Ukrajina je postala mlinski kamen o Unijinu vratu, što se između redaka dalo pročitati i na konferenciji u Gdanjsku.
“Europska unija je danas prebacila 3,2 milijarde eura, prvu tranšu od obećanih 90 milijardâ eura zajma Ukrajini za preživjeti 2026. i 2027. godinu”, kazala je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen prvog dana dvodnevne (25./26. lipnja 2026.) konferencije u poljskom Gdanjsku o oporavku četverogodišnjim ratom devastirane Ukrajine. “Već je spreman za početak i obećani investicijski fond za obnovu te zemlje, koji podržavaju Unija, Francuska, Njemačka i Poljska, a ove bi godine mogao mobilizirati oko 500 milijuna eura.”
Istodobno, njemački je kancelar Friedrich Merz znakovito naglasio na toj konferenciji – spominjući radi “ravnoteže” (!?) spremnost Europe i NATO-a za dodatni pritisak na “iscrpljeno rusko gospodarstvo” – kako je “došlo vrijeme da počnu pregovori, da se zamrzne crta bojišnice i stane na kraj ubijanju”. Bez obzira na to što ruska ekonomija i vojna sila trpe znatne gubitke, što se rat iz Ukrajine prenio i na mnogoljudne ruske gradove, gdje ginu civili, nema naznaka o tomu da je Moskva spremna izvjesiti bijelu zastavu. Pogotovo ne povući se s cca petine zauzetih ukrajinskih teritorija ili uvažiti Kijev, Bruxelles i London kao pregovaračke partnere.
Beznadno je u tijeku je peta godina ruske tzv. specijalne vojne operacije za denacifikaciju Ukrajine u čiju je obranu (pro)američki Zapad spiskao cca 500 milijardâ eura/dolara, fasovao inflaciju/recesiju čak ekonomskoj lokomotivi EU-a, Njemačkoj, energetsku, prehrambenu i inu višegodišnju krizu s bitno ruinirajućim životnim standardom gotovo pola milijarde ljudi. Ukrajina je postala mlinski kamen o Unijinu vratu, što se između redaka dalo pročitati i na konferenciji u Gdanjsku.
Konferenciju je osobno bio bojkotirao glavni krivac za rat i ukrajinsku katastrofu, Volodimir Oleksandrovič Zelenski, jer se uvrijedio nakon što ga je službena Varšava optužila da rehabilitira nacifašizam u zemlji, koji je u Drugomu svjetskom ratu, kao ancila Trećeg Reicha, pobio više od 100.000 Poljaka. Ukrajinski čuvari u crnim odorama u nacističkim konc-logorima za tzv. konačno rješenje, tvrde rijetki preživjeli, bili su zvijeri nad zvijerima. A Zelenski gradi spomenike po Ukrajini veleizdajniku Stepanu Andrijoviču Banderi i imenuje vojne postrojbe po njegovim nacifašistima.
Poklič “Slava Ukrajini!” – isto što i njemački “Sieg Heil!” i “Heil Hitler!”; talijanski “A noi!”, “Presente!” i “Duce! Duce! Duce!” ili pak japanski “Tennoheika Banzai!” i hrvatski “Za dom spremni!”… – zborno se izvikuje usred antinacifašističkog EU-a. Sic transit! Znaju li Ursula von der Leyen, Roberta Metsola, António Luís Santos da Costa, pa i Andrej Plenković, odgojen u polit-ideološki podobnoj obitelji 24-milijunske komunističke države što se izvikuje/podržava ili i to spada u “dvostruke konotacije”?
Robert Schuman se okreće u grobu i šakom udara u nadgrobnu ploču!?
Ljutit na Varšavu, ali ne na milijarde poreznih obveznika tuđih zemalja koje se poput Nijagare godinama slijevaju u najkorumpiraniju državu na Starom kontinentu, i šire, pod kontrolom Zelenskog i dvoje-troje najbližih suradnika, Zelenski je poslao u Gdanjsk premijerku Juliju Anatolijivnu Sviridenko. “Ukrajina očekuje da će u sljedeća dva dana potpisati više od 160 sporazuma vrijednih više od 10 milijardâ eura”, rekla je ne bi li vuk bio sit i koze na broju. Nema veze, je li, što mnogi na nižim korupcijskim razinama već neko vrijeme bruse zube na “obnoviteljske” i nove milijarde za oružje, pa je Sviridenko prešutjela financijerima to da lokalni čelnici u njezinoj zemlji zahtijevaju veću ulogu lokalnih zajednica u obnovi.
Nakon što je Donald John Trump obnovio “bratstvo” sa svim mastima premazanim kolegom u Kremlju i digao ruke od Bruxellesa, Londona i Kijeva (svojedobno Bruxellesu: “Još ću i nagovoriti Vladimira Putina da vas napadne!”), pitanje izravnih pregovora Bruxellesa s Moskvom više nije tzv. Mission: Impossible. Vrijeme pregovora o okončanju rata bez da se i Rusiju pozove za stol spada u ono, rekli bi Talijani – tempi passati.
Doduše, kancelar Merz je u Gdanjsku glumatao i Vangeliju Pandevu Dimitrovu, pa Gušterovu, rođ. Surčevu, znanu kao Baba Vanga: “Rusija neće pobijediti u ukrajinskom ratu”, jer “podrška Ukrajini i dalje ostaje nepokolebljiva obaveza za Njemačku”. Hrusti se šaka mala, kazali bi hrvatski Ilirci, jer njemačka potpora ne može biti prevaga u korist, je li, nemoguće ukrajinske pobjede. Vodeći svjetski analitičari procjenjuju da je Rusija je sposobna ovim tempom ratovati u Ukrajini još toliko, možda i više. Ostala joj je osvojiti još samo tri grada za kontrolirati cijeli Donbas.
Zato se ne žuri s pregovorima dok proamerički tzv. kolektivni Zapad, deficitaran u svakom smislu u odnosu na SAD, koji ga je ostavio na ukrajinskom cjedilu, “strahuje što će reći striček Donald” . Srče ljutu jezikovu juhu zbog Grenlanda, Irana, NATO-a, EU-a, carina, izdataka za vlastitu obranu, trgovinske razmjene, promašaja u Ukrajini…
Moskva je najprije kategorički odbijala s podsmijehom svaku mogućnost pregovora s Kijevom i njegovim EU-mecenama, koje ni Trumpov SAD ne doživljava zrelima za suvisliju vanjsku politiku, ali je u međuvremenu ipak ostavila malo prostora za to. Dakako, pod maksimalističkim uvjetima, što ih je svojedobno i američki predsjednik sasuo Zelenskom u lice: “Izgubio si teritorije i s time se imaš pomiriti!” A ovaj – ni čuti: “Hoću natrag svaki milimetar ukrajinskoga državnog ozemlja!” Silom ga ne može vratiti, a diplomatski je to, barem zasad, također nemoguća misija.
Predsjednik Europskog vijeća António da Costa je nedavno izazvao svađu i podjele u Uniji kada se otkrilo da je diskretno pokušao otvoriti komunikacijske kanale prema Moskvi radi početka EU-ovih pregovora o okončanju rata u Ukrajini. Da Costa je za “izravne diplomatske kanale” prema Ruskoj Federaciji, “ali ne preko glave Ukrajine”. Na istoj je valnoj dužini talijanska premijerka Giorgia Meloni. Zagovara “uspostavu EU-ova foruma za dijalog s Rusijom” te predlaže “imenovanje jedinstvenoga, specijalna izaslanika EU-a koji će u ime cijelog bloka izravno kontaktirati s Moskvom”.
U tom su društvu i francuski predsjednik Emmanuel Macron i njemački kancelar Friedrich Merz, što je potvrdio i sada u Gdanjsku. Merz tvrdi da izravne pregovore moraju koordinirano voditi Ukrajina, Rusija, Europa i SAD, jer “sudbinu Europe ne mogu krojiti samo Washington i Moskva”. S njima je bio i premijer Ujedinjenog Kraljevstva Keir Starmer, ali je neki dan bio prisiljen podnijeti ostavku na dužnost u Downing Streetu 10, pa… Austrijski kancelar Christian Stocker ističe kako je njegova zemlja, je li, “tradicionalno za otvorene diplomatske kanale s Moskvom na svim razinama, iako sumnjamo u iskrenu Putinovu spremnost na mir”.
Baltički pak “Liliputanci” Estonija, Latvija i Litva imaju loša povijesna iskustva s Rusima još iz doba carske i sovjetske dominacije – gubitak neovisnosti, masovne deportacije, brisanje nacionalnog identiteta, itsl. – pa u odnosu na ukrajinski rat imaju tvrda stajališta prema Moskvi. Tko se jednom opeče i na hladno puše? No, letonska premijerka Evika Silina podržava ideju o slanju EU-ova izaslanika pregovarati s Vladimirom Vladimirovičem u Kremlj. Jer, “Europa mora sjediti za pregovaračkim stolom kako ne bi bila izostavljena”.
Za Bruxelles je vrlo neugodno, ali i vrlo opasno to što se dao dovesti u poziciju da ga i Moskva i Washington guraju od pregovaračkog stola, ne uvažavaju Uniju kao relevantnog čimbenika mira i sigurnosti. Vidi ishode Trump-Putinove intime s crvenog tepiha 15. kolovoza 2025. iz američke vojne baze Joint Base Elmendorf-Richardson u Anchorageu na Aljasci.
Zašto bi bilo jednostavno makar i pete godine ukrajinskog rata razmrsiti taj gordijski čvor mačem mira, npr. na način Aleksandra III. Velikoga u frigijskom gradu Gordiju, ako treba komplicirano? Nakon još razaranja, novih tisuća ubijenih i ranjenih, novih vreća kešovine zapadnih poreznih obveznika režimu lidera kojem je istekao mandat. Povrh, je li, blizu 400 milijardâ jalovo ulupanih zapadnih eura/dolara u režim koji je skrivio rat i nepovratno (!?) izgubio petinu teritorija. Unatoč masovnoj potpori cijeloga tzv. (pro)američkog Zapada: diplomatskoj, oružanoj, ekonomskoj, tzv. sankcijskoj u dvadesetak “paketa”, moralnoj…
Arogant iz Bijele kuće ima pravo: rata u Ukrajini nije trebalo ni smjelo biti. Zašto se Zelenski dao nagovoriti u Washingtonu (Joe Biden) i Bruxellesu (Von der Leyen i društvo) da “hrabro” prekorači Putinovu tzv. crvenu crtu (npr. dovođenje NATO-a na rusku granicu) i isprovocira Ruskog medu na “ničim izazvanu vojnu agresiju” 24. veljače 2022.? I sada cijela Europa, i šire, ima što ima: golo zlo! Najveće na svom tlu nakon 1945. godine.
Te će posljedice definitivno promijeniti Ukrajinu za buduća desetljeća, ali i Stari kontinent, jer je podlegao elementarnoj nesreći da mu posljednjih desetak godina kroji sudbinu najnesposobnija bruxelleska administracija u povijesti EU-a. Politikanti, više no političari, dokazano ne znaju voditi projekte mira i sigurnosti, suradnje, povjerenja, solidarnosti i humanosti kada je teško, a bez SAD-a su samoobrambeni eunusi. Mali ptić, veliki krič!? Npr. Nizozemska i Estonija (čija je bivša premijerka Kaja Kallas EU-ova nesposobna ministrica vanjskih poslova, sic transit) odbijaju se osloniti na diplomaciju: “Unija mora ostati čvrsto na strani Kijeva, ne smije preuzeti ulogu neutralnog posrednika ni kontaktirati s Rusijom dok ova ne pokaže stvarnu volju za povlačenjem trupa iz Ukrajine”.
A to će se dogoditi kada bude na vrbi raslo grožđe budući da to Putinu nije opcija ni u snu, jer bi time priznao poraz i ne bi mogao opravdati pred vlastitim narodom enormne ljudske i materijalne gubitke u ratu. A itekako su bolni.”Putinu” nakon Putina, što će jamačno uslijediti za neko vrijeme, jer životne neminovnosti i politika nose svoje, povlačenje opet neće biti opcija. A tko je taj koji može silom, ako ne ide milom/diplomatski oduzeti pojedinačno najmoćnijoj nuklearnoj sili na svijetu osvojeno na bojištu? Nitko. Trupe tzv. koalicije voljnih!? Dajte najte, kazao bi Štijef s kvartovskog šanka.
Ni SAD-u ne pada niti će ikad – riskirajući izravan nuklearni sukob – pasti na pamet na taj način za Ukrajinu ili bilo koga vaditi vruće kestenje iz vatre. U tom bi se slučaju jamačno pokazalo, kao što jest u više primjera u posljednje vrijeme, koliko je famozni NATO-ov samoobrambeni članak 5., zapravo, bezubi tigar od papira. Formalno vrijedi za sve 32 članice Alijanse i lijepo zvuči, ali sasvim je druga priča kad ga treba aktivirati.
O okončanju rata u Ukrajini odlučit će Moskva i Washington, sviđalo se to Kijevu i Bruxellesu ili ne, jer u arhitekturi tzv. novoga svjetskog poretka ta dva punkta međunarodne politike nemaju važnost čak ni jedne Kine. To se dade zaključiti ne samo iz Trumpovih više postupaka no izjava već i iz istupa ruskog predsjednika Putina:
“Kao što je već mnogo puta rečeno, Rusija je spremna za mirovne pregovore s Ukrajinom na temelju sporazuma postignutih u Istanbulu koje je, podsjećam, tada parafiralo ukrajinsko izaslanstvo. To znači da im je sve odgovaralo. Ne vidim razloga da odstupimo od tih sporazuma. To bi, dakle, trebalo biti na temelju sporazuma postignutih u Istanbulu, na temelju modaliteta o kojima se raspravljalo u Anchorageu i, najvažnije, na temelju stvarnosti na terenu”.
E sad, tko u cijeloj ukrajinskoj tragičnoj priči govori istinu, tko laže i maže, tko drži palčeve u džepu i komu zapravo (ni)je stalo do mira i sigurnosti u Europi? Činjenica jest da bi i stoti dio novca uložena u krvoproliće i samo malo više političke volje pravih ljudi na pravomu mjestu, je li, pravodobno preusmjerenih u europski mir i sigurnost na osnovi Schumanovih zamisli iz 1950-ih godina, ne u rat – spriječilo slobodni pad Starog kontinenta u tzv. živo blato ekonomske i moralne krize.
