Kad se vjera i sloboda govora koriste kao paravan za politički aktivizam: Ono čemu svjedočimo organizirani je svjetonazorski aktivizam s jasno artikuliranim ciljem društvene promjene.
Kao socijalna radnica, psihoterapeutkinja i osoba koja se u svom profesionalnom radu više desetljeća bavi pitanjima ljudskih prava, kontinuirano sam suočena s posljedicama gaslightinga – oblika manipulacije u kojem se stvarnost sustavno izvrće, a ljude se uvjerava da ono što jasno vide zapravo „ne postoji“. Upravo zato teško mogu ignorirati način na koji se u javnom prostoru u Hrvatskoj posljednjih mjeseci govori o tzv. moliteljima na trgovima.
Iz profesionalne odgovornosti, ali i građanske potrebe da se stvari imenuju točnim imenom, smatram nužnim javno ukazati na logičku i pravnu pogrešku koja se uporno ponavlja: politički i ideološki aktivizam predstavlja se kao puko ostvarivanje vjerskih sloboda, čime se javnost sustavno dovodi u zabludu.
Javni prostor u Hrvatskoj obilježen je redovitim okupljanjima muškaraca koji na glavnim gradskim trgovima mole za „čednost žena“, za tradicionalni obiteljski poredak i za društvo u kojem muškarac ima vodeću ulogu. Ti se skupovi u javnim raspravama i medijima gotovo bez iznimke tumače kao legitimno ostvarivanje ustavnog prava na slobodu vjeroispovijesti, a svaki pokušaj njihove kritike ili ograničavanja brzo se diskvalificira tvrdnjom da se time „ugrožavaju temeljna ljudska prava“.
No upravo se tu događa temeljna logička i pravna pogreška koju javni diskurs uporno propušta imenovati.
Ono čemu svjedočimo nije puko javno izražavanje vjerskog uvjerenja, nego organizirani svjetonazorski aktivizam s jasno artikuliranim ciljem društvene promjene. Molitve koje se izgovaraju nisu neutralne ni isključivo intimne: one sadrže normativne zahtjeve o tome kakve bi žene trebale biti, kako bi se trebale odijevati i ponašati, kakav bi obiteljski poredak trebao vrijediti te kakav bi odnos prema reproduktivnim pravima žena društvo trebalo zauzeti. Riječ je, dakle, o porukama koje izravno zadiru u javnu sferu i u prava drugih građana.
Unatoč tome, te se aktivnosti gotovo automatski svrstavaju pod „slobodu vjeroispovijesti“, čime se izbjegava svaka ozbiljna rasprava o njihovoj stvarnoj naravi i učincima. Takvo poistovjećivanje nije bezazleno. Riječ je o obliku diskurzivnog gaslightanja, u kojem se političko djelovanje prikazuje kao duhovna praksa, a društvena moć kao ugroženost.
Ustav Republike Hrvatske doista jamči slobodu vjeroispovijesti. Članak 40. navodi da se „jamči sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“. Međutim, Ustav istodobno jasno definira da nijedno pravo nije apsolutno, niti da se može tumačiti izvan šireg ustavnog okvira. Već u članku 3. među najvišim vrednotama ustavnog poretka navode se sloboda, jednakost i ravnopravnost spolova, dok članak 14. izričito jamči jednakost žena i muškaraca pred zakonom.
Drugim riječima, sloboda vjeroispovijesti ne može se tumačiti tako da sustavno podriva druga temeljna prava, osobito pravo na ravnopravnost i dostojanstvo. Članak 35. Ustava dodatno jamči poštovanje i pravnu zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti svake osobe. Kada se u javnom prostoru redovito i organizirano promoviraju poruke koje žene prikazuju kao moralno odgovorne za stanje društva ili kao podređene muškoj „voditeljskoj“ ulozi, teško je tvrditi da se ta prava ne dovode u pitanje.
Posebno je važno podsjetiti da je Hrvatska, prema članku 41. Ustava, sekularna država u kojoj su sve vjerske zajednice odvojene od države i jednake pred zakonom. Ta odvojenost ne znači neprijateljstvo prema vjeri, nego upravo suprotno: ona znači da vjerska uvjerenja nemaju povlašten status u oblikovanju javnih politika i društvenih normi.
U javnim raspravama često se, uz slobodu vjeroispovijesti, poziva i na pravo na slobodu govora. Argument glasi da se svima mora dopustiti otvoreno izražavanje mišljenja i stavova te da bi zbog toga moliteljima trebalo omogućiti neometano djelovanje i prikupljanje novih pobornika. I ovdje se, međutim, čini bitna logička pogreška.
Sloboda govora, zajamčena člankom 38. Ustava, prvenstveno štiti pojedinca i njegovo pravo da izrazi mišljenje, čak i ono nepopularno ili provokativno. Sloboda govora ne može se izjednačiti s automatskim pravom na sustavno, organizirano i financirano javno djelovanje s ciljem regrutiranja pobornika i promjene društvenih normi. Razlika nije u tome smije li se nešto reći ili ne, nego u tome kako i s kojim društvenim posljedicama se to čini u javnom prostoru.
Kada se stotine ljudi redovito i ritualizirano okupljaju na istim mjestima, uz logističku i financijsku podršku određenih organizacija, kada poruke imaju jasno artikuliranu ideološku i političku agendu, tada više ne govorimo o individualnom iskazu mišljenja. Tada govorimo o kampanji. A kampanje, za razliku od govora, uvijek imaju političku dimenziju, i kao takve podliježu javnoj kritici, regulaciji i procjeni njihovih učinaka na prava drugih.
Posebno je problematično što se takve aktivnosti često opravdavaju i u kontekstu djelovanja ispred zdravstvenih ustanova, gdje se pravo na vjersko izražavanje suprotstavlja pravu žena na sigurnost, privatnost i zdravstvenu skrb. U tim slučajevima više se ni formalno ne može govoriti o intimnoj molitvi, nego o izravnom pritisku na konkretne osobe u ranjivim situacijama.
Da je riječ o privilegiranju jednog svjetonazora, postaje jasno kada se primijeni jednostavan misaoni eksperiment. Ako je dopušteno da se organizirana vjerska skupina redovito okuplja u javnom prostoru kako bi promovirala svoj pogled na društvo i ljudska prava, bi li isto pravo imala i nereligijska ili ateistička skupina? Bi li bilo jednako prihvatljivo da se, primjerice, svake prve subote u mjesecu ispred katedrale organizira javna akcija koja kritizira religiju kao društvenu instituciju i poziva vjernike da napuste crkvu?
Intuitivni otpor koji mnogi osjećaju prema toj ideji razotkriva srž problema: ne radi se o neutralnoj slobodi izražavanja, nego o društveno i politički povlaštenom položaju jedne ideologije.
U tom svjetlu, peticije i građanske inicijative koje traže ograničavanje takvih okupljanja na određenim javnim prostorima ne predstavljaju napad na ljudska prava, nego pokušaj da se ponovno uspostavi jasna granica između vjere kao osobnog uvjerenja i aktivizma koji želi oblikovati društvene odnose i prava drugih.
Važno je pritom jasno reći: uopće nije sporno da ljudi u Hrvatskoj imaju pravo na političko djelovanje, niti da u društvu postoje najrazličitije političke agende. One se danas kreću u najširem mogućem rasponu – od ideja koje zagovaraju transhumanizam i tehnološke intervencije u ljudsko tijelo, preko inicijativa koje bi mijenjale zakonske okvire obiteljskih i rodnih prava, pa sve do prijedloga koji bi ozbiljno ograničavali prava pojedinih društvenih skupina. U demokratskom društvu, sve te pozicije imaju pravo na političko artikuliranje i javno zagovaranje. Ono što ovdje jest sporno nije političko djelovanje samo po sebi, nego činjenica da se političko djelovanje sustavno i namjerno imenuje kao vjersko djelovanje, odnosno kao puko ostvarivanje prava na slobodu vjeroispovijesti.
Upravo zbog toga je, kada govorimo o peticijama i ograničavanju ovakvih okupljanja na pojedinim javnim prostorima, ključno prvo stvari nazvati pravim imenom. Ako neka skupina ima jasnu političku agendu koja zadire i u samu razinu ustavnih kategorija, tada je legitimno raspravljati i o tome gdje je primjeren prostor za takvo djelovanje. U tom smislu, ne bi bilo nerazumno da država napokon omogući stvarni politički prostor, primjerice otvaranjem Markova trga, gdje bi svi akteri s političkim zahtjevima mogli javno djelovati pod istim pravilima. Skupine koje danas djeluju pod nazivom molitvenih inicijativa u tom slučaju ne bi bile ograničene u svom političkom djelovanju – ono bi samo prestalo biti pogrešno predstavljeno kao pitanje vjerskih sloboda, jer to u svojoj biti nije.
Ako Hrvatska doista jest sekularna država, tada vjera i sloboda govora ne mogu služiti kao nedodirljivi paravan za politički aktivizam. Javna rasprava o toj razlici nije znak netolerancije, nego nužan uvjet demokratskog društva koje ozbiljno shvaća i slobodu i ravnopravnost.
Razlikovati vjeru od političkog aktivizma nije prijetnja demokraciji, nego njezin temeljni preduvjet.
