Falsificiranje šjor Ive Tijardovića: Koncertno/scenska izvedba kultne operete koja je sinoć održana u zagrebačkom Lisinskom cenzurirala je njezine dijelove koji ilustriraju zanos ujedinjenjem južnoslavenskih naroda nakon 1918.
Treći program HTV-a sinoć nam je omogućio praćenje spektakla u direktnom prijenosu: koncertnu izvedbu operete Mala Floramye, povodom stote godišnjice praizvede i pedesete godišnjice smrti autora, splitskog kompozitora Ive Tijardovića.
Čak i površni poznavaoci te operete, poput gore potpisanog H-Alterovog muzičkog kritičara za jednokratnu upotrebu, mogli su uočiti da je izostavljena jedna kompozicija, song, kako vam se sviđa: u originalu, krajem drugog čina u vojnoj bolnici u Marseilleu održava se svečanost u čast „heroja kote 212“, oficira savezničke srpske vojske Petra Petrovića, alias Splićanina Mirka. Prizor svečanosti muzički je ilustriran Maršem, nedvojbeno inspiriranim srpskim glazbenim folklorom. Taj detalj moguće je pronaći na antologijskog snimci operete iz 1982. godine (1.40.30 minuta).
No, sinoć u Lisinskom Marš nije izveden.
U aktualnim kulturno-političkim prilikama, u kojima horde nogometnih navijača i hipodromskih ljubitelja nazi-rocka pretendiraju na kreiranje sadržaja kulturnih i umjetničkih institucija, a HDZ i DP tvore vladu, posve su razumljivi uzroci cenzuriranja ovog dijela operete. Druga je stvar što dotična subkultura niti nije potrebna autorima sinoćnje izvedbe u Lisinskom: režiser Hrvoje Korbar, moderatorica Sonja Mrnjavčić, dirigent Ivan Hut i ostali odlučili su Marš isključiti po svojim punim ovlastima, bilo zato što su uvjereni da operete s povijesno-političkim konotacijama treba prilagođavati volji aktualno dominantnih sila, ili zato što im navijači, Thompsonovi obožavaoci, Nina Obuljen Koržinek i Zlatko Hasanbegović i inače čuče između ušiju. A sinoćnji izvođači, na čelu s Josipom Bilić i Rokom Radovanom, na takav su postupak, očito, glatko pristali.
Ne radi se ovdje samo o falsificiranju Tijardovićeva lika i djela; istim se potezom falsificira i povijest.
Naime, Tijardović u Maloj Floramye, kroz ljubavnu igru i gegove zasnovane na „splitskom mentalitetu“, prikazuje i entuzijazam kakvim je Hrvatska (predstavljena kroz Split) ulazila u tvorevinu koja je nazvana Kraljevinom SHS. Taj događaj bio je tada pretežno smatran ostvarenjem vjekovnih težnji južnoslavenskih naroda za zajedništvom, ujedno spasom od imperijalističkih težnji daleko snažnijih okolnih država.
Kako bismo ilustrirali vladajuće oduševljenje novom državom poslužit ćemo se pomalo nekonvencionalnim izvorom, citatom iz knjige Hrvatska i državna politika (Zagreb, 1928.) pravaškog političara Mate Drinkovića koji je bio aktivan u prvoj trećini 20. stoljeća: „Mi Hrvati smo (u vrijeme Konstituante, 1920./21., op. t.g.) bili proglašeni protudržavnim čimbenikom, a na primjer mene su čak u mom rodnom mjestu, i u Splitu, na javnim zborovima veselo proklinjali kao izdajicu. Naravno da su to bili ili plaćeni ili zavedeni i zaslijepljeni zanešenjaci, koji su tamo, kao i drugovdje, u hrvatstvu morali gledati izdaju države. U to doba kada je po koji Hrvat svoje hrvatstvo platio glavom – morao sam i ja u Splitu revolverom u ruci braniti svoje mjesto u javnoj gostionici, a dr. Trumbić, ja i drugi samo slučajem nismo platili glavom naš dolazak u Šibenik.“
Drinković je uglavnom iščezao iz hrvatske javne svijesti, pojavljujući se samo sporadično na Brionima, kada se u Šerbedžijinom teatru igra Pijana novembarska noć 1918. U tom Krležinom djelu je, uz Svetozara Pribičevića i Slavka Kvaternika, prikazan kao glavni negativac – predstavnik snishodljive, konformističke, prevrtljive, ali pritom krvožderne hrvatske buržoazije i provincijske pseudoaristokracije koja, po odlasku bečkog K&K Karl-Franza, hrli da padne ničice pred mladim srpskim kraljevićem predstavljenom po nižerangiranom oficiru nastupajuće pobjedničke vojske.
O Drinkoviću se s dosta pouzdanosti može utvrditi da je bio uhapšen po austrijskim vlastima i optužen za veleizdaju nakon što je 1914, neposredno pred Sarajevski atentat, na jednom sokolaškom mitingu održanom pokraj Knina, pred više tisuća prisutnih pozvao hrvatske mladiće da ne uzimaju austrijske puške i ne ubijaju svoju srpsku braću. Veliki rat proveo je po zatvorima, a čini se da mu je glava ostala na ramenima samo zahvaljujući pravnoj umješnosti njegova odvjetnika Matka Laginje.
Nešto više o njegovoj skepsi prema jugoslavenskom unitarizmu kakav je bio nametan iz Beograda možemo doznati iz knjige Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, možda najvažnijeg djela povjesničara Ive Banca (Durieux, Zagreb, 1995.). Drinković je, naime, na listi Hrvatske zajednice bio izabran u SHS Konstituantu, ali je HZ sredinom 1921. iz nje istupila. Banac piše: „…12. svibnja, predstavnik HZ Drinković pročitao je izjavu svojega kluba u kojoj se kaže: ‘Narodni je klub primoran, da, dok se ne dođe na već utvrđeno stanovište sporazuma /sa predstavnicima naroda iz bivše Austro-Ugarske/, koje isključuje majorizaciranje Hrvata, porekne, kao što i izrično poriče zakonitost ove /Ustavotvorne/ skupštine i njezino pravo da dade Ustav punovažan za Hrvatsku i hrvatski narod. A u slučaju da takav Ustav ipak bude izglasan, izjavljujemo da će taj Ustav biti ništav kao i da ne postoji i bez ikakve /je/ pravne važnosti.’“
Nadalje, Banac:
„Izabrani poslanici HRSS, HSP i HZ sastavili su 21. svibnja poruku hrvatskom narodu. Ta se poruka uglavnom temeljila na izjavi HZ koju je pročitao Mate Drinković /…/ a u kojoj je tražio sporazum sa Srbijom koji bi se zasnivao na odlukama Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918., ali je išla još dalje pa je osporila Ustavotvornoj skupštini svako pravo da donese ustav koji bi bio valjan za Hrvatsku i Hrvate.“
Drinković je, dakle, zbog skepse prema unitarističkom uređenju južnoslavenske federacije, u njezinoj ranoj fazi morao „pištoljem braniti“ svoje mjesto u splitskoj Gradskoj kavani. Desetak godina kasnije, piše u knjizi Hrvatska i državna politika, svoje je „mjesto u kavani“ morao na sličan način braniti od istih – koji su ga sad pak prozivali izdajicom jer da, kao ministar, vidi vraga – ne zastupa hrvatske interese.
Krleža se, znamo, također protivio buržoasko-rojalističko-unitarnoj Jugoslaviji, uvodeći u Pijanoj novembarskoj noći poželjnu alternativu – V.I. Lenjina i aktualno stvaranje jedne druge mlade države – Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika koju je, kao i mnogi drugi intelektualci toga doba, smatrao avangardnom.
Sav taj kaos historijske dezorijentiranosti, lutanja, nadanja, sukobljavanja interesa, političkih razilaženja, konvertitstva, političkih progona i ubojstava… – koji se zrcali i u Maloj Floramye, Korbar, Hut, Mrnjavčić i ostali apsolvirali su na najprizemniji mogući način, cenzurirajući Marš inspiriran srpskim folklorom. Na taj su način historijski dekontekstualizirali Tijardovićevo djelo, svodeći ga na malograđansku zabavu namijenjenu potomcima onih šupaka koje u Pijanoj novembarskoj noći satirički prikazuje Krleža.
Poznato je da je i sam Ivo Tijardović ranih dvadesetih godina bio zanesen idejom jugoslavenstva, da je kasnije bio razočaran razvojem događaja, i da je to razočaranje dovelo do njegove suradnje s partizanskim pokretom. Njegov Mirko alias Petar Petrović u sinoćnjoj predstavi niti ne nosi uniformu savezničke srpske vojske, nego nešto što više nalikuje operetnoj uniformi Tuđmanove počasne garde, a dramaturški moment koji objašnjava njegov dvostruki identitet potpuno je preskočen. U trećem, završnom činu ničim se ne sugerira bitna Tijardovićeva poruka – slavljenje povratka njegovih junaka iz ratnog vihora u novu, zajedničku državu.
Hrvatsko-srpski rat u hrvatskoj „visokoj“ kulturi tako i dalje ne jenjava, premda je realno okončan prije više od trideset godina, pobjedom hrvatske strane, progonom većine srpskog stanovništva i fizičkom likvidacijom znatnog broja preostalih. Logična posljedica takvog „humanog preseljenja“, je izbacivanje srpskog folklora iz opereta kanoniziranih hrvatskih autora. Vjerojatno se smatra da je takav oblik etničkog čišćenja jedna od „vrijednosti Domovinskog rata“.
Progresiju šovinizma u kulturi ilustrira i podatak da u luksuzno izdanje operete iz 2008. godine, u nakladi Croatia Recordsa, sadrži Marš kao jedan od njezinih nespornih integralnih dijelova.
(A propos: Osim u kulturi, Otečestvenaja vojna se perpetuira i u „antifašističkom“ hrvatskom ustavu, vidjeti čl. 135.: „Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.“ Zabrana podrazumijeva esencijalistički pristup etnološkim, sociološkim ili politološkim pitanjima: južnoslavenski narodi u svojim genima imaju nešto što će nam dovijeka onemogućavati povezivanje s njima /za razliku, recimo od naroda Burkine Faso, Grenlanda ili Paragvaja/. Esencijalizam još nije fašizam, ali nema fašizma bez esencijalizma.)
