Adriana Josipović, koautorica predstave Sretno! koja povezuje živote i društveni angažman Giuseppine Martinuzzi i Josephine Baker: Jedna od naših intencija bila je učiniti nevidljivo i nespojivo vidljivim i povezanim. Aktualnost tema od prije sto godina danas ne može biti veća. Stojimo pred samim rubom neizvjesnosti trećeg svjetskog rata. Baš kao u vremenu nacističke Njemačke, svjedočimo zabranama umjetničkih festivala i predstava, a u javnom prostoru cirkuliraju „crne“ liste opskurnih udruga s ozbiljnim klevetama nezavisne umjetničke scene.
Godine 1929. u Zagrebu je nastupila američka muzička zvijezda Josephine Baker. Taj posjet izazvao je lavinu reakcija pa su zatucane grupacije organizirale prosvjede pred hotelom u kojem je boravila, pokušaje sprečavanja nastupa, javne molitve protiv „crne opasnosti“ i „prijetnje“ koja se nadvila nad Zagrebom.
Predstava Sretno! govori o životu učiteljice, političarke i revolucionarke Giuseppine Martinuzzi (Labin, 1844. – Labin, 1925.) koju dovodi u vezu sa spomenutim posjetom Josephine Baker Zagrebu.
Nastala je prije dvije godine, a ponovo igrala ovaj mjesec u zagrebačkom Centru mladih Ribnjak. Predstava je autorsko istraživanje Adriane Josipović i Nikoline Majdak, a postavljena je u produkciji umjetničke organizacije Cirk Pozor. O predstavi za H-Alter govori jedna od njenih autorica, Adriana Josipović.
Povodom posjeta Josephine Baker Zagrebu književnik Ksaver Šandor Gjalski tadašnju američku zvijezdu predstavlja kao priglupu lutkicu i pronositeljicu “židovskih” modnih novotarija (Ivo Goldstein, Antisemitizam u Hrvatskoj, str. 245.), dok se u stvarnosti radilo o osobi koja se izdigla iz teške bijede u rasističkim uvjetima američkog Juga i uz umjetničku karijeru kasnije postala dosljedna promotorica ideje građanskih i socijalnih prava, između ostaloga i pripadnica pokreta otpora u Francuskoj i vojna pilotkinja koja je sudjelovala u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu. Baker je bila i jedina žena službena govornica na Maršu na Washington 1963. godine, kada je govorila uz Martina Luthera Kinga. Baker je 2021. simbolično pokopana u Pantheonu u Parizu uz najviše državne počasti kao heroina Francuske. Kako ste došli na ideju povezati njen posjet Zagrebu s istaknutom borkinjom za prava radnika, žena i djece, Guiseppinom Martinuzzi?
Možda je najbolje krenuti od toga kako je uopće nastala ideja spoja dviju naizgled nespojivih žena. Nakon izvedbe performansa Podržavam 2021. godine posvećenog sestrama Baković, Nikolina Majdak i ja odlučile smo nastaviti istraživačko-izvedbenu potragu za iznimnim ženama ili ženama koje pamtimo, te se tako intuitivno pojavila – sjećanjem iz mog djetinjstva baziranog na filmu iz 1991. godine – Josephine Baker. Nedugo zatim, opet potpuno „slučajno“ naišle smo na vrlo kratki dokumentarni film o Giuseppini Martinuzzi, o kojoj do tada, nažalost, nismo imale priliku čuti. Dokumentarni film o životu i djelovanju jedne od prvih svjetskih i istarskih socijalistkinja, Martinuzzi, bio je poticaj na daljnje istraživanje rada i djelovanja te istarske revolucionarke.
Već sama podudarnost imena Giuseppina i Josephine, njihovi životi posvećeni i obilježeni borbom protiv nacionalizma, rasizma te promoviranjem ljudskih prava i univezalne ljudske jednakosti, bili su dovoljan motiv da počnemo dublje istraživati poveznice među njima, njihovim iznimnim životima i političkim djelovanjima. Intuitivnom namjerom htjele smo povezati naizgled nespojivo, iz čega se počeo rastvarati cijeli dramaturški i režijski paralelni svemir predstave Sretno!. Predstava govori o Baker koja dvadesetih godina dvadesetoga stoljeća predstavlja „divlje“, slobodno tijelo i pokret nesputan formom tadašnjeg europskog mainstreama, te misao, veličinu i snagu pisane riječi Giuseppine Martinuzzi, osobe čiju su tjelesnu pojavu opisivali kao „ženicu nižeg rasta, piskutava glasa“. Uslijedilo je paralelno istraživanje života i djelovanja dviju Jozefina, te smo radom na arhivskoj građi otkrile da je Baker 1929. godine, nakon Beograda, nastupila u Zagrebu, u hotelu Esplanade. Nastup „crne zvijezde“ izazvao je pravu paniku među određenim puritanskim grupacijama te niz, već i tad, zabraniteljskih akcija -prosvjeda, serije zabrana nastupa, pa čak i organizirane molitve u kojima se molilo, „preklinjalo nebeske visine“ da se Zagreb zaštiti od prijetnje te „crne“ napasti. Događaj se pretvorio u pravu senzaciju kada je nekoliko mladića, muškaraca, među kojima je bio i jedan teolog, usred izvedbe istupilo i počelo gađati pozornicu tzv. „smrdljivim bombama“ – ciklom i repom, nakon čega je nastala opća tučnjava i kaos. Vijest o ovom incidentu u Zagrebu dospjela je i u američki tisak.
Kako ste koncipirale predstavu?
Kroz daljnje istraživanje, postalo nam je jasno da „tijelo“ predstave postaje nastup Baker, a misao i glas predstave labinska učiteljica Martinuzzi. Detalje stvarnog događaja, nastupa Josephine Baker u Zagrebu, fantastičnim zahvatom prolaska kroz crnu rupu/crnu zvijezdu/umrle zvijezde/crno okno, pretvaramo u fiktivnu situaciju zamišljenog posjeta i nastupa u istim okolnostima Giuseppine Martinuzzi. I dok je stvarni nastup u Esplanadi afroameričke izvođačice i umjetnice, koja se po žanru svrstava u varijete, izazvao toliki interes i polarizaciju društva, istovremeno se hrlilo po kartu više i čekalo u redovima, dok u našem imaginarnom svemiru, navalu u kazalište izaziva meditativna misao, tj. poziv na osvještavanje univerzalne ljudskosti i suosjećanja te opći društveni dogovor da se elementi otpora prema tim univerzalnim ljudskim vrijednostima imenuju, distanciraju i onemoguće u svojim destruktivnim potencijalima. Nasilnike i provokatore su na Bakerinom nastupu, naime, izbacili i onemogućili u opstruiranju, te se nastup nastavio.
Kako navodi Andreja Gregorina, Martinuzzi je danas „primarno prisutna u javnom sjećanju kao predana pedagoška radnica i književnica posvećena socijalnim temama, čime se njezino djelovanje pokušava reducirati na buržoaski koncept humanitarnog rada i borbe za „univerzalne“ slobodarske kategorije očišćene od konkretnog ideološkog predznaka.“ Kako se u predstavi postavljate pred tom činjenicom?
Baker koja, kako je već navedeno, iz potpune bijede, bježeći od siromaštva te žestoke rasne mržnje i diskriminacije – a koja će jednu od svojih najsramotnijih kulminacija imati upravo u njenom rodnom gradu St. Louisu, čemu ona svjedoči kao dijete – odlazi u Europu, u Francusku. Ta je zemlja prihvaća i ona je kasnije bira kao svoju domovinu. Nakon iznimnog života, koje desetljeće nakon smrti, biva i simbolično ponovo pokopana s najvećim državnim počastima kao heroina Francuske, što predstavlja simbolički uspon na društvenoj ljestvici. S druge strane, Guiseppina Martinuzzi predstavlja transformaciju kroz osobnu evoluciju svojevrsnim silaskom, tj. odricanjem od povlaštenog, privilegiranog, aristokratskog, građanskog položaja. Ona je ujedno Talijanka / Istranka koja je prvi dio svoga života gorljivo zastupala nacionalizam, a čiji zaokret tj. stvarni početak u progresivnom političkom životu iskazuje slijedećim riječima:
Otkrila sam – piše – puno širi horizont, različit način gledanja, promatranja, shvaćanja različitih manifestacija društvenog života. Ljubav prema domovini podređena je u mom srcu ljubavi prema potlačenima i patnicima svih domovina.
Od tada život posvećuje borbi za najsiromašnije, radnike i seljake, njihovom obrazovanju i izjednačavanju njihovih prava s onima bogatijima, privilegiranijima. Aktivna je u borbi za pravo glasa žena i djece čime postaje aktivni zagovornica humanog socijalizma i ujedno jedna od prvih istarskih, ali i svjetskih socijalistica.
U predstavi postoji i treći akter, a to su labinski rudari.
Sva tri aktera su i opet povezani idealima i stvarnom borbom. Baker, unatoč diskriminaciji, ne podliježe retaliaciji te tijekom cijelog života neumorno zagovara ideju jednakosti i antirasizma, i između ostalog gradi Les Milandes s idejom svjetskog centra bratstva (Capital du Monde de la Fraternite). Sama je usvojila čak dvanaestoro djece različitih etničkih pripadnosti.
S druge strane, Martinuzzi je u tom smislu važan, i vrlo ljudski nesavršen, primjer osobe koja prepoznaje potrebu i povredu radničkih i ljudskih prava te pruža potporu njihovom pokretu otpora.
Ustanak labinskih rudara smatra se prvim antifašističkim ustankom u svijetu. Gradeći plato između Giuseppine i Josephine koje su povetile život borbi za „lijepi, lijepi ideal“ jednakosti i pravednosti, otkrivamo Treće okno: labinske rudare koji sa svojom parolom o jednakosti prevladavaju nacionalizam i rasizam koji caruje u „smradnog zdenca tmini“.
Kroz predstavu se naglašeno ističu ljudska prava.
Josephine Baker govorila je za sebe da nije Francuskinja, ni Amerikanka, već čovjek. Kao autorice predstave, ali i kao ljude, zanimalo nas je pitanje čovjeka i ljudskosti. Postajanje Čovjekom. Zanima nas izlazak iz narativa rata, nasilja i nemoći. U grandioznom, povlaštenom položaju – prezira okrenutom prema van i bivanjem „iznad“ suštinski ljudskih pravila jednakosti i potlačenom položaju – gdje je prezir okrenut prema unutra kroz sram i degradaciju, i gdje se čovjek prisilno stavlja „ispod“ te su mu ukinuta sloboda i ljudska prava. Odnos između moći i istinske povezanosti nemoguć je bez edukacije te zahtijeva osvještavanje nasilja i nejednakosti, čemu je uvelike odgovorno naslijeđe patrijarhata za koji je svojstven status kojim se po rođenju dobivaju svoj položaj u društvu i to na temelju značajki kao što su spol, boja kože, kasnije dob i drugo.
Zato smo željeli dati naglasak obrazovanju, na što tako gorljivo upućuje Martinuzzi, potom ljudskoj snazi volje tj. sposobnosti samorefleksije, kritičkog promišljanja te razračunavanju sa svim oblicima fašizma na svim razinama. Htjele smo na individualnoj i kolektivnoj razini podsjetiti na odgovornost i nužnost uviđanja neprihvatljivosti osude drugog i drugačijeg koja proizlazi iz neznanja, straha, odgoja, nasljeđa i općenito društvenog utjecaja.
Posebno nas zanima odnos prema temama „zbratimljene čovječnosti“, suštinskog ljudskog dostojanstva, odnosa pojedinca i zajednice, ljudskih prava, radničkih prava i pitanje granica, što su sve neke od gorućih temam današnjice, a kojima su Martinuzzi, Baker i labinski rudari svojim ustankom govorili prije gotovo sto godina.
Važno je prepoznati zajedničku nit čovječnosti ili te „lijepe, lijepe ideale“ o kojima Martinuzzi i Baker govore i koji prolaze i opstaju, nastavljaju živjeti unatoč različitim povijesnim kontekstima i previranjima, političkim vremenima, sistemima i globalnim kretanjima. Možda je danas upravo umjetnost/vještina moći gledati i pronaći suštinu/vrijednost skrivenu u vanjskom sloju konteksta, utjecaja i interpretacija. Naš umjetnički fokus stavlja fokus na vrlinu suosjećajnosti, nasuprot okrutnosti, mržnje i straha. Protiv ideje surovog tj. fašističkog oblika kapitalizma ili bilo kojeg drugog nehumanog sustava koji ljude vodi u pogibelj i rat. I tome sto godina kasnije želimo dati glas.
Predstava govori o povijesnim osobama, događajima i prošlim vremenima, između ostaloga o mržnji, rasizmu, populizmu koji u mnogočemu nalikuju današnjem vremenu koje ima i podudarnosti s atmosferom prije Drugog svjetskog rata. Gdje i u čemu je sve njena aktualnost?
Aktualnost tema od prije sto godina ne može biti veća. Pogotovo danas kada stojimo pred samim rubom neizvjesnosti trećeg svjetskog rata, ali i svih već postojećih ratova. Izrazito je jačanje nacionalizma i rasizma svugdje u svijetu, s nevjerojatnim trendom porasta u Europi, a za nas najvažnije – i u Hrvatskoj. Posebice s dolaskom radnika migranata u potrazi za „sretnijim“ okolnostima i životom i rastućem broju fizičkih i drugih napada na njih. Tada kao i danas, jednako su aktualna prava radnika, ali i umirovljenika, kojima je uskraćeno dostojanstvo da žive od svog rada. Baš kao u vremenu nacističke Njemačke, svjedočimo zabranama umjetničkih festivala, predstava. U javnom prostoru cirkuliraju „crne“ liste opskurnih udruga s ozbiljnim pravnim klevetama umjetničke nezavisne scene.
Martinuzzi i Baker bile su borkinje za ženska i dječja prava koja su danas u Hrvatskoj i dalje ugrožena. Hrvatska ima jednu od najvećih stopa nasilja nad ženama i femicida u odnosu na broj stanovnika na svijetu. Sve to su realnosti koje su u odnosu na stoljeće ranije samo poprimile nove oblike.
Koliko su „obje Jozefine“ danas prisutne u hrvatskoj kulturi i društvu?
Jedna od intencija stvaranja ove predstave bila je kako učiniti nevidljivo i nespojivo vidljivim i povezanim. Poveznica iz centra prema periferiji i povratno s periferije k centru. Povezivanjem različitih centara, sfera, dimenzija. Otkrivanjem, osobito za mlađe generacije, „zaboravljenih“, danas u sustavima obrazovanja zapravo prešućenih povijesnih osoba poput Martinuzzi ili Baker, te odjeka njihovih borbi u kojima se i sami pronalazimo ili kroz naše živote suočavamo i propitujemo. Sve to stvara kontinuitet i vraća glas spomenutim heroinama, odnosno univerzalnoj ideji čovjeka. Kako Martinuzzi u svom romantičnom i naoko zastarjelom, ali vrlo aktualnom tekstom govori:
Nacionalizam gleda da uguši čudesnu plastičnost ljudske misli (…)
Dosta! Ušuti, stari nacionalni osjećaju!
Tako sam ga ja ušutkala”
I on je umro u mom srcu. Zato vam ja govorim kao da imam dvadeset godina, kao da se mogu nadati da ću vidieti kako se rađa sunce budućnosti.
(…) Videt će ga mladi i pričat ce budućim naraštajima o olujama zore (…) Pričat će kako su ministri, viceministri, tvorci civiliziranog pothvata u krvi i nasilju, dok su slali po sto tisuća voinika da mahnitaju po tuđim zemljama i tamo pomiru zaklani, uzivali nepomućeni mir i počasti sa svojim uzvišenim sijelima.
Ali, pričat ce također da ie jedan bezbrojan narod sviesnih buntovnika osjetio užas ovog i svakog drugog ljudskog zlodjela; i pošto ih nije mogao spriječiti, mislio je da ih onemogući u budućnosti. Stoga, ne rat ljudima, nego nedruštvenom sistemu koii rađa sva zla..
Odakle naslov predstave?
U istraživačkoj fazi projekta, koja se odvijala većinom u Puli, posjetili smo rudnik u Raši, Labin, rodnu kuću Martinuzzi te Narodni muzej Labin. Uz stalni postav koji pruža pregled bogate povijesti rudarstva, sadrži i repliku rudnika u dužini od 150 metara kojeg smo pomno istražili. Na ulazu u rudnik stajao je rudarski pozdrav Sretno!. Tako smo mi s Giuseppinom i Josephine, ruku pod ruku, uz nadu da ćemo „ugledati svjetlo dana pri izlasku iz crne rupe“ ili svjetliju, ljepšu budućnost, predstavu odlučile nazvati – Sretno!.
Hoće li se predstava još moći vidjeti?
S predstavom Sretno! uskoro gostujemo u Istarskom narodnom kazalištu u Puli, i to 25. studenog, na samu stogodišnjicu smrti Giuseppine Martinuzzi, kojoj je predstava posvećena. To nas izuzetno veseli.
Što još spremate u organizaciji Cirk Pozor koja je producirala i ovu predstavu?
Upravo je u tijeku drugi dio našeg novog izložbenog programa Privremeni izložbeni prostori, zamišljenog kao stvaranje privremenih kulturno-umjetničkih zona u Gradu Zagrebu u nekonvencionalnim prostorima koji se inače ne koriste u slične svrhe. Izložba Čekaonica umjetnice Luise Pascu otvorena je u prostorijama Zapadnog kolodvora do 31.listopada.
Od kazališnog programa slijedi gostovanje s predstavom Cargo u Lazaretima u Dubrovniku.
Spremamo također novu predstavu radnog naziva Na dvoru čudnovatih gospodara u režiji i dramaturgiji Vedrane Klepice, te u koprodukciji s Ganz novom kulturom promjene. Predstava će premijeru imati u veljači 2026.
