“Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustvo bolesti”, jasna je definicija zdravlja koju je 1926. godine dao Andrija Štampar te je govoreći na zasjedanju prve Skupštine svjetske zdravstvene organizacije 1948. upozorio i da “bolest nije posljedica samo fizičkih i bioloških faktora – u pitanjima zdravlja sve veću ulogu igraju ekonomski i socijalni faktori i ti se problemi trebaju rješavati ne samo s tehničkog već isto tako i sa sociološkog stajališta. … Zdravlje treba biti faktor stvaranja boljeg i sretnijeg života. Budući da je zdravlje osnovno pravo svakog ljudskog bića, zajednica je dužna osigurati ljudima što potpuniju zdravstvenu zaštitu”.
Drugim riječima, podrška mentalnom zdravlju treba biti dostupna svima, a ne samo povlaštenima, i to neovisno o krizama, pri čemu je poseban naglasak na ranjivim skupinama i na prevenciji. Međutim, država u Hrvatskoj svoju zadaću na tom polju ignorira prepuštajući, pa i prebacujući, brigu za mentalno zdravlje pojedincima i nevladinom sektoru. A iako je zbog pandemije i potresa mentalno zdravlje došlo u fokus
S obzirom na to da Nacionalne strategije zaštite mentalnog zdravlja nema, vlada zbrka, prilično je sve zbunjujuće i lutamo jer nemamo okvir za koji se možemo uhvatiti. Startegija je važna i jer pokazuje u kojem smjeru Hrvatska želi ićiviše nego što bismo ranije možda i mogli zamisliti, o njemu se i dalje u javnom prostoru razglaba poprilično površno, a široko prihvaćenih negativnih stereotipa o osobama s mentalnim poteškoćama gotovo da se nismo ni dotakli. U pokušaju oporavka jačanje mentalnog zdravlja bit će jedna od ključnih poluga, a posljedice bi mogle biti dalekosežne u oba ishoda: i ako mentalno zdravlje napokon shvatimo ozbiljno i ako to opet propustimo učiniti.
Prvi korak u tom smjeru trebalo bi biti usvajanje Nacionalne strategije zaštite mentalnog zdravlja (2021. – 2030.), bez koje Hrvatska broji sada već petu godinu. Na njoj se radi posljednje četiri godine, a prema neslužbenim informacijama, napokon bi trebala u javno savjetovanje za mjesec, dva. Dok čekamo službeni odgovor Ministarstva zdravstva važno je podsjetiti da je njezino donošenje bilo u planu još za 2019., no tek je krajem te godine završen nacrt dokumenta te je u proceduru donošenja ušao početkom 2020. tijekom koje se dio procedure morao ponoviti zbog izmjene naziva tijela državne uprave.
Apel vladajućima da se nova Nacionalna strategija zaštite mentalnog zdravlja hitno uvrsti u saborsku proceduru, nedavno su, smatrajući to svojom stručnom odgovornošću, uputila društva psihologa iz Brodsko-posavske županije, Istre, Karlovca, Krapinsko-zagorske županije, Osijeka, Požeško-slavonske, Primorsko-goranske i Sisačko-moslavačke županije, Splita, Varaždina i Vukovarsko-srijemske županije te Hrvatska psihološka komora i Zagrebačko psihološko društvo (ZPD).
Apelom su zatražili i aktivno uključivanje stručne zajednice u kreiranje akcijskih planova te praćenje i evaluaciju učinkovitosti Nacionalne strategije uz poduzimanje preventivnih mjera s ciljem zaštite mentalnog zdravlja na svim društvenim razinama, te povećanje broja stručnjaka mentalnog zdravlja u sustavu, kao i dostupnosti usluga te financiranje udruga koje pružaju usluge na području mentalnog zdravlja u Hrvatskoj.
“Javno mentalno zdravlje umjetnost je i znanost poboljšanja mentalnog zdravlja i dobrobiti te prevencije mentalnih bolesti organiziranim naporima i informiranim izborima društva, organizacija, javnih i privatnih, zajednica i pojedinaca. Mentalnu dobrobit predstavljaju psihološki atributi kao što su samopouzdanje, raspoloženje, optimizam, dobri odnosi s drugima – zajednički nazvani psihološkom dobrobiti – i afektivna ili emocionalna stanja kao što su sreća i zadovoljstvo životom”, objašnjavaju Lana Gjurić i Ivana Poslon iz Zagrebačkog psihološkog društva.
“Osim što u Hrvatskoj mentalno zdravlje i dalje nije u javnosti prepoznato kao sastavni dio općeg zdravlja i blagostanja te da značajno utječe na Zagrebačke bolnice pružaju prilično širok spektar zdravstvenih usluga, jako proširen asortiman dnevnih bolnica, koje se mogu uspoređivati s onim europskima. U manjim mjestima, međutim, ljudi ne dobivaju nikakav tretman u smislu individualnih ili grupnih psihoterapijakvalitetu života pojedinca, teškoće mentalnog zdravlja društveno su stigmatizirane što otežava pravovremeno traženje podrške i pomoći, čime raste rizik od razvoja psihičke bolesti”, upozoravaju psihologinje. Potrebe za dostupnim i fleksibilnim uslugama zaštite mentalnog zdravlja povećale su se unatrag godinu dana zbog epidemije i potresa kao kriza koje su utjecale na sve građane i građanke, od kojih mnoge, neke već i od ranije, muči niz problema i briga – siromaštvo, nezaposlenost, smrt voljene osobe, prekid veze, bolest, posljedice s obzirom na stradanja u ratu… a najugroženije osobe su one iz najranjivijih društvenih skupina: siromašni, djeca koja odrastaju u siromaštvu, manjinske skupine (migranti, Romi, LGBT osobe), starije i nemoćne osobe, osobe koje se liječe od psihičkih bolesti.
Tim više su mučno odjeknuli podaci iz istraživanja objavljeni u časopisu Lancet Psychiatry u drugoj polovici veljače koji su pokazali da je u većini europskih zemalja zanemareno cijepljenje protiv koronavirusa osoba s mentalnim poteškoćama iako su one izložene visokom riziku zaraze i smrti od COVIDA-19, a na što su upozorile vodeće europske organizacije za zaštitu mentalnog zdravlja. Od 20 europskih zemalja obuhvaćenih istraživanjem samo su Nizozemska, Britanija, Njemačka i Danska prepoznale tešku mentalnu bolest kao visoko rizično zdravstveno stanje i posebno predvidjele cijepljenje pacijenata.
Hrvatska tim istraživanjem nije bila obuhvaćena, a kako kod nas stvari stoje na tom polju, pitanje je na koje već danima čekamo odgovor nadležnih institucija, baš kao što i mjesecima čekamo da Stožer civilne zaštite prestane ignorirati potrebu za psihologom u svojem sastavu. Znanstvenici koji su proveli istraživanje zajedno s glavnim europskim klinikama i organizacijama za mentalno zdravlje pozvali su Europsku uniju da uspostavi standarde na razini Unije koji bi osigurali da ranjive osobe s mentalnim poteškoćama dobiju prioritet kod cijepljenja.
A upravo će ranjive skupine najviše biti pogođene posljedicama ne vođenja brige o mentalnom zdravlju populacije od strane države, a Vlatka Ročić Petak, predsjednica Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje i predsjednica udruge Ludruga, objašnjava zašto je važna Nacionalna strategija zaštite mentalnog zdravlja: “Strategija je važna kao zakonski okvir da se imamo na što pozvati kada pišemo projekte, odnosno kada se javljamo na natječaje jer je to jedan od uvjeta, a s obzirom na to da Strategije nema, vlada zbrka, prilično je sve zbunjujuće i lutamo jer nemamo okvir za koji se možemo uhvatiti. Startegija je važna i jer pokazuje u kojem smjeru Hrvatska želi ići: želi li mijenjati stvari ili želi ostati tu gdje jesmo što znači zadržati institucionalizirani pristup mentalnom zdravlju gdje imamo institucije mastodonte, psihijatrijske bolnice u području zdravstva i domove za zbrinjavanje osoba s duševnim teškoćama u području socijalne skrbi. Cilj bi trebao biti da se osobe s psihosocijalnim izazovima rehabilitiraju, a ne da ostaju doživotno u institucijama, no to zahtijeva nastavak započetog procesa deinstitucionalizacije u području brige o mentalnom zdravlju, podršku u zajednici, a ona je uglavnom prepuštena civilnom društvu kroz projekte”.
Posljedica toga je i da iako u Hrvatskoj djeluju brojne udruge koje imaju kvalitetne programe, one vode bitku s održivošću, a kako upozorava Ročić Petak: “Natječaja ima malo, a premda rad udruga pokazuje dobre rezultate, institucije to kao da ne uzimaju u obzir pri raspisivanju novih projekata. Loše je to jer se ljudi naviknu na neke usluge, a one postoje samo dok traje projekt umjesto da se izgrađuje sustav podrške u zajednici, a ne opet preko nekog novog projekta”.
Upravo zbog toga je Ludruga prošle godine pokrenula inicijativu “12 i 5 za mentalno zdravlje” koja je prerasla u javnu akciju koju su poduprle neke od udruga članica Hrvatskog saveza za mentalno zdravlje. “Inicijativom smo od nadležnih institucija tražili hitno uvrštavanje već pripremljene Nacionalne strategije razvoja mentalnog zdravlja u saborsku proceduru i njenu što bržu implementaciju u praksi the da se u popis postojećih psihosocijalnih usluga koje financira HZZO uvrsti usluge mobilnih timova i grupa peer podrške u zajednici, kao i hitno iznalaženje načina za kontinuirano financiranje programa i projekata udruga koje se bave pružanjem psihosocijalnih usluga u zajednici”.
Godinu dana, primjerice, trajao je twinning projekt koji su provodili Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) i Ministarstvo zdravstva s Trimbos Institutom za mentalno zdravlje i ovisnost iz Nizozemske u svrhu edukacije struke o pružanju usluga u multidisciplinarnom mobilnom stručnom timu, koji pruža pomoć na terenu i cijeloj obitelji, a ne samo pojedincu te ga uz psihijatre, psihologe i socijalne radnike, socijalne pedagoge čine i Cilj bi trebao biti da se osobe s psihosocijalnim izazovima rehabilitiraju, a ne da ostaju doživotno u institucijama, no to zahtijeva nastavak započetog procesa deinstitucionalizacijeosobe koje su “stručnjaci po iskustvu” (“peer”), koje su u procesu oporavka ili su se oporavile od sličnih teškoća, podsjetila je Ročić Petak.
“Na teritoriju Hrvatske trebalo je biti oformljeno 10 mobilnih timova. Oformljena su samo tri: u Zagrebu, Karlovcu i Slavonskom Brodu, a neki članovi i članice timova nastavili su raditi i nakon isteka projekta, no s obzirom na to da nije nađen način financiranja njihovih plaća odustali su unatoč dobroj volji nakon nebrojenih sati volontiranja uz redovan rad. Projekt je zatvoren u proljeće 2017. Nastavak podrške je osigurala Ludruga, koja je nositelj projekta “Uspostava mobilnih timova peer podrške u zajednici za osobe s psihosocijalnim teškoćama” financiranog iz Europskog socijalnog fonda (ESF), koji se provodi u partnerstvu s udrugama Susret iz Zagreba, Lukjernica iz Dubrovnika, Vrapčići iz Slavonskog Broda, Stiching koalicijom za rad s psihotraumom i mir iz Vukovara, Centrom za pružanje usluga u zajednici Ja kao i Ti iz Osijeka i u suradnji s udrugama Lica duše i Feniks iz Splita. Cilj je u nekoliko gradova u Hrvatskoj uspostaviti grupe uzajamne psihičke peer podrške i mobilne peer timove”, kazala je Ročić Petak.
Takav tip podrške je iznimno važan jer u Hrvatskoj vlada velika nejednakost i u pružanju kvalitetne zdravstvene usluge, upozorava: “Zagrebačke bolnice pružaju prilično širok spektar zdravstvenih usluga, jako proširen asortiman dnevnih bolnica, koje se mogu uspoređivati s onim europskima. U manjim mjestima, međutim, ljudi ne dobivaju nikakav tretman u smislu individualnih ili grupnih psihoterapija nego jednostavno samo dobiju psihofarmake i ležanje, a kad se vrate iz bolnice u svojoj sredini nemaju mrežu psihosocijalne podrške da mogu otići negdje se Potrebe za dostupnim i fleksibilnim uslugama zaštite mentalnog zdravlja povećale su se unatrag godinu dana zbog epidemije i potresa, kriza koje su utjecale na sve građane i građanke, od kojih mnoge muči niz problema i briga – siromaštvo, nezaposlenost, smrt voljene osobe, prekid veze, bolest, posljedice s obzirom na stradanja u ratu… rehabilitirati, osim ako postoji neka udruga”.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije jedna od četiri osobe pati od nekog problema mentalnog zdravlja, a taj broj će u godinama pred nama još rasti pa je stoga još važnije raditi na destigmatizaciji osoba s mentalnim poteškoćama i poboljšanju njihove rehabilitacije i reintegracije u društvo.
Dug je to process, a često se zaboravlja da smo mi ti koji činimo društvo, podsjeća Ročić Petak: “Velik problem je preuzimanje odgovornosti, svatko od nas bi se trebao zapitati podržava li uspostavu široke mreže podrške u zajednici za osobe s psihosocijalnim izazovima ili smatra da je posve u redu da osobe s teškoćama mentalnog zdravlja budu smještene u institucijama na kraju grada. Nekako se misli da postoji samo taj jedan u postocima mali dio ljudi koji ima teške poremećaje mentalnog zdravlja i oni su zbrinuti od strane medicinske struke u bolnicama, to je tako riješeno i o čemu mi sad imamo razgovarati, kao i da šira populacija nema problema s mentalnim zdravljem, a to nije točno”.
Što nosi budućnost, pitanje je za kristalnu kuglu, kaže i ukazuje na “važnost pojedinačnog i angažmana udruga koje svojim radom polako, ali ipak mijenjaju okolinu i ljude da mijenjaju stavove i oslobađaju se predrasuda te na taj način dolazi i do promjene, koja uvijek ide odozdola prema gore. Na tom je putu važno čuti ljude koji su spremni izaći imenom i prezimenom i slikom koji su u procesu oporavka I dovoljno dobri sami sa sobom da se ne autostigmatiziraju što nije lako”.
Mediji na tom polju mogu biti važni saveznici, ali i njima je potrebna edukacija s obzirom na to da se mentalnom zdravlju ako ga se više ne gleda kao tabu temu, vrlo često pristupa površno i parcijalno, na razini trivije, s nizom savjeta koji kao da su ispali iz self-help priručnika što je došlo do izražaja i u pandemiji te nakon potresa. Od velike je važnosti i kreiranje preventivnih programa, naime, istraživanja pokazuju da rane intervencije na razini zajednice, kao što je primjerice ulaganje u kvalitetno roditeljstvo ili promoviranje mentalnog zdravlja u školama kroz učenje emocionalnih i socijalnih vještina, pozitivno utječu na mentalno zdravlje djece i mladih, a taj se pozitivan utjecaj nastavlja i u odrasloj dobi.
Ulaganje u mentalno zdravlje jamči budućnost, a Komisija Lancet za globalno mentalno zdravlje i održivi razvoj navodi da se kada je riječ o mentalnom zdravlju, o svim zemljama može razmišljati kao o zemljama u razvoju te da postoji procjena u podacima da se jedan dolar investiran u razvijeni tretman za depresiju i anksioznost vraća u vrijednosti od četiri dolara u unaprijeđenom zdravlju i produktivnosti. Ne čudi da je Novi Zeland za jedan od četiri prioriteta svojeg tzv. “proračuna blagostanja” postavio upravo mentalno zdravlje uz borbu protiv siromaštva djece i obiteljskog nasilja te protiv beskućništva. Ulaganje u mentalno zdravlje jedan je od jamaca zdrave zajednice i bolje budućnosti, valjda će i Hrvatska to jednom shvatiti.
