„Je’n, dva, tri – Bruxelles!“, orilo se Viroviticom kad su studenti srpskih sveučilišta – popraćeni gromoglasnim pljeskom – pregazili crveni tepih. Utrčali su bez tračka umora – nasmijano i svečano. „Majka, dobro sam! Ne brini se!“, raširio je na dva puta preklopljen A4 papir jedan od studenata po ulasku u centar grada. Po savjetu policije, organizatori su uklonili natpis „dobrodošli“ napisan latinicom i ćirilicom. Naime, u Virovitici ima dosta branitelja…
Stotinu i pedeset kilometara koliko je pred nama – od Zagreba do Virovitice – preći ćemo u nešto više od dva sata. Petero nas, znanaca i neznanaca, okupilo se iza leđa studentskog doma Cvjetno naselje. Simbolično, budući da smo se upravo zaputili u Viroviticu na doček srpskih studenata ultramaratonaca koji trče sve do Bruxellesa. I mi smo, kao i oni, šarolika ekipa, spoj različitih priča i puteva koji se ovog popodneva ukrštaju u istom smjeru. Među nama dvoje je studenata, jedna friško diplomirana novinarka, druga nešto malo manje friško diplomirana novinarka i jedna doktorandica.
U gepek smo potrpali sve ono za što smo zaključili da bi im moglo zatrebati na putu. Dobili smo popis poželjnih potrepština za doček: elektrolitska pića, voda, energetske pločice, orašasti plodovi jabuke, banane i bobičasto voće. Svatko je ponio ponešto s popisa, a i sitnice van njega: flastere za žuljeve, uloške, antiseptik, vlažne maramice, sokove za osvježenje, vrećice elektrolita i magnezij za umorne mišiće. Sve smo strpali među naše kišobrane i kišne kabanice koji nam, nasreću, nisu zatrebali.
Stisnuli smo se. Nas tri straga, dvoje sprijeda. Malo neugodno u početku, ono kad ne znaš gdje bi s rukama i koljenima, ali dva sata nije puno vremena. Pogotovo ne ako se usporedi s 18 dana trčanja preko sedam različitih država.
U Virovitici se pred Gimnazijom Petra Preradovića mimoilazimo s grupom mladih nasmijanih putnika, s koferima u rukama. „Već su stigli?“, ispitujemo se međusobno i ništa nam nije jasno. Nalazimo se s organizatorima prosvjeda, a među njima prepoznajemo i vozača Nikolu Barlova – Nikola je bio uz bicikliste na turi do Strasbourga, a sada prati i trkače na putu do Bruxellesa. Prepoznatljiv je po svom narančastom prsluku gotovo dupkom popunjenom bedževima. Procjenjujem da ih je stotinu. Nikola sve snima i objavljuje na svom Instagramu.
„Doći će i Severina“, veselo nam dobacuje. „Potvrdila je“.
On nam objašnjava kako to da smo već naišli na trkače, ako oni tek trebaju doći.
„Maratonci trče štafetno – desetak kilometara jedna skupina, pa zatim druga. Podijeljeni su u četiri grupe od po pet studenata, a svaka grupa trči u smjenama, rutama dugim oko 25 kilometara. Unutar grupa, također se izmjenjuju i dijele kilometre. Tako da ekipa koja danas odmara već stigla i čekamo ostatak koji trči“, objašnjava nam Nikola čije svakodnevno izvještavanje na Instagramu prati više od četrnaest tisuća ljudi.
Budući da trkači nose pismo europskim zastupnicima u Bruxelles, oni zapravo vraćaju štafeti njezino izvorno, kurirsko značenje. Nekoć su, naime, postojale takozvane glasničke štafete, gdje su glasnici ili poštonoše na određenim postajama predavali poštu sljedećem glasniku, slično kao u današnjem štafetnom trčanju. Takav način dostave korišten je radi brzine i učinkovitosti, osobito za hitne pošiljke ili na dugim rutama.
Iako danas postoje načini da se poruke šalju brže i lakše, čini se da su do Bruxellesa do sada slabo stizale. Zato su studenti iz Srbije uzeli stvar – i pismo – u svoje ruke. Krenuli su iz Novog Sada, grada koji je i izvor polugodišnjih prosvjeda i blokada fakulteta, nakon pada nadstrešnice koja je odnijela šesnaest života.
Dva milijuna i tristo tisuća. Toliko koraka dijeli Novi Sad od Bruxellesa, gdje planiraju doći 12. svibnja, na dan kada će se u Europskom parlamentu raspravljati o Srbiji. Studenti namjeravaju Europskom parlamentu predati pisma u kojima će detaljno opisati situaciju u Srbiji, ne samo u mjesecima od početka prosvjeda, već, kako su rekli, i u posljednjih nekoliko godina.
Na put su u petak krenula 22 trkača za koje je procijenjeno da su fizički i psihički sposobni za ovako zahtjevan pothvat. Osim njih, na putu je i logistički, medicinski i medijski tim, vozači i odvjetnici koji su tu kako bi mogli pružiti pravnu podršku ili savjet ako bude potrebe. Ukupna ekipa, doznajemo, broji oko šezdeset osoba.
Večer prije nego su nasmijano utrčali preko simboličnog crvenog tepiha na virovitički Trg bana Josipa Jelačića, dočekani su u Osijeku – na svojoj prvoj stanici.
„U Hrvatskoj su svi prijateljski nastrojeni. Nismo imali problema ni na granici, dobili smo kasnije kad smo prešli granicu i poruku podrške“, kaže nam Nikola koji nam je za sad, dok čekamo trkače da pređu svih 118 kilometara koliko im treba od Osijeka do Virovitice, jedini izvor informacija.
Pitamo ga i je li njega strah. Prešao je prvo prateći bicikliste 1300 kilometara do Strasbourga, a sada će s trkačima prijeći sedamnaest gradova i sedam država.
„Ma što će biti? Što mi mogu? Mogu mi zatvoriti obrt, a to je sve materijalno“, nevjerojatno je pozitivan ovaj mladić dok nam nabraja što je sve još pred njima. Varaždin, Graz, Oberpulendorf, Beč, Seitenstetten, Salzburg, München, Ulm, Stuttgart, Strasbourg, Metz, Luxembourg, Liège i – Bruxelles.
„Je’n, dva, tri – Bruxelles!“, orilo se Viroviticom kad su studenti – popraćeni gromoglasnim pljeskom – pregazili crveni tepih. Utrčali su bez tračka umora – nasmijano i svečano. „Majka, dobro sam! Ne brini se!“, raširio je na dva puta preklopljen A4 papir jedan od studenata po ulasku u centar grada.
„Bila je malo lakša etapa od prve, a bit će još bolje. Nitko nije umoran“, kaže nam Marko Stanković, student beogradskog Elektrotehničkog fakulteta. Dodaje da u Hrvatskoj nisu čuli nijednu ružnu riječ, a mnogi im putem donose hranu i vodu.
„Cilj nam je proći cijelu Europu kako bi pokazali pravu istinu o stanju u Srbiji. Želimo otvoriti oči Europi i svijetu da se riješi nerad institucija u našoj državi“, poručio je.
Ne trče samo studenti. Među njima susrećemo i osamnaestogodišnju maturanticu Prve beogradske gimnazije. Dolazi iz prave aktivističke obitelji, u otporu su joj i brat i sestra. Jedno je prešetalo od Niša do Kragujevca, drugo je bicikliralo u Strasbourg, a sada ona trči do Bruxellesa, priča nam.
Na dočeku se okupila pozamašna publika. Hrabro je i lijepo vidjeti takvu scenu u plavoj Virovitici, gradu u kojem vlast u posljednjih trideset godina drži Hrvatska demokratska zajednica. U moru očekivanog, ovaj trenutak prkosio je navikama.
Osim invokacije 18 dana udaljenog Bruxellesa i pokliča „tko ne skače taj je ćaci“, nije bilo ni pjesme, ni zviždaljki. U subotu je u Hrvatskoj bio dan žalosti zbog smrti pape Franje. Pravilo je ipak nakratko prekinuto kad se Viroviticom zaorila rođendanska pjesma za Laru, jednu od trkačica, koja je u subotu proslavila svoj 21. rođendan. Dočekali su je baloni i torta, pa se među ozbiljnim kilometrima i iscrpljenim koracima našlo mjesta i za slavlje.
A iako je pažnju ukrala Severina, za stopom ju prati i četveronožni Rio koji se zaogrnuo u reflektirajući prsluk, baš kao i trkači. S njegovog prslučića ide poruka – „pumpaj“ – koja je postala simbol višemjesečnog građanskog bunta, a koristi se kao motivacija da se ne stane, već da se nastavi još jače i glasnije.
„Njihova hrabrost, duhovitost, borba koja traje gotovo šest mjeseci, to je nešto što nismo vidjeli posljednjih 30 godina na ovim prostorima”, istaknula je Severina. Dodala je da su srpski studenti „dignuli cijeli narod i sva sela, što možda odrasli nisu ni mislili da će uspjeti“.
Ipak, nije prošlo bez podsjećanja na standardne srpsko-hrvatske teme. Naime, po savjetu policije, organizatori su uklonili natpis „dobrodošli“ napisan latinicom i ćirilicom. U Virovitici ima dosta branitelja pa eto, za svaki slučaj, da netko ne bude isprovociran. Ali nije bilo mjesta provokaciji, samo zajedništvu.
„Ja imam svoju zastavu i svoju vjeru. I ti imaš svoju. I ja te ne gledam po zastavi ni mjeri nego gledam jesi li čovjek. Postoje samo dobri ljudi i loši ljudi, ne postoji treće – i ja nas samo tako i dijelim“, poručio je vjerni pratitelj studenata, Nikola.
Nakon noćenja u Virovitici, u nedjelju ujutro trkači su se uputili u Varaždin gdje su dočekani u nedjelju navečer. Na ruti od Virovitice do Varaždina štafetu su predavali na pet točaka: Pitomača, Koprivnica, Ludbreg, Bartolovec, Varaždin. Danas ostavljaju Hrvatsku iza leđa i kreću u 150 kilometara udaljen Graz.
