Tonči Petrasov Marović (1934. – 1991.): Volim njegov jezik, riječi koje me podsjećaju na začinjavce, a koje automatski ispravljač odmah zacrveni.
U biblioteci gospodina Aleksandra Šira, u koju povremeno imam pristup, nedavno sam razgledavao kataloge najpoznatijeg hrvatskog antikvara, Mirka Breyera. Prvi katalog objavio je godine 1904. U ovoj privatnoj knjižnici, naspram NSK i Gradske knjižnice u Zagrebu, imao sam priliku vidjeti 32 kataloga. Kako sam radio u istoj profesiji, puno godina nakon Breyera, a nisam u to vrijeme vidio niti jedan njegov katalog, nedostatak u mojem poslu je edukacija kroz koju nisam ima priliku proći. Puno toga je trebalo naučiti.
Breyer je u svoje kataloge, a oni su sada vlasništvo gospodina Šira, umetao stranice na kojima je kraticama ili imenima uz redni broj knjige evidentirao kupca. Meni se vođenje evidencije kupaca činio kao nevažan podatak. Tako se sada povremeno sjetim važnih kupaca, a ponekad , u nekim prilikama, vidim ponovno ono što je uspješno, na moje veselje, našlo pravog kupca. Kao u situacijama koje slijede.
Ovih dana u hrvatskom dnevnom tisku i na portalima pojavila se vijest da je u njujorškoj MoMA-i, na četvrtom katu u dvije galerijske dvorane otvorena izložba djela grupe Gorgona i Ljerke Šibenik. Veliko je to priznanje i čast prikazivanju likovnih zbivanja Zagreba u svjetskom kontekstu s radovima koji se nalaze u fundusu toga muzeja. Obradovao sam se, gledajući fotografije s izložbe na kojima je u vitrini na zidu izložen komplet Gorgone koji je jednim posredstvom nabavljen iz mojeg antikvarijata.
U knjižnici MoMA-e je 2011/2012 godine u održana izložba Scenes from Zagreb, na kojoj je bio izložen eksponat također nabavljen u mojem antikvarijatu.
Nažalost, moram reći da niti jedna hrvatska knjižnica nema u svijem fundusu komplet antičasopisa Gorgona. Žalosno da nekoliko hrvatskih kolekcionara ima više sluha, a u žaru sakupljačke strasti dati novce za danas gotovo nenabavljivu Gorgonu. NSK je, uz primjerke koje imaju, jedva izdvojio nešto novaca za Gorgonu broj 8 Tea Party s potpisom autora nobelovca Harolda Pintera. Nešto mi tu ne štima. Državno rasipništvo, a u mnogim slučajevima škrtost, ne samo gluhost, već i sljepilo kad se otvaraju takve teme.
Mišljenja sam da dolazi do poistovjećivanja uskog nazora osobnih ukusa, s resorom koji je određenim ljudima povjeren u dobroj namjeri. Najbolja ilustracija za to je upotreba službenih kartica. Nedavno sam se iznenadio da splitska Gradska knjižnica Marko Marulić nema prve knjige Tina Ujevića. Ponudio sam im jednu, kao tražili su službenu ponudu, knjiga izdvojena čeka, a na upit, sve do ravnateljice, nema odgovora. U nevjerici manjkavosti zavičajnog pisca, u trgovini bi rekli asortimana, upišem u njihov katalog naslov Hrvatska mlada lirika iz 1914.godine. Pojavljuje se samo reprint. Koje li sramote. Pa preskočim desetljeća i potražim u katalogu prvu knjigu Igora Zidića, Uhodeći more. Nula!!! Krležine Balade Petrice Kerempuha počinju s izdanjem iz 1946.
Tko vodi splitsku knjižnicu: zar netko s pršutom na čelu?
Studenti Filozofskog fakulteta, kao i splitski književnici, mogu te knjige, uključujući Balade Petrice Kerempuha u nakladi ljubljanske Akademske založbe iz 1936., osim Zidićeve, pogledati u najbližoj Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić u Šibeniku, koja je uvijek imala sreću s rukovodećim kadrom. U Šibeniku se nalaze Lelek sebra, Kolajna i Hrvatska mlada lirika.
Ne znam u kakvim je uvjetima u Splitu, što se literature tiče, stasao u pedesetim tada mlad književnik Tonči Petrasov Marović. Možda su tada Tinove knjige, objavljene na ćirilici, u splitskoj Gradskoj knjižnici bile dio ponude, pa su devedesetih izlučene, zna se zbog čega. Prvo Petrasov Marovićevo ozbiljno javljanje zbilo se je u splitskom časopisu Mogućnosti, a veliku čast mladom književniku ukazali su urednici kultnog zagrebačkog knjiženog časopisa Krugovi Antun Šoljan i Josip Pupačić, objavivši u broju 8/9 godine 1957. na prvoj stranici, njegovu pjesmu s uvodnim riječima:
„T. P. Marović, mladi je splitski pjesnik, koji je do sada vrlo malo objavljivao. U jednom od ovogodišnjih Mogućnosti objavio je dužu pjesmu Plač boga, po kojoj je zapažen kao jedan od najtalentiranijih poeta mlađe generacije. Ova Sonata odlično će ga predstaviti našoj publici.“
Naslov pjesme je Sonata za Staro groblje na Sustjepanu.
Marovićev stvaralački opus čini oko dvadeset za života objavljenih knjiga. Uz Marovićevo ime veže se i nastavak forme haiku poezije u našem pjesništvu.
U pjesnikovoj bibliografiji ne nalazi se naslov Tvoji prsti su zastava (izbor iz libra)- umnoženi strojopis, pretpostavljam u nekoliko primjeraka. Primjerak koji imam je s posvetom Malom Borisu od barba Tonča. Uz Split dodan je i Zagreb, s nadnevkom 25.2.1974. „Libar“ iz kojega je napravio izbor izaći će iz tiska 1975. u nakladi Školske knjige. Kako je primjerak potpisan i sadrži autorove ispravke spada u kategoriju rukopisa. Razmišljajući komu bih ponudio Marovićev rukopis, prva bi mi instanca trebala biti NSK. Kako u toj ustanovi nema odavno interesa za zapisanu građu, druga instanca mi je bio Hrvatski centar za dječju knjigu. Utemeljen je 1993. u doba kad je prefiks hrvatsko bio dobrodošao. Osnovan je u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici zalaganjem Ranke Javor koja ga je vodila do odlaska u mirovinu.
Snimio sam naslovnu stranici i napisao tekst sadašnjoj voditeljici Isabelli Mauro:
Poštovana gospođo Mauro,
ako Vas ovaj umnoženi rukopis ( 27+ 2 lista) zanima, mogu Vam donijeti da ga vidite.
Lijep pozdrav,
Nakon nekoliko dana dobio sam odgovor:
Poštovani gospodine Vodopija,
hvala puno na ponudi, ali ne bi me zanimao navedeni rukopis.
Lijep pozdrav,
Isabella Mauro
Što bih rekao na ovaj odgovor? Nisam važan, ali pitam se što bi kazali Antun Šoljan i Josip Pupačić. A na koncu i gospođa Ranka Javor, kojoj nije bilo teško doći pogledati ponuđenu građu u antikvarijat. Pozicija koju trenutna voditeljica obnaša zahtijeva prilagodbu svojih interesa i ne preferiranje koje bi trebalo ostaviti povijesnoj prosudbi, iako u ovom slučaju ona već postoji. U ovom slučaju, ističem njegovanje dijalektološkog teksta koji nije čest u dječjoj književnosti.
Koja hrabrost!
„Ne zanima me ponuđeni rukopis.“ (A nije ga ni pogledala).
Prvo, u kataloškoj obradi knjige Tonča Petrsova Marovića: Ča triba govorit, koji je izašao godinu dana nakon ponuđenog rukopisa, a koji je u nju uključen, ispravite katalošku obradu, odnosno premjestite knjigu u Dječji odjel knjižnice, a jedan od dva primjerka koje posjedujete premjestite u Hrvatski centar za dječju knjigu. To je samo savjet.
I da nabrojim još neka imena iz Gradske knjižnice, uz Ranku Javor, koja su imala interes za ponuđenu građu, dolazili su osobno pogledati građu za zbirke koje su vodili u antikvarijat: Dora Kinert Bučan, Željko Vegh, Srna Vuković- Motl, Đurđica Posarić, Jablanka Sršen.
Tonči Petrasov Marović volio je duže forme, pisao je poeme, u koje treba ulaziti strpljivo, bez straha od hermetičnog pjesništva. Volim njegov jezik, riječi koje me podsjećaju na začinjavce, a koje automatski ispravljač odmah zacrveni. Kao uspomenu na povjerenje koje su mladom Maroviću ukazali Antun Šoljan i Josip Pupačić, čitam pjesmu starijeg Marovića. Jer starost nije doživio.
Molitva bolesnika
Počinjem ovo jutro s Tobom
utječuć Ti se
da ga počneš drukčije no jučer
da bol umine a smrt se odmakne
i Ti da budeš bliže
toli bliže i blizu
da bol nema mjesta
a smrt prostora
dok si Ti tako uza me
u meni
s kraja nakraj kože
kozmosa
