Trumpovo obećanje kako će naftni šok uslijed napada na Iran biti kratkotrajan, a profit golem, zvuči sve više kao prvoaprilska šala, što je Prvi april bliži. Kako ova pobjeda lagano klizi prema porazu, tako njegova politička struja neće imati šanse prevagnuti ove jeseni na izborima – pod uvjetom da Donald Trump ne uspije nekako proglasiti ratno stanje i odgoditi izbore.
Niže cijene goriva i kraj ratovanju za promjene tuđih režima, to je bilo jedno od ključnih predizbornih obećanja iz Trumpove kampanje 2024. Trump je pobijedio obećajući stabilnije i priuštivije cijene, nakon rasta inflacije tijekom Bidenovog mandata, te kritizirajući američke ratove “bez kraja” u Iraku i Afganistanu na koje smo potrošili milijarde i u kojima smo izgubili tisuće vojnika, a iz kojih smo izašli bez gotovo ikakve koristi: Afganistan smo čak vratili u ruke talibana nakon više od dvadeset godina ratovanja.
Ljudi koji su za takvog Trumpa glasali, danas se osjećaju prevarenim. Ovaj novi Trump je krenuo u pomoć Izraelu rušiti režim u Iranu. Uzeo je flomaster u ruke i slogan “Ne novim ratovima!” preinačio u “Ne, novi ratovi!” kao lik iz crtanog filma Simpsons. Netanyahu već desetljećima pokušava privoliti sukcesivne američke administracije na ovaj rat, plašeći nas iranskom atomskom bombom, koja je, otprilike kao fuzija ili robotaksiji, uvijek moguća za samo još nekoliko tjedana. No, Pentagon i američki predsjednici su se do sada uspješno opirali tom navlačenju, svjesni da je Iran skoro tri puta veći od Ukrajine, ispresijecan planinama poput Afganistana, a odlično naoružan raketama i dronovima, i s 90 milijuna stanovnika, polovica kojih su mlađi od 30 godina, dakle u najboljim godinama za vojsku.
Sudeći po američkom “uspjehu” u Iraku i Afganistanu te ruskom u Ukrajini, svaki normalni analitičar je zaključivao da bi rat s Iranom bio katastrofa i noćna mora za SAD. Iako SAD već dulje od četrdeset godina žele promjenu režima u Iranu, koji ih zove “velikim đavolom” i neprestano poziva na uništenje kako Izraela tako i SAD-a, sve do dolaska druge Trumpove administracije na vlast i “deus vult” ministra rata (jer više nemamo Ministarstvo obrane, nego sad imamo Ministarstvo rata) Petea Hegesetha, i njegovog magijskog/religijskog razmišljanja da će baš ovaj put sve biti drugačije nego u Iraku i Afganistanu, te da je, budući smo mi križari u pravu i od Boga blagoslovljeni, naša pobjeda u takvom svetom ratu zagarantirana, bez obzira na sve te sitnice kao teren, ljudstvo, i naoružanje neprijatelja, nitko ozbiljno nije razmišljao o takvom poduhvatu.
No, Trump nije mogao odoliti Netanyahuovom sirenskom zovu, da imaju jedinstvenu šansu jednom zauvijek uništiti mrski im režim, jednom bombom pobiti toliko režimskih moćnika! Iako je iranski ministar vanjskih poslova Aragci baš u Ženevi bio spreman pristati na Trumpove uvjete. Da proizvede podršku, Zapad je odjednom počeo plašiti svoje građane mapama dometa iranskih projektila, onako kako je Hitler u kasnim tridesetima plašio svoj narod dosegom češke avijacije. Niti jednom američkom predsjedniku nije lako Izraelu reći ne: Izrael je svjestan svog prekarnog položaja u regiji, te mu je osnovni cilj vanjske politike po svaku cijenu osigurati američku podršku. Izraelski lobby financira (po starinski, podmićuje) ¾ članova američkog kongresa (129 od 213 Demokrata i 202 od 220 Republikanaca); izraelski i američki vojno-industrijski kompleksi su toliko ispremreženi, da funkcioniraju kao jedan; 12 000 Amerikanaca je u izraelskoj vojsci – i više američkih Židova služi u izraelskoj nego u američkoj armiji.
Osim toga, Trumpu je trebala distrakcija od domaćih poraza: Vrhovni sud je proglasio njegove tarife (carine) ilegalnim i naredio da država vrati novac biznisima i kupcima, sudovi u više država su znatno ograničili njegovu hajku na imigrante, a Kongres još uvijek nije odobrio budžet za domovinsku sigurnost, zbog čega agenti na aerodromima nisu plaćeni, pa ne dolaze na posao, pa se čeka satima na ukrcaj na avion. Oduševljenje Epsteinovim fajlovima je naprosto postalo preveliko, i preblizu, a sutkinja Rita Lin je preliminarno zabranila Pentagonu da otkaže ugovor Anthropicu, zbog njihove legitimne brige oko upotrebe AI produkta, kao kršenje Prvog amandmana, riječima: “Ništa u važećem zakonu ne podržava orvelijansku ideju da se američka tvrtka može označiti kao potencijalni protivnik i saboter SAD-a zbog izražavanja neslaganja s vladom.”
Naravno, iako Trump od početka govori o kratkom i ograničenom ratu, par bombi i sve će biti gotovo u tri dana, niti ovaj put nije ništa drugačije nego što je uvijek u sličnim situacijama. I Clinton je 1999. mislio da će bombardiranje Srbije biti gotovo u tri dana i rezultirati povlačenjem srpske vojske s Kosova. Bombardiranje je trajalo više od 70 dana, bez suglasnosti UN-a, bez odobrenja Kongresa, dapače uz protivljenje Kongresa, bez koordinacije unutar NATO-a, totalno na divlje, i to od predsjednika Demokrata! A Milošević je, umjesto da podvine rep, pribjegao hibridnom, asimetričnom ratovanju i udeseterostručio etničko čišćenje Kosova, rezultirajući humanitarnom krizom s više od milijun izbjeglica u obližnje zemlje. Većina drugih bivšejugoslavenskih naroda i narodnosti bilo je svakako sretno vidjeti Srbiju bombardiranu, nakon desetljeća destrukcije, koju je Miloševićev režim donio regiji, no taj Clintonov “deus vult” danas pruža takvima kao Trump i Hegeseth vrijedan presedan, na koji se mogu pozivati u opravdavanju bombardiranja Irana – dok je status Kosova još uvijek neriješen.
I Putin je mislio da će Ukrajina pasti u tri dana: njegov prijatelj i surogat, predsjednik Bjelorusije Lukašenko, je krajem veljače 2022. čak izjavio: “Rat u Ukrajini će trajati još maksimalno 3-4 dana.” A rat traje još uvijek, evo ušao je već u petu godinu. Traje dulje od Hitlerove opsade Lenjingrada. Taj rat već košta svijet žitarica, minerala i gnojiva koji ne dolaze iz Ukrajine, Europu goleme količine novca, koji odlaze na naoružavanje i obranu Ukrajine, i Ukrajinu i Rusiju života njenih građana, koji svakodnevno ginu održavajući tisuću kilometara dugu liniju fronta, koja se vrlo sporo, ali izgleda nezaustavljivo, pomiče sve dublje u Ukrajinu.
Tko bi uopće, dakle, mogao pretpostaviti da će se i ovaj rat vrlo brzo pretvoriti u noćnu moru?! Već u samom početku, jedna od američkih vrlo preciznih bombi udarila je u školu za djevojčice, ubivši skoro 200 djece. Cilj je bio vojni. Škola se našla na putu. Bomba se nije dovoljno brzo snašla. Osnovni ciljevi rata su ostvareni vrlo brzo: iranska postrojenja za obogaćivanje urana su uništena, sustavi protuzračne obrane su desetkovani, broj lansirnih rampi za rakete je prepolovljen (što se može vidjeti po tome koliko manje raketa Iran lansira nakon prva tri dana rata; no, broj jeftinih dronova, koje mogu lansirati s bilo koje kratke ceste, ne opada uopće), iranska mornarica je većinom potopljena (uključujući ratni brod koji je američka podmornica torpedirala blizu Sri Lanke: prvi torpedo nakon Drugog svjetskog rata! – dakle od tada do sada nismo bili u ratu s nekim tko ima mornaricu), rafinerije pored Teherana su zapaljene i Teheran je zasut crnom kišom, a režim je dekapitiran, tako da je Trump već likovao da nema koga izabrati da preuzme vlast, i humanitarna kriza od 3,2 milijuna raseljenih osoba, od kojih će velik broj danas-sutra završiti u Europi kao izbjeglice, je već stvorena.
No, dok je oduševljenje tim uspjesima trajalo tri dana, rat traje još uvijek, a vlast je, za inat pozivima Izraela i Sjedinjenih Država Irancima da izađu na ulice i sruše režim, preuzeo Hameneijev sin, kome smo, kako piše general Stanley McCrystal (komandant specijalaca u Iraku i Afganistanu) za NY Times, ubili oca, mater i ženu, pa će takav valjda ziher biti više spreman za pregovore?! I sad smo u fazi, kad počinjemo osjećati ekonomske posljedice, jučer sam, eto, platio 25 posto više za benzin, pa razmišljamo ipak iskrcati vojnike: Marinci i 82. padobranska su već na putu (10 000 vojnika sve skupa), i kako smo krenuli, kaže Robert Pappe, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Chicago i autor knjige Escalation Trap, u razgovoru s Christiane Amanpour, za dva tjedna ćemo gledati treći stupanj eskalacije sukoba, gdje se marinci iskrcavaju na otok Harg (kroz čiju luku prolazi 90 posto iranskog izvoza nafte) i zauzimaju otoke uz iransku obalu Hormuškog tjesnaca – gdje će onda sjediti kao mete iranskim dronovima i raketama i trošiti dvadeset Patriot interceptora dnevno na njihovo presretanje.
Rat je skup. Trump je u ovaj rat poslao gotovo polovicu američkog ratnog zrakoplovstva i trećinu mornarice, po cijeni od sada već oko 900 milijuna dolara dnevno, prema procjeni Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), što je više nego dnevni trošak za zdravstveno i za bonove za hranu za siromašne zajedno. Za to vrijeme, Rusija trži 200 milijuna dolara dnevno više, nakon što je Trump, u panici oko rasta cijena nafte, uklonio američke sankcije na rusku naftu.
Tri milijarde dolara sprašeno je samo u prvih 100 sati, na uništavanje 2000 ciljeva, uključujući državno rukovodstvo, piše Daniel Immerwahr za New Yorker. Immerwahr vidi ovaj rat kao kraj američkog imperijalizma, posljednji hubris. Ne postoji nikakav plan, niti ideja da se uspostavi neki novi režim u Iranu: jedino da se Hameneijeva glava stavi pored Madurove na policu trofeja i uživa u kaosu na TV uz cheeseburger. Inače, svaki Patriot interceptor projektil košta 4 milijuna dolara (novije varijante i do 7; Tomahawk košta 2,5 milijuna). Raytheon trenutno proizvodi 600-750 Patriot projektila godišnje (i oko 600 Tomahawk projektila godišnje). U prva dva tjedna ovog rata, Izrael i SAD su ispalili oko 800 Patriot projektila (i 850 Tomahawka). I ono što se jedino zaista vrijedno desilo u tri dana je da su dionice Raytheona (RTX) skočile 5 posto.
Pentagon je povukao Patriot baterije iz Južne Koreje, na veselje Kim Jong-Una, i obustavio isporuku projektila Ukrajini, na veselje Putina (Rusija je odmah krenula u ofenzivu u Ukrajini). I nije u stanju već sada zaštititi niti svoje ambasade (Rijad) i vojne baze (svih trinaest je napadnuto) u zemljama Zaljeva (Iran je pokušao dobaciti i do otoka Diego Garcia, ali bezuspješno), a kamoli civilne aerodrome (Dubai), tvornice aluminija (Bahrain), i naftne (Mina Al-Ahmadi rafinerija u Kuwaitu) i plinske instalacije (Ras Laffan u Kataru) tih zemalja od iranskih napada. Pa čak je i izraelski Iron Dome probijen nekoliko puta u Tel Avivu i Haifi, i najveća izraelska elektrana (na ugljen!, 20 posto izraelske električne energije), Orot Rabin, je pogođena
Izrael je pak u nekoliko navrata već bombardirao iransku naftnu infrastrukturu (Asaluyeh rafineriju i najveće izvore zemnog plina na svijetu Južni Pars), i iskoristio priliku da okupira Libanon južno od rijeke Litani. Huti iz Jemena su se uključili u rat jučer, raketirajući Izrael. Ekonomske posljedice toga da oni međusobno jedni drugima unište naftna i plinska postrojenja su nesagledive na duge staze za Japan, Koreju, Indiju, Kinu, EU, koje o njima ovise. Svijet stenje već nakon samo tri tjedna što tankeri ne prolaze kroz Hormuz, tjesnac kroz koji prolazi 20 posto svjetske nafte. Cijena nafte (brent spot price) je porasla 50 posto u prvih deset dana ovog rata i ne sustaje: baš je probila $115 po barelu dok ovo pišem.
Najviše od toga profitira najveći proizvođač nafte: američka naftna industrija (16 posto svjetske proizvodnje). Njima bi možda sasvim pasalo da se suniti i šijiti međusobno pokolju i vrate u kameno doba, i da na Hormuz padne atomska bomba. A tek veselja u Izraelu. Hormuz je također kritičan za protok helija. Katar je drugi najveći proizvođač na svijetu. No, tko je prvi? SAD. Zašto bi, dakle, američki brodovi pratili tankere kroz Hormuz? Američka naftna industrija je, međutim, tek 8 posto američke ekonomije. Ostatak, 92 posto ekonomije, pati. Realna inflacija u SAD-u je već oko 4 posto, iako se to službeno ne priznaje, no kamate za zajam za kupiti stan se tvrdoglavo ne spuštaju sa preko 6 posto, čineći stanovanje nepriuštivim mladima, tako da već oko polovice američkih 18-29-godišnjaka ostaje živjeti s roditeljima – najveći postotak u povijesti ove zemlje. Trumpovo obećanje kako će naftni šok biti kratkotrajan, a profit golem, zvuči sve više kao prvoaprilska šala, što je prvi april bliži.
Rat je oduvijek bio skup, i posebno, asimetričan rat je uvijek skup za hegemona. Benjamin Franklin je u pismu londonskom radikalu Josephu Priestleyu, ponosno napisao kako ubiti jednog američkog Yankeeja britansku krunu košta oko 20 tisuća funti. I baš kako su američki revolucionari nekad gledali učiniti trošak rata Britancima dovoljno nepodnošljivim da ih puste na miru, tako se danas i Iranska revolucionarna garda nada istom ishodu. Edward Fischmann, autor knjige Chokepoints, objašnjava kako, kao što SAD, uz vrlo mali trošak, mogu svakog tko trguje naftom isključiti s tržišta sankcijama kroz bankovni sustav, jer se naftom trguje u dolarima, tako i Iran može, uz vrlo mali trošak, zaustaviti promet nafte kroz tjesnac Hormuz i izavati recesiju u zapadnim ekonomijama. Iran ne mora minirati tjesnac, niti ga patrolirati brodovima, niti gađati projektilima svaki brod. Dovoljno je da pogode dronom od 50 tisuća dolara tek svaki stoti, pa da se brodovlasnici, trgovci naftom, i osiguravajuća društva kao Lloyd uzvrpolje oko rizika i zaustave tankere. I nafta prestaje teći u Japan, Koreju, Indiju i EU.
Dok god se, međutim, trguje naftom u dolarima, Sjedinjenim Državama je vuršt raste li ili pada cijena nafte. Ako cijena nafte raste, ne samo da od toga profitira američka naftna industrija, nego i raste i potražnja za dolarima, pa se obveznice (t-bonds) bolje prodaju. Cijene američkih dionica padaju, otkako je rat počeo – novac bježi u obveznice i u europske i kineske dionice. Uopće se zapravo ne bojim za bogataše da će se dobro snaći i u ovoj krizi. Dapače, piše Paul Krugman za Fortune: svaki puta sat-dva prije nego što Trump tweeta promjenu smjera u ovom ratu, koja utječe na dramatičnu promjenu cijene nafte, vidimo porast volumena trgovanja “naftnim budućnostima” na tržištu <‘oil futures’ – mozda ima neki liberal koji zna hrvatsku riječ za to? Ovo je google prijevod.>. Oligarsi u Trumpovoj orbiti, Krugman ih zove izdajnicima, nekako znaju kad treba kupiti, a kad prodati, i već su izvukli 580 milijuna dolara iz ove krize.
Sljedeći korak je zato da zemlje žrtve ovog rata prestanu osiguravati brodove u Londonu i trgovati naftom u dolarima. Osiguravajuća društva u Hong Kongu počela su osiguravati kineske brodove umjesto Lloyda. Iran je već počeo prihvaćati yuane od Kine za naftu i zahtijevati od kupaca da plaćaju i zaljevsku naftu iz drugih zemalja u yuanima, ako žele slobodan prolaz kroz Hormuz. Jednom kad i drugim zemljama Zaljeva Trump sasvim dojadi, pa i one počnu prodavati naftu za yuane, i kad Japan, Koreja i Indija zaključe da je tako sigurnije za njihove ekonomije, pa prodaju američke obveznice i kupe kineske, onda ćemo tek ovdje osjetiti dugoročne katastrofalne ekonomske posljedice. Do tada će stradati samo stoka sitnog zuba, koja se neće moći prilagoditi višim cijenama benzina i višim cijenama svega ostaloga, što mora putovati brodovima i kamionima da dođe do njih. Najgore prolazi upravo Trumpov birač, koji vozi vozilo koje puno troši i koji putuje svaki dan 50 km na posao i s posla: on ne može nikako profitirati od više cijene benzina, više cijene hrane, visokih kamata i najamnina, te nižih socijalnih davanja, zakinutih da bi se platila cijena bombardiranja.
Dotle, najveći i najskuplji ratni brod na svijetu u povijesti (13 milijardi dolara), nosač aviona Gerald Ford, ponos američke mornarice i svakog punokrvnog Trumpovog glasača, traži utočište u Hrvatskoj, u Splitu, zaustavljen požarom u praonici rublja i zaštopanim zahodima, jer ga niti jedna druga mediteranska zemlja ne želi primiti. I Zvijezda Smrti iz Ratova Zvijezda imala je ranjivu točku, ne? Kako ova pobjeda lagano klizi prema porazu, tako, ukoliko Trump ne uspije nekako proglasiti ratno stanje i odgoditi izbore, njegova politička struja neće imati šanse prevagnuti ove jeseni na izborima.
