Ovlašni pregled statistika dostupnih na portalu otvorenih podataka grada Zagreba otkriva da se, čak i s recentnim preimenovanjima na području Črnomerca, broj ulica posvećenih ženskim osobama mjeri u desecima, iznoseći niti 2 posto ukupnog uličnog nazivlja.
Usprkos cjeloživotnom izbjegavanju politike, Elza Kučera (1883. – 1972.) posthumno se našla u njezinim raljama. Prva doktorica filozofije, prva državna službenica, prva knjižničarka i prva eksperimentalna psihologinja u Hrvatskoj prošloga je listopada na sjednici Gradske skupštine prozvana zbog tobožnje kolaboracije s ustaškim režimom. Oporbeni zastupnik Tomislav Jonjić tom se prigodom usprotivio odluci zagrebačkog Odbora za imenovanje naselja, trgova i ulica da se po njoj nazove park u Vukovarskoj ulici, istaknuvši kako joj je 1943. godine Ante Pavelić osobno povisio plaću. Međutim, više nego nad faktualnošću, kulturom sjećanja i suočavanja s prošlošću, naš živahni pravaš s doktoratom iz moderne povijesti (!) lamentirao je nad „ubijanjem povijesnog pamćenja ovoga naroda i njegove kulture“, kako sam interpretira odluku o preimenovanju četiriju ulica na Črnomercu nazvanih po dužnosnicima i simpatizerima Nezavisne Države Hrvatske. Štoviše, ovaj historicid ocijenio je vrijednom prilikom da kontekstualno isprazni i vlastitim uobraziljama popuni činjenice o filozofkinji čije je ime sigurno, nedvojbeno, negdje već čuo, smiono koračajući tamo gdje nisu išli ni stručnjaci i znanstvenice koji njezin život i djelo proučavaju više od jednog čitavog desetljeća.
Jonjićeve jadikovke, nekritički reproducirane u raznim medijima, prikladan su povod za dublja promišljanja o prostornosti, rodu i – krojačima povijesnog pamćenja.
U ljudskom iskustvu kao cjelini moguće je govoriti o dvije vrste prostora: prostoru kao poprištu povijesnih, civilizacijskih, društvenih i kulturnih mijena, te prostoru kao pukoj materijalnoj raspoloživosti izvan vremena i napretka. Povezujući ovo drugo sa sudbinom žena kao nepovijesnih, reproduktivnih bića, Jasenka Kodrnja govori o „matričnom, hranjivom, neizrecivom prostoru koji prethodi monoteističkim religijama i metafizici.“ Prostor je to određen cikličnošću i receptivnošću, u isti mah proturječan i komplementaran dinamičnoj, linearnoj, javnoj sferi muškoga djelovanja kakvu proizvode ne samo školske, već i urbane čitanke. Ako se povijest kao zdanje izgrađeno na rodnoj segregaciji obnavlja i utvrđuje u gradskoj toponimiji i spomeničkoj plastici, u Zagrebu ono svakako nalazi čvrsto uporište.
Ovlašni pregled statistika dostupnih na portalu otvorenih podataka grada otkriva da se, čak i s recentnim preimenovanjima na području Črnomerca, broj ulica posvećenih ženskim osobama mjeri u desecima, iznoseći niti 2 posto ukupnog uličnog nazivlja. Riječ je, dakle, tek o skromnim promjenama u odnosu na kartografiju „odsutne prisutnosti“ u studiji Katje Vretenar i Zlatana Krajine iz 2016. godine, te istraživanja poput onog Ane Kuzmanić i Ivane Perić iz 2018. godine, po mom saznanju posljednjih značajnijih zahvata tog tipa.
Vretenar i Krajina navode da su, prema podacima Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove, 2014. godine 1032 zagrebačke ulice i trga nosile imena muškaraca, dok je njih tek 69, odnosno 1,79 posto, bilo posvećeno ženskim osobama. Polazeći od teze da lingvistički sustav grada, determiniran njegovom karakterističnom komunikativnom infrastrukturom, predstavlja ekstenziju i potporanj patrijarhalnim vrijednostima, autor i autorica analizu urbanog znakovlja protežu na obrasce označavanja i pozicioniranja imena po rodnoj liniji, pri čemu nimalo ne čudi da su trgovi i prometne površine naslovljene po ženama nerijetko delegirane na periferiju grada, dok kipovi i spomenici više prikazuju arhetipske majke, svetice, predmete muškog obožavanja i fiktivne likove negoli stvarne povijesne osobe. Perić i Kuzmanić u članku za H-Alter demonstriraju kako se ovaj androcentrizam preslikava i na brojna druga mjesta u zemlji; od 63 analizirana grada njih samo devet sadrži pet ili više posto ulica nazvanih po ženama.
Ovim je poduhvatima put prodro upravo pionirski rad Jasenke Kodrnja, pretočen u zbornik Rodno/spolno obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj iz 2006. godine. Unatoč bogatom inter i transdisciplinarnom doprinosu u polju filozofije, književnosti, feminizma i aktivizma, sama Jasenka Kodrnja i dalje nije uvrštena u fond sa sugestijama imena za javne površine u Gradu Zagrebu, iako će ovoga lipnja biti šesnaest godina otkako je preminula.
Prelistavanjem fonda povremeno i nailazimo na kakvu opernu solisticu, znanstvenicu ili NOB-ovku, no brojčano ih ipak zasjenjuju prijedlozi imenovanja različitih muških zaslužnika, uključujući ionako obilato eksponirane figure poput Dantea Alighierija, Walta Disneya ili Alojzija Stepinca.
Prostor, u svom životnom i dinamičnom obličju, ujedno je i proizvod i proizvođač društvenih odnosa; znakovi, simboli i kodovi što ga prožimaju nadilaze pasivno odražavanje stvarnosti i postaju izraz prihvatljivog i mogućeg, zaogrnutog u ono javno naprosto. O nasilju kojim je javni prostor (p)orođen možda najbolje priča sve što se njime izostavlja, utišava i umanjuje. Govoreći o slici Zagreba kakva se kultivira vođenim šetnjama za stranu, ali i domaću publiku, jedna turistička vodičica u intervjuu za H-Alter otkriva da najveću pažnju dobivaju očekivane znamenitosti u centru grada, reproducirajući time njegov muški predznak.
„Od žena često izdvajamo Mariju Tereziju, budući da su njezine prosvjetiteljske politike znatno oblikovale područje kojim prolazimo, a na Zrinjevcu spominjemo Jelenu Prister, po kojoj je nazvana prva židovska ženska organizacija u Hrvatskoj (Izraelsko gospojinsko društvo Jelena Prister), makar je i to primarno u kontekstu njezina supruga Eduarda Pristera, zaslužnog za osnivanje spomenutog društva, kao i financiranje Glazbenog paviljona na Zrinjevcu. Prolazeći Praškom ulicom uvijek naglasimo da je ona do Prvog svjetskog rata nosila ime Marije Valerije, najmlađe kćeri cara Franje Josipa I. i carice Elizabete Austrijanske. Djeci redovito pričamo priču o Manduševcu, dakle, eto, o anonimnoj, sirotoj Mandi kakvih u povijesti i legendama o Zagrebu ima napretek. Žene u te priče najčešće ulaze u ulozi piljarica, krčmarica i prostitutki bez imena, fiktivnih likova poput Mande ili Dore Krupićeve, sakralnih figura kao što je Majka Božja na Kamenitim vratima, ili, u najboljem slučaju, nečijih supruga, kao što je Jelena Prister. Iznimka je Marija Jurić Zagorka, a ukoliko je koncept ture takav da obilazimo Gornji grad, govorit ćemo, recimo, o opaticama klarisama, sopranistici Sidoniji Erdödy Rubido i, naravno, Katarini Zrinski, ali mnoge druge žene opet će biti vezane uz poznatije muškarce – Ruža Klein se predstavlja kao supruga Ivana Meštrovića, a Hedviga Ban je četrnaestogodišnja djevojčica svedena na fatalni objekt ljubavi tada odraslog Vatroslava Lisinskog.“
Neidentifiranost ženskog subjekta, njegova zatočenost u vanvremenskom, eksploatiranom i objektiviranom prostoru potvrđuje se i u kratkom historijatu ženskog obrazovanja kao bitne pristupnice javnoj vidljivosti. Do kraja 19. stoljeća vrata hrvatskih gimnazija i sveučilišta djevojkama su bila potpuno zatvorena. Poznati prosvjetari poput Izidora Kršnjavog strahovali su da bi prodor školovanih dama na tržište rada prouzročio nagli porast nezaposlenosti, a odvraćanje od domaćinskih dužnosti, u doba kada razne marije jambrišak ustraju u borbi za jednake plaće i prilike za oba spola, ionako ne bi bilo mudro dodatno raspirivati. Jambrišak je 1892. godine svejedno uspjela izvojevati otvaranje Privremenog ženskog liceja, eksperimentalne ustanove uređene po principima najznačajnijih pedagoških stručnjaka toga doba. Bila je to prijeko potrebna odskočna daska mnogim budućim umjetnicama, znanstvenicama i autoricama, poput prve žene s doktoratom sa Zagrebačkog sveučilišta, spisateljice Milice Bogdanović, književnice, povjesničarke i prevoditeljice Zdenke Marković te čuvene pedagoginje i spisateljice Jagode Truhelke.
Nijedno od njihovih imena još uvijek nije uvršteno u toponimski sustav grada, ali je zato dodjeljivanjem parka Elzi Kučeri učinjen važan korak u afirmiranju nasljeđa glasovitih licejki. Tomislav Jonjić kritizirao je ovu simboličnu gestu ne toliko zbog činjenice da se radi o ženi, koliko zbog činjenice da se toj ženi jednim skromnim drvoredom odaje počast u istom potezu kojim se ispravlja revizionizam iz 1995. godine, kada su političari i otvoreni poklonici ustaškog režima, poput Franje Nevistića, Ivana Oršanića, Srećka Karamana i Branka Klarića, dobili svoje ulice u Zagrebu. O domišljatosti Jonjićevih zaključaka oglasili su se filozofkinja Ivana Skuhala Karasman i filozof Luka Boršić, čijim je zaslugama Elza Kučera izvučena s enciklopedijskih margina i priznata kao pionirska ličnost u našoj intelektualnoj baštini. „Jonjićev komentar“, objašnjava Luka Boršić, „djeluje nestručno i netočan je. Kao i ostali javni službenici u NDH, Elza Kučera morala je položiti prisegu vjernosti, a kasnije je za rad na zakonu o knjižnicama primila nagradu i još jedno povećanje plaće prije penzije. U NDH ništa nije moglo ići bez Pavelićeva potpisa; to je bila formalnost uobičajena za autokratski režim. Ona je bila apsolutno apolitična, poštovala je vlast, živjela je skrovito i pazila jedino na to da je se ostavi što više na miru da radi svoj posao. Vrlo rijetko, ako ikad, u privatnoj korespondenciji spominje politiku, premda je prošla dva svjetska rata i više smjena državnih uređenja. Moglo bi je se eventualno optužiti za oportunizam, to jest da je imala moralnu dužnost, kao rijetka intelektualka, biti političnija. No, njezin poziv nije bila borba na barikadama, već tihi rad u knjižnici.“ Ivana Skuhala Karasman naglašava da bi se po toj logici svakog gimnazijskog profesora, učitelja ili pravnika moralo proglasiti kolaborantom: „U prilog tome da se radi o potpuno krivoj interpretaciji govori ta činjenica da s dolaskom komunističke vlasti ona ni na koji način nije bila prozivana. Čak štoviše, nakon umirovljenja 1944. godine i kraja rata nastavila je objavljivati i surađivati s psihologijskim i knjižničarskim udrugama, povremeno je putovala u inozemstvo na psihologijske skupove te volontirala u knjižnici. To svjedoči o tomu da je nova, komunistička, vlast nije doživljavala kao kolaboranticu NDH.“
Posve neočekivano, ova deplasirana „kontroverza“ pruža priliku i za postavljanje dubljeg pitanja: jesu li promjene znakova dovoljne za promjenu odnosa koje označuju? Može li kvantitativno niveliranje zaista biti ljepilo aktivnog i pasiviziranog prostora?
Feministkinje marksističkih struja kriterij zastupljenosti smatrat će nedovoljnim bez smionijeg restrukturiranja urbanih cjelina, koncipiranog u skladu s težnjom za socijaliziranjem reproduktivnog rada, a ne tek njegovom ravnomjernijom raspodjelom unutar potrošačkih jedinica nuklearnih obitelji. Reprezentacija, reći će, ne ispunjava jaz dvaju prostora ništa više no što ideja borbe spolova iscrpljuje korijen dominacije kao takve. Povijest nije tek igralište muških osoba, nego igralište muških moćnika. U tom ključu primjetno je da povezanost Jonjićeve pobune s uklanjanjem ustaških imena iz zagrebačkih ulica – na koncu preimenovanih većinom po ženama – nije slučajnost. Represivno fašističko nasilje i represivno rodno nasilje pripadaju istom konceptualnom nizu, omogućenom već samim odvajanjem povijesnog i nepovijesnog prostora. Odredbe o tome tko je subjekt, a tko objekt, tko junak, a tko žrtva ili neprijatelj, tko je imenovan, a tko anoniman, u opisanoj dijalektici ionako počivaju na pravu jačega.
Razgovor s Vesnom Teršelič, voditeljicom Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, zaslužne za inicijativu o postupku preimenovanja spornih ulica u koordinaciji sa Svjetskim židovskim kongresom, dodatno razotkriva koliko je nacionalistički premaz stavljen preko naše ustaške, ali i antifašističke prošlosti još jedan odraz težnje da se onaj procjep održi, a da se u relaciju žena – ciklična priroda – ahistoričnost uguraju i druge skupine, jer dominacija i opstaje parazitiranjem. O tome su mogli promišljati i svi oni koji su prošli petak prolazili glavnim gradskim trgom, okupiranim mnoštvom građana i građanki združenih u molitvi za nerođenu djecu, odnosno nepovijesne majke. Ban Josip Jelačić bezinteresno ih je bodrio, brončan, uznosit i okupan svjetlom.
