Uoči četvrtfinala Svjetskog prvenstva donosimo pregled najvećih gadosti vezanih uz prestižno natjecanje. Iako su se dogodile pred očima cijelog svijeta, korupcija i nepravda oko Mundijala kod nas gotovo nikoga nisu zanimale. Dok se hrvatska javnost bavila jednim poništenim golom, FIFA je demonstrirala kako izgleda nogomet u kojem su politička moć, tržište i spektakl odavno postali važniji od jednakih pravila za sve.
Nije prošlog petka zora još ni svanula, a Hrvatska je već bila duboko u nacionalnom lovu na vještice kada su u pitanju velika sportska natjecanja, odnosno ispadanja domaćih selekcija s njih – ukazivanjem i optužbama za krađu te teorijama zavjere na račun “malih” kojima “veliki” ne dopuštaju da dođu do rezultata.
Izvlače se teorije zavjere o bogatim šeicima, korumpiranoj FIFA-i i još korumpiranijem predsjedniku svjetske nogometne organizacije Gianniju Infantinu. Sve ono što Hrvati prešućuju kada je u pitanju krađa u svakom drugom društvenom aspektu, sada je došlo na naplatu, posebno među internetskim ratnicima. FIFA je u Hrvatskoj raščerečena, stavljena na lomaču i zapaljena, a za Infantina je bolje da mu ne padne na pamet ljetovanje u Hrvatskoj.
Doduše, nismo sigurni da 56-godišnji Švicarac želi svoje slobodno vrijeme provoditi u Hrvatskoj. Lijepa naša ipak nema toliko luksuznih resorta koje mu na korištenje može ponuditi njegov veliki prijatelj Donald Trump s kojim je Infantino ispisao jednu od najsramotnijih nogometnih epizoda. Na ždrijebu skupina SP-a Infantino je Trumpu dodijelio tek ustanovljenu FIFA-inu nagradu za mir. “Football Unites the World”, kako se ta nagrada službeno zove, poslužila je tako Trumpu kao utješna nagrada kada već nije dobio ono što je silno želio, Nobelovu nagradu za mir.
“Ovo Svjetsko prvenstvo je katastrofa”
Trump je ubrzo nakon toga s još jednim svojim prijateljem, Benjaminom Netanyahuom, pokrenuo napad na Iran što je dovelo nastup ove reprezentacije na Mundijalu pod znak pitanja. Dugo se špekuliralo hoće li se Irancima zabraniti nastup u SAD-u, Kanadi i Meksiku, odnosno hoće li ta reprezentacija sama odustati od nastupa na ovom natjecanju. To se na kraju nije dogodilo, Iran je igrao na SP-u, ali nije izborio šesnaestinu finala.
Možda bi iranski nogometaši u tome i uspjeli da su imali iste uvjete kao i ostalih 47 reprezentacija. Naime, SAD je iranskoj delegaciji naredio da u njihovoj državi smiju boraviti samo dan prije utakmice, a da istu moraju napustiti neposredno nakon završetka susreta. Iran je od FIFA-e tražio da se njihove utakmice prebace u Meksiko, u kojem je imao i kamp, ali Infantino nije našao zgodnim omogućiti svim sudionicima natjecanja iste uvjete. Stoga su se Iranci odmah nakon utakmica u Los Angelesu i Seattleu morali vraćati u kamp u Tijuanu. I to ne svi jer pojedini članovi delegacije nisu mogli ni ući u SAD jer nisu dobili američke vize.
Lovci na vještice nisu reagirali na tretman iranske reprezentacije. Šutjeli su i kolege nogometaši iz drugih selekcija, a jedna od najdirljivijih epizoda SP-a bila je istup Mehdija Taremija, kapetana iranske momčadi, koji je pognute glave novinarima objašnjavao s čime se sve njegova momčad suočavala na ovom natjecanju. Taremi je otvoreno sugerirao da Iran nije bio dobrodošao na prvenstvu. Rekao je da se njegova momčad pita želi li ih itko uopće ondje te je upozorio na stalne logističke probleme, a prozvao je i Infantina koji je nakon prvog nastupa Irana obećao da će se stvari popraviti. “Ovo Svjetsko prvenstvo je katastrofa”, rekao je Taremi koji je, uz pomoćnog trenera Saeeda Alhoeija, prije jedne utakmice zadržan na meksičko-američkoj granici. Na kraju je ipak pušten u SAD, ali Amerikanci su mnogima uskratili ulazak u svoju državu.
Svjetsko prvenstvo 2026. bilo je prvo u povijesti na kojem pristup natjecanju nije bio jednak za sve sudionike ni izvan travnjaka. Zbog američke migracijske politike i pogoršanja odnosa s pojedinim državama, problemi s vizama pratili su više reprezentacija, navijača i članova delegacija. Organizacije za ljudska prava i navijačke udruge upozoravale su mjesecima prije prvenstva da će američki vizni režim dovesti do diskriminacije navijača iz pojedinih zemalja, osobito onih koje su se nalazile na raznim američkim sigurnosnim ili migracijskim listama. Pristup najvećem nogometnom događaju na svijetu ovisio je i o tome iz koje države dolaziš i kakav je njezin odnos s Washingtonom.
Somalija, Irak, Gana… koga je briga?
Možda najjači pojedinačni primjer je onaj Omara Artana. Najbolji afrički sudac iz 2025. godine trebao je postati prvi Somalijac u povijesti koji će suditi na Svjetskom prvenstvu, ali mu je po dolasku u Miami zabranjen ulazak u SAD unatoč tome što je imao važeću vizu. Američke vlasti pozvale su se na neodređene sigurnosne provjere, zadržale ga satima u zračnoj luci i poslale natrag. FIFA je potom objavila da neće suditi na prvenstvu. Artan je imao FIFA-inu akreditaciju, ali to mu nije pomoglo – Mundijal je mogao gledati iz pristojne udaljenosti. Probleme s ulaskom u SAD je imao i napadač iračke reprezentacije Aymen Hussein koji je gotovo sedam sati bio zadržan i ispitivan u zračnoj luci O’Hare u Chicagu. Na kraju je ipak pušten u SAD, ali te sreće nije bio službeni fotograf reprezentacije koji je vraćen u Irak.
Skandal je pratio i momčad Haitija. Ona je na SP-u trebala nositi poseban dres s motivima inspiriranima haićanskom revolucijom, antikolonijalnom borbom i nacionalnom poviješću. FIFA je uoči prvenstva odbila odobriti dio dizajna uz obrazloženje da političke i povijesne poruke ne smiju biti na službenoj opremi reprezentacija. Haiti je dobio zabranu dijela simbolike na dresu, navijači su imali problema s vizama, a administracija zemlje domaćina istodobno je pokušavala ukinuti zaštitu za stotine tisuća Haićana koji već žive u SAD-u. Teško je zamisliti bolji primjer FIFA-ine parole da je “nogomet za sve”.
Sve ove priče nisu dobile veću pažnju šireg dijela javnosti. Kada većini nogometnih navijača spomenete političke skandale vezane uz sport koji prate, oni će revno odgovoriti kako ih miješanje sporta i politike ne zanima previše jer su tu zbog zabave i igre, barem kad su u pitanju reprezentacije Irana ili Haitija, sudac iz Somalije ili navijači iz Gane i Senegala koji uglavnom nisu mogli dobiti vize za ulazak u SAD. No, kada se u priču ubaci neka europska reprezentacija, poput Belgije protiv koje je mogao igrati ranije suspendirani američki nogometaš Folarin Balogun, stvari se mijenjaju. Doduše, FIFA-ino brisanje suspenzije koju je Balogun dobio zbog crvenog kartona na utakmici protiv Bosne i Hercegovine uistinu je jedna od najsramotnijih epizoda u povijesti svjetskih prvenstava. Dovoljno je bilo da Trump nazove Infantina pa da se mandatorna kazna neigranja jedne utakmice pretvori u – uvjetnu!
Kraljevstvo za ulaznicu
Ovaj Mundijal obilježile su i ogromne cijene ulaznica. FIFA je prvi put ozbiljno primijenila model varijabilnih, odnosno dinamičkih cijena. Cijene su rasle ovisno o potražnji, a mnogi navijači ostali su šokirani iznosima koje su morali plaćati. Ulaznice za finale dosezale su službene cijene od gotovo 11 tisuća dolara, a glavni argument FIFA-e je da samo prati tržište, pozivajući se na cijene ulaznica na sportske događaje u SAD-u. Infantino je tvrdio da bi, kad bi cijene bile niže, preprodavači ionako pokupovali ulaznice i prodavali ih za mnogo veće iznose, pa bi zaradu ostvarivali prekupci umjesto nogometa.
A taj nogomet je prava tvornica novca. FIFA je u prošlom ciklusu koji je kulminirao SP-om u Kataru zaradila oko 7,5 milijardi dolara, a procjenjuje se kako će ovaj ciklus donijeti rast na čak 13 milijardi dolara u četverogodišnjem ciklusu. Ako postoji jedna brojka koja objašnjava gotovo svaku gadost ovog prvenstva, onda je to tih 13 milijardi dolara. Uz takav iznos lakše je razumjeti zašto su politički saveznici važniji od pravila, marketinške zvijezde važnije od disciplinskih kazni, a televizijski partneri važniji od same igre. Sam Mundijal bi trebao svjetskoj krovnoj federaciji donijeti oko 10 milijardi dolara, a polovicu toga će FIFA zaraditi od prodaje televizijskih prava.
Kad je već tako, Infantino se potrudio svojim televizijskim partnerima omogućiti dodatne minute za prodaju marketinškog prostora. Naime, na ovom SP-u se uveo obavezni hydration break, odnosno obaveznu trominutnu stanku za osvježenje na polovici svakog poluvremena. Naravno da je sve obrazloženo brigom za zdravlje igrača zbog ljetnih vrućina iako su se stanke primjenjivale i na klimatiziranim stadionima kojih u SAD-u ne nedostaje. Svi koji su se bunili zbog ovoga su mogli samo pričati u prazno, a u cijelu priču neočekivano se vratio i Diego Armando Maradona. Tijekom prvenstva postala je viralna njegova izjava iz 2018., neposredno nakon što je objavljeno da će SAD, Kanada i Meksiko biti domaćini SP-a 2026. Maradona je tada upozorio da će Amerikanci jednog dana “podijeliti utakmicu na četiri dijela kako bi ubacili reklame”.
Seksizam naš svagdašnji
Reklame su tijekom ovih pauza gledali i pretplatnici Hrvatske televizije koji su svjedočili i skandaloznim reakcijama stručnog komentatora Tomislava Ivkovića. On je nakon utakmice između Hrvatske i Gane u emisiji Americana umjesto analize utakmice komentirao haljinu voditeljice Valentine Miletić rekavši kako je njena haljina ‘bez konkurencije najljepša’ te da ne zna zašto je čekala do 17. dana prvenstva da je obuče. Haljinu je zatim komentirao još jedan stručni komentator, Robert Matteoni dok je Miletić pokušala vratiti razgovor na nogomet. No, već sljedećom prilikom je ona promijenila rakurs jer je emisiju otvorila tako da je gostima rekla kako imaju baš lijepa odijela danas. “Ne znam što ste čekali 20. dan da se sredite”, dodala je, a nakon što je Marko Šapit, urednik sportske redakcije HRT-a komplimentirao njenu haljinu tog dana, Miletić je sve zaključila riječima: “Iskreno, ne znam nijednu ženu koja bi se naljutila na takav komentar”.
Tako je Miletić, kao i cijela ekipa Americane, propustila priliku ukazati na činjenicu kako u sportskom novinarstvu žene desetljećima slušaju da su im važniji izgled, haljina ili osmijeh od znanja i rada. Umjesto toga dobili smo poruku da je sve samo kompliment i šala. Relativizacija cijele priče samo ide na ruku mizoginiji koja je duboko ukorijenjena u dijelu hrvatskog društva. Da su to htjeli, HRT-ovci su to mogli vidjeti i u komentarima na društvenim mrežama kada su u studiju zajedno bile samo Miletić i Tihana Nemčić Bojić, inače uvjerljivo najstručnija komentatorica među svima koji su gostovali i gostuju u Americani.
Valjda su se na HRT-u u ovom slučaju rukovodili činjenicom da FIFA-u seksizam i seksualni prijestupi pretjerano ne zanimaju. Naime, četiri nogometaša su igrala na Mundijalu iako su suočeni s optužbama za seksualne prijestupe ili se protiv njih vode aktivni sudski postupci. Najpoznatiji slučaj je onaj Thomasa Parteya, veznjaka Gane kojeg u Velikoj Britaniji čeka suđenje za više optužbi za silovanje i seksualne napade. Kanada mu je zabranila ulazak u njihovu državu, ali Gana nije igrala utakmice u toj državi, a FIFA-i je valjda bilo dovoljno to da se nije izjasnio krivim. To, pak, nije bilo dovoljno engleskom reprezentativcu Djedu Spenceu koji se odbio rukovati s Parteyem prije utakmice između Engleske i Gane.
Nije Partey sam. Kapetan Maroka Achraf Hakimi već je nekoliko godina predmet istrage i sudskog postupka u Francuskoj zbog optužbe za silovanje. Još jedan kapetan, ovaj put Zelenortskih otoka, Ryan Mendes, našao se pod istragom novozelandske policije nakon prijave prevoditeljice koja ga optužuje za silovanje i fizički napad tijekom reprezentativnog putovanja ranije ove godine, a japanski reprezentativac Kaishu Sano povezan je sa slučajem seksualnog napada.
Šporki Mundijal
Svi oni su nastupili na Svjetskom prvenstvu koje je ocijenjeno kao najzagađenije u povijesti. Zbog formata od 48 reprezentacija, 104 utakmice i 16 gradova domaćina raspoređenih od Vancouvera do Miamija klimatski stručnjaci su procijenili da su reprezentacije, mediji i navijači proizvele oko 7,8 do 9 milijuna tona CO2, više nego dvostruko u odnosu na Katar 2022. Opet je Infantino simbol cijele priče. Dok FIFA službeno tvrdi da želi prepoloviti emisije do 2030. i postići klimatsku neutralnost do 2040., Infantino je tijekom prvenstva privatnim zrakoplovom obilazio utakmice gotovo manijakalnim tempom. Prema istraživanjima, već tijekom grupne faze odradio je 27 letova, preletio gotovo 35.000 milja i proizveo oko 500 tona CO2, što odgovara godišnjim emisijama 78 ljudi.
Hoće li se zbog toga ili zbog nekih drugih kontroverzi iz ovog teksta buniti svi oni lovci na vještice s početka ovog teksta? S obzirom na to da niti jedna od njih ne šteti hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, nekako sumnjamo da će biti puno takvih. Dok se hrvatska javnost bavila jednim poništenim golom, FIFA je demonstrirala kako izgleda nogomet u kojem su politička moć, tržište i spektakl odavno postali važniji od jednakih pravila za sve. Ako je slogan prvenstva bio “Football Unites the World”, onda je Mundijal 2026. pokazao što se zaista ujedinilo: novac, politika i licemjerje.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).