Novi podaci Porezne uprave iznova potvrđuje trend da poslodavci često posežu za neoporezivim isplatama kao jednim od oblika povećanja primanja radnika.
„Riječ je o praksi koja formalno povećava primanja, ali ne jača stvarni položaj radnika, jer se koristi poreznim olakšicama na štetu dugoročne socijalne sigurnosti i radničkih prava“, ističu Nezavisni hrvatski sindikati.
„Kod poslodavaca koji nemaju sklopljen kolektivni ugovor, neoporezivi primici često se primjenjuju netransparentno i manipulativno, pa se radnicima dodjeljuju neujednačeno, nekima u cijelosti, nekima djelomično, a nekima uopće ne čime se dodatno produbljuje negativni jaz među radnicima.“
Prema DZS-ovim podacima prosječna bruto plaća u studenom 2025. godine, u odnosu na studeni 2023., porasla je za 24,66 posto u nominalnom iznosu, dok su istodobno ukupne isplate neoporezivih primitaka poslodavaca u razdoblju od 2023. do 2025. rasle čak 39,61 posto. „Ovaj raskorak jasno pokazuje kako postoji financijski prostor za povećanje plaća u bruto iznosu, ali se on sustavno usmjerava prema neoporezivim primicima umjesto prema osnovnoj plaći“, komentiraju Sindikati.
Model rasta primanja koji se dominantno oslanja na neoporezive primitke proizvodi duboke i dugoročne posljedice u sustavu rada i socijalne sigurnosti. Budući da takvi primici ne ulaze u osnovicu za obračun doprinosa, a i sam naziv govori kako se na njih ne plaćaju porezi, oni ne doprinose financiranju mirovinskog i zdravstvenog sustava. Time se kratkoročno povećanje neto dohotka ostvaruje na štetu radničkih prava koja se temelje na doprinosima, što dugoročno rezultira nižim mirovinama, slabijim naknadama i većom izloženošću radnika socijalnim rizicima tijekom životnog vijeka, kažu u NHS-u.
Takav obrazac isplata mijenja raspodjelu rizika u korist poslodavaca. Umjesto da se rast produktivnosti i ukupnih isplata odrazi kroz rast osnovne plaće, koja nosi i odgovarajuću razinu socijalne zaštite, financijski teret buduće nesigurnosti prenosi se na radnike i javne sustave. Time se narušava temeljno načelo socijalnog osiguranja prema kojem bi rast dohotka trebao pratiti rast doprinosa i prava, a ne njihovu postupnu eroziju. Takva praksa posebno je problematična u uvjetima u kojima poslodavci istodobno iskazuju trajnu i nezasitnu potražnju za raznim oblicima državnih potpora, čime se rizici poslovanja prebacuju na javne financije, dok se odgovornost za socijalnu sigurnost radnika sustavno umanjuje.
„Ako su ukupne isplate poslodavaca rasle gotovo 40 posto, potpuno je jasno da postoji prostor za povećanje bruto plaća, a ne samo za širenje poreznih dodataka. Sve drugo predstavlja svjesno izbjegavanje doprinosa i postupno osiromašivanje radnika kroz slabljenje njihovih budućih prava.
Prosječan radnik prirodno procjenjuje svoju financijsku situaciju prema iznosu koji mu svakog mjeseca sjeda na račun. Međutim, s ekonomskog stajališta, neoporezivi primici poput naknade za prehranu ili nagrada za radne rezultate ne predstavljaju trajno jačanje materijalne sigurnosti. Iako kratkoročno povećavaju raspoloživi dohodak, oni ne sudjeluju u izgradnji socijalnih prava. Posljedično, radnik čija je neto plaća 1.200 eura neto i radnik koji prima 1.000 eura neto plaću uz dodatnih 200 eura neoporezivih primitaka nemaju jednak iznos mirovine jer će buduća mirovina bit niža onom radnika čija je plaća 1.000 eura neto“, objašnjavaju NHS.
„Povećanje plaće u bruto iznosu nije samo ekonomski opravdano, već i društveno nužno kako bi radnici osigurali dostojanstvenu mirovinu i smanjili visoki rizik od siromaštva u starijoj dobi, koji trenutno prema posljednjim podatcima DZS-a iznosi 37 posto za osobe starije od 65 godina.
U javnom prostoru često slušamo o snažnom rastu plaća i visokim postocima povećanja, no takve izjave teško je shvatiti ozbiljno u zemlji u kojoj čak 70 posto zaposlenih i dalje prima plaću nižu od prosječne bruto plaće.“
