“Tri studenta Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu suspendirana su odlukom dekana Domagoja Tončinića 16. listopada zbog sudjelovanja u prosvjedu protiv naplate participacija apsolventskih godina.” Kako bismo izbjegli klasični sentiment “opet neka prepucavanja između studenata i uprave na Filozofskom”, uz opis događaja priložit ćemo četiri bitne komponente koje se u pokrivanju incidenta izostavljaju.
“Tri studenta Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu suspendirana su odlukom dekana Domagoja Tončinića 16. listopada zbog sudjelovanja u prosvjedu protiv naplate participacija apsolventskih godina”, sukus je onoga što se u mainstream medijima može pročitati ovih dana o dotičnom incidentu. Prvi je dio priče dobro popraćen; u gotovo svakom tekstu pronaći će se detalji stihijskog izricanja mjere, izjave oštećenih studenata i zgrožene reakcije profesora. Drugi dio, onaj koji se tiče razloga zbog kojeg je do prosvjeda došlo, samim time i incidenta, najčešće je tek ovlaš spomenut.
Rezultat je dvosjekli mač. S jedne strane, studenti FFZG-a nakon osam mjeseci intenzivne borbe napokon dobivaju priželjkivanu medijsku potporu u dostatnom obliku. S druge strane, hiperfiksacijom na sam incident dolazi se do suspenzije konteksta, čime je razumijevanje čitatelja suspregnuto, a javnost je gurnuta u rezignaciju. Kako bismo izbjegli klasični sentiment “opet neka prepucavanja između studenata i uprave na Filozofskom”, uz opis događaja u ovom ćemo tekstu priložiti četiri bitne komponente koje se u pokrivanju incidenta izostavljaju.
Incident
Eva Marija Jurešić, Kristina Ćuk i Patrik Peica prošlog četvrtka na fakultetski e-mail dobivaju dopis od uprave fakulteta koji ovdje prenosimo u cijelosti. U njemu su obaviješteni da je protiv njih pokrenut stegovni postupak, te da do rješenja postupka (koje može trajati do devedeset dana) ne smiju polagati ispite, izlagati seminare i prisustvovati nastavi. Ukratko, privremeno su izbačeni s fakulteta. Jedino obrazloženje je nejasna optužba o postojanju “osnovane sumnje” da su studenti počinili “fizičko ili simboličko nasilje”.
Tek naknadno, na internim mailing listama fakulteta, uprava milostivo obavještava bijesne profesore i studente da je trojka suspendirana zbog “nasilnog prekida 11. redovite sjednice Fakultetskog vijeća održane 17. rujna […]. Stvaranje nepodnošljive buke zviždanjem zviždaljkama i bubnjanjem bubnjevima u zatvorenom prostoru ne može se smatrati mirnim prosvjedom što je rezultiralo prekidom sjednice u trenutku kad je izglasano da se prijedlog Uprave o participacijama uvrsti na Dnevni red.”
U dopisu uprava ne razjašnjava zašto se od pedeset prosvjednika izdvojilo baš ovih troje, niti koji se točno dio bučnog opstruiranja sjednice smatra nasilnim. Također se ne navodi razlog zbog kojeg je do opstrukcije došlo, odnosno prije spomenute odluke o dodatnom naplaćivanju apsolventskih godina. Naime, FFZG je zbog dvopredmetnosti specifičan po tome što mnogi moraju pisati dva diplomska rada, pa velik broj studenata diplomskih studija uzima apsolventske godine ne bi li kulminaciju svog obrazovanog puta napisali s odgovarajućom njegom. Iz istog se razloga participacije na Filozofskom ne naplaćaju, već se svake godine odluka o visini participacije donosi pro forma, oslobađajući studente dodatnih troškova. Ove je veljače uprava pokušala dokinuti tu tradiciju, citirajući loše financijsko stanje fakulteta, stoga su se studenti pobunili. Analiza incidenta iz rakursa srednjostrujaških medija počinje i završava otprilike ovdje.
Povijest
Cjelovita anamneza FFZG-a od dolaska nove uprave unazad nekoliko godina izvan je opsega ovog članka. Bitno je samo istaknuti da i prije pokušaja naplaćivanja participacija, dekan Tončinić i družina rade niz nepovoljnih poteza za dobrobit fakultetskog ekosustava. H-Alter je već pisao o smanjenju dodatka na plaću nenastavnom osoblju s 15 na 5 posto bez komunikacije s njima, no mnogima su ispod radara prošle vijesti o dizanju cijene upisnine, o nezakonitom gubitku prava desetaka studenata koji su ponovno upisani tek nakon pritiska rektorata, o izmještanju dnevnog boravka studenata s invaliditetom kako bi se napravilo prostora za privatne samoposlužne automate, jednako bez konzultacije s njima. Ti, i brojni drugi propusti, mogu se naći na Facebook profilu Plenuma, samoupravnog tijela studenata koje je nakon pet godina ponovno osnovano 17. veljače kao odgovor na prijedlog o participacijama.
Do formacije Plenuma, predstavnici studenata na Fakultetskim vijećima pokušavaju o svim ovim točkama u duhu demokratske institucije raspravljati s upravom. Međutim, tvrde da ih se redovno ismijava, da im se upada u riječ i da ih se ne doživljava kao ravnopravne sudionike fakultetskog upravljanja. Ni nakon formacije plenuma studenti ne posežu za radikalnim mjerama, već višestruko pokušavaju doći do sastanka s Tončinićem i kroz službene kanale razgovarati o uzajamno poželjnom rješenju za financijsku sliku fakulteta. Unatoč prijedlozima alternativnih načina financiranja, Tončinić i uprava inzistiraju na financiranju odozdo, premda ne postoji ni jedan dokaz da se ikad pokušalo do sredstava doći na razini Sveučilišta ili Ministarstva obrazovanja. Detaljniji prikaz ove sage samo bi popunio konture koje su već jasne iz ovog izlaganja – studenti nisu odlučili prosvjedovati protiv urušavanja vlastitog fakulteta, oni su na to prinuđeni.
Prema tome, opstruiranje posljednje sjednice prije početka upisa 17. rujna treba sagledati kao nužnost koja je na koncu urodila plodom. Bez mogućnosti daljnje odgode upisa i izglasavanja novog prijedloga o participacijama, studenti su upravu napokon doveli za pregovarački stol. Kompromisno rješenje oslobađanja studenata od 75 posto troškova participacije postignuto je 23. rujna.
“Dekan i prodekani su rekli da im je drago što smo se napokon vratili na razinu dijaloga i suradnje”, u razgovoru za H-Alter cinično se prisjeća delegat plenuma, koji zbog pravilnika kolektivnog tijela ostaje anoniman. Tvrdi da su na sastanku najavili daljnje razgovore sa studentima, ali “mjesec dana kasnije oni zalijepe troje studenata stegovni postupak. Dakle, šok i nevjerica! To je čista zlouporaba Pravilnika o stegovnoj odgovornosti. Logično je da mjera suspenzije postoji samo kako bi se izostavilo iz kontakta s kolegama i profesorima osobe s istinski nasilnim ponašanjem.”
Pravo
Da izbjegnemo naivno povjerenje u pravnu perspektivu studenata, o pitanju legalnosti ovakvog čina obratili smo se struci. Odvjetnik Ivan Vrdoljak proteklih pola godine zastupa demonstrantice koje su u travnju blokirale Ministarstvo vanjskih poslova, također koristeći pomagala poput megafona i zviždaljki. Kao i prosvjednici na FFZG-u, propalestinske aktivistice su penalizirane i protiv njih je pokrenut sudski proces. Sve su dosadašnje presude, doduše, oslobađajuće, jer Ustav jamči pravo na miran prosvjed i slobodu izražavanja, čak i ako buče.
“Ako imamo problema u interpretaciji, onda bi nam vodič za interpretaciju trebala biti praksa Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, koja provodi distinkciju između toga što je nasilje, a što je pravo na slobodu izražavanja i pravo na slobodu okupljanja. Bučni prostor, bučno okupljanje, bučno izražavanje svojih stavova i svojih mišljenja nije isto što i nasilje. To su dva odvojena pojma. U tumačenju od strane komiteta za ljudska prava eksplicitno piše da su pomagala poput zviždaljka i megafona dopuštena”, u razgovoru za H-Alter navodi Vrdoljak, dodajući da je čin “simboličkog nasilja” nejasno artikuliran u pravilniku. Nebuloznost formulacije ipak ne oduzima studentima pravo na prosvjed, jer “nikakav pravilnik nikakvog Filozofskog fakulteta ne može anulirati ona jamstva koja proizlaze iz normi višega ranga”.
Vrdoljak se s delegatima plenuma slaže da je riječ o zlouporabi pravilnika, jer norme suspendiranja ne postoje zato da bi se iživljavali na nekome, nego za stvarno nasilje ili zaista simboličko nasilje koje nije prihvatljivo u normalnom demokratskom društvu. Nadalje, za zaključak o tome da je riječ o flagrantno nezakonitom postupanju uprave ne treba ići dalje od nejasno sročene optužnice koja sama izriče kaznu: “Sve ostalo je zapravo nebitno, jer svi razlozi za takvu (ipak) sankciju moraju biti u obrazloženju, a njega nema. Nije dovoljno reći ‘postoji osnovana sumnja da je…’ bez činjeničnog opisa. Dakle, ostalo su sve spekulacije o razlozima i svodi se na to da su studenticama evidentno nezakonitom i neispitivom odlukom drastično povrijeđena prava. Budući da se ne zna zločin, a ne zna se jer nije činjenično opisan, zapravo ni nemamo premisa za zaključak o razmjernosti, to jest kao protutežu kazni ne znamo što staviti.”
Kafkaeskni pristup pravu još je izraženiji u svjetlu toga da su tri sankcionirane studentice naizgled nasumično odabrane. Eva Marija Jurešić u razgovoru za H-Alter ističe da uopće nije stvarala buku.
“Sumnjamo na to da odluka nije baš toliko proizvoljna, s obzirom na to da sam ja aktivna i u inicijativi Studenice za Palestinu, a Kristina je imala megafon kad smo pred inicijativom opstruirale domjenak u prosincu. Patrik isto aktivno sudjeluje u borbi za održavanje KSFF-a”, govori nam Jurešić, nadodajući da je Tončinić često Studentice za Palestinu prozivao za nasilje i prije incidenta. Premda Tončinić ponekad spomene da podržava aktivizam na fakultetu, Jurešić navodi da se ponaša kao da je svaki oblik prosvjeda unutar fakulteta za njega nasilje: “Postavlja se pitanje što je po njemu prihvatljiv oblik prosvjeda i prihvatljiv oblik aktivizma.”
Komparatistika
Jurešić s kolegama ima jednu zajedničku crtu – izvrsna je studentica. Već je objavila nekoliko znanstvenih radova, izlagala je na konferencijama, postiže odličan uspjeh i sudjelovala je u mnogim projektima koji, njezinim riječima, “istom tom fakultetu dižu rejting”. Trenutačno piše diplomski, a nakon toga je namjeravala upisati doktorat, no sa stegovnim postupkom ta je budućnost stavljena pod upitnik. Ipak, naglašava da je u daleko boljoj poziciji jer je, za razliku od kolega, položila ispite i odslušala predavanja.
Kristina Ćuk, kojoj je zbog izvrsnosti omogućeno studiranje čak četiri smjera istovremeno, na predavanja mora ići. Tri izostanka na Filozofskom znače pad kolegija, što efektivno znači pad semestra. Zbog komercijalizacije znanja, kako navodi, to podrazumijeva i troškove: “Ako meni propadne semestar i ja pribacim sve te bodove, moram im dati još tisuću eura jer su me oni spriječili.”
Mimo toga, Ćuk je trebala ići na razmjenu studenata u španjolsku Galiciju. Akademski i privatni interes joj je galješki jezik, a u Vigu se trebala baviti i znanstvenom lingvistikom koju bi htjela profesionalno istraživati. Kako stvari stoje, taj san je trenutačno na tankom ledu.
Patrik Peica, isto odličan student, nedavno je osnovao klub studenata povijesti Spartak: “Organiziramo jedan simpozij, čitalačke klubove i slične aktivnosti koje promiču studentski znanstveni rad”. I to je, sad, neizvjesno, jer nije siguran koji će ga profesori pustiti na predavanja: “Ako se unutar tri tjedna ne razriješi taj stegovni postupak, moglo bi doći do slučaja da ne dobijem ‘odslušanost’ kolegija.”
Sve troje, dakle, dosad su bili perspektivni studenti na putu da doprinesu razvoju znanosti koje studiraju. Sve troje su budući aduti fakulteta, koji im sada oduzima pravo na korištenje sposobnosti za svoju matičnu instituciju i društvo. Sve troje su mladi ljudi kojima budućnost visi o koncu, jer su se drznuli dignuti glas za besplatno obrazovanje, kako bi i drugima bila omogućena ista prilika. Ako uistinu dođe do toga da izgube semestar, držeći na umu nezakonitost ove mjere, valja se zapitati tko će odgovarati za njihov gubitak vremena, prilika i novaca.
Odgovor na to pitanje nismo dobili od dekana Tončinića, kao ni odgovore na pitanja zašto su izdvojeni njih troje, kako se nasilje na prosvjedu manifestiralo i kako odgovaraju na optužbe da studentima oduzimaju ustavom zajamčeno pravo na mirni prosvjed. Na svu sreću, šutnja je u ovom slučaju dovoljan odgovor.
Okarakterizirati studente kao žrtve jeftine metode zastrašivanja uprave koja nadasve želi zadržati vlast, ipak izostavlja posljednji dio konteksta. Kao i uvijek, bilo koja represija slijedi iz širih struktura moći. Uprava sa svojim drakonskim mjerama tako nije skupina zlikovaca, nego simptom šire truleži koja truje društveni krvotok.
Filozofija
“Kad širimo priču, onda komercijalizacija ne dolazi samo na razini toga da se nešto počinje naplaćivati, nego se moraju postaviti i mehanizmi moći koji održavaju da to teče glatko. Osnovni mehanizam ozbiljne komercijalizacije koju sad vidimo zaoštrava se programskim ugovorima”, objašnjava nam delegat plenuma, referirajući se na novu politiku financiranja koja će lako moguće srezati fondove neprofitabilnim fakultetima, poput onih humanističkih. Dodaje još da je privatizacija školstva i instrumentalizacija znanosti u svrhu kapitala globalni trend. Ne postoji to pravo na obrazovanje koje će milijarderu oduzeti želju za povećanjem bilance.
Na mikrorazini, to znači da će se otpor tome dočekati s represijom. Kako kaže delegat: “Na fakultetu se ne razgovara o institucionalnoj moći i nasilju koje studenti proživljavaju na razini toga kako se s nama razgovara na vijeću, kako se zahtjeva od nas da razgovaramo na vijeću, a koje stvari se ne očekuju od drugih. Nije poanta kad kažemo da smo u lošoj poziciji da netko zajedno s nama plače, nego je poanta ukazivanje na sistemski problem toga tko na fakultetu ima pravo glasa, čije se mišljenje i potrebe i prava zadovoljavaju i u čiju to zapravo ide korist… ili u čiji džep.”
Kad se govori o tome da je problem sistemski, to uključuje spoznaju da je Tončinić samo vijak u mehanizmu koji obrazovanje vodi u propast. Kao i svoji kolege, Ćuk podcrtava da je problem šira slika: “Tončinić vrši represiju na ovima što su ispod njega, a na Tončinića isto sigurno netko vrši represiju… ali on je dobar dečko, njega rektor zove na domjenke.”
Isti rektor, Stjepan Lakušić, na H-Alterove upite za komentare i tko će snositi odgovornost ako se utvrdi da je ovo nezakonito, također nije odgovorio. Time se implicitno može nazrijeti stav da politika FFZG-a uistinu zrcali politiku Sveučilišta u Zagrebu, a shodno tome cjelokupnog obrazovnog sustava u Hrvatskoj.
U doba rastućeg fašizma i popularne kriminalizacije prosvjedovanja, ni na jednoj fronti uništavanje obrazovanja nije opasnije nego na onoj humanističkoj. Bez humanistike ostajemo na incidentu, i gubimo iz vida relacijsko i multidimenzionalno poimanje kompleksne stvarnosti. Bez mogućnosti sintetiziranja povijesti, prava, komparatistike, filozofije i milijun drugih disciplina, incident uistinu jest samo prepucavanje između studenata i uprave, a politika samo prepucavanje između ljevičara i desničara.
“Svima nam se loše piše ako se ne radi na razvoju humanističkih znanosti, uključujući sve one koji guraju tehnokraciju i tehnokapitalizam. Naš emocionalni i društveni razvoj ne prati naš tehnološki razvoj. To je problem u kojem bi Filozofski mogao pomoći, ali zapravo samo stoji po strani”, zaključuje Ćuk.
