo alata koji su bili dostupni ili su u nuždi napravljeni. Malobrojna medicinska ekipa danonoćno je čitavo vrijeme opsade, do dolaska konvoja zbrinjavala pacijente među kojima je bilo najviše ranjenih – od metaka, gelera ili nagaznih mina. I najsloženije operacije izvođene su u primitivnim uvjetima, pa su nerijetko i amputacije obavljanje bez dovoljno anestetika ili bez njih. Unatoč svemu za vrijeme opsade rađala su se djeca. 647 beba je rođeno u provizornom rodilištu u običnoj obiteljskoj kući u kojoj je prije rata bila kavana. Lašvanska dolina je malen prostor uz rijeku Lašvu do kojeg se i u mirnodopskim uvjetima, pogotovo zimi, nije lako probiti. Srećom, u vrijeme kretanja konvoja nije bilo uobičajenih snježnih nanosa koji bi potpuno onemogućili akciju u čiji je sretan ishod ionako malo tko vjerovao, što je vrlo neobično za taj dio godine.
Međutim, put je i bez toga bio vrlo naporan. No, mnogo važnijim od toga pokazala se činjenica da je na dogovorenom kontrolnom punktu na planinskom prijevoju Pavlovica umjesto predviđenih nekoliko sati Armija BiH držala konvoj puna dva dana i dvije noći. Pretražen je svaki kamion tako da je sav teret istovaren, provjeren i ponovo utovaren. Sve su to radili pripadnici Armije BiH, ali za razliku od lažnih vijesti o tome da su sudionici konvoja maltretirani, nikome se nije ništa dogodilo. Pogotovo nije bilo nikakvog fizičkog maltretiranja sudionika konvoja, za razliku od, naprimjer, huškačkih izvještaja pokojnog Smiljka Šagolja, izvjestitelja u programima HRT-a. Autor ovog teksta bio je među novinarima koji su sudjelovali u konvoju i dobro se sjeća osjećaja bijesa i nemoći koji su preplavili sudionike konvoja dok su na radijskim prijemnicima u kamionima i tranzistorima slušali Šagoljeve laži o nepostojećem maltretiranju, strahujući da će takvo izvještavanje nekoga od vojnika Armije BiH nagnati da zaista učini nešto što bi moglo potaknuti ostale na nasilje.
U dolasku, na samo jednoj točki puta, u prolasku kroz selo Opara, koje nije bilo moguće zaobići, konvoj je bio izložen verbalnim izljevima bijesa lokalnog stanovništva i povremeno zasut kamenicama i ostalim priručnim “oružjem”. Mnogo teže primljena je činjenica da nitko od sudionika konvoja nije smio ostati u Lašvanskoj dolini. Niti neki od vozača kojima su tamo živjele obitelji, niti zdravstveno osoblje. Zapovijed je bila da svi koji su ušli, moraju izaći. Povratak je počeo na dan prestanka primirja, kad je Armija BiH sa 100 tisuća vojnika krenula na Srednju Bosnu. Na povratku, kod Gornjeg Vakufa, na dijelu puta od dvadesetak kilometara koji su, između Armije BiH I HVO-a, osiguravali vojnici UNPROFOR-a, konvoj su napale muslimanske snage pri čemu je poginuo vozač Ante Vlaić. On je bio jedan od vozača koji su se prijavili za sudjelovanje u konvoju, iako su prošle mnoge godine otkad je posljednji put sjeo za upravljač ZET-ovog autobusa, a nikada nije vozio kamion. Hrvatski konvoj Bijeli put i istovremeni muslimanski konvoj za Bugojno bili su začetak ideje o zajedničkim hrvatsko-muslimanskim konvojima koji su organizirani unatoč nastavku borbi sve do 18. ožujka 1994. godine i potpisivanja Washingtonskog sporazuma, o trajnom prekidu sukoba između Hrvata i Muslimana.
U knijzi su navedena imena svih sudionika konvoja te glavnih organizatora. Uz Davora Višnjića, urednika fotografije u knjizi Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu – svjedočanstva i dokumenti, koji je u konvoju bio kao fotoreporter Večernjeg lista, autori fotografija su Borislav Arapović, Oliver Cvitković, Zvonimir Čilić, Željko Maganjić, Vide Potrebica, Srećko Stipović, Goran Suljić, Vedrana Krstić-Ivanišević i Herman Vukušić, a korištene su i fotografije iz privatnih arhiva Miljenka Bošnjaka, Ante Damjanovića, Milke Granić te obitelji obitelji Jović i Vlaić. Nakladnik knjige je Alba Via. Uz Hermana Vukušića knjigu su uredili Romana Eibl, Filip Rukavina i Tea Vukušić Rukavina.
