Ivan Roško, sociolog: Hrvatsku i/ili Hrvate kao naciju još od kraja Prvog svjetskog rata dominantno predstavlja tek jedna stranka. To je sa sobom donijelo različite političke patologije koje se rimuju s populizmom.
Ivan Roško je asistent na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje sudjeluje u istraživanjima i nastavi. Njegovi znanstveni interesi obuhvaćaju društvene fenomene kao što su sociologija nasilja, nacionalizam i populizam, s posebnim naglaskom na njihov suvremeni kontekst i manifestacije. Povodom nadolazećih predsjedničkih izbora, za H-Alter je prokomentirao populizam kao globalni i lokalni fenomen, rasvijetlio karakteristike izborne retorike predsjedničkih kandidata te se osvrnuo na ulogu društvenih mreža u oblikovanju političkog diskursa i izbornih rezultata.
Je li opravdano povezivati populizam ponajviše s desnicom ili konzervativcima?
Jan-Werner Müller, politolog s kojim dijelim shvaćanje populizma, u svojoj knjizi Što je populizam daje i primjere „lijevih“ populizama, kao što je Hugo Chavez, budući da je on primjer političara ljevice koji tvrde da njihovi protivnici ne mogu predstavljati narod („people“). Točno je da se on trenutačno odnosi pojaviše na aktere s desnog političkog spektra, budući da sada imamo više takvih koji s jedne strane „narod“ shvaćaju vrlo usko, a s druge sebe de facto kao njegova jedinog legitimnog političkog predstavnika. Takvi su Orban, Modi, Putin, Erdogan, Vučić i broji drugi, da nabrojimo samo neke koji su trenutačno na vlasti.
Treba biti pošten i reći da neki drugi konteksti daju više razloga populizam shvaćati na drugačije načine, što onda mijenja omjer „lijevih i desnih“ populista. U SAD-u primjerice, kandidati mnogo više ovise o novcima bogatih donora i takozvanim SUPERPAC-ovima. Godine prilagođavanja programa interesima tih velikih kompanija i moćnim pojedincima dovele su do nepovjerenja građana u političku klasu i potrage za onima koji su, barem prividno, iznad takvih interesa. Interesa koji su često brana provedbi politika koje uživaju ogromnu popularnost, kao što su snažnija uloga države u očuvanju poslova manualnih radnika, smanjivanje utjecaja novca na izborni proces ili univerzalna pokrivenost zdravstvenom zaštitom. U tom kontekstu, jednako se spominju i Bernie Sanders i Donald Trump.
Kako se populizam manifestira u Hrvatskoj?
Možemo govoriti o dvije razine. Na površinskoj razini, pravih populista u Hrvatskoj ima vrlo malo. To vrijedi i za predsjedničke kandidate. Prvenstveno jer zapravo nemamo kandidata ili kandidatkinju koji će reći ili čak implicirati na određeni način da samo oni zaslužuju predstavljati narod.
To ne znači da nema populizma. Tako smo i u kampanji i u sučeljavanju više puta mogli čuti priče o homogenom „hrvatskom narodu“ koji mora odbaciti i Plenkovića i Milanovića, oba iz „jugokomunističkog šinjela“ koji još uvijek „vlada Hrvatskom“. Ti narativi se reproduciraju već tri desetljeća s krajnje desnice, koja se ne može pomiriti s time da ne postoje „pravi“ hrvatski interesi koje samo oni zastupaju, već se na pitanje što je interes Republike Hrvatske vodi stalna debata gdje su svi pozvani, što je i normalno u demokracijama. Naravno, kod njih je on gotovo uvijek shvaćen kao interes Hrvata kao primordijalno i etnički shvaćene nacije, a ne kao interes građana Hrvatske. Dodatni populistički moment koji čujemo dolazi s dolaskom migranata iz zemalja Azije. Bez obzira ulaze li u Hrvatsku legalno ili ilegalno, većina političke elite polako shvaća da će se etnička slika Hrvatske u narednim desetljećima promijeniti, pa već čujemo i vrlo eksplicitne izjave kako se migranti neće moći smatrati ravnopravnim građanima, to jest neće biti dio „naroda“ koje će oni predstavljati.
Na dubljoj razini, Hrvatska ima sada već stoljetni problem s ovom ili onom vrstom jednostranačja. Najjednostavnije rečeno, zbog različitih povijesnih okolnosti Hrvatsku i/ili Hrvate kao naciju još od kraja Prvog svjetskog rata dominantno(!) predstavlja tek jedna stranka; prvo je to bio HSS, zatim KPH/SKH, a danas HDZ. To je sa sobom donijelo različite političke patologije koje se rimuju s populizmom, prvenstveno rasprostranjen osjećaj da su državne institucije sekundarne naspram neformalnih stranačkih mreža, gdje se nalaze stvarni predstavnici „naroda“, to jest stvarna moć.
Kako ocjenjujete pokušaje predsjedničkih kandidata da se predstave kao “obični ljudi” (pr. Primorac i Kekin kuhaju, Marija Selak Raspudić nerijetko govori iz pozicije majke, Kartelo plače, Buljevo kolokvijalno izražavanje…)?
Neke od tih stvari su autentične, samo naglašene, jer kandidati prepoznavaju koliko je određeno simboličko predstavljanje važno kod izbora. Kekin očito voli kuhati, Selak Raspudić autentično govori iz pozicije majke, a Bulj nije sveučilišni profesor koji se pretvara svojim „narodnim govorom“. Naravno, to ne znači da baš svi takvi performansi ostavljaju dojam autentičnosti, kao što je miješanje čvaraka Marije Selak Raspudić ili savršeno dotjerana „kuhinjska čarolija“ Dragana Primorca. Ne bih takve prakse nazvao populizmom, u najmanje autentičnim slučajevima rekao bih da se radi o obliku demagogije.
Kad Milanović kaže da je ljevičar, što to znači za ljevicu u Hrvatskoj?
Milanović se prema svojim politikama ne razlikuje previše od dosadašnjih „lijevih“ političara u Hrvatskoj, od devedesetih do danas. Donekle i prije toga. Svi koje tvrde drugačije zapravo su povedeni njegovim osebujnim i napadačkim stilom te famoznom „rečenicom viška“ koju zna ispaliti nakon što iznese svoje mišljenje. Milanović je uostalom kao predsjednik dužan djelovati u domenama koje su direktno stvar njegovih ovlasti: vojska, vanjska politika, tajne službe, osigurač funkcioniranja političkog sustava i Ustava. To su u percepciji dijela ljudi na ljevici „nacionalni zadaci“ i prema tome prirodno „stvar desnice“, što je potpuno pogrešno. S tim da kada on kaže da je lijevo, brzo doda da su kvalifikacije „lijevo-desno“„ zastarjele. Rekao bih da su manjkave, jer danas u Hrvatskoj one znače tek pozicije na nekoliko takozvanih svjetonazorskih pitanja – manjinskih prava, abortusa, odnedavno uloge žena i muškaraca u privatnoj i donekle javnoj sferi, te odnos prema stranama u Drugom svjetskom ratu i nasljeđu socijalizma, iako je to pitanje sve manje prisutno. Kod pitanja vanjske politike pak vlada gotovo potpuni konsenzus oko svih važnih pitanja i strateške orijentacije Hrvatske, bez obzira na političku orijentaciju. U ekonomiji i domenama kao što su zdravstvo, obrazovanje, mirovinske i porezne politike, pa čak i migrantske politike, nema jasno artikuliranih stavova na ljevici koji bi se značajno razlikovali od stavova koje ima, recimo, HDZ. Hrvatska je zadržala elementarne oblike socijalne države, kao i većina kontinentalne Europe, no dalje od toga ne, a kamoli da se u pitanje dovodi kapitalizam kao takav. Većinom se radi o prijedlozima za tehnokratska poboljšanja postojećeg.
Smatrate li da bi ljevica trebala jasnije definirati svoje temelje, ili je nedefiniranost njezina prednost u suvremenom političkom kontekstu.
Temelja se treba držati, ali na njima treba i graditi. Osobno vidim kontraproduktivnim denuncijacije gotovo svega od lijevog centra na lijevo od strane socijalističke ljevice kao „lažne ljevice“. Lijevim bi politikama trebalo smatrati sve politike koje u širem smislu znače zaštitu slabijeg i manjina, a s druge svim radnim ljudima osiguravaju dobar život. Naravno, on ne postoji bez dostupnog obrazovanja i zdravstvenih usluga na svim razinama. Potrebno je i ozbiljnije promišljanje novih i ambicioznijih politika preraspodjele bogatstva u društvu, kroz poreze, osnaživanje postojećih i uvođenje novih demokratskih procesa u ekonomskoj sferi, te osnaživanje pregovaračke pozicije radnika u svim granama privrede. Ljevica ne bi trebala izbjegavati već spomenute teme koje impliciraju nacionalne/domoljubne/patriotske politike, već ih prigrliti i formirati svoje stavove, svoju viziju političke zajednice (republičke, građanske…) kojoj polažu račune i duguju mandat. Hrvatska sudjeluje u međunarodnom poretku sačinjenom od nacija-država, poretku koji će zasigurno neko vrijeme opstati. Složili se ili ne s Milanovićevim politikama, on to jako dobro razumije.
Koliku ulogu u predsjedničkoj kampanji imaju društvene mreže, posebno TikTok?
Društvene mreže amplificiraju određene poruke, te mogu pomoći u preciznijem plasiranju poruka s obzirom na dob birača i neka druga obilježja. Potencijal za manipulaciju i dezinformacije je velik, budući da društvene mreže za razliku tradicionalnih medija nemaju sustav provjere, interpretacije i profesionalnog uokvirivanja informacija od strane profesionalnih novinara. S druge stane, daju mogućnost da za relativno male novce kreirate kojekakve narative s lažnim memeovima, ili date lažan prikaz podrške svojim stavovima pomoću botova. Za samo 100 eura na Facebooku objavom takvog sadržaja možete doći od 100 do 500 tisuća ljudi. No, takve strategije nose i ogromne rizike. Isplati li se unajmiti botove ako ih platforma na kojoj ste ih unajmili javno ukloni, te izgubite preko 65 posto svojih pratitelja niti tjedan dana prije izbora, dok to prenesu svi najčitaniji nacionalni mediji?
Treba li država, kroz institucije poput DIP-a, intervenirati kako bi regulirala anonimne račune i širenje dezinformacija, ili bi to ugrozilo slobodu izražavanja osobnog stava prema nekim kandidatima/političkim strankama?
Smatram da se država tako izravno ne bi trebala miješati. Dati državi takav alat bio bi put u antidemokratski pakao popločan dobrim namjerama.
Ako se može nedvosmisleno utvrditi da se radi o botovima, onda bi različite nevladine organizacije ili u posebnim slučajevima vladine institucije trebale upozoriti platforme da same maknu takve profile i njihov sadržaj. No, anonimni profili za koje se to ne može utvrditi ne smiju doći pod takav pritisak. Provjere onoga što govore dati će drugi korisnici, pojedinci ili organizacije, unutar i izvan prostora te platforme. Takav pristup nikako nije savršen. Na njegovu tragu, Vlada RH je problem takozvanih lažnih informacija pokušala riješiti uspostavom internetske platforme Točno-tako. Radi se o 21 fact-checkera financiranih u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO), koji ocjenjuju točnost različitih medijskih objava i istupa.
Kako se rasprava o obaveznom služenju vojnog roka uklapa u kontekst aktualnih svjetskih sukoba, poput onih u Palestini i Ukrajini, te koliko stavovi predsjedničkih kandidata o tim temama mogu utjecati na ishod izbora?
Oko oba sukoba artikulirane stavove jasno komuniciraju samo Kekin i Milanović. Ostali se otprilike slažu da hrvatski vojnici nemaju što raditi u Ukrajini, te da Ukrajini treba pomoći „koliko se može“. Sukob u Palestini ostali kandidati u pravilu izbjegavaju spomenuti, osim kada ih se pita. Dragan Primorac ni tada. Vojni rok je tema s kojom se u tom kontekstu samo nabacuje.
