Objavljeni naziv projekta iz 2018. godine, neznatno skraćen, glasio je: Gradska knjižnica Paromlin, a bio je u upotrebi poslije objavljenog natječaja za idejno rješenje. Odjednom, nedavno, pojavila se verzija: Gradska knjižnica i društveno-kulturni centar Paromlin. Tko nastoji promijeniti naziv, s kojim pravom? Ako to možete činiti, uvrstite i nazive ureda koje ste naknadno utrpali u prostor Paromlina.
Samo sam svjedok jednog razdoblja, od mojeg prvog zaposlenja 1969. u kojem je knjiga imala uzlaznu putanju i njezin pad koji koincidira, ne slučajno, sa stvaranjem samostalne države.
Sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća zlatno je doba naše knjige, nakladništva, knjižarstva i knjižničarstva. Nijedan od naših nakladnika tog vremena nije, koliko je meni poznato, monografski obrađen. Sjećajući se studentskih dana, prisjetim se konca šezdesetih i manjka literature po kojoj smo pratili predmete na studiju Filozofskog fakulteta, i sedamdesetih u kojima nam je, uzet ću to kao primjer, Slavko Goldstein osmišljenim programom nakladništva u Liberu omogućio da umjesto traženja članaka po časopisima, imamo teme obrađene u knjigama, a naravno i autore kojima se pružila prilika objaviti znanstveni rad, koji se do tada smatrao nekomercijalnim. Knjižare su tada plasirale dio knjiga u knjižnice, pa i u školske biblioteke. Započele su promocije knjiga. Pisci su bili prisutni u Hrvatskoj i izvan Zagreba. Književne susrete organizirali su nakladnici u suradnji s lokalnim zajednicama ili školama.
Koncem osamdesetih pružila se prilika da se u posao upusti i privatni sektor. A devedesetih je počela privatizacija nakladništva i knjižarske mreže, najčešće svodeći zaposlene knjȉžare, koji su bili stručno osposobljeni, na najamne radnike na minimalnom dohotku. Gotovo volonterski radili su posao koji su voljeli, pa su ga i napuštali jer se u drugim sferama nudila kakva takva plaća. Grabež je počeo, pravna nezaštićenost postajala je nova normalnost.
Ovo pišem kao uvod u novu normalnost.
Mogu li to povezati s 8. ožujka 1988. nešto poslije dva sata u noći, kad sam, naglo se probudivši, mislio da se nalazim u plamenu, onakvom kakvog ga je nacrtao Ljubo Babić na Krležinom časopisu. Nasreću, gorilo je podalje, ali jaka svjetlost je obasjavala i prve kuće Gajeve ulice, a plamenovi su se odražavali u zrcalu. Gorio je dio naše graditeljske kulturne baštine čiji su ostaci prepušteni propadanju i urušavanju.
Prohujalo je razdoblje od dvadeset godina u kojem sam gledao kako nemarom nestaju ostaci zidova nekadašnjeg paromlina i njegov dimnjak. Pa se konačno dogodilo da je 2018. godine objavljen natječaj. Za, upotrijebit ću citat, jer mi je prenamjena očita.
„Izrada idejnog arhitektonsko-urbanističkog rješenja zgrade Gradske knjižnice Grada Zagreba-Paromlin. Početak natječaja je 26. 10. 2018.godine.“
Sve do tada imao sam na pameti da će to biti to, znači život i živost. Posljednja prilika da se cijela Hrvatska vrati knjizi, čitanju.
Jer, tako sam ja to zamišljao. Neke knjige zaslužuju postament da bi se uzdigle iznad usporedbe s cijenom za „kilo mozga“. Ali izgleda da će nas po društvenim pokazateljima u vrijeme pisanja ovog teksta i dalje pratiti usporedba s riječima Čuvara državnog pečata.
Stručne osobe, što znači osobe od struke, donijele su dokument pod nazivom Programska osnova za novu Gradsku knjižnicu. Prema tom dokumentu određena je optimalna kvadratura za potrebe knjižnice od 20 645 m2. Tom kvadraturom zagrebačka knjižnica bila bi uvrštena među velike regionalne evropske knjižnice. Najveća je u Birminghamu veličine 31 tisuću m2, a amsterdamska je druga s 28 tisuća m2.
Pretpostavljam da je kvadratura naše knjižnice bila dovoljna u vrijeme donošenja dokumenta. Ali pokušam li vizualizirati, pa napravim tako usporedbu predviđenu za dječji odjel u kojeg bi stalo 18 mojih malih stanova, čini mi se premalo, jer se može dogoditi da se preko sto mladih posjetitelja istovremeno nađe na tom odjelu. Glazbeni odjel knjižnice također bi mogao, nemojte se iznenaditi, povećati broj korisnika ili bar posjetitelja. Trenutno je u foajeu Knjižnice izložba Milko Kelemen, koja bi mogla biti postavljena u novoj knjižnici Glazbenog odjela ili još bolje da centralno mjesto zauzme stalna izložba Muzičkog biennala u Zagrebu. Ima li u 1000 m2 dovoljno prostora za to ako se dogodi kakva mala promocija ili glazbeni događaj? Pa kabine za slušanje i mjesta za reprodukciju sa slušalicama…
Prošlo je, po prilici, oko godinu dana od izložbe u Gradskoj knjižnici o našoj umjetnici Otti Berger na kojoj se mogao uočiti nedostatak građe o Bauhausu na kojem je studirala i djelovala, ali i tako mali odabir zahtijeva prostor. Ne znam na kojem je dijelu predviđen odjel umjetnosti i arhitekture, ali ne vjerujem da je u tom prostoru integriran i galerijski prostor. Sada, a ponavljat ću to kao ključnu tvrdnju, svaka djelatnost u koju se ulazi s dugim ključem smisleno razdvaja, umjesto da se povezuju doživljaji nastali usputnom znatiželjom. Djelo (knjiga), zapis, reprodukcija. Razdvajanjem na dva ključa umanjuje se broj posjetitelja, koji će ostati na broju koji već imamo. Razlika će biti da knjige, ako uđemo u prostor, možemo razgledati i odabrati sa polica, a ne da čekamo nekoliko dana na dostavu iz spremišta, ili novitet: mogućnost da vratimo knjigu u uložnicu izvan radnog vremena knjižnice.
Pretpostavljam da ne treba nekakav dokaz da hrvatski građani s prosječnim dohotkom ne mogu biti informirani o dnevnim događanjima, našim, a i svjetskim, jer si financijski to ne mogu dozvoliti. Razmišljam o tome koliko bi pretplata trebala imati Gradska knjižnica na internetska izdanja NYT, The Guardiana, Le Figaroa, NRC, Frankfureter Allgemeine Zeitunga, La Republica. Dodam li tomu tiskovine centara bivše zajedničke države, pitam se da li je predviđeno dovoljno prostora, a i računala.
Usputno pitanje: Zna li se broj računala namijenjen korisnicima? Ili im možda treba ponuditi ono što kao istinu servira domaći tisak. Samo uz napomenu da se domaća osiromašena tiskovina bitno razlikuje od one s pretplatom on line.
Ako sam dobro zapamtio, oko 16 tisuća m2 preostaje u Paromlinu, nakon što svoj dio zauzme Gradska knjižnica. U taj prostor vjerojatno nije uključena polivalentna dvorana s 450 mjesta, ili možda je. Tu je vjerojatno kongresna dvorana koja bi doprinijela samoodrživosti knjižnice. Jednu takvu smo već izgradili u NSK.
I dobro je iskorištena, kao i izložbeni prostor predviđen u toj knjižnici…
A tko će to sve platiti. Novaca ima. Na internetu se pojavila vijest da je uhićen bivši pomoćnik ministra, a sada suradnik ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, koja je parafirala račune. Samo nagrada je bila 39 tisuća eura, a kolika šteta? Je li to jedina šteta u tom Ministarstvu?
Nekako istovremeno, tek nakon upita na ponudu, dobio sam odgovor iz NSK, knjižice koja je pred nekoliko godina, prema dostupnim podacima, upotrebljavala sredstva namijenjena nabavi za kasu uzajamne pomoći, a karticu za privatne potrebe:
„Poštovani, Zahvaljujem na ponudi, nažalost nemamo financijskih sredstava za otkup građe. Srdačan pozdrav, Mr. sc. Tamara Ilić Olujić, voditeljica, Grafička zbirka NSK“
A što sam nudio?
Četiri originalna crteža Petra Orlića reproducirana u knjizi Dante Alighierija Raj, zadnji dio trilogije objavljen u nakladi MH u Zagrebu 1915. godine, za 3 500 eura. Od tog iznosa vratio bih državi PDV u iznosu od 700 eura.
Za one koji su profesionalno dalje od knjiga, akademski slikar Petar Orlić je ilustrirao prvo izdanje Priča iz davnine Ivane Brlić Mažuranić (Zagreb, 1916.).
A Dante? O njemu se i kod nas priređuju likovne izložba, zadnja je bila prošle godine. Da li ovi crteži, nikad izlagani, pripadaju baštini koju treba zaštititi? Iako je Raj tiskan u velikoj nakladi, NSK posjeduje samo jedan primjerak knjige. A za otkup crteža sredstava nema, jednako kao u doba kad su ona bila uzajamna pomoć.
Izgleda da puno toga ne znam, pa tako niti ime osobe koja danas čuva Državni pečat Republike Hrvatske.
A o nekim davnim vremenima, ispada slatkorječivo, kao kod Đure Arnolda.
Zimska nojca pustim vlada dolom;
Ljudi u san tonu po svem selu;
Sniježak prši – svakom stablu golom
Rad bi natkô košuljicu bijelu. (Domovina)
Nevjerojatno ali istinito jest da se usporedno s romantičarskim stihovima Đure Arnolda i suprotstavljenim „kilo mozga“ u zagrebačkim antikvarijatima moglo vidjeti Franju Tuđmana. U Tinu Ujeviću sam upoznao Savku Dabčević Kučar. O tom razdoblju možda bi nam trebao, vjerodostojniji od mojeg, memoarski zapis književnika i prevoditelja Marka Grčića koji se nedavno slikao ispred svoje impresivne biblioteke stvarane godinama svakodnevnim posjetima antikvarijatima. Voditelji Antikvarijata Tin Ujević: Marijan Krovinović i Zora Krovinović, te Živko Strižić voditelj Antikvarijata Matice hrvatske, odlikovani su Redom Danice s likom Marka Marulića. U ozbiljnoj državi bila bi to potvrda o važnosti posla onima koji su održali i još uvijek rade posao koji je, kako vidimo, nekada bio cijenjen. U Strižićevoj knjizi Moje doba antikvarijata Matice hrvatske (MH, Zagreb 1996.) na stranici 36 nalazim podatak da je Antikvarijat MH opskrbio naše važne knjižnice, na prvom mjestu NSK, s više od 40 tisuća knjiga koje su im nedostajale. Sjećam se hrpica knjiga koje su bile formirane u Antikvarijatu Tin Ujević i ceduljica budućih vlasnika. Naime, i bibliotekari ili voditelji odjela knjižnica odlazili su u antikvarijate i radili ogledni izbor. Ono što je preostalo, mogli su birati kolekcionari.
Prilikom prikupljanja informacija za ovaj tekst pročitao sam da Gradska knjižnica raspolaže bogatim fundusom od 400 tisuća svezaka. Na drugom mjestu pojavljuje se podatak o broju koji prelazi pola milijuna, a za usporedbu navodim amsterdamsku knjižnicu s preko milijun i tristo tisuća svezaka. A mogao bih napraviti usporedbu s nekadašnjim amsterdamskim antikvarijatom Schumacher iz 2002. godine, o kojem sam pomišljao da bi mi bila čast brisati prašinu s njihovih knjiga da bih učio zanat. Naime, u njihovom katalogu broj 240 pojavio se oglas kojim traže asistenta koji će brinuti o lageru od preko 100 tisuća svezaka. Broj svezaka četiri takva antikvarijata ekvivalentan je ukupnom fundusu naše Gradske knjižnice.
Vjerojatno je točna informacija da u knjižnici u Oxfordu posjeduju svaku tiskanu englesku knjigu, a bilo bi mi drago da takav podatak mogu pročitati na mrežnim stranicama NSK kad se radi o hrvatskom jeziku. Bojim se da će prije izumrijeti hrvatski jezik, pa nada gubi svaki smisao.
Toliko o našem bogatstvu, a i o rupama o kojima nemamo pojma da postoje.
Objavljeni naziv natječaja projekta neznatno skraćen, je: Gradska knjižnica Paromlin, a bio je u upotrebi poslije objavljenog natječaja. Odjednom, nedavno, pojavila se verzija: Gradska knjižnica i društveno-kulturni centar Paromlin.
Tko nastoji promijeniti naziv, s kojim pravom? Ako to možete činiti, pretpostavljam svojevoljno, onda u naziv stavite i nazive ureda koje ste, uzmimo to kao rekla-kazala, naknadno utrpali u prostor Paromlina. O nazivu sam pročitao kratki tekst Saše Šimprage koji zastupa naziv Knjižnica Paromlin, jer suvremena knjižnica, s čime se slažem, podrazumijeva da se u njoj odvija društveno-kulturna djelatnost, pa to ne treba posebno isticati. Paromlin se uključuje da bi se održala memorija. Kad smo već kod memorije, iz naziva ne bih izostavio Gradska, jer i ta riječ je dio memorije, poput Paromlina.
U ovom slučaju (vi koji imate riječ) podsjećate me na predsjednika koji je obožavao nogomet. Dinamo – Croatia. A mislio sam, nikad više.
A sad bi bilo DOSTA. Prste k sebi, rekla bi učiteljica.
P.S.
Radno vrijeme knjižnice? I to bi me zanimalo. Pogotovo nedjelja. Znajte da ima građana kojima preostaje samo nedjelja kao slobodan dan za obitelj, a među njima velik postotak onih kojima je knjiga obitelj. Mislite li na njih?
