Radi solidarnosti i ravnopravnosti svih žrtava i preživjelih neophodne su izmjene i dopune Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu, poručeno je s panela “Ravnopravnost civilnih žrtava” koji su Documenta i KIC suorganizirali u petak, u tijeku festivala “Protiv zaborava”.
Nakon usvajanja dopuna i izmjena Zakona o civilnim stradalnicima, poboljšanjem položaja civilnih žrtva u nepovoljniji položaj dovedene žrtve seksualnog nasilja, uočili su Centar za žene žrtva rata Rosa i Documenta te su potom poslali inicijativu Ministarstvu hrvatskih branitelja za izmjene Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na RH u Domovinskom ratu.
“Upozorili smo da civilne žrtve rata – žrtve seksualnog nasilja u ratu nisu obuhvaćene izmjenama Zakona o civilnim stradalnicima te se time u praski stvara nejednako postupanje, a time i moguća indirektna diskriminacija. Zamolili smo za usklađivanje navedenih zakona kako ne bi proizveli neželjene učinke nejednakog tretmana ranjivih osoba – civilnih stradalnika Domovinskog rata”, u uvodu je poručila voditeljica Documente Vesna Teršelič.
Navela je da je prema podacima Ministarstva od stupanja toga Zakona na snagu do 18. ožujka 2026. zaprimljeno 318 zahtjeva, od čega su 262 podnijele žene, a 56 muškarci. Od ukupnog broja, 228 ljudi ostvarilo je prava na status stradalnica i stradalnika. Izrazila je čuđenje što Ministarstvo do sada nije prihvatilo inicijativu, posebno kad imamo u vidu da broj osoba koje su ostvarile status nije prevelik, pa taj korak prema ravnopravnosti ne bi predstavljao veliko opterećenje za proračun.
Na panelu, koji je održan povodom Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja u oružanim sukobima, kao glavne probleme Zakona, Marijana Senjak psihologinja iz Ženske sobe, predsjednica Povjerenstva za zaštitu žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu (2015. – 2016.), istaknula je kako primjenu Zakona ograničava restriktivna definiciju seksualnog nasilja, koja ne obuhvaća blaže oblike nasilja.
Nadalje, mnogi od zločina ne karakteriziraju se kao ratni zločin, već kao zločin u ratu, te se navodi da silovanja imaju “obilježja mirnodopskog silovanja” što onemogućava primjenu Zakona. Također, otvoreno je i pitanja rezidentnosti, odnosno žena iz Hrvatske nad kojima su zločini počinjeni u BiH.
U međuvremenu, Documenta i Rosa pozvane su u Sabor gdje su prijedlozi izneseni na zasjedanju Odbora za ravnopravnost spolova. Iako prijedlozi nisu prihvaćeni, zamjenica u uredu pučke pravobraniteljice Tatjana Vlašić smatra da ne treba odustati od dobrih zahtjeva, iako “ne treba očekivati da će već sutra sve biti drugačije”.
Nela Pamuković iz Centra za žene žrtve rata Rosa kazala je da je donošenje Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu bio “jedan od rijetkih primjera dobre prakse”, iako je Centar podnio zahtjev za procjenu ustavnosti zakona zbog njegovih ograničenja. Dodala je da postoji problem informiranja o ostvarivanju statusa.
“Od 2016. imamo status quo gdje se ne radi na informiranju o pravima, nema kampanja”, kazala je, navevši da je ROSA tijekom tri mjeseca ove godine provela kampanju emitiranja radio jingleova na 8 lokalnih i jednoj nacionalnoj stanici, uslijed čega se osam žena javilo, od čega su dvije u procesu prijave za ostvarivanje statusa žrtve seksualnog nasilja u ratu.
Članak je objavljen u sklopu projekta “O civilnom društvu” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).