Nekad slavno izletište, mjesto odgoja i obrazovanja darovite djece te arhitektonsko čudo o kojemu su pisale svjetske i domaće tiskovine, danas, doslovno, propada. Ovo zaštićeno područje u zagrebačkoj Dubravi ima veliki potencijal, no pitanje je kako će ga Zagreb iskoristiti. Arhitekt Ivan Mlinar kaže da Grad mladih – kako se Pionirski grad naziva od devedesetih – može spasiti samo promišljena vizija i cjelovita obnova. A planovi postoje…
Nigdje nikoga. Vijugave staze koje bi nedjeljom prijepodne trebale biti pune šetača prazne su, šumom ne odjekuje dječji žamor, a čini se da i klupe pored paviljona pamte bolje dane. Dječje igralište zarobljeno u magli pusto je, a nekad šarene klackalice i vrtuljke izgrizlo je vrijeme. Tri tobogana postavljena su u krug, na sredini parkića, no naoko su strmi pa, kad bi se neko dijete njima spuštalo, završilo bi u zapuštenom pješčaniku punom lišća. Drvene penjalice kraj ljuljački popucale su po rubovima i služe gotovo kao artefakt prošlog vremena.
Jer nekada su za Pionirski grad u Zagrebu znali svi. Otkako je otvoren 1951. godine, ovom se graditeljskom pothvatu divila domaća i inozemna štampa. Pionirac je bio jedan od prvih projekata arhitekta Ivana Vitića, koji je široj javnosti vjerojatno najpoznatiji po „Kockici“ i neboderu na uglu Laginjine i Vojnovićeve ulice. No prije tih stambenih sklopova, Vitić je u časopisu Arhitektura opisao značaj Pionirskoga grada, koji je, po uzoru na Beograd, trebao biti mjesto okupljanja, učenja i odgoja izrazito nadarene djece, ali i izletište ljudi iz čitave Jugoslavije.
O Pionircu je pedesetih godina pisao i ugledni švedski časopis Das Werk hvalivši njegovu arhitekturu, namjenu i usklađenost s prirodom. I jugoslavenska federalna vlada prepoznala je njegovu vrijednost, pa su projektant Josip Seissel i arhitekt Vitić primili nagradu za koncept Pionirca i prije nego što je svečano otvoren. Osim njih, na izgradnji su radili i brojni drugi stručnjaci, među njima i Marijan Haberle, koji je projektirao jedan tip paviljona te jedan republički paviljon, dok su perivojno uređenje planirali Zvonimir Fröhlich i Pavao Ungar.
Prvi nacrti Pionirskog grada pojavili su se 1947., i bili su vrlo ambiciozni. Prema prvotnom planu, „grad u malom“ trebao se smjestiti pored željezničke stanice u zagrebačkoj Dubravi, no šumovito brdašce tik do župne crkve i groblja Granešina pokazalo se boljom opcijom.
Bilo je to vrijeme kada se Dubrava – danas jedan od najvećih zagrebačkih kvartova – smatrala periferijom, i to toliko da su, primjerice, stanovnici Granešine i Miroševca sredinom 20. stoljeća odlazak do Jelačić placa smatrali izletom u Zagreb. Štoviše, kad se 1947. počelo promišljati o Pionircu, ondje nije postojala željeznička linija.
A kako je Pionirski grad trebalo povezati s Dubravom – što je udaljenost od svega tri kilometra – prvi je korak bila izgradnja pruge. Prema pisanju Mladena Perušića, koji je u svom radu Povijest Grada mladih detaljno opisao razvoj ovog kompleksa, 1951. otvorena je željeznička trasa s četirima stanicama koja je vozila od Dubrave do Slanovca, odnosno Markuševca. Upravo je otvaranje željeznice važan trenutak u povijesti Pionirskog grada – njome su do sredine pedesetih upravljali pioniri, a jedna lokomotiva ondje i dalje stoji te je česta kulisa vjenčanih fotografija.
Mjesto za darovite
Perušić navodi da su prvotni planovi iz četrdesetih predviđali ambulantu, knjižnicu s čitaonicom, dom armije, park kulture s izložbenim paviljonima te samo jedan centralni objekt. Isto tako, mislilo se da će Pionirac biti završen u pola godine. No, iako su, prema istom autoru, omladinci u prvoj fazi izgradnje efektivno radili skoro 765 tisuća sati, Pionirac se otvorio tek tri godine nakon, a putem se odustalo od brojnih sadržaja – prvenstveno zbog financijske situacije i sukoba Jugoslavije s Informbiroom.
Od 1948. do 1951. omladinske snage izgradile su 29 paviljona, dva hotela i upravnu zgradu, a nasuprot ovoj park-šumi – na mjestu gdje je danas jezero – načinili su poligon koji je kasnije služio za polaganje vozačkog ispita.
I doista – u sljedećih deset godina paviljoni su bili privremeno boravište najboljih osnovnoškolaca iz cijele Hrvatske. Ujutro bi učili u moderno uređenoj eksperimentalnoj školi, i to od najboljih nastavnika, a popodne bi uživali u prirodi i sudjelovali u raznim odgojno-obrazovnim sadržajima – u duhu ideje socijalističkog čovjeka. No, ne zadugo.
„Najnadareniji osnovnoškolci radili su svoje radijske emisije i imali svoj list, ali teško je naći njihove originalne uratke. Zadnje su u Pionircu građene jednokatnice i jedna trokatnica u kojima su bili smješteni nastavnici. Ali otpočetka im je bilo teško naći kvalitetne profesore pa su zapošljavali studente. Sve je bilo u duhu tog vremena, ali mučili su ih financijski problemi pa je ideja o Pionircu kao školskom internatu propala već početkom šezdesetih“, govori za H-Alter Kristina Deskar koja je upravo s temom pionirskih domova i gradova magistrirala povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.
Još su neko vrijeme, dodaje, nastavnici dolazili na usavršavanja i seminare, no onda su u paviljone smjestili djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
„Sedamdesetih su učenici iz Hrvatske i Jugoslavije ovdje dolazili na organizirane edukacije iz kulture jer su u Pionircu bili smješteni ateljei umjetnika koji su radili s djecom“, kaže Deskar. I upravo zato ovaj kompleks čuva vrijedne zbirke suvremenih hrvatskih umjetnika, na primjer, Miroslava Šuteja, Vlade Marteka i Koste A. Radovanija.
Osamdesetih i devedesetih Pionirac je poslužio u više svrha. Kao prostor granešinske škole, smještaj sportaša s Univerzijade, ali i kao sklonište vukovarskih prognanika. Neki od paviljona Grada mladih – kako se Pionirac službeno naziva od 1991. – trenutno su privremeni domovi ukrajinskih obitelji.
Žudi za obnovom
Dječje cipelice na prozoru i nekoliko žena koje zabrinuto razgovaraju na svom jeziku najbolji su dokaz da je Pionirac sve manje grad djece i mladih, a sve više prostor nekih davnih, ljepših sjećanja.
Jer iako ga je, kako nam odgovaraju iz Ureda gradonačelnika, unazad tri mjeseca posjetilo više od osam tisuća zagrebačkih osnovnoškolaca iz 81 škole, Grad mladih žudi za obnovom. Pa na 46 hektara prostora nema ni toaleta, a ono što se nekada nazivalo sanitarnim čvorom izvana je išarano, i, u najmanju ruku, derutno.
Ipak, prije osamnaest godina uređeni su neki paviljoni, unazad deset asfaltirani su putevi, a Pionirac danas krasi nova ograda i masivni zid s neupečatljivim natpisom Grad mladih Granešina. Sve ostalo godinama je isto – pa čak i generacije rođene osamdesetih u starim albumima čuvaju fotografije istih tih tobogana, pješčanika i sjenice u kojima su se znali slaviti rođendani.
Umjesto pokojeg školskog sata u obližnjoj granešinskoj školi, učitelji bi ih odveli u Pingas – što je i dalje kolokvijalni naziv za Grad mladih. Iako tradicija odlaska u Pingas i dalje živi – najviše zbog Restorana Grada mladih sa simpatičnom terasom i ponudom, daleko je to od onoga što bi ovaj kompleks mogao i trebao biti.
Zbog svog je značaja Grad mladih upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, a još se 2018. godine govorilo o planu njegova oživljavanja. Predviđalo se da će dozvola biti ishođena do kraja 2019. te da će ubrzo stići i prvi bageri. Najavljivalo se da će Grad mladih ponovno postati mjesto okupljanja djece – i to ne samo iz Hrvatske nego cijele jugoistočne Europe. Strategija je trebala obuhvatiti širenje kompleksa, obnovu paviljona, gradnju novih sportskih terena i dvorana, svlačionica, ali i bazena!
Sve je stalo
No, koronavirus i dva potresa odgodili su najavljene radove. Potresi prije dvije godine dodatno su uništili otprije zapuštene prostore Pionirca. Koronavirus je, pak, stopirao Djecu u prirodi, program u sklopu kojeg je više tisuća predškolske djece svake godine pet dana boravilo u Gradu mladih.
„S obzirom na oštećenja koja su objekti Grada mladih zadobili u potresu, nastavak provedbe programa Djeca u prirodi bit će moguć tek po završetku projekta rekonstrukcije i sanacije Grada mladih“, poručuju iz Ureda gradonačelnika za H-Alter, te dodaju da je zbog oštećenja potrebno nadopuniti početnu projektnu dokumentaciju kako bi se, navode, „osiguralo dugoročno rješenje odvodnje oborinskih voda i potrebnih mjera za osiguranje stabilnosti tla“.
Obnova Grada mladih čekat će, dakle, još minimalno godinu dana, a onda bi, krajem 2023., trebali biti osigurani preduvjeti za početak izvođenja radova.
Unatoč optimističnim najavama, važno pitanje ostaje neodgovoreno – kako Grad Zagreb namjerava iskoristiti ogroman potencijal 46 hektara zaštićenog prostora i kakvim ga vidi.
Baština i veliki potencijal
„Taj prostor dio je naše baštine i tužno je da se to ne cijeni. Stručnjaci koji su radili na projektu Grada mladih u tom su vremenu dali svoj maksimum. Zato taj prostor ne bi trebao izgubiti svoju izvornu notu. Treba ga valorizirati i zaštititi“, tvrdi arhitekt Ivan Mlinar s Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Prije šest godina, povodom 65. obljetnice Grada mladih, Mlinar je vodio Ljetnu školu Ambientura u sklopu koje je skupina studenata proučavala mogućnosti Pionirca. Naposljetku su raspisali svoje urbanističko-arhitektonske ideje, koncepte i rješenja koji bi ga mogli oživjeti. Njihove su ideje podijeljene po temama, a mogu poslužiti kao smjernice razvoja i rekonstrukcije Grada mladih.
Pod mentorstvom profesora Mlinara, studenti su uočili da bi ulaz trebao biti prepoznatljiv orijentir u prostoru koji privlači i ostavlja upečatljiv prvi dojam. To bi se moglo ostvariti nathodnikom koji bi, kako stoji u knjižici sa zaključcima Ljetne škole, ujedno bio i vidikovac s kojeg bi se vidio dio Pionirca, Medvednice, Dubrave, ali i trasa nekadašnje Pionirske željeznice. Do jezera bi se, tvrde, moglo spuštati stepenicama ili atraktivnim toboganom.
U sklopu Ljetne škole pozabavili su se i signalizacijom, odnosno oznakama koji bi djecu na razumljiv način „vodile“ kroz Pionirac, a poseban su naglasak stavili na temu igre i sporta.
„Grad mladih ima potencijal postati mjesto na kojemu se djeca mogu okušati u raznim sportovima – od borilačkih do onih s loptom, no za to bi trebalo osmisliti primjeren prostor“, ističe Mlinar i dodaje da dječje igralište u Pionircu jest dokument vremena, no da djeci treba nešto suvremeno. To su uočili i tijekom Ljetne škole pa su predložili tobogane na svakom dijelu park-šume, zabavne staze te platoe s interaktivnim pločama za razne igre.
„Uz to, ‘Dječji grad’ bio bi bolji naziv od ‘Grada mladih’. Edukacija, igra, razonoda, eksperiment… – sve bi to mogao biti Grad mladih danas, ali samo uz sustavnu ideju i viziju obnove, a onda i provedbu. Nema smisla kretati u obnovu bez jasne vizije kome je prostor namijenjen, što želimo s njim i kakve sadržaje“, tvrdi arhitekt koji iza sebe ima realizaciju zagrebačkog naselja Novi Jelkovec. O Gradu mladih prvo treba promisliti u urbanističkom, a tek onda arhitektonskom smislu.
„Naravno da takav sustavni pristup košta, ali jedino bi on bio kvalitetan i koristan za Zagrepčane, turiste, a najviše djecu. Možda bi neke inozemne revije u tom slučaju ponovno izdvojile Grad mladih kao primjer dobre prakse i sjajno iskorištenog prostora“, zaključuje Ivan Mlinar.
Otužan i oronuo Pionirac do tog će trenutka, čini se, još čekati. Ali koliko?
