Čekao sam da se smiri medijska eksponiranost, „slučaja“ palestinske književnice Adenije Shibli i njezine knjige Sporedan detalj (Buybook, Sarajevo, op. ur.) i krenuo u Gradsku knjižnicu posuditi knjigu. “Gradska knjižnica izbjegava uvrštavati u fond knjige koje nisu ili na jeziku originala ili prevedene na hrvatski jezik. Dakle, u fond ne uvrštavamo knjige prevedene s jednog jezika na drugi jezik koji nije službeni jezik Republike Hrvatske”, bio je službeni odgovor GKZ-a.
„Nije posjedovanje knjiga zločin, Montag, nego čitanje!“
Ray Bradbury: Fahrenheit 451
Sjećam se, izgledalo je kao dobra vijest, da je donesen zakon po kojem se u Hrvatskoj dopušta otvaranje privatnih knjižnica. Uz pad sveopćeg interesa za knjigu, pretpostavljam da su uvjeti takvi, da bi namjernik odmah odustao, pa su tako, ovisne o nosiocima vlasti, društvene knjižnice zaštićene u svom poslanju kreiranja kulturnog života na području književnosti, ne mislim samo na suvremenost, već i na njezinu povijest.
I sam sam to osjetio davne 1973. godine kad sam kao stručni kadar zagrebačke Mladosti dobio zadatak da opremim knjigama staklenu vitrinu, lažni barok, kao što je bila i garnitura namještaja u malom salonu dvorca Oršić u Gornjoj Stubici namještenom na brzinu, u kojem se poslije odvio susret tadašnjeg predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita i Johna Badovinca, predsjednika Hrvatske bratske zajednice Sjedinjenih Država. Lažnu reprezentativnost pokazao sam hrptovima knjiga, jer nije imalo smisla suvremenu broširanu knjigu stavljati u staklenu vitrinu. U odabiru, valjalo je voditi računa o nacionalnoj zastupljenosti, pa su uz hrvatske knjige bile prisutne i ostale nacionalnosti. Enciklopedijska izdanja nikada nisu bila pogreška, dodana sabrana djela domaćih klasika i političara, neizostavno Tita.
Ipak je supervizor, bibliotekar iz zagrebačke Gradske knjižnice, izvadio iz vitrine nekoliko knjiga, koje sam s njegovim odobrenjem zamijenio naslovima koji nisu stali u moj prvi postav. Već sam tada pretpostavljao da knjige koje sam odabrao nitko neće taknuti, pa moto kojim počinjem tekst nema nikakve veze s mojim odabirom, uvjetovanim tadašnjim političkim prilikama. On je, davno napisan, dobio u novo vrijeme u nas čin suvremenosti. Veza ipak postoji, vidljivo je tko u ruci drži šibice i eventualni plamen koji će užgati nepoćudnu knjigu.
Čitajući ovih dana Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, na svakih nekoliko stranica ukazivao mi se primjer mojeg, možda se vama sjećanje suprotno mojemu ili ćete ublaženo kazati da pretjerujem, zaostajanja od pola stoljeća za koliko-toliko slobodnim svijetom. Jednostavno, u nas se mogao dogoditi Fahrenheit 451, ali ne i Ray Bradbury i napisana knjiga.
Ono što nas povezuje stane u citat sa stranice 96. “Znate li da knjige mirišu kao muškatni oraščić ili neki začin iz strane zemlje? Volio sam ih mirisati kad sam bio mali.“
Svijet se u međuvremenu promijenio. Mnogo što mi više nije dostupno, ali u mojem virtualnom lutanju po knjižnicama još uvijek uživam, doduše bez mirisa prepoznatljivih mirodija knjiga koje su prisutne u stvarnosnom svijetu. Koji put lutam po knjižnici, koju godišnje posjeti 1,5 milijuna posjetitelja, OBA na Osterdoku u Amsterdamu i uživam u sjećanjima na boravke u tom prostoru koji je podređen korisnicima, počevši od radnog vremena 10 do 22 sata, izuzev subote i nedjelje 10 do 20. Bi li naši vlastodršci to dozvolili?
Knjižnica prima stotine novina iz cijelog svijeta. Uzmimo da su mnoge danas čitaju digitalno, još uvijek mogu reći da sam krajem pedesetih kao srednjoškolac imao dostupno više novina u Gradskoj knjižnici u Križevcima, nego danas u Gradskoj knjižnici u Zagrebu. Pitam se što bi 1,5 milijuna ljudi godišnje radilo u našoj Gradskoj knjižnici, pa i u novoizgrađenoj. Pa da ne „premašimo“ taj broj, prvi filter je članarina. U amsterdamskoj knjižnici iskaznicu dobivaju besplatno osobe mlađe od 19 godina, a kod nas je članarina 7 eura. Uz moju napomenu da umirovljenicima u toj zemlji ne treba privilegija besplatne iskaznice.
Glavni filter je odabir knjiga, kod nas diktirana ponuda koja ignorira želje korisnika. Dogodilo mi se nekoliko puta da sam na posudbenom pultu čuo da knjižnica ne mora imati sve knjige, već da za to postoji NSK. Zanimljivo da ja to „nisam znao“, a bio sam član NSK od 1963. dugi niz godina. A zato da mogu posuditi traženu knjigu, bio sam član knjižnice u Novinarskom domu, one, danas na drugoj adresi, u kojoj sam protestirao što ne mogu posuditi knjigu Zdravka Malića Noć bez sna (2019.) jer opetovano sam čuo da Gradska knjižnica nije NSK.
Čekao sam da se smiri medijska eksponiranost, bolje rečeno eksplozivnost „slučaja“ palestinske književnice Adenije Shibli i njezine knjige Sporedan detalj i krenuo u Gradsku knjižnicu posuditi knjigu, misleći da su ju svi namjernici već pročitali. Bilo je to 23. veljače 2024. oko 15,30 sati, bio sam JEDINI KORISNIK u prostoru za posuđivanje Gradske knjižnice u kojem su radile tri osobe. Oko tjedan dana kasnije, kad sam posudio Vollardovu knjigu Sjećanja trgovca umjetninama, ponovno sam bio SAM U KUĆI u „jezgri“ Knjižnica grada Zagreba, kako ovu knjižnicu rangiraju na vlastitim mrežnim stranicama.
I dogodilo mi se da knjigu Sporedan detalj nisam našao u „jezgri – knjižnici“. Ovaj put uputili su me da knjigu potražim u drugim knjižnicama. Misleći na usporedbu s knjižnicom kroz koju prođe godišnje 1,5 milijuna ljudi, svjestan da nam se u Zagrebu to nikada, osim u slučaju da u djelatnost uključe pučku kuhinju, ne može dogoditi, poslao sam upit Gradskom uredu za kulturu, a nakon nekog vremena proslijedili su mi odgovor, ne voditeljice knjižnice, već odjela nabave:
Razlog zbog kojeg knjiga nije uvrštena u fond Gradske knjižnice:
Poštovani, razumljivo je pitanje vezano uz ovu važnu palestinsku autoricu oko koje je bilo prijepora na prošlogodišnjem frankfurtskom sajmu knjiga međutim Gradska knjižnica izbjegava uvrštavati u fond knjige koje nisu ili na jeziku originala ili prevedene na hrvatski jezik. Dakle, u fond ne uvrštavamo knjige prevedene s jednog jezika na drugi jezik koji nije službeni jezik Republike Hrvatske. U ovom slučaju radilo se o prijevodu s arapskog na bosanski jezik. Vjerujemo da će i hrvatski izdavači prevesti taj važan naslov pa ćemo tada knjigu svakako uvrstiti u fond. U mreži Knjižnica grada Zagreba svaka knjižnica ima svoje posebnosti o kojima vodi računa prilikom izgradnje fonda pa je slijedom toga za svakog korisnika Knjižnica grada Zagreba ta knjiga dostupna za posudbu na nekoliko lokacija budući da naša iskaznica omogućuje posudbu knjiga u 42 knjižnice. Na katalogu je jasno označeno u kojim knjižnicama se knjiga može posuditi.
Na pitanje iz Gradskog ureda za kulturu da li sam zadovoljan odgovorom, odgovorio sam da nisam. Radi se o fundusu knjiga koji će preseliti jednog dana (?) u novi prostor.
Pretpostavljam da je Gradski ured za kulturu bio zadovoljan odgovorom knjižnice, pa u tome vidim najveći problem.
Dana 12. ožujka 2024., ponovno popodne, ponovno ista osoba koja mi je održala istu lekciju kao i kod pokušaja posudbe Malićeve knjige. Tražio sam knjigu Fareheit 451 u Algoritmovoj nakladi, naime zanimala me je usporedba s drugim izdanjima. Knjižnica ovo izdanje nema u svojem fundusu. Na primjedbu da bi Gradska knjižnica, po mojem mišljenju morala imati jedan primjerak, čuo sa da postoje i druge knjižnice, a na koncu i NSK.
U odgovoru Gradske knjižnice stoji da „Gradska knjižnica izbjegava uvrštavati u fond knjige koje nisu ili na jeziku originala ili prevedene na hrvatski jezik“. Znači li to da se to događa proizvoljno od slučaja do slučaja? O čemu to ovisi, mogu samo pretpostavljati. Uh. Taj strani jezik nazvan bosanski vjerojatno ne bih mogao čitati s razumijevanjem, pa bih knjigu vratio nepročitanu. Zbog toga i postoje farenhajtovci, da preduhitre takve situacije.
Moram li pričekati, što se ne mora dogoditi, da netko spiska nešto novaca hrvatskih poreznih obveznika na sto primjeraka hrvatskog prijevoda iste knjige, od kojeg će jednom primjerku biti mjesto na polici ove knjižnice?
Ovih dana izašla je iz tiska knjiga Područje signala. Antologija hrvatske proze zadnjeg razdoblja. Zastupljeni su i pisci koji pišu na bosanskom jeziku. Istim na koje je prevedena knjiga nedostupna na hrvatskom. Kakav će stav zauzeti knjižnica u ovom slučaju, u kojem sam siguran da se pisci nisu držali pravila ove knjižnice da pišu „službenim jezikom Republike Hrvatske“? A kakva bi to književnost bila, napisana na službenom jeziku Republike Hrvatske? Kakvi bi to bili stihovi? Dadaisti nam se smiju iz svojih grobova, ukoliko već nisu prekopani. A bogami i Krleža.
Bilo bi posla za Farenheit 451 i njegovu ekipu. Ako im što promakne, predajte u pismohranu, ako me razumijete na hrvatskom.
Bolje bi mi bilo da skratim tlapnju o razumijevanju i da kažem kratko, na službenom jeziku, riječima premijera: „To smo već iskomunicirali“.
Imao sam sreću da sam naišao na tekst jednog Amerikanca koji živi u Parizu, a igrom slučaja naučio je hrvatski, ali ne službeni jezik Republike Hrvatske, već jezik s obiljem dijalektoloških natruha. Završavam njegovim citatom koji nije izvučen iz konteksta.
„Kako se radi o važnoj knjizi onda ona treba biti prevedena na važni jezik, nevažne ne toleriramo … ili idite u druge knjižnice koje nemaju svijest o važnosti važnog jezika … makar nam ta važnost onemogućuje čitanje važnih knjiga … “
