Svi smo se pomirili da nam je Donald Trump poslan od boga: njegovi obožavatelji vjeruju da je spasitelj, a oni koji su njime užasnuti, da nam je poslan od boga kao kazna što nismo oprostili studentski dug, što nismo ograničili kamate na kreditne kartice, što nismo zatvorili Guantanamo dok smo još imali priliku. Periculum in mora, stara je latinska poslovica. Opasno je oklijevati.
Godinama su nam političari obećavali skromne i postupne promjene, realistične (rekao bi medijski komentarijat) i ispunjavali još manje od tog maleckog što su obećali, pravdajući se da nije bilo moguće više, da nisu dobili dovoljnu političku podršku, da ih je druga strana blokirala ili čak sabotirala. I ljudima su s vremenom obje strane dojadile svojim kenjkanjem. Te su sad izabrali Donalda Trumpa. Koji ne posustaje s grandioznim prijedlozima, kakve ljudi ovdje nisu od izabranih predsjednika čuli već valjda cijelo stoljeće: Uzet ćemo Grenland! Vratit ćemo Panamski kanal! Preuzet ćemo Gazu!
U prvih osam dana svog drugog mandata Trump je potpisao više izvršnih dekreta nego Obama u osam godina svoje vladavine. Baca pastu na zid, pa gleda hoće li se što uhvatiti. Ljudi su istovremeno oduševljeni i zgroženi. Nitko ne zna točno gdje će nas takvi konzekventni potezi bez presedana dovesti. Svijet je na prstima. Strani državnici mu kade. Nitko se ne usuđuje reći nešto što bi ga moglo uzrujati. Putin šuti. Trumpovi potezi mu toliko idu na ruku, da se ne želi miješati i nekim nepotrebnim komentarom tu divotu ugroziti.
Na primjer, u rasplamsanom žaru borbe protiv birokracije duboke države, Trump je raspustio USAID, agenciju koju je 1962. godine osnovao JF Kennedy, blokirao je pristup tisućama zaposlenika u pedesetak stranih država, najavio uštedu od 20 milijardi na uništavanju tzv. soft power oruđa koje je stajalo iza narančastih revolucija i arapskog proljeća, a spasilo je i Radio 101 od Tuđmana, i o čijem financiranju trenutno ovisi 90 posto ukrajinskog medijskog prostora, koji sada pada u ruke Putina. Pored ukidanja USAID-a, u ime beznačajne fiskalne uštede, Trumpov SAD se odriče kontrole globalnog narativa i izlaskom iz Pariškog sporazuma, Svjetske zdravstvene organizacije, Savjeta za ljudska prava UN-a (UNHCR).
Najavio je da će izaći i iz Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. A izašao bi i iz Europske povelje o temeljnim pravima da može, ali nije član. To je sve muzika za Putinove uši.
Preuzimanje USAID-a provedeno je po sad već uhodanom receptu: Muskovi mladi cyber-huligani iz tzv. Ministarstva vladine učinkovitosti upadnu u ministarstvo/agenciju i zaposjednu kontrolu nad kompjuterskom mrežom, ukinu ili ograniče pristup zaposlenicima i zaustave isplate (Musk se onda pohvali koliko su uštedili i kako su “zatvorili slavinu koja curi”). Nekad su intelektualci, knjiški ljudi, široko obrazovani, vodili politiku. Danas je vode vodoinstalateri međumrežja. Ovo pokazuje koliko je državna birokracija bespomoćna pred nekim tko zna kontrolirati modernu tehnologiju. I takvi kao Musk ozbiljno razmišljaju da urede vladinih servisa, recimo ured za socijalnu pomoć, gdje sada sjede stotine “teta” koje rješavaju probleme (neučinkovito, naravno), zamijene umjetnom inteligencijom, s chat-botom.
Ta likvidacija ljudi, neprijateljsko preuzimanje ureda, kakvo je Musk proveo sa Twitterom, to je sad prvo izvedeno s vladinim uredom za ljudske resurse (Office of Personnel Management), a zatim s platežnim sustavom US Treasury, Agencijom za zaštitu okoliša, USAID-om, Biroom za financijsku zaštitu potrošača (CFPB), a trenutno je na udaru Ministarstvo obrazovanja. Ministarstvo obrazovanja odgovorno je za naplatu studentskih dugova (koji trenutno iznose 1,8 tisuća milijardi dolara). Njegovim ukidanjem ne bi se ukinuo dug, nego bi se odgovornost njegove naplate, kako Projekt 2025. predviđa, prenijela na državnu riznicu (US Treasury) i/ili privatne ovršitelje, koji prema dužnicima ne bi imali milosti, ovršujući račune i kuće da namire dug. Biden je predugo oklijevao da ga oprosti. Trump nema namjere oklijevati da ga naplati.
Likvidatori rutinski zabranjuju pristup čak i članovima Kongresa, a zaposlenicima agencija/ministarstava, koji im stanu na put, prijete tužbama i policijskim progonom, kao da je ovo Rusija. Rusija 1991, kada su Jeljcinovi tehnokrati tako likvidirali sovjetska ministarstva. Da li se Trumpova ekipa malo previše zaigrala? Svaka od tih mjera je smjesta dovela do tužbi. Musk sam, vrlo je raspoložen tužiti svakoga: čak je tužio Lego što izbjegava reklamirati na X-u. No, državni službenici nisu zaposlenici Twittera. Cijela poanta državne službe je da je teže dobiti otkaz nego u privatnom sektoru. Odvjetnik Bijele kuće (David Warrington) bit će jako zauzet tokom ovog mandata. ACLU tuži. Pojedine države tuže.
Zapravo, već se iskristalizirala nova Mason-Dixon linija između država koje šute i država koje ovo ne žele dozvoliti, koje su protiv zamrzavanja isplata, koje su protiv toga da se Muskovim balavcima dozvoli kopati kroz podatke državne riznice, koje smatraju da je ukidanje prava na građanstvo rođenjem u zemlji protuustavno: u većini tužbi istih 19 ili iste 22 države, s većinom američkog stanovništva, mahom zapadna obala i sjeveroistočni koridor, žele spriječiti ovo rastakanje sustava i institucija. Sudstvo za sada staje na stranu tih tužbi, privremeno obustavljajući likvidacije i usporavajući Trumpov blitzkrieg protiv tzv. duboke države.
Dotle, u nekim drugim državama, kao npr. Teksasu, politika ide niz dlaku Trumpu i Republikanci konsolidiraju sada već praktički jednostranačku vlast u državi, gdje Demokrati više ne vode niti jedan komitet u državnoj skupštini. Razlike između pojedinih država i njihovih rukovodstava postaju sve veće. A cijene ne padaju. Naprotiv. Zbog nove ptičje gripe, milijuni kokoši su pomrle i jaja su skuplja nego ikada. No ljudi se ne daju smesti u shoppingu. Tokom sezone darivanja, u prosincu, potrošnja nije pala, usprkos rastu cijena. Umjesto pada potrošnje, porastao je potrošački dug – za 40 milijardi dolara (pola hrvatskog BDP-a). Inflacija pogonjena dugom, i savezne države koje rade jedna drugoj o glavi. Gotovo kao Jugoslavija kasnih osamdesetih.
I, iako je ovaj kaos tek počeo, pa ne možemo još sasvim shvatiti što nam se dešava, mjesto gdje se ovakva politika rezova vrlo brzo pokazala u negativnom svjetlu je kontrola leta. Nije prošlo tjedan dana od najave rezova i prijetnji otkazima unutar FAA (savezne agencije za avijaciju) do prve veće avionske nesreće u posljednjih nekoliko desetljeća: sudara putničkog aviona s mladim klizačkim nadama na povratku s prvenstva u Kansasu, s vojnim helikopterom ispred aerodroma u Washingtonu, dok je u kontrolnom tornju po prvi puta bio samo jedan, umjesto dvojice kontrolora. Šezdeset i sedam mrtvih.
Trumpova dva glavna obećanja biračima – masovne deportacije i visoke carine najbližim trgovinskim partnerima – se izgleda, međutim, odvijaju po planu. Ili nam prodaje maglu? Zbog konfuzije hoće li se nove carine na kineske proizvode odnositi i na male (tzv. de minimis) pakete s vrijednošću manjom od 100 dolara, jedan dan je pošta naglo stopirala sve pakete iz Kine (dnevno ih u prosjeku dolazi 3,7 milijuna), što je uzrokovalo paniku među potrošačima.
Ekonomski još gore su carine na proizvode iz Kanade i Meksika. Kanadska i meksička ekonomija toliko su integrirane s američkom, posebno nakon Clintona i NAFTA sporazuma, da ih je nemoguće razdvojiti bez velike štete po sve. Iako je SAD veći proizvođač i izvoznik nafte, rafinerije usred SAD-a, u sjevernim srednjezapadnim državama, ovise o nafti dopremljenoj naftovodima iz Kanade, jer im je to najbliža i najjeftinija nafta. Američki auto-proizvođači rutinski proizvode dijelove, ili čak sastavljaju automobile u Meksiku.
No, taj trgovinski rat je u posljednjem momentu izbjegnut. Trump je nakon telefonskih razgovora s premijerom Kanade i predsjednicom Meksika, zadovoljan njihovim obećanjima, ukinuo carine. Odahnusmo. Trumpu je bilo važno da stvori percepciju da su se Kanada i Meksiko povinovale njegovim željama i zato da ih je nagradio odustajanjem od carina. Kanada je pristala pojačati borbu protiv narkotika, što im je i tako bio plan. A Meksiko je poslušno snimio video kako šalje 10 tisuća vojnika, koje je i tako planirao poslati, na granicu sa SAD-om: tako je Trump mogao pokazati svojim biračima da je natjerao Meksiko da šalje vojsku na granicu, umjesto da SAD to mora, a da pritom Meksiko nije morao učiniti ništa što već nije planirao. Dakle, magla. Art of the deal.
Sukob oko Grenlanda se također zahuktao: 85 posto lokalnog stanovništva je u anketi reklo da neće da ih Amerika uzme, a zastupnik u danskom parlamentu čak je koristio proste riječi da se obrati Trumpu jezikom koji ovaj jedino razumije. Taj sukob bi isto tako mogao završiti prijetnjom sankcijama, koja se onda u zadnju minutu ne ostvari, jer Danska pristane na nešto ranije dogovoreno, ali tako da to izgleda kao Trumpova pobjeda. Naime, sankcije Danskoj bi mogle zdravstveno naštetiti SAD-u. Jer što SAD uvoze iz Danske?
Ozempic i Wegovy. Danska se doslovce obogatila na američkoj pretilosti. Proizvođač Ozempica, danski Novo Nordisk, uvijek je bio globalno značajna kompanija, kao izumitelj i proizvođač polovice svjetskog sintetičkog inzulina. No, postali su najvrjednija kompanija u Europi tek 2023. – 424 milijarde dolara vrednovana – otkrićem semaglutida, koji je, s 40 aminokiselina, jednostavniji i jeftiniji za proizvesti od inzulina, a pokriva daleko šire tržište. I najveći dio tog tržišta je SAD, gdje, sa 70 posto pretile odrasle populacije, Novo Nordisk ima 15 milijuna kupaca, čije bi zdravlje bilo ozbiljno ugroženo visokim carinama na njihov lijek.
Masovne deportacije su zapravo rat između video priloga, koji se natječu za našu pažnju. Dan nakon inauguracije, Facebook me obavijestio da je prekrio pet godina staru fotografiju djeteta odvojenog od svog staratelja tijekom racije protiv imigranata, koju sam tada odnekud repostao, radi “grafičkog sadržaja”. Interesantno kako ista fotografija nije bila problem svo ovo vrijeme. Nego baš sada, kada se spremaju slične racije.
Pojavile su se i priče iz Melanijine povijesti. AP izvještava da je prvih nekoliko godina ovdje radila ilegalno. Kao i ja, uostalom. U devedesetima američku državu naprosto nije bilo briga. Ona je došla ovamo šest godina nakon mene, a postala je državljanka pet godina prije mene, putem tzv. Einstein vize za osobe s posebnim sposobnostima (EB-1). Koja je njena osobita sposobnost? To da može trpjet Trumpa za muža, što niti jedna žena ovdje rođena ne može? Čak niti Stormy Daniels.
Video snimke su počele stizati iz Indije i Brazila, gdje deportirani za lokalne televizije komentiraju brutalnost i nehumani tretman na avionima od strane američkih agenata. I iz Meksika, od uplakanih majki s djecom, koje su strpljivo čekale na zakazane intervjue preko CBP-1 appa, koji su sada svi otkazani. Šatori su počeli nicati u zatvoru Guantanamo, koji je Obama obećao, a zatim, oklijevalo kakav jeste, oklijevao zatvoriti, i na kraju ostavio Trumpu da ga izabere kao novi logor za imigrante, po uzoru na Australiju, koja svoje tako drži na otoku Nauru.
Američki imigracijski ured je krenuo agresivno postati sliku svakog kriminalnog imigranta kojeg su uhapsili, kao da nikad prije Trumpa nisu hapsili kriminalce među imigrantima. Imigranti su u strahu svaki dan, gledajući hrpu videa o racijama, i iščekujući da oni budu sljedeći na redu. Uopće, tih videa ima toliko, da su ljudi počeli sumnjati. Kad je zapravo bila ta racija? The Guardian je ustanovio da je ICE (Immigration and Customs Enforcement) promjenio datume na snimkama 13 tisuća ranijih racija, uglavnom iz Obaminog mandata, na veljaču ove godine, kako bi ih Google pretraživač rangirao više među rezultatima. Također, dakle, magla.
A u gustoj magli svašta se može zamagliti, kako piše Guardian o prevari naroda na steroidima: 4,6 tisuća milijardi dolara u srezanim troškovima podijeljeno je među bogatašima kroz smanjene poreze. Zato su se tehno-oligarsi svi bili pokloniti na inauguraciji. Zato Zuckerberg pokriva najednom nepodobne fotografije. Zato Musk ovako revnosno radi na pronalaženju svakog “bačenog” dolara. Zato su Google mape već poslušno preimenovale Meksički u Američki zaljev.
Ali ne stignemo o tome dublje razmišljati. Jer svaki nam dan odvraća pažnju novim senzacijama. Kao npr. najavom tokom pressice s Netayahuom da će SAD preuzeti kontrolu nad Gazom: “We shall own Gaza”. Zašto Biden nije tako nešto predložio? Možda bi pobijedio. Ljudi očekuju rješenja. Američka kontrola nad Gazom, koja bi garantirala Izraelu da se tamo neće izroditi neki novi Hamas, dok bi palestinskoj populaciji prisustvo Amerikanaca garantiralo da ih Izrael neće bombardirati. Izgleda jednostavno ne?
Jednostavno, ako se izuzme da izraelski desničari ne žele dozvoliti povratak Palestinaca u Gazu, nego žele dovršiti etničko čišćenje započeto Nakbom, a Saudijska Arabija, Egipat i Jordan ne žele prihvatiti dalje raseljavanje Palestinaca, i jedino na što su spremni pristati je puna palestinska državnost u Gazi. Zahtjevi strana su nepomirljivi, a cijena i rizici takve okupacije za američke poslovne interese i za američke vojnike su astronomski: Greenland i Panama su šetnja parkom u usporedbi s Bliskim Istokom. Što ako dođe do serije terorističkih napada protiv američkih interesa?
Zato ni Bidenu niti ikom drugom prije njega tako nešto briljantno nije palo na pamet. Trump je tijekom svog govora vrludao od prijedloga da se Palestince očisti do kraja do toga da ih se zadrži. On i Jared će sigurno trebati sobarice i portire u hotelima koje izgrade na “rivijeri”. No, mogu poslati i ilegalne Gvatemalce iz SAD-a. Tako su i SAD nastale: satravši domaću populaciju u rezervate, danas im dozvoljavaju otvoriti kockarnice. Trump sigurno ne vidi zašto isto ne bi moglo biti model i za Gazu.
I na kraju, nije toliko bitno što se desi s Gazom, koliko je bitno da što god da se desi, Trump za to uzme kredit i uđe u povijest kao osoba koja je “riješila” najzamršeniju krizu stoljeća. Trump je majstor naše nove ekonomije, koja kapitalizira našu pažnju, kako piše MSNBC voditelj Chris Hayes u svojoj novoj knjizi Zov sirena. (Mi se ne možemo othrvati zovu društvenih mreža, nego stalno gleduckamo na telefone da li ima neki novi lajk ili komentar na naš post na fejsu, kao što se mornari u Odiseji nisu mogli othrvati zovu sirena.)
U takvoj ekonomiji, informacija ima neograničeno puno (i Trumpova administracija se svojski trudi da zadovolji tu premisu, bombardirajući nas svakodnevno novim senzacijama), a naša pažnja je nužno ograničena. Trumpu nije toliko bitno hoćemo li ga zapamtiti po dobru ili zlu, koliko da ga svakako zapamtimo. I među rimskim carevima se bolje sjećamo Nerona nego Vespazijana. I u tu svrhu se puštaju baloni, Grenland, Panama, Gaza… Dok se u međuvremenu neprijateljski preuzimaju institucije i mijenja karakter vlasti iz demokracije u autokraciju i diktaturu bogatih za bogate.
Projekt 2025. je ne samo u sprečavanju da nas migranti “zamijene” nego i u tome da bogati bijeli kršćanski nacionalisti zamijene njih. Postepena drastična zabrana pobačaja u pola američkih država dio je tog socijalnog inženjeringa. Pobačaj je bio važan kao oruđe protiv overpopulacije tijekom šezdesetih, kad su ljudi bili natprosječno seksualno aktivni. Danas je natalitet nizak, istraživanja pokazuju da muškarci imaju u prosjeku sve manje testosterona. Možda je to evolucijski odgovor na širenje naše vrste do granica održivosti.
Pobačaj više nije nužan za kontrolu populacije. Umjesto toga, nova će kršćanska desnica uvjeriti bogate, koji to mogu financijski podnijeti, da imaju hrpetinu djece, što svoje, što usvojene. Taj trend je već u tijeku. I nema dovoljno domaće djece za usvojiti, nego ljudi sa sredstvima putuju po svijetu, pa usvajaju. Ako se sirotinji u SAD-u uskrati pravo na pobačaj, bit će dovoljno djece za usvajati da se digne nova kršćanska armija. Dok nam altmani i muskovi stvore armiju terminatora da nas služi. To pod pretpostavkom da se dođe do upotrebljive umjetne inteligencije, što je sada glavni cilj i SAD-u i Kini. Daron Acemoglu, ekonomist, nobelovac s MIT-ja, u hipotetičkom tekstu iz 2050. za Financial Times, predviđa da se to neće dogoditi i da će razočaranje kad se to ne dogodi dovesti do kolapsa američke ekonomije 2030., kraha tehno-bubblea i zaostajanja u rastu čak i za EU-om, a ne samo za Kinom.
Za sada, međutim, iako se po Washingtonu već prosvjeduje k’o po Beogradu svaki dan, već gdje Musk preuzima neku agenciju ili ministarstvo, Trump zapravo još uvijek nema ozbiljne alternative ni oporbe. Svi smo se pomirili da nam je poslan od boga: njegovi obožavatelji vjeruju da je spasitelj, a oni koji su njime užasnuti, da nam je poslat od boga kao kazna – što nismo oprostili studentski dug, što nismo ograničili kamate na kreditne kartice, što nismo zatvorili Guantanamo, dok smo još imali priliku. Periculum in mora, stara je latinska poslovica. Opasno je oklijevati.
