Nisam provjerio da li se nešto od Nazora izvelo na početku svečanosti u HNK. Ako nije, pokušajte nekoliko puta, u čast Nazoru, izgovoriti samo jedan, ako niste znali, njegov stih.
Pred neku večer sam, zakasnivši na početak, gledao prijenos iz HNK (Zagreb) dodjele Držane nagrade za kulturu Vladimir Nazor. Gledalište je bilo, koliko je prikazano kamerama, popunjeno i u svečanom ozračju, a što je najvažnije sve sam čuo, odnosno razumio. Naime, poslije premijere drame Tri zime Tene Štivičić, nekoliko znanaca me upozorilo da nisu čuli polovicu teksta koji izgovaraju glumci, a ista upozorenja su se nizala i na iduće predstave uz još jedan dodatak da se publika zabavljala kod prikaza tragičnih scena ili golotinje za kojom niti nije bilo svrhe. Nisam to kazao ja, samo prenosim komentare koje sam čuo o glorificiranim predstavama u kojima je nestala akustika meni znanog kazališta. Za razliku od njih, i kazališna mi je dvorana te večeri djelovala veće, nekako izduženo, a priredba je tekla lagano ne zamarajući gledatelje u kazalištu niti pred ekranima. I ništa nikome nije bilo smiješno.
Kako je naša vlada tek nedavno formirana, nisam među publikom prepoznao niti jednog ministra, možda je kamera brzala u prikazivanju gledališta s prigušenim svjetlima da bi se istakao sjaj pozornice i pozlata. Pretpostavljam da je razlog tomu utakmica u Hamburgu, jer se istovremeno nije moglo biti viđen na dva mjesta.
Nagrade slavljenicima uručivala je ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, neopterećena nedavnom aferom u Ministarstvu iz koje je izašla neokrznuta. Dapače, spriječila je isplatu 3,2 milijuna eura jer su funkcionirali mehanizmi kontrole u Ministarstvu.
Nemam saznanja o tim mehanizmima, ali mi je malo čudno da funkcioniraju. Jer da je sve funkcioniralo, bi li se nedavno uopće mogla pojaviti optužnica kojom je optužena bivša ravnateljica NSK za iznos od 33.139,24 + 25.157 eura kojim je pribavila osobnu korist i oštetila ustanovu. Što nam se to događa? Kakvi su natječaji za prevažna radna mjesta? Kakvi su uvjeti rada i zbog čega se na natječaj javljaju osobe koje nisu sigurne da će uspješno raditi bez podrške osnivača ili vlasnika. Kakvi se to repovi, odnosno dugovi vuku iz godine u godinu u NSK i zbog čega to nije sanirano da bi ustanova mogla obavljati redovan posao? Ili su možda dugovi nepostojeći, ali su prisutni kad treba raditi. Kao izgovor.
Zatim se pojavljuje slučaj Muzeja za umjetnost i obrt i štetom u iznosu 1,370.987.48 eura. Ovaj muzej otkupio je od mojeg antikvarijata rijedak katalog 2010. godine koji im je bio potreban za izložbu Art Déco u Hrvatskoj. Na ponude nisu odgovarali, pa niti na izravno upozorenje stručnjaka da se u prodaji nalaze crteži Petra Orlića za Božanstvenu komediju.
Zadnji račun za NSK napravljen je 2011. Od tog vremena ništa nije moglo biti kupljeno od mojeg poduzeća. Ali postoje inozemne knjižnice i muzeji. Građu koja je naša struka ignorirala sada se nalazi u nekom važnim institucijama, pa i u objavljenim monografijama.
Iz Gradskog ureda za kulturu dobio sam informaciju da su znatno uvećana sredstva Knjižnicama grada Zagreba. Napravio sam nekoliko ponuda, među njima i za odjel časopisa. Već sam ranije od kolega antikvara čuo da se voditeljica odjela, trenutno predsjednica Udruženja knjižničara Hrvatske, a tu je dužnost jednom obnašala upravo optužena ravnateljica NSK, pokušava cjenkati oko zatražene svote na ponudi i da zbog toga ne nude građu. Ipak sam napravio ponudu za otkup, poslao sam na adresu koordinatora Čitaonice časopisa, koji mi je odgovorio da je ponudu proslijedio voditeljici. U ponudi sam napisao da, ako postoji interes, građu mogu donijeti na ogled. Vrlo brzo sam dobio odgovor, ne od voditeljice, već od koordinatora, da nema potrebe da donosim građu jer sve naslove posjeduju.
Kako sam prije sastavljanja ponude provjerio u katalogu imaju li ponuđene naslove, napravio sam još jednu provjeru. Nazvao sam službu za informacije koja mi može rezervirati tražene naslove, međutim kod svakog naslova dobio sam odgovor da ga nemaju. Da nisam dobio takav odgovor, u slučaju da negdje, tko zna gdje, ovi naslovi postoje, ali nedostupni korisnicima, ne bih pisao ovaj tekst. Dozvoljavam pogrešku. Ali ono što sam ponudio nije nevažno, dapače. Navodim samo jednu stavku. Ponuđeni tjednik Novi svijet, koji je u kratkom razdoblju izlaženja odigrao određenu svrhu da prikaže građanski uljuđenu svakidašnjicu, a tome možda i budućnost, kao nehotice započeo je izlaziti 8. studenog 1945. a 11. studenog bili su prvi opći izbori za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Fedrativne Jugoslavije.
U Novom svijetu nema agitacije za izbore, već se skreće pažnja na sadržaj: novela Marije Jurić Zagorke, stripovi: Lovrakov Neprijatelj broj 1 i Mrtvački brod od Travena (izostavljeno ime crtača Andrije Maurovića). Nema ovdje velikih tema. Zlo kao da je iza nas i osjeti se balans mogućeg usmjerenja države na Istok – Zapad. Broj 5 donosi zanimljivu naslovnicu, a na sljedećoj stranici tekst Ostvarena je Republika. Ovim činom završava potreba uglađenosti, skidaju se rukavice i obznanjuje Ko je ko u jugoslaviji. Novi svijet prestaje izlaziti. Krivo. To sam zaključio prema kataloškoj obradi NSK, a i brojevima koje imam u prodaji.
Međutim, pojavila se informacija koju je urednik lista Vladimir Majer prenio u razgovoru osobi koja se bavila Zagorkom, pa je objavljeno da je Zagorka dobivala honorare za svoje tekstove od Novog svijeta koji je izlazio oko godinu dana. Tek u petom broju tiskan je impresum. Glavni urednik bio je Vladimir Majer (1907 – 1960). Nakon ovih informacija mogu zaključiti da niti jedna javna knjižnica u Zagrebu nema komplet tjednika Novi svijet. Da me netko upita: „Zašto?“ – „Jer ih ne zanima“, bio bi moj odgovor.
Ovaj primjerak od pet uvezanih brojeva tjednika imao sam oko dvadeset godina. Kako sam igrom slučaja iz zbirke Hogge otkupio 45 linoreza Vanje Radauša, nazvanih po kasnije objavljenoj monografiji Mi pamtimo, uz ponudu za okup, upućen Grafičkoj zbirci NSK, naveo sam kao literaturu Radaušev tekst objavljen u Novom svijetu. NSK tada nije imala broj 3 tjednika u kojem je Radaušev članak. Osim što mi je ostalo nešto duplikata, NSK je otkupio sve Radauševe linoreze. A upravo sam čitao svjež tekst u Jutarnjem da je Povijesni muzej Hrvatske napravio rekonstrukciju izložbe koja je bila postavljena prigodom Kongresa kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom. Na izložbi u Topuskom bili su izloženi Radauševi linorezi. I nije zgoreg da dodam da sam nedavno ponudio otkup nekoliko linoreza Gradskoj knjižnici u Vinkovcima, Radauševom rodnom gradu. Ignorantski, nisam dobio odgovor.
Muzej Gacke iz Otočca, mjesta povezanog s nastankom ovih linoreza, adaptira prizemlje pa ove godine ne otkupljuju građu. Možda da imaju zemunicu … onu pravu iz NOB-a u kojoj su linorezi bili skrivani pred neprijateljima. Nije smiješno.
Ponuđeni satirični časopis Pilule iz 1922. godine također pamtim po zanimljivim temama o suvremenim zbivanjima kroz satiru. U ovom godištu se, na primjer, tri puta pojavljuje satirični prilog o avangardnim tendencijama koje propagira Ljubomir Micić u Zenitu. Tonček Žmigavec, koristeći fond riječi dadaističkog pjesništva, piše svoj pjesnički anti prilog avangardi.
Na primjeru ponuđenog katoličkog kalendara Dobri pastir (Sarajevo) dalo bi se istraživati odnos vlasti (Udbe) i crkve u bivšoj državi, a nisu, niti su bespotrebni prvi brojevi Zbornika Kačić.
Nije važno što Gradska knjižnica ovom prilikom nije kupila ponuđene naslove. Problem je da nitko u Knjižnici nema odgovornosti zbog čega tih naslova nema, odnosno, ako ima, zbog čega to nije vidljivo korisnicima.
Umjesto da se vratim na dodjelu nagrada Vladimir Nazor u HNK, odlazim u davnu 1931. godinu. U časopisu 15 dana broj 3. iz te godine, na stranici 39 čitam ove rečenice:
U dječjem sirotištu na Josipovcu, u maloj sobi, nešto široj od prozora, radi profesor Vladimir Nazor, hrvatski književnik i upravitelj sirotišta. Njegova soba veoma je jedinstvena, a na zidu se te sobe ne nalazi niti jedna slika. U sobi nema ništa drugo osim kreveta, malog stolića i jedne stolice.
(Žarko Harambašić)
Poslije rata, po statusu, Vladimir Nazor stanovao je u vili. Zasluge Nazora za očuvanje oblika državnosti Hrvatske, a i drugih republika, su velike. Posebice na zaštiti jezika. Sve je to zapisano.
Kod nas se njegovo ime povezuje s glavnom državnom nagradom. Nekad najveću plovnu dizalicu na svijetu, Veli Jože, smo unovčili.
Moja generacija znala je za Galiotovu pesan Vladimira Nazora. Nerijetko se ova dijalektalna pjesma znala napamet. Nadam se da nikada neće biti zabranjena. Nisam provjerio da li se nešto od Nazora izvelo na početku svečanosti u HNK. Ako nije, pokušajte nekoliko puta, u čast Nazoru, izgovoriti samo jedan, ako niste znali, njegov stih. Bar po tom stihu i po nazivu nagrade pamtite velikog pisca, skromnog čovjeka i velikog domoljuba.
„I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče…”
