U programu Vlade Republike Hrvatske za mandat od 2024. do 2028. godine kao najviši prioriteti desetljeća izdvojene su demografska revitalizacija, digitalizacija, dekarbonizacija i obrazovanje, s posebnim fokusom na kvalitetnijem životu „svih naših građana, a posebno djece i mladih te ranjivih skupina, uključujući osobe s invaliditetom“. Vojni rok koji je upravo u fazi uvođenja djeluje kao svojevrsna antiteza ovom proglasu.
Posljednjih je dana medijima kružio MORH-ov „vodič za mame“, sastavljen u jeku zabrinutih poziva što su u Ministarstvo pristizali od roditelja budućih ročnika. „Vodič“ se u ovom slučaju odnosi na besadržajan „sound-bite“ kojim Ivan Jušić, ravnatelj Uprave za ljudske potencijale MORH-a, ističe da se na temeljnom vojnom osposobljavanju (TVO) pažnja neće posvećivati „mamama“, već mladićima i djevojkama koje(i) će od 1. ožujka ove godine puniti vojarne u Kninu, Slunju i Osijeku.
Jušića, naravno, nije briga za mame, kao što sigurnosnu logiku nije briga za žene; one signaliziraju tek tobožnju nesposobnost i indolenciju današnje mladeži, čiji skrbnici umjesto njih rješavaju čak i papirologiju pri polaganju državne mature ili upisivanja fakulteta. Tome se ima stati na kraj; mekanost mladih generacija nestat će u kasarnskoj stezi, a sposobni će se segregirati od nesposobnih već na preliminarnim zdravstvenim pregledima, apriorno isključeni iz novčane naknade kakvu će primati ovi prvi tijekom dvomjesečnog vojničkog života.
Tek pošto su završne odredbe Prijedloga pravilnika o temeljnom vojnom osposobljavanju, Prijedloga pravilnika o mjerilima i postupcima za ocjenu zdravstvene sposobnosti novaka i ročnika te Prijedloga pravilnika o načinu vođenja evidencije vojnih obveznika i izvršavanju vojne obveze izašle iz javnog savjetovanja, pozivi na sistematske počeli su se upućivati svim devetnaestogodišnjim državljanima kako bi se do kraja godine iscrpili njihovi dvadesetak tisuća jaki kontingenti. Čini se, doduše, da ishitrenost cijelog projekta nisu zamijetile samo mirovnjakinje, teoretičarke i antiratni aktivisti potjerani na marginu diskursa, već i vojni analitičari i komentatorke čiji nazori ne uključuju kategoričko odbacivanje vojno-industrijskog kompleksa. Nejasan tako ostaje, primjerice, pravno-politički okvir tranzicije iz dragovoljne u obveznu službu, kao i način postupanja s osobama dvojnog državljanstva te sinergiziranje s demografskom politikom države.
Prisjetimo se, u programu Vlade Republike Hrvatske za mandat od 2024. do 2028. godine kao najviši prioriteti desetljeća izdvojene su demografska revitalizacija, digitalizacija, dekarbonizacija i obrazovanje, s posebnim fokusom na kvalitetnijem životu „svih naših građana, a posebno djece i mladih te ranjivih skupina, uključujući osobe s invaliditetom.“
Vojni rok djeluje kao svojevrsna antiteza ovom proglasu. Primoravanje svih poznijih generacija tinejdžera da do navršene 55. godine svoje tijelo stavljaju na raspolaganje obrambenim zahtjevima države teško je pomirivo s inzistiranjem na prvenstvu njihovih potreba. Istina, moglo bi se ustvrditi da je kvalitetan život u antinomijskoj relaciji sa stanjima opće ugroze kakva bi zahtijevala uprezanje ove obveze, jer u njima ispaštaju gotovo svi. Polazišta sigurnosne i mirovne logike u ovom se nazoru sjedinjuju, držeći da stvarno, praktično, utjelovljeno blagostanje nestaje čim rat pokaže svoju nakaznu glavu. U gesti blagonaklonosti prema poklonicima namjenske industrije, uzet ćemo da oružju pripisuju veću simboličnu snagu negoli praktičnu. Zagovarajući naoružavanje, misle da zagovaraju mir i sigurnost. Ogledalo takve kratkovidnosti nalazimo, primjerice, u prednosti pri zapošljavanju u javnim službama, što se obećava budućim regrutima. Iako u prividnoj harmoniji s težnjom Vlade da mladima poveća kakvoću života, njome se prije produbljuju već prisutne društvene nejednakosti, a možda i stvaraju nove.
Diskriminiranje invalida i onih ocijenjenih „nesposobnima“ na pregledima prije vojne službe donekle se nivelira činjenicom da su, shodno Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, poslodavci iz javnog sektora dužni dati prednost pod jednakim uvjetima kandidatima i kandidatkinjama s invaliditetom. Međutim, njegovu primjenu, a time i sam smisao, poništava ni više ni manje nego navedeno privilegiranje ročnika.
Osvrnimo se, nadalje, na ranije spomenute ciljeve Vlade. Sva su nabrojana područja (izim, vjerojatno, digitalizacije, o čijoj kauzalnoj ne/povezanosti s TVO nisam kadra suditi) u najmanju ruku narušena ovim MORH-ovim promidžbenim projektom. Na prvi se pogled on može doimati povoljnim za jačanje demografske politike: omladina u formativnoj dobi okuplja se iz svih dijelova Hrvatske i kroz kultiviranje patriotizma sklapa nova prijateljstva. Takvo pak doktrinarno grundiranje posrednim putevima može utjecati na prioritiziranje orodnjenih familijarnih veza što tvore neophodan dio nacionalističkog paketa. Ipak, ukoliko ih se vojnim rokom i može privremeno odvratiti od pridruživanja stotinama tisuća osoba u dobi od 20 do 39 godina što su od ulaska Hrvatske u Europsku Uniju napustile zemlju, institucionalno ih obvezujući na ostanak u domovini a ideološki uvjeravajući u njezin primat, dvojbeno je koliko se time oslovljavaju stvarni socioekonomski faktori zaslužni za demografski pad. Stručnjaci poput Ivana Čipina i Petre Međimurec niski periodski fertilitet zemlje obrazlažu odgodom rađanja, uzrokovanom, po svoj prilici, dvostrukom opterećenošću žena i uopće rodnom neravnopravnošću u privatnoj sferi. Demografija se, dakle, treba baviti mamama, a ne mladićima i djevojkama u vojarnama.
Dekarbonizacija možda ne nalazi svoju izravnu suprotnost u temeljnom vojnom osposobljavanju, no pojmovno proturječi njegovoj dogmatskoj osnovi. Stoga je niti nećemo zateći kao jednu od maksima pri osmišljavanju vojne obuke. Prema mojim saznanjima, ne postoje posebne pravne odredbe kojima bi se izrijekom zahtijevalo „pozelenjivanje“ domaće obrambene mašinerije. Izvjesno je da će TVO ojačati potražnju za opremom, obukom i logističkim sustavima, što će sa svoje strane dovesti do daljnjeg bujanja militarističkog kompleksa; pogledajmo samo strelovit razvoj Hrvatskog klastera konkurentnosti obrambene industrije, krovnog udruženja za poticanje inovativnosti i profita u istraživanju obrane i sigurnosti čije je članstvo prošle godine poraslo sa 64 na 86 domaćih tvrtki!
U pojedinim projektima HKKOI povremeno se susreću pojmovi poput zelene tranzicije ili ekoinovacije, no i taj proklamirani mar za okoliš blijedi pred etosom konkurentnosti i tehnologizacije što pogone čitavu industriju. Klimatski se učinak vojnih operacija nerijetko izostavlja iz europskih i globalnih izvješća o okolišu, premda mu se može pribrojati oko 5,5 posto ukupnih emisija stakleničkih plinova. Kada bi se sve postojeće vojske sabrale u jedinstvenu naciju, izgurale bi Rusiju s mjesta četvrtog najvećeg industrijskog zagađivača na svijetu. Proizvodnja i transport borbenih sredstava i opreme po onečišćenju se mogu mjeriti jedino s njihovom upotrebom. Obilno sagorijevanje fosilnih goriva, utrošak energije potreban za održavanje stotina, pa i tisuća vojnih baza diljem svijeta, nepovratno narušavanje bioraznolikosti, autohtonih ekosistema i šumskih površina, kemijsko uništavanje vode i tla zbiljske su posljedice korištenja svog tog oružja koje nas ima „štititi“. Što da se drugo uopće i očekuje u okviru ekonomije rasta?
Zasigurno ne ulaganje u obrazovanje.
Posljednje izvješće Eurostata pokazuje da zemlje Europske Unije, one iste Europske Unije koja je nedavno formalizirala mehanizme za izdvajanje 800 milijardi eura na militarizaciju, danas ulažu najniži udio BDP-a u obrazovanje od 2013. godine. Mark Rutte, glavni tajnik NATO-a, ionako drži neumjerenom europsku praksu trošenja četvrtine nacionalnog dohotka na zdravstvenu i socijalnu skrb te mirovinsko osiguranje. Sudeći po činjenici da prema navedenim statistikama Eurostata sa skromnih 1,54 posto BDP-a za obrazovanje stojimo na samom dnu ovog propadajućeg saveza, domaća je politička garnitura sekretarovu dvojbu shvatila vrlo ozbiljno. Iz državnog proračuna zato se namjerava izdvajati 20 milijuna eura godišnje na vojni rok, a obrambeni budžet za 2026. godinu iznosit će 1.626.034.457 eura, odnosno 20,9 posto više nego lani.
Kako se dotičnim sredstvima pristupa prvenstveno posredstvom unijskih obrambenih fondova, premijer Plenković uvjerava javnost da ona neće podrazumijevati rezove u području zdravstva, socijale i obrazovanja. Imaju li njegove riječi stvarnog pokrića, drugo je pitanje. U gospodarsko-političkom kontekstu čiji često spominjan porast BDP-a (ako načas zanemarimo njegovu dubioznost kao mjerila ekonomskog blagostanja) ne proistječe, kako naglašava Milivoj Špika iz Bloka umirovljenika, iz realnog jačanja proizvodnih snaga i izvozne ekspanzije, nego iz inflacije, potrošnje i priljeva europskih sredstava, tvrdnja da masovni podstrek oružanom sektoru neće zagristi u socijalne i distributivne funkcije države naprosto je neodrživa. Dovoljno je već razmotriti i pritisak na ionako kopneće javno zdravstvo kakav će vršiti detaljni pregledi prije novačenja.
Jedan pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske, nazovimo ga Trpimir, kazao mi je u intervjuu da dvomjesečna obuka nije dovoljna za savladavanje vojnih vještina, čega su, na koncu, svjesni i njezini tvorci. Vrijednost TVO-a zato vidi u redu, disciplini i skromnosti koja se potiče vojničkim životom: „Riječ je o uvjetima kakve prije toga nisi iskusio; nešto što je za tebe i dobro i drukčije, jer te pomiče iz zone komfora. Naravno da je teško biti zatvoren negdje i imati ograničeno kretanje. S druge strane, imaš obroke u točno vrijeme, redovan trening i san, imaš mogućnost maknuti se od mobitela i pogledati svoj dosadašnji život. Većina ljudi s kojima sam razgovarao i koji su to prošli sa mnom apsolutno pokušavaju primijeniti zdrave navike koje su tamo stekli.“
U upitniku namijenjenom srednjoškolskoj populaciji dobila sam slične odgovore. Jedan je učenik kazao da je odluka o ponovnom uvođenju vojnog roka ispravna „jer se mnogo mladih drogira, pije, puši, što im nije dobro ni za zdravlje ni za psihu“; drugi će odabrati odlazak u vojsku da se poboljša i „očisti um od ove generacije“, a treći misli kako bi služba trebala trajati minimalno šest mjeseci, jer „povećava fizičku i mentalnu snagu muškarca“. Gotovo svi učesnici s pozitivnim stavom prema temeljnom vojnom osposobljavanju na globalno su naoružavanje gledali sa strepnjom ili neodobravanjem.
Trpimir ističe da Hrvatska vojska ionako nema kapaciteta za ofanzivne akcije, a najveći meritum regrutacije nalazi u promicanju jednog deficitarnog zanimanja koje nudi dobre i sigurne uvjete rada te alate za vježbanje samoobrane – u osobnom i kolektivnom smislu. Pitajmo se, je li alokacija izdašnih resursa na ostvarivanje takva cilja doista efikasna, a kamoli tek opravdana? Solidarnost, uredan život i pomoć zajednici uče se i civilnom službom, premda o njezinom sadržaju, aktivnostima i načinu razvrstavanja i dalje ostaje mnogo nejasnoća. Jasna je zato činjenica sistemske diskriminacije prizivača savjesti, od mogućeg interferiranja trajanja alternativnih modela obuke s visokim obrazovanjem, uskraćivanja prednosti pri zapošljavanju u javnim službama te ekonomskog obezvrjeđivanja njihova rada za zajednicu.
Mnogi bi se zasigurno zgrozili nad međusobnom zamjenjivošću s kojom tretiram militarizaciju i obvezni vojni rok. Sigurnosna logika, možda će se pobuniti, nije istovjetna ratnoj; upravo suprotno, ona joj jedina može parirati. Obrambeni kapaciteti stvar su zdravog razuma, a razoružavanje je tek utopijska prispodoba, tim štetnija što u konačnici potiče krvožedne satrape da napadnu laki plijen. Bilješka o zdravom razumu: doba „uma i svjetla“ u kojemu se on iz prašnjavih katedri prelijeva na duh jedne čitave epohe kulminira upravo u razaranjima 20. stoljeća, kada, odcijepljen od ostatka čovjekovih spoznajnih moći, svoj hladni rezon hipostazira u samosvrhovitost.
Prigodnijima no ikada tako se doimaju riječi njegovih najvećih kritičara, Maxa Horkheimera i Theodora Adorna: „Slabost suvremenog teorijskog razumijevanja postaje očita na primjeru zagonetne spremnosti tehnologijski odgojenih masa da padnu pod uticaj svakog despotizma, na primjeru njihova afiniteta spram narodske paranoje, afiniteta koji vodi samorazaranju, na primjeru tog čitavog nepojmljenog protusmisla.“
Ne živi li ovaj protusmisao u istodobnosti želje za mirom i prihvaćanja naoružavanja?
