Was Croatian Marxist Philosophy Important? Diletantska evaluacija iliti još jedan u nizu neuspjelih i sramotnih pokušaja umanjivanja naših marksističkih filozofa.
Živimo u vrijeme hiperevaluacija. Evaluira se gotovo sve, od restorana, stolarija i frizerskih salona do nastavnika/nastavnica, liječničkih ordinacija i znanstvenih projekata. I koliko god samo evaluiranje bilo priča za sebe, odnosno često manje ili više manjkavo ili neprimjereno, veći je, pa i temeljan problem, situacija kada ga izvode nekompetentne osobe, jer se time urušava i samo evaluiranje. Evaluiranje koje provode nekompetentni, i k tome često ostrašćeni, napose je prisutno na internetskim društvenim mrežama. Tako smo primjerice tijekom pandemije koronavirusne bolesti 2019. imali priliku vidjeti kako ljudi bez ikakva medicinskog znanja veoma brutalno evaluiraju liječnike i liječnice, lijekove, epidemiološke mjere itd. Netko će reći, to je cijena demokracije i takvo što ne treba uzimati k srcu,[1] posebice zato što je i sama struka u nekim aspektima konkretnoga slučaja zakazala. No, nasuprot takve i sličnih invazija laičkih evaluacija, za očekivati je da je vrednovanje unutar struke bolje (u njoj ne bi trebalo biti demokracije, već samo meritokracije).
Međutim, je li tome tako? Čini se da nije! Naime, s jedne strane česti su prigovori na, primjerice, evaluiranje znanstvenih projekata (vidjeti npr. Labar, 2022) i sufinanciranje znanstvenih časopisa (vidjeti npr. Arhiva, 2012), dok s druge strane i unutar samih časopisa ili knjiga (prije svega ciljam na one koji se bave filozofijom) uočavamo nekvalitetna, pa i diletantska evaluiranja, i to ne samo uredništva (prije svega pristiglih radova) nego i samih autora/autorica u njihovim radovima. Upravo na jedan takav recentni slučaj želja mi je usmjeriti pažnju ovim tekstom.
Taj prokleti marksizam
Nedavno je u prvom ovogodišnjem broju filozofijskoga časopisa Prolegomena (što ga objavljuje Udruga za promicanje filozofije sa sjedištem u javnoj znanstvenoj ustanovi Institut za filozofiju iz Zagreba) objavljen tekst Was Croatian Marxist Philosophy Important? An Outline of an Empirical Approach, što će reći, „Je li bila važna hrvatska marksistička filozofija? Obris empirijskog pristupa“, koji potpisuju izv. prof. dr. sc. Kristijan Krkač i Ivan David Dogan mag. phil., sa Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (tj., službeno, managementa).
Na početku svojega teksta Krkač i Dogan nude nam određena terminološka razjašnjenja (a što je općenito izrazito važno i samu nakanu treba pohvaliti) kako ne bi bilo lutanja ili nejasnoća. Međutim, odmah zbunjuje kada kažu: „…ovdje navedena tumačenja općenito su prihvaćena unutar područja“. (Krkač i Dogan, 2025:115), a pri tome ne usmjeravajući ni na jedan izvor koji bi nam to potvrdio. Naravno, neupućeni bi namjernik, ili pak namjernica, možda odmah rekao kako nema pozivanja ni na jedan izvor zato što su autori etablirani eksperti za marksističku filozofiju. Ali u njihovoj bibliografiji ne pronalazim nijedan tekst koji se njome bavi, a niti u svojim životopisima navode da ona ulazi u područje njihova interesa. No dobro, ne treba biti pesimističan, pa pretpostavimo da je upravo Je li bila važna hrvatska marksistička filozofija? Obris empirijskog pristupa https://hrcak.srce.hr/file/479664 rad kojim se žele nametnuti kao poznavatelji navedene problematike.
Tako nam prvo pružaju definiciju marksizma iz Britanske enciklopedije (istina, ne baš previše precizno prepisanu), a kojoj pridodaju naznaku: „…termin marksistički filozofi odnosit će se na one što su angažirani u razvoju ili obrani marksističke filozofije“. (ibīdem:116) I to je sasvim u redu, jer kad se govori o tzv. marksističkim filozofima i filozofkinjama zaista možemo govoriti o dvije temeljne struje: a) onim dogmatskima, što su se temeljno bavili obranom, i b) onim antidogmatskima (kritičkim, humanističkim, stvaralačkim i sl.), što su temeljno se bavili kritikom, razradom i razvojem Marxove misli.
Međutim, u sljedećem (subordiniranom) terminu, a to je hrvatski marksistički filozof, više nemamo one što se bave razvojem, pa se tako implicira da je tu riječ samo o dogmatskim marksistima ili marksisticama, odnosno autori kažu: „Hrvatski marksistički filozof definiran je kao svaki hrvatski filozof koji je proizveo i objavio radove (npr. članke, knjige) u obranu marksističke filozofije.“ (ibīdem) No, ako je to polazišni parametar studije, onda u njega ne ulazi gotovo nitko od navedenih filozofa ili filozofkinja koje spominju u svojemu tekstu, a napose ne oni na koje se ponajviše usmjerava pažnja, odnosno tzv. praksisovci, jer upravo su oni sebe etablirali svojom kritičnošću i antidogmatizmom, a ne obranom marksističke filozofije. Takvo što je općepoznato i vidljivo u njihovim radovima, a ako govorimo o njima kao cjelini, možda je najeklatantnije uočljivo u uvodu prvoga broja njihova časopisa Praxis gdje između ostaloga navode:
„Razvoj autentičnog, humanističkog socijalizma nemoguć je bez obnove i razvoja Marxove filozofske misli, bez produbljenijeg proučavanja djela svih značajnih marksista i bez doista marksističkog, nedogmatskog i revolucionarnog pristupa otvorenim pitanjima našega vremena.“ (Čemu Praxis?, 1964:3), „…naš program nije da se interpretacijom Marxove misli dođe do njenog ‘tačnog’ razumijevanja i da se ona u tom ‘čistom’ obliku samo ‘brani’. Nije nam stalo do konzerviranja Marxa, već do razvijanja žive revolucionarne misli inspirirane Marxom. Razvijanje takve misli zahtijeva široku i otvorenu diskusiju, u kojoj će sudjelovati i nemarksisti.“ (ibīdem:4), „Smatramo da razumijevanju biti Marxove misli mogu prije pridonijeti njeni inteligentni kritičari, nego ograničeni i dogmatski pristalice.“ (ibīdem:4–5)
Naravno, svatko može za sebe svašta tvrditi, a činiti upravo obrnuto od toga. No praksisovci su se baš svojim djelovanjem pozicionirali kao antidogmatičari, pa, primjerice, ne čudi da govoreći o našoj praxis filozofiji Borislav Mikulić (2009:83) naznačuje da: »…to ime homonimno označava grupaciju, časopis i filozofsko-teorijski sadržaj antidogmatskog [moje podebljanje] marksizma…«. Takvo što je općepoznata stvar i u inozemstvu, pa primjerice Joseph Bien i Heinz Paetzold u Kembridžkom rječniku filozofije (dakle u nečemu u čemu se nalaze općepoznate i temeljne stvari) pišu: „Škola Praxis naglašavala je spise mladoga Marxa, dok je dogmatski marksizam podvrgavala jednoj od njegovih najjačih kritika.“ (Praxis school, 1999:731)[2] Stoga, već na samom početku vidimo kako je rad Krkača i Dogana promašen, jer im je samo polazište netočno, odnosno oni uopće ne znaju što je točno predmet njihova evaluiranja (to je primjerice kao da misle da istražuju noćne, a zapravo istražuju danje leptire i pri tome ovima „slijepo“ pripisuju osobine prvih). I tu bi cijela priča trebala biti gotova, ali je nastavljam zato što prava iznenađenja, ili za upućenije zgražanja, tek slijede.
Autori nam zatim daju do znanja na koje će se razdoblje u svojemu tekstu usmjeriti, a to je povijesno razdoblje (1945. – 1991.). Međutim, u svezi s time pišu: „Do 1947. svi nemarksistički filozofi, s jednom iznimkom, bili su otpušteni s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.“ (Krkač i Dogan, 2025:116), a što naprosto nije istina! Naime, od 1945. do 1947. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao nastavnici filozofije bili su zaposleni samo Albert Bazala, Vladimir Filipović i Pavao Vuk-Pavlović (vidjeti Jurić, 2024:349), a nijedan od njih nije bio tzv. marksistički filozof. S obzirom na to da je Bazala preminuo u kolovozu 1947., a Vuk-Pavlović je nastavničko mjesto napustio početkom 1948. (ibīdem), bilo bi zanimljivo vidjeti opravdanje gornje očito proizvoljne i tendenciozne tvrdnje kako su do 1947. svi nemarksistički filozofi, s jednom iznimkom,[3] bili ni manje ni više nego otpušteni s navedenoga fakulteta. Jer ne samo da u tom periodu nije bio zaposlen nijedan marksistički filozof nego nijedan nemarksistički nije ni otpušten! Dakle, autori ili ne znaju neke temeljne stvari ili naprosto falsificiraju.
Slijedi definiranje onoga što smatraju važnošću i zapaženim idejama. Pa tako za termin važno kažu: „…odnosi se na nešto što je snažno, signifikantno ili istaknuto u utjecaju na događaje ili razvoje.“ (Krkač i Dogan, 2025:116), dok pri određivanju zapaženih ideja, tko zna iz kojih razloga, ulaze u područje znanosti (dakle nismo više u filozofiji!) i priopćuju: „Zapažena ideja u kontekstu znanosti odnosi se na temeljno načelo ili koncept koji signifikantno unapređuje razumijevanje u određenom području.“ (ibīdem) Ali dobro, recimo da se diplomirani filozofi u nedostatku vlastite ideje što bi to bila „zapažena ideja“ u filozofiji imaju pravo potpomognuti znanošću, jer je na kraju svega bitno da su nas upoznali što im znače glavni termini.
Naposljetku dolazi stavka mjerenje važnosti. Kažu da će važnost uglavnom kvantitativno prikazati, i to u sklopu metrike koja će uključivati broj objavljenih radova, citata i već spomenutih zapaženih ideja (ibīdem). Ovo je, naravno, potpuno promašen pristup, jer po njemu npr. ispada da Sokrat s ni jednim objavljenim radom nije važan, dok se citati mogu množiti zbog ukazivanja na ogromne propuste u nečijem beznačajnom radu, radom s izmišljenim podacima, zbog trenutne popularnosti teme itd. i naposljetku zato što ima važnih filozofa koji baš i nisu stvorili neke zapažene ideje (npr. Plutarh, Frederick Copleston, Alain de Botton).
No to nije sve; ono što je gore jest to da obećano nisu učinili, odnosno da uopće nisu prikazali broj objavljenih radova i zapaženih ideja! Također, navode da će, iako u ograničenom obimu, napraviti i kvalitativnu analizu kako bi evaluirali „…signifikantnost filozofovih koncepata, argumenata i prigovora unutar šireg intelektualnog konteksta“, (ibīdem), ali ni to nisu učinili. Stoga, u radu se obećava nešto što se nije učinilo.
II
Nakon toga slijedi začudno potpoglavlje Suprotstavljena mišljenja o važnosti hrvatske marksističke filozofije: Miščević i Sesardić. Prvo nam autori ukazuju po kojim su kriterijima odabrali one čije mišljenje o važnosti smatraju relevantnim. Tako im je kriterij odbijanja marksističkih autora taj zato što bi se moglo pomisliti da je riječ o samohvali. Dakle, nije poanta govori li netko činjenice ili ne govori, već je li to što govori možda samohvala. Primjerice, ako netko kaže „knjige su mi objavljene na tim i tim jezicima“, to je očito, po Krkaču i Doganu, moguća samohvala, i ne može se smatrati relevantnim. Zatim navode da su odustali od hrvatskih kršćanskih filozofa „…zbog temeljnih i nepomirljivih razlika u vezi s filozofijom religije i religijskim pitanjima“. (Krkač i Dogan, 2025:117) Dakle, autori impliciraju da se hrvatski kršćanski filozofi nisu u stanju neutralno i realno postaviti prema marksistima, već da su pristrani. No kakve veze ima nečije navodno (jer to nam autori nigdje ne dokumentiraju!) neslaganje oko religijskih pitanja i filozofije religije, s nečijom relevantnošću, ostaje misterij. U svakom slučaju, autori relevantnim smatraju mišljenje Nenada Miščevića i Nevena Sesardića.
Nenad Miščević zaista je relevantan, jer je riječ o mislitelju koji je ušao u bit Marxove misli i koji se na stručan način teorijski i praktički bavio marksizmom, pa je čak u našoj sredini na tu temu pionirski otvarao i neke nove perspektive. Tu prije svega mislim na njegovu knjigu Marksizam i post-strukturalistička kretanja: Althusser, Deleuze, Foucault za koju primjerice Jaroslav Pecnik (1977:131) kaže: „…Miščevićeva knjiga je vrijedan prilog problematici kod nas još nedovoljno poznatoj; analizirajući i promišljajući post-strukturaliste i pokazujući mogućnosti jednog njihovog novog čitanja i tumačenja Marxa, ona ujedno daje naslutiti još dalekosežnije perspektive onog za sada skrivenog koje bi se eventualno moglo prepoznati jednim još novijim čitanjem i tumačenjem.“ Uostalom, vrijedno je spomenuti kako navedena knjiga i danas plijeni pažnju, pa ne čudi da je 44 godine poslije u inozemstvu reizdana (a što je u naših autora i autorica rjeđa stvar). Inače, i Krkač i Dogan je u svojem tekstu spominju, ali u popisu referenci navode netočnog izdavača. Naime, Prometej je nakladnički niz, a ne izdavač te knjige, izdavač je Marksistički centar: Centar za društvenu i uslužnu djelatnost mladih! Jasno da se automatski postavlja pitanje jesu li je uopće u svojim rukama imali i pročitali, a ako jesu, onda je malo razočaravajuće da kao tzv. znanstvenici i edukatori još uvijek imaju probleme s tako bazičnim stvarima kao što su prepoznavanje i razlikovanje nakladnika od nakladničkog niza.
S druge strane, Neven Sesardić nikako nije relevantan. Naime, od prvih pokušaja Sesardić pokazuje svoje potpuno nerazumijevanje Marxove misli i samoga marksizma, tako da je sve ono što je o toj temi pisao bilo ništa drugo do ignorantsko, a uglavnom i vrijeđajuće. To je naravno prepoznato odavno, i to u mnogih. Tako će Gajo Petrović u svojoj famoznoj razornoj kritici Sesardića još 1987. sve bitno reći: „Neslavna slava nekih dosadašnjih ‘oponenata’ Praxisa očito nije dala mira Sesardiću. Svojim napisom on se potrudio da dosadašnja ‘etiketiranja’ i ‘ideološke diskvalifikacije’ nadopuni političkim insinuacijama, dezinformacijama, klevetama i napose moralno-političkim optužbama i osudama. Treba priznati da se u tom ‘poštenom poslu’ pokazao vrlo spretan, okretan i plodan. U stvari volio bih da mi netko navede jednog jedinog među svim dosadašnjim ‘oponentima’ Praxisa (filozofima, politolozima, sociolozima, političarima, novinarima itd.) koji je ikada u jednom tekstu iznio toliko nečasnih političkih optužbi, uvreda je [sīc] objeda na račun filozofa prakse, nastojeći da ih diskreditira i diskvalificira u svakom pogledu (ne samo filozofski, nego napose i politički i moralno).“ (Petrović, 1987:135), dok s druge: „O samoj filozofiji prakse iz Sesardićevog se napisa ne može ništa saznati. Filozofija je jednostavno mimoiđena. Ne bi li se moglo reći da u tom napisu nema ni razmišljanja? Nema sumnje da tu razmišljanja u nekom više ili manje uobičajenom smislu nema.“ (ibīdem)
Dakako, Petrović je tzv. marksist, pa da izbjegnemo „pristrano iznošenje činjenica“, evo i nekoliko rečenica nemarksista Slobodana Žunjića:[4]
„Dosad, naime, nitko ‘na razini filozofske argumentacije i protuargumentacije’ nije kritikovao neko specifično stanovište, a da pritom nije bio u stanju da navede barem neku autentičnu formulaciju tog stanovišta – koje inače žestoko osporava. To je, najzad, pošlo za rukom Nevenu Sesardiću, koji ne samo da nije pronašao ni jednu praksisovsku formulaciju teze o jedinstvu teorije i prakse, nego je uz to priznao da ima velike teškoće kako da ‘uopće razabere što se u stvari tvrdi marksističkom tezom o jedinstvu teorije i prakse’…“ (Žunjić, 1988:81)
„Kao što smo videli, Sesardićeva izvođenja pate od tolikih elementarnih slabosti da ona teorijski ne bi mogla opstati ni kada bi proizlazila iz jednog teorijski mnogo otvorenijeg i radoznalijeg istraživačkog stava. Veliko nerazumevanje, grube kategorijalne greške, masivne ekvivokacije, manjkave distinkcije ili potpuni nedostatak distinkcije – sve to smešteno na svega nekoliko stranica – nepogrešivo ukazuje na pravi, praktično-politički žanr Sesardićeva napisa.“ (ibīdem:87)
„Otkrivajući iza Sesardićeva pseudoargumentativnog postupka ideološki karakter njegova osporavanja, samim time mu ne odričemo svaku praktičku vrednost. Usprkos ogromnim nedostacima, koji ga teorijski potpuno diskvalifikuju, Sesardićev napis ostaje relevantna politička činjenica. To je mali paradoks, ili, kako bi sam Sesardić rekao, ono ironično u ovoj rehabilitaciji: njegovo ‘teorijsko’ štivo nije vredno spomena u ‘isključivoj domeni teorije’, ali kao praktično-politička intervencija u oblasti naše teorijske misli zaslužuje najveću moguću pozornost.« (ibīdem)
Slične stvari uočavaju mnogo godina poslije i mlađe, također nemarksističke, generacije, pa će tako primjerice Enes Kulenović (2022:265) reći: »Sesardićeva interpretacija tih studija u ovome poglavlju školski je primjer selektivnog čitanja znanstvene literature.“
»No, glavna je tema ovoga poglavlja ad hominem napad na Petrovića. U najdužem poglavlju u knjizi, na skoro sto stranica Sesardić je posvetio samo par stranica kritici Petrovićevih filozofskih ideja.“ (ibīdem:272)
„Teško se oteti dojmu da knjiga Konsenzus bez pokrića[5] pripada sofističkom, a ne filozofskom žanru.« (ibīdem:273)
Dakle, Sesardić je odavno prepoznat kao u potpunosti nerelevantna osoba za marksizam i tzv. praksisovce[6] (iako to vrijedi i za još neke teme[7]). No ne samo da su autori odabrali krajnje nekompetentnu osobu nego su onome koji afirmativno govori o našem marksizmu (Miščeviću) dali priliku u principu tek s 41 riječi, dok Sesardićevo „mišljenje“ predstavljaju na nekoliko stranica, odnosno s preko 1 000 riječi! Pa kako je to moguće, i to u autora koji toliko vode brigu o pristranosti! U svakom slučaju, ovo nam potpoglavlje[8] (na stranu što je besmisleno) prije svega jasno ukazuje na selektivnost i pristranost Krkača i Dogana.
Samo činjenice, molim!
Slijedi fascinantno poglavlje Odabrane činjenice o hrvatskim marksističkim filozofima koje započinje potpoglavljem Pažljivo odabrane činjenice. Inače, te se „pažljivo odabrane činjenice“ nalaze u pet tablica, iako autori sve njih nazivaju Tablicom 1.
U prvoj tablici (vidjeti Krkač i Dogan, 2025:122) navode Alberta Bazalu, Hijacinta Boškovića, Vladimira Filipovića, Pavla Vuk-Pavlovića i Stjepana Zimmermanna kao utjecajne nemarksitičke filozofe u razdoblju od 1945. do 1947. koji su, po njima, ni manje ni više nego odigrali važnu ulogu u pojavi marksističke filozofije! Ovo je zaista nešto „originalno“, jer dosad osim Filipovića nitko od navedenih nije smatran važnim u dotičnom kontekstu. No, šteta da nam autori nisu argumentirali svoje „otkriće“, a napose bi bilo zanimljivo saznati u slučaju dominikanca Boškovića, svojevrsnog antimarksista Vuk-Pavlovića i novoskolastika i svećenika Zimmermanna kakvu su to važnu ulogu imali u nastanku naše marksističke filozofije.
U sljedećoj pak tablici (na istoj stranici), koja sadrži pojedine „doktorske disertacije iz marksističke filozofije obranjene u razdoblju 1951. – 1991. na Sveučilištu u Zagrebu (FFZG)“, autori kao marksističkog filozofa ističu (podebljanim slovima) Vladimira Filipovića![9] To da je Filipović marksistički filozof, a, primjerice, notorni Dušan Nedeljković nije, pa čak im to po ovoj tablici nisu ni Žarko Puhovski (kojeg poslije označuju marksistom) i Božidar Gajo Sekulić, još je jedno „originalno otkriće“ našega autorskog dvojca, i opet možemo žaliti što su to za njih očito ništa do „pažljivo odabrane činjenice“, pa nam valjda zato za njih ni ne iznose bilo kakve argumente.
Zatim na stranici 123. dolazi tablica „Neke činjenice o najvažnijim marksističkim filozofima prve generacije nakon 1945./1947.“ u kojoj dvojac opet fascinira svojim „originalnostima“. Odmah upada u oči to da za našeg najcitiranijeg suvremenog filozofa Gaju Petrovića navode da prema Google Scholaru ima 240 citata(!), i samim ga time u svojem prikazu stavljaju na zadnje mjesto, tj. mjesto osobe s najmanjim brojem citata. Naravno, to nikako ne odgovara istini, jer npr. program Harzing’s Publish or Perish pokazuje (26. lipnja 2025.) da prema Google Scholaru Petrović ima 1 571 citat![10] Netočno navode citiranost i za Milana Kangrgu (koji nema kako oni navode 281, već ima 688 citata), Predraga Vranickog (nema ih 448, nego 669) i Branka Bošnjaka (nema ih 258, nego 498).[11] Eto, naš se fascinantni dvojac ne zna suvereno služiti ni Google Scholarom, jer to što su „izračunali“ nije broj citata. U istoj tablici ima još »zanimljivih« stvari.
Tako se u rubrici Pod utjecajem ne navodi onaj općepoznati Johanna G. Fichtea na Milana Kangrgu („…kolege su me smatrale prije hegelovcem i fichteovcem, nego marksistom…“ /Kangrga, 2002:251/), kao ni Martina Heideggera na Gaju Petrovića (npr. „Pišući Grassiju, Gajo Petrović utvrđuje: ‘Heidegger, od kojeg smo obojica ne postavši heideggerovci mnogo naučili…’“ /Škorić, 2008:133/; njegovu je vrsnu Prolegomenu za kritiku Heideggera nagradila nakladnička kuća Nolit). Nadalje, bilo bi zanimljivo znati i kako su u tom svojem „pažljivom odabiru činjenica“ odabrali koje su najvažnije marksističke publikacije dotičnih. Tako, primjerice, ne navode Historiju marksizma Vranickog „…koja je najkvalitetniji prikaz, pregled i tumačenje geneze, razvitka i kontroverzija orijentacija obuhvaćenih pojmom marksizam na svjetskom planu, kako to s različitom razinom argumentacije upozorava više autora…“ (Veljak, 2014:388), a ni Kangrginu Praksu, vrijeme, svijet: iskušavanje mišljenja revolucije[12] koju neki (i izvan Hrvatske) smatraju ne samo njegovim najznačajnijim djelom, već jednim od najznačajnijih naše suvremene filozofije (vidjeti npr. Perović, 2008:585). Ovdje svakako treba spomenuti i to da Krkač i Dogan u najvažnije naše marksističke filozofe prve generacije ne ubrajaju Danka Grlića(!); naravno, razlog za to nisu naveli.
Na istoj stranici imamo podjednako fascinantnu tablicu Pažljivo odabrane činjenice o najvažnijim marksističkim filozofima druge generacije i nakon 1991. Autori nam ni ovdje ni na koji način ne ukazuju po kojim su to kriterijima odredili tko ulazi u tu njihovu skupinu najvažnijih. To tek možemo nagađati. Tako bi se moglo zaključiti da Gvozdena Flegu uključuju među najvažnije samo zbog njegovog osvrta (iz 1973.) na tematski broj časopisa The Philosophical Forum posvećen Györgyju Lukácsu. Uz naznaku kako autori očito nisu ni svjesni (a što će reći da ga nisu ni pročitali!) da je riječ o osvrtu, jer to nigdje ne navode, a kako to čine u jednoga drugog autora i to vjerojatno samo zato što je to tako na Wikipediji napisano. U svakom slučaju, u rubrici Fleginih marksističkih djela ne spominju nijedan njegov marksistički tzv. znanstveni članak ili knjigu, nego samo gornji osvrt. Pojedinačni osvrti Raula Raunića naš su dvojac ili izrazito impresionirali ili pak nisu uopće, pa možda zato u rubrici marksističkih djela ne navode samo jedan, nego čak tri njegova osvrta, i to na knjige. Ni ovdje nije spomenut nijedan marksistički tzv. znanstveni članak ili knjiga, ali su barem uspjeli spoznati, i zato to i naznačiti, da je riječ o osvrtima.
Usput, podsjećam, Krkač i Dogan ovako su definirali tko je za njih hrvatski marksistički filozof: „…svaki hrvatski filozof koji je proizveo i objavio radove (npr. članke, knjige) u obranu marksističke filozofije.“ Što će reći, očito je dovoljno da napišete osvrte (jer osvrti su tu samo za potrebe obrane!) na marksistička djela i postoji velika šansa da vas ovi autori proglase marksistom ili marksisticom, a ako ćete biti bolje sreće, možda uđete i u skupinu po njima najvažnijih. S druge strane, po čemu im je Ante Čović jedan od najznačajnijih marksističkih filozofa druge generacije i nakon 1991., nije jasno. Napose što od te godine nije napisao nijedan marksistički rad. Također, po čemu je to i spomenuti Raunić, koji se u većini radova od 1991. bavi nemarksističkim temama? Ili se naši autori drže one stare: jednom marksist, uvijek marksist? No, nemaju li ljudi pravo na promjenu, razvoj, zablude ili sl.? Napose oni koji su navedeni kao najznačajniji samo zbog osvrta? Ili pravo na promjenu imaju samo tzv. analitički filozofi (zato što je spomenuti tzv. analitičar Nenad Miščević osim spomenute „marksističke“ knjige predavao marksizam /doduše iznimno kratko/ na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, kao tinejdžer je bio aktivan u Savezu socijalističke omladine i posjetio Korčulansku ljetnu školu na kojoj je između ostaloga slušao Kostasa Axelosa, Ernsta Blocha, Jürgena Habermasa i Herberta Marcusea /a s nekima se od njih tamo i družio/, premišljao je o ulasku u Savez komunista itd. /vidjeti Miščević, 2012:10 i 12/)?, a kojima Krkač pripada.
Nadalje, u rubrici marksističkih radova Lina Veljaka naš je „inventivni i pedantni“ dvojac (nažalost, očito bez ikakvog kormilara) od mnoštva njegovih tzv. znanstvenih radova „pomno odabrao“ samo njegovu revidiranu magistarsku radnju objavljenu kao knjigu, te dva zbornika (ili preciznije rečeno spomenice) posvećena Gaji Petroviću koja je Veljak uredio. Ovo da se uređivanje spomenica marksistu smatra nečijim marksističkim djelom također je zanimljiva novost koju nam naš dvojac nudi. Stoga, znači li to da se spomenica koju je Veljak uredio u čast Danila Pejovića može smatrati njegovim nacionalističkim[13] djelom? Također, od svih knjiga i članaka Žarka Puhovskog autori izdvajaju samo tekstić iz 1976. a koji je (po Google Scholaru) od tada do danas samo jednom citiran. Razumije se, postavlja se pitanje ako je očito da autori nisu upoznati s marksističkim djelima osoba koje su izdvojili kao marksistički najvažnije, kako znaju tko je pod čijim utjecajem stvarao, ili, kako to oni definiraju, branio marksizam. Pa stoga i ne treba previše čuditi da je mnogo filozofa navedeno kao bitnih za Gvozdena Flegu, a primjerice nisu Erich Fromm i Herbert Marcuse, o kojima je pisao i koje je prevodio. Veljaku pak navode Vjekoslava Mikecina i Predraga Vranickog, koji nisu imali nikakav utjecaj na njega,[14] dok Milana Kangrgu, koji je imao znatan, ne navode. Dakle, još jedan eklatantan primjer diletantizma, odnosno pukog improviziranja (u negativnom značenju pojma).
Naposljetku, autori u ovoj tablici navode i stanje njihovih citata na Google Scholaru[15] 17. 2. 2023., a podsjećam, rad im je objavljen 12. lipnja 2025., pa se postavlja pitanje (jer to je aktivnost koja se može učiniti u manje od minute) zašto preko dvije godine nisu ažurirali svoje podatke. Ili im je naprosto više odgovaralo prikazati čim niže vrijednosti? Tako je po njima 2023. Žarko Puhovski imao 413 citata, a 8 dana od objave njihova članka ima 836 (više od duplo), Veljak 189, a 20. 6. 2025. ima 273, Raunić 51, a istoga datuma kao i prethodni ima 73 itd. Naravno, i oni koji nemaju spomenute profile imaju više citata nego što to naš dvojac piše.
Slijedi tablica: Pažljivo odabrane činjenice o mlađim, barem djelomično marksističkim filozofima nakon 1991. (vidjeti Krkač i Dogan, 2025:124) Ovdje ponovno ne znamo po kojim se kriterijima neki smatraju barem dijelom marksističkim filozofima/filozofkinjama. Tako se Mariji Selak Raspudić to očito implicira na temelju knjige Ljudska priroda i nova epoha, a koja nije marksistička(!), kako to autori imputiraju, a niti joj podnaslov glasi: (uključujući izlaganje pojma svijeta u filozofiji M. Kangrge) kako oni navode. Inače, po ovoj tablici Žarko Puhovski (naveden kao mentor Ankice Čakardić) nanovo nije marksist, jer nije podebljanim slovima to naznačeno (kao što su napisali da to prakticiraju u tablicama), pa nije to za njih ni međunarodno poznati marksist Nicolao Merker (mentor Luke Bogdanića), dok Borislav Mikulić jest. Također, još jednom je očito da autori nemaju blage veze tko je na koga utjecao, pa ne čudi da za Ankicu Čakardić ne navode Rosu Luxemburg, koju uostalom i sama navodi kao jedinu osobu koja predstavlja predmet njezina stručnog interesa (vidjeti Čakardić, 2025) i o kojoj je napisala monografiju (Ustajte, prezrene na svijetu: Tri eseja o Rosi Luxemburg). Dakako, ni ovdje podaci o citiranju nisu ažurirani, tako da navode kako Mislav Žitko ima 64 citata, a 26. 6. 2025. ih ima više nego duplo (161), Ankica Čakardić 74, dok ih dva tjedna od objave njihova članka ima skoro duplo (138) itd.
II
Odabrane formalne veze u razdoblju 1947. – 2023. potpoglavlje je u kojemu autori žele „…razjasniti kontinuitet i nasljeđe hrvatskih marksističkih filozofa od 1945./1947. do 1991., ali i do početka 2000-tih.“ (vidjeti Krkač i Dogan, 2025:124) Pa tako kažu da je Vladimir Filipović jedini zadržao svoju poziciju (na Filozofskom fakultetu) nakon dolaska komunističke vlasti, a to sam već naznačio da nije točno, odnosno da su svoju poziciju zadržali i Albert Bazala i Pavao Vuk-Pavlović. Ovdje upada u oči još jedno „originalno“ otkriće. Naime, autori kažu: „Zanimljivo je napomenuti da Bošnjak i Sutlić nisu vršili utjecaj u sličnom svojstvu; nisu bili ni mentori ni članovi povjerenstva za doktorske disertacije usredotočene na marksističku filozofiju.“ (Krkač, Dogan, 2025:125) Međutim, vrlo se lako u izvoru (za koji pišu da su ga upotrebljavali!) – prikazu doktorskih disertacija iz filozofije u Hrvatskoj od 1880. do 1989. Tomislava Bracanovića – može pronaći kako je Vanja Sutlić bio u povjerenstvima za obranu pet doktorskih disertacija za koje se već i po samom naslovu lako može povezati da su se bavile marksističkom filozofijom.[16] Tako je vidljivo da je bio u povjerenstvu za obranu disertacija Kritika filozofije u Karla Marxa Dimitrija Savića, Kritička teorija društva H. Marcusea i povijesno mišljenje Branke Brujić, Problem podjele rada u socijalnoj teoriji Karla Marxa: Metodološki aspekt Eduarda Kalea, Ontološki pomen sklopa proizvodnja-potreba v Marxovi filozofiji ali Marxova metafizika Ivana Urbančiča i Pojam časa pri Marxu Tina Hribara. Dok isti izvor ukazuje da je i Branko Bošnjak bio član povjerenstava za obranu doktorskih disertacija koje se bave marksističkom filozofijom, i to Povijesni smisao kritike religije u Marxa i Nietzschea Petra Tepića i Filozofija Ernsta Blocha: Gnoseološko-ontološki temelji Rasima Muminovića (vidjeti Bracanović, 2003:283–285). Stoga, opet imamo eklatantan primjer nevjerojatne aljkavosti „našega“ dvojca. Ali to nije sve, naime, podaci o mentorstvima u spomenutom se izvoru uopće ne nalaze, pa nije jasno na temelju čega Krkač i Dogan zaključuju da Sutlić i Bošnjak nisu bili ni mentori (naravno, vjerojatno je riječ o pukom nagađanju, a što im je očito čest metodološki pristup u predmetnom tekstu).
U ovome se potpoglavlju ističe i ilustracija (vidjeti str. 125) Odnosi između hrvatskih marksističkih filozofa prema kriteriju mentorstva za doktorat ili članstva u ispitnom povjerenstvu za doktorat…. u kojoj nalazimo stavku „nemarksisti izbačeni, prisilno umirovljeni itd. nakon 1945.“ Nažalost, autori nam ne navode nijednoga koji je izbačen i prisilno umirovljen. Kako već naznačih, Vuk-Pavlović nije izbačen s Filozofskog fakulteta nakon 1945., štoviše, 1945. ga je nova vlast rehabilitirala! (vidjeti Jurić, 2024:348), a niti je u tome razdoblju prisilno umirovljen kao nemarksistički filozof, već 1951. kao bibliotekar (vidjeti Peritz Körbler, 2014). No kad smo već kod njega, treba reći da je sedam godina poslije (i dalje kao nemarksist!) zaposlen, i to kao filozof, na Sveučilištu u Skopju (ibīdem i Jurić, 2024). Naravno, nije to jedini problem u svezi s tom ilustracijom. Tako se može spomenuti kako u njoj piše „marksisti 1945. – 1990. i poslije“, iako je prvi marksist kojega navode na Filozofskom fakultetu zaposlen (i to kao asistent) tek 1947., a od ostalih navedenih prvi tek 1950. (također kao asistenti) (vidjeti Škrbić Alempijević i Damjanović, 2024:361–363), ali što je to par ili nekoliko godina za naše autore.
Ovdje treba također napomenuti da, iako u svojem tekstu govore o periodu nakon 1991., u ilustraciji im je kao granična navedena 1990. godina. Inače, koja je uloga Davora Rodina i Zvonka Šundova u tom slikovnom prikazu, nije odviše jasno.
Zatim pišu da njihov prikaz „…ilustrira razlike između tranzicija u političkom sustavu koje su se dogodile 1945. i 1991.…“ (Krkač i Dogan, 2025:126), što nije točno! Jer ništa od navedenog on ne ilustrira. Također, kažu na istoj stranici da je promjena vlasti 1945. rezultirala zamjenom politički nepodobnih nastavnika onima podobnim, što će reći kako autori smatraju da su ti podobni upravo nemarksisti Albert Bazala, Vladimir Filipović i Pavao Vuk-Pavlović. Pa navode: „…tranzicija 1991. (iz ljevičarskog totalitarnog režima u formalno demokratski sustav) nije ubrzala uklanjanje prethodnih marksističkih filozofa…“ (ibīdem)
Ovdje nije sasvim jasno žale li autori ili ne žale zbog toga što marksistički filozofi nisu uklonjeni, kao što tvrde da se događa u totalitarnim režimima. No i tu su u zabludi! I marksistički su filozofi ubrzano uklanjani 1990-ih u Hrvatskoj (npr. vidjeti slučaj Zvonka Šundova /kad ga već i sami navode/ u Pilić, 2015), pa i konkretno na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu imamo primjer Veselina Golubovića, u čijoj nedavno promoviranoj knjizi u bilješci o autoru piše: „Početkom devedesetih godina minulog stoljeća nasilno mu je prekinuta akademska karijera i javno djelovanje u okolnostima uobičajenima za smutna i zla vremena navodne duhovne obnove.“ (Golubović, 2024:167)
Potom kažu: „Većina filozofa je 1991. zadržala svoje profesionalne pozicije, unatoč evidentnim unutarnjim nedosljednostima i proturječjima unutar marksističke filozofije, što dovodi u pitanje njezinu znanstvenu utemeljenost.“ (Krkač i Dogan, 2025:126), ali je šteta što nam ne pokazuju koje su to evidentne unutarnje nedosljednosti i proturječja unutar marksističke filozofije, jer sve što se dosad moglo vidjeti samo su Krkačeve i Doganove unutarnje i vanjske nedosljednosti i proturječja. Dok ovo da bi filozofija trebala biti znanstveno utemeljena, priča je za sebe i ne znam kakve veze ima s temom.
Zatim nam opet daju do znanja kako ne razlikuju dogmatski od stvaralačkog marksizma, jer kažu: „…vanjski problemi su i dalje postojali zbog statusa marksizma kao ideološkog okvira bivšeg komunističkog režima…“ (ibīdem), iako ovdje nije jasno ni to što bi to bili vanjski problemi. Također, na istoj su stranici maltene šokirani da i danas postoje doktorske disertacije na temu marksizma. Stoga, stječe se dojam da bi voljeli ne samo da su svi marksistički filozofi uklonjeni, nego i da više nitko ne radi marksističke disertacije, što je svakako jako demokratski i antitotalitarno.
Govore i to, u najboljoj žurnalističkoj tradiciji, da je važno istaknuti kako su neki od marksista i marksistica (iz njihove ilustracije) uključeni u upitne aktivnosti, kao što su: „…sumnjiva svjedočenja pred raznim sudovima, plagijat i uključenost u napade na druge filozofe, među ostalim neetičkim praksama (kao što je detaljno opisano u prvom odjeljku)“. (ibīdem). Međutim, ništa od toga nisu opisali nigdje u svojemu tekstu, ponajmanje detaljno! Dakle, opet imamo primjer iznošenja neistina. Pa tvrde: „Nakon uspostave demokracije 1991. godine, marksistički filozofi zadržali su svoje pozicije na fakultetima i institutima, nastavljajući primati državne mirovine u novonastaloj demokratskoj državi.“ (ibīdem) Sad već možemo biti sigurniji da bi ih oni uklonili, ali je opet šteta što ne navode o kojima je to točno riječ, odnosno ne pružaju nam nikakve dokaze za svoje tvrdnje.
Zatim govore da su se neki od tih, po njima, marksista uzdigli na važne društvene pozicije, a za što djelomično pripisuju zaslugu bivšim komunistima unutar vlasti. Dakle, komunisti mogu biti po našim autorima bivši, ali marksisti ne. Kažu i to „…da se nijedan od marksističkih filozofa nije suočio s eksplicitnom znanstvenom kritikom unutar demokratske Hrvatske…“ (ibīdem:127), a čime potvrđuju sve ono što rekoh i dokumentirah u svezi sa Sesardićem, odnosno da to što on radi nije nikakva kritika, a ponajmanje znanstvena. Naposljetku, autori nam daju do znanja kako su zbunjeni što marksistički filozofi nisu snosili posljedice zbog svojih filozofskih stavova i političkih akcija (ibīdem:127).
Eto, iako to o kakvim je njihovim političkim akcijama riječ i dalje ostaje na razini fantazije, barem se potvrđuje kako naš par smatra da filozofi/filozofkinje trebaju snositi posljedice zbog svojih filozofskih mišljenja, a što je od njih baš humano. Naravno, šteta što nam nisu rekli kakve bi to konkretne posljedice trebali snositi: možda su im na pameti suđenja, zatvaranja i ubijanja, tj. sve ono što je prije cca. 24 stoljeća prošao Sokrat.
III
Slijedi potpoglavlje Tumačenje. Nije jasno što se to sad pri kraju točno tumači. Tako iz vedra neba, bez ikakve argumentacije, autori (ibīdem) tvrde da od 1991. ne postoji kritika komunizma, marksizma i socijalizma! Eto, više nije riječ samo o marksizmu, već i o komunizmu i socijalizmu, a Krkač i Dogan očito ne smatraju kritikom djela kao što su (ako se zadržimo samo na knjigama): Crna knjiga komunizma u Hrvatskoj: (Zločini jugoslavenskih komunista u Hrvatskoj 1945. godine) (1997. /2006./), Represija i zločini komunističkog režima u Hrvatskoj (2012.), Komunistički teror i mučeništvo Crkve: Djelovanje Udbe protiv Crkve u Hrvatskoj 1945. – 1991., (I.–II.) (2020.) itd. S druge strane, smatraju da postoji obrana marksističke filozofije među mlađom generacijom (ibīdem), ali ni tu nam ne pružaju na uvid nijedan primjer te obrane. Nikako da nam pokažu kako se to brani marksizam. Potom na istoj stranici tvrde, opet bez ikakvih dokaza, da se većina hrvatskih filozofa/filozofkinja bavi poviješću filozofije i analitičkom filozofijom, a manjina kontinentalnom i kršćanskom, a još manje njih marksizmom, i da su baš oni locirani na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. No, u ovome potpoglavlju napose upada u oči kada bez ikakvog argumenta tvrde da tzv. praksisovci nisu stvorili zapažene ideje. Zašto onda na početku rada govore da će prikazati broj zapaženih ideja, ako misle da ne postoji nijedna? Normalno bi bilo da su naveli nekoliko njihovih ideja (istina, to zahtijeva čitanje i poznavanje onoga što se evaluira) i onda objasnili zašto ih ne smatraju zapaženima. Inače, kao primjer zapažene ideje, ali ne praksisovske, navode „humanistički marksizam“ ili „marksistički humanizam“, dajući do znanja kako ne znaju da to nije neka posebna i jedinstvena ideja nekog mislitelja/misliteljice ili organizirane skupine, već marksistička struja (pravac, pristup i sl.) koja uključuje mnoštvo različitih podstruja. Dapače, kažu: „Ova zapažena ideja pojavila se tijekom desetljeća kada je škola praxis bila na svojem vrhuncu (1964. – 1974.) i nije zadržala relevantnost, a njezino međunarodno priznanje ostalo je nisko čak i unutar globalne marksističke filozofije.“ (ibīdem:129)
Na stranu što se pojavljuje mnogo prije navedenog (iako opet impresionira kako se olako nabacuju tvrdnjama, a da se pri tome ne pozivaju ni na jedan izvor), nije jasno kako im je onda zapažena, ako nije održala relevantnost i veće međunarodno priznanje! Također, znači li to da tzv. humanistički marksisti, kao što su primjerice Ernst Bloch, Antonio Gramsci, Erich Fromm i Herbert Marcuse, ali zapravo i svi nedogmatski marksisti, npr. Michael Heinrich i Slavoj Žižek, više nisu relevantni i naveliko međunarodno priznati? A to da „humanistički marksizam“ ima mali utjecaj danas u filozofiji zaključuju po tome što kažu da je trenutno triput manje citiran od termina marksizam! Stoga, zabadava se Žižeka smatra jednim od najutjecajnijih filozofa današnjice, kada naš dvojac nanovo pokazuje koliko su citati, ovaj put samo određenoga termina, bitna stvar i koliko je velebno njihovo znanje o marksizmu.
Nakon toga se opetovano vraćaju citiranosti radova i tvrde da „…nijedan od marksističkih filozofa nije među najcitiranijim hrvatskim filozofima danas (2023.), ili barem ne među prvih 20…“ (ibīdem), što naravno nije istina, jer kako već navedoh, Petrović je i dalje naš najcitiraniji, a među dvadeset najcitiranijih zasigurno ulaze i Kangrga i Vranicki. No nije jasno zašto nisu naveli koji su to dvadeset najcitiranijih hrvatskih filozofa, po njima. Kakav je to, navodno, znanstveni rad koji gotovo ništa ne argumentira!
Potom odjednom tvrde da je „…postojao jasan kontinuitet marksističke filozofije u Hrvatskoj prije 1945….“ (ibīdem), a da nam to nijednom riječju nisu u cijelom radu pokazali, a još manje dokazali. Nastavljaju da hrvatski marksisti od 1947. do 1991. nisu proizveli međunarodno priznata i visoko citirana djela. Naravno, opet jedna neistina, jer ako se dotaknemo samo Petrovića, vidjet ćemo da je njegova knjiga Marx in the mid-twentieth century: a Yugoslav philosopher considers Karl Marx’s writings iz 1967. citirana dosad 229 puta, što ulazi u vrh citiranosti pojedinačnog djela u našoj suvremenoj filozofiji. Također, dodaju: „Ovo je zapažanje posebno relevantno kada se uzme u obzir da je tijekom razdoblja 1947. – 1991. marksizam služio kao službena filozofija totalitarnog komunističkog režima u Hrvatskoj.“ (ibīdem:130) i time još jednom potvrđuju da nemaju pojma o čemu pričaju, jer filozofija prakse (kojom se temeljno u tekstu bave) nije nikada bila službena filozofija vlasti SFR Jugoslavije! Zauzelo bi previše prostora da se sada i tom podvalom detaljnije bavim, tako da ću navesti Žunjića (1988:79) kada kaže da su: „…praxis filozofi godinama uglavnom bili samo politički anatemisani…“, i to pojačati ni manje ni više nego samim Sesardićem (1987:107): „Rasprava o filozofiji prakse se u nas do sada uglavnom odvijala između onih koji su je zastupali i onih koji su je kritizirali sa stajališta službene politike; filozofi prakse su navodili argumente u prilog svom stanovištu, a oponenti su im najčešće uzvraćali jedino etiketiranjem i ideološkim diskvalifikacijama.“
Dakle, opet možemo samo žaliti što nam naš dvojac nije pružio nijedan argument za svoju tvrdnju, ali i zaključiti da čak nisu ni „svojega“ Sesardića pažljivo čitali.
Zatim govore i to da je postojala „…(relativna) dominacija marksističke filozofije u Hrvatskoj na akademskoj razini barem od 1947. do 1991., a nešto čak i prije 1947….“, što nisu ničime dokazali! A s obzirom na to da je prvi marksist (Vranicki), i to kao asistent, zaposlen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1947., zatim drugi (Sutlić) 1949. također kao asistent, dok su tek 1950. zaposleni Bošnjak, Kangrga i Petrović, isto kao asistenti (vidjeti Škrbić Alempijević i Damjanović, 2024:361–363), bilo bi baš zanimljivo vidjeti nešto više o toj navodnoj dominaciji marksističke filozofije prije 1947. godine. Naposljetku, tvrde da „…globalna rangiranja prominentnih marksističkih filozofa rijetko uključuju hrvatske ličnosti…“ (Krkač i Dogan, 2025:130), i sad umjesto da nas usmjere na barem dva od tih rangiranja, oni navode samo Wikipediju, koja ih ni nema.
Ali to nije sve, usmjeravaju na dvije Wikipedijine liste: jednu na kojoj su Josif Visarionovič Staljin, Josip Broz Tito, Mao Ce-tung, Enver Hoxha, Ernesto Che Guevara itd. i drugu koja uz Tita navodi npr. Franju Tuđmana i Stipu Šuvara, ali eto, obje su bez naših ovdje spominjanih marksističkih filozofa, i to je očito dokaz da su globalno nevažni.
Bespoštedne laži o svemu hrvatskom marksističkom
I tako smo napokon stigli do Zaključka, koji je zapravo poznat od samoga početka, i u kojem se uglavnom ponavljaju već obrađene i demantirane neistine. No evo još malo „nijansiranih“ i zapravo tragikomičnih dodataka. Pa tako kažu da „…hrvatskoj marksističkoj filozofiji od 1947. do 1991. nedostaje i unutarnja kvaliteta i vanjski ideološki utjecaj. Ova je tvrdnja vidljiva u radu Markovića i Petrovića (1979), koji su se suočili sa supstancijalnim kritikama, posebno od Sesardića (1985, 2022)“. (Krkač i Dogan, 2025:131) Međutim, kao prvo, treba biti jasno kako Mihailo Marković i Gajo Petrović nisu autori te knjige, tj. PRAXIS: Yugoslav Essays in the Philosophy and Methodology of the Social Sciences, već su njezini urednici (iako jesu autori pojedinih priloga u njoj). Zatim, Marković nije hrvatski marksistički mislitelj, kao uostalom otprilike pola autora (uključujući i jednu autoricu) tekstova u toj knjizi, već srpski. Također, ne samo da knjiga nije čisto filozofijska (što je očito i iz samog njezina naziva) nego ni neki od autora nisu ni obrazovanjem ni svojim stručnim interesom filozofi (npr. svoj rad u njoj ima književnik Dobrica Ćosić).
Stoga, opet je riječ o promašaju fascinantnoga dvojca koji očito nije ni zavirio u tu knjigu. Nadalje, šteta što nam nisu naveli nijednu od svih tih, navodno, supstancijalnih kritika predmetne knjige, već nanovo samo usmjeravaju na (kako je argumentirano) nerelevantnog Sesardića. Ali ne samo to, oni svoju tvrdnju „pojačavaju“ citatom „ova filozofija nije uspjela uroditi praktičke ideološke rezultate unutar konteksta ugašenog komunističkog političkog okvira“ (ibīdem) za koji naznačuju da je iz knjige The Philosophy of Praxis: Marx, Lukács and the Frankfurt School Andrewa Feenberga. Međutim, ne samo da se ta knjiga uopće ne bavi našom praksis filozofijom nego tog citata u njoj ni nema!
Dakle, to što autori nisu naveli na kojoj se stranici nalazi taj citat nije slučajnost, već je riječ o nečemu mnogo, mnogo gorem: najprizemnijem laganju i podvaljivanju! Eto, eklatantan primjer na što su sve neki spremni u svojem pokušaju omalovažavanja hrvatske marksističke filozofije. Nakon toga ponovno ponavljaju neistine o niskoj citiranosti naših marksističkih filozofa, a nasuprot tome kažu: „…nekoliko njihovih hrvatskih kritičara steklo je znatno veće međunarodno priznanje, prvenstveno radom u inozemstvu i objavljivanjem u međunarodnim časopisima i kod cijenjenih izdavača.« (ibīdem) – ali koji su ti, ne navode. U svakom slučaju, opet uvjeravaju „…da su hrvatski marksistički filozofi uglavnom bili nevažni na globalnoj sceni“. (ibīdem)
No ako se sada, radi razbijanja tog dosadnog ponavljanja neistina, malo detaljnije usmjerimo samo na jednoga od tih „naših globalno nevažnih marksističkih filozofa“, Gaju Petrovića, naspram neistina predmetnog dvojca, ipak ostaju neke neoborive činjenice, kao što su: da je i dalje naš najcitiraniji suvremeni filozof, da su mu tekstovi prevođeni na: albanski, češki, engleski, francuski, hebrejski, nizozemski, japanski, kineski, norveški, njemački, ruski, slovački, slovenski, španjolski, talijanski i turski, da je pozivan i držao predavanja po Sjedinjenim Američkim Državama, Europi, u Izraelu i Meksiku, da o njemu pišu u The International Authors and Writers Who’s Who (1976.), Biographical Dictionary of Neo-Marxism (1985.), Biographical Dictionary of Marxism (1986.), Who’s Who in the Socialist Countries of Europe (1989.), Dizionario Bompiani dei filosofi contemporanei (1990.), The Cambridge Dictionary of Philosophy (1999.) itd., da 1990. baš zbog te svoje „globalne nevažnosti“ dobiva i počasni doktorat Sveučilišta u Strasbourgu (za više vidjeti Veljak, 2008).
Uostalom, jedan od najcjenjenijih živućih filozofa, Jürgen Habermas (2008) će u spomen na „nevažnog“ Gaju, mnogo godina nakon njegove smrti, reći da je riječ o velikom umu kao i ovo: „Teško je reći što me na Gaji više zadivljuje — način uvjerenja autonomne i nepotkupljive osobe ili snaga i strast jednog filozofa od ranga. Njegova hrvatska domovina može — i treba — biti ponosna na oboje.“ (Habermas, 2008:14) To kaže jedan Habermas (kad im je takvo što bitno: 26. 6. 2025. prema Google Schoolaru ima 542 738 citata!), ali što je on naspram fascinantnog para Krkač i Dogan, oni znaju bolje! A tome ću dodati i to da su tim „globalno nevažnim“ našim marksističkim filozofima na Korčulansku ljetnu školu dolazili najznačajniji svjetski marksisti i marksistice njihova doba (neke već spomenuh u svezi s Miškovićem), da su bili članovi redakcije njihova časopisa Praxis (vidjeti dolje), naveliko ih prevodili (npr. četiri su knjige Predraga Vranickog prevedene na deset stranih jezika /vidjeti Veljak, 2004:385/; izvorni znanstveni članci Milana Kangrge na pet stranih jezika /vidjeti Kangrga, /2008:312/) i pozivali ih da drže predavanja u inozemstvu (npr. Kangrgu u Aachen, Bonn, Düsseldorf, Freiburg, Heidelberg, München, Würzburg, Bratislavu, Prag, Budimpeštu, Kijev, Lenjingrad i Moskvu /vidjeti Kangrga, /2008:311/) itd. Zatim nam Krkač i Dogan pokazuju i to da nemaju blage veze čija je sintagma „nepoštedna (bespoštedna) kritika svega postojećeg“. Dapače, očito su htjeli biti pametniji i od onih na koje se pozivaju. Pa će tako reći: „Istraživačke hipoteze zahtijevaju rigoroznu istragu, potencijalno u skladu s konceptom ‘nepoštedne kritike svega postojećeg’ (G. Petrović, nedavno citirano u Sunajko, Jurić, Selak Raspudić 2022:13).“ (Krkač i Dogan, 2025:131), dok spomenuti trojac (Sunajko, Jurić i Selak Raspudić) na navedenom mjestu ovako piše: „Međutim, govorimo li o Veljaku kao filozofu, sigurno je da je u njegovu filozofskom formiranju presudno bilo ono što poznajemo pod šifrom ‘Praxis’, uključujući imperativ ‘nepoštedne kritike svega postojećeg’.“
Dakle, vidimo da je riječ o još jednoj „originalnosti“ našega fascinantnoga para, zato što je ta sintagma Marxova (vidjeti npr. Marx, 1981), a ne Petrovićeva; štoviše, Petrović (1972:160) će reći: „…da se taj princip, s malim varijacijama, može naći na stotinjak mjesta u Marxovim radovima…“.
Nakon toga na nešto drukčiji način ponavljaju (valjda se drže one da više puta ponovljena neistina postaje istina): „Ako signifikantnost temeljne djelatnosti filozofa obuhvaća, između ostalih stvari, filozofsko istraživanje i objavljivanje radova po mogućnosti u međunarodno visokokvalitetnim časopisima i kod uglednih izdavača koji doprinose zapaženim idejama i utječu na znanstvenu zajednicu time što su znatno citirani, onda se može tvrditi da se hrvatski marksistički filozofi nisu istaknuli u obavljanju svoje temeljne djelatnosti.“ (Krkač i Dogan, 2025:132). Ove papagajske neistine o citiranosti već sam demantirao, a što se tiče objavljivanja u međunarodno visokokvalitetnim časopisima, i tu nisu u pravu, jer su praksisovci i u njima objavljivali. Uostalom, jedan od ponajboljih su uređivali i vodili! Pa će tako čuveni Ernst Bloch reći da je Praxis „nesumnjivo najbolji marksistički časopis na svijetu“ i da mu je „zaista velika čast što može biti jedan od njegovih suradnika!“ (vidjeti u Kangrga, 2002:86–87). Da nije riječ o bilo kakvom časopisu ukazuje nam i njegov redakcijski savjet, kojega su činili svjetski cijenjeni mislitelji (pojedini uopće nisu bili marksisti!) kao što su: Kostas Axelos (Pariz), Alfred J. Ayer (Oxford), Zygmunt Bauman (Tel-Aviv), Ernst Bloch (Tübingen), Eugen Fink (Freiburg), Erich Fromm (Mexico City), Lucien Goldmann (Pariz), Jürgen Habermas (Frankfurt), Ágnes Heller (Budimpešta), Leszek Kołakowski (Varšava), Karel Kosík (Prag), Henri Lefebvre (Pariz), György Lukács (Budimpešta), Herbert Marcuse (San Diego), a neki od njih svoje su tekstove u njemu objavljivali.
Također, u svezi s objavljivanjem radova u uglednih izdavača, naš dvojac opet uništa. Naime, samo ako nastavim s Petrovićem, mogu spomenuti da su mu radove objavili ugledni međunarodni izdavači: Anchor Books Doubleday & Company, Blackwell Publishers, De Gruyter Brill, Harvard University Press, Taylor & Francis itd. Dakle, Krkač i Dogan pričaju stvari o kojima nemaju blage veze ili naprosto podmeću. Dok na ovo da imaju „relativno mali ukupan broj objavljenih djela…“ (Krkač i Dogan, 2025:132), a da nigdje ne navode (kao što su obećali da će to učiniti!) koliko točno, ili barem otprilike, jedino ću reći da ih (prema programu Harzing’s Publish or Perish) praksisovci prve generacije imaju više (Petrović više od duplo) ili podjednako kao Sesardić,[17] dok je samo Predrag Vranicki objavio čak osamnaest autorskih knjiga (od toga je jedna dvotomna, a jedna trotomna) (vidjeti Veljak, 2014:385), a Sesardić sedam. S time u vezi još ću naznačiti i to da je jedna Petrovićeva (Logika) do danas reizdana čak 27 puta.
Na kraju, skrećem pažnju i na to kako fascinantni dvojac u popisu svoje (navodno) upotrebljavane literature navodi dosta tekstova na koje se ne pozivaju u svojemu radu, niti iz njih išta citiraju, a što se u ozbiljnijim znanstvenim radovima ne prakticira. Tako, primjerice, kada iz Bracanovićeva teksta prepišu u svoju tablicu naziv disertacije Hotimira Burgera, oni u zagradama usmjeravaju na knjigu u kojoj je objavljena, te je navode u svojem popisu upotrebljavane literature.
Zaključno
Na kraju ovoga za mene krajnje neinspirativnog teksta, koji se zapravo svodi na puko demantiranje i ispravljanje uglavnom općepoznatih stvari (zato što tu ničega drugog za činiti nije bilo, a filozofije ni u tragovima), a kojega sam se primio samo radi obrane istine i skretanja pozornosti na to što se sve u nas unutar tzv. stručnih okvira objavljuje, mogu sažeti (iz svega ovdje iznesenog i dokazanog): tekst Was Croatian Marxist Philosophy Important? An Outline of an Empirical Approach Kristijana Krkača i Ivana Davida Dogana krajnje je neznanstven, nefilozofijski, selektivan i pristran, diletantski pokušaj evaluiranja, koji obiluje besmislicama, falsifikatima, neistinama, netočnim i neažuriranim podacima, podmetanjima, podvalama, pseudoargumentima, “improvizacijama”, te ukazuje na totalno nepoznavanje problematike kao i bijednu upućenost u metodologiju istraživanja. No ono što dodatno šokira i zabrinjava jest to da i takav sramotni uradak, koji je ispod razine pukog žurnalizma i lošega studenskog seminara, ima svoje mjesto u tzv. znanstvenom časopisu. Štoviše, u časopisu koji je zastupljen u najrazvikanijim svjetskim bibliografskim bazama (npr. Arts & Humanities Citation Index, Current Contents / Arts & Humanities, Scopus) i koji „ponosno“ naznačuje da objavljuje članke „…pod uvjetom da su jasno strukturirani i da se pridržavaju načela analitičke preciznosti, pojmovne jasnoće i valjanosti argumentacije“ (Prolegomena, 2020), i to nakon „dvostruke slijepe“ recenzije i uredničke odluke.
Ali ni to nije sve, navedenoj je diletantskoj i tendencioznoj papazjaniji dodijeljena najviša kategorizacija: izvorni znanstveni članak! Nečemu što već samim podnaslovom govori da je tek obris, a napose po sadržaju ukazuje da je daleko od cjelovitog i razrađenog izvornoga doprinosa. Uostalom i autori u svojemu tekstu kažu: „…vjerujemo da naši preliminarni nalazi pokazuju da istraživačke hipoteze zaslužuju daljnje istraživanje.“ (Krkač i Dogan, 2025:131) Uza sve to, treba reći da časopis i cehovsku udrugu (koje li slučajnosti, barem je jedan od autora njezin član! /vidjeti Krkač, 2024:5/) koja ga objavljuje godinama sufinancira Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske, odnosno svi porezni obveznici i obveznice. U svakom slučaju, ako sam do jučer mislio da su notorna Filozofska istraživanja (jedini časopis iz kojega sam zbog diletantizma uredništva, tj. preciznije zamjenika glavnog i odgovornog urednika, prije nekoliko godina tijekom njegova „vrednovanja“ povukao svoj rad) „dno dna“ našega filozofijskoga izdavaštva (što ne znači da u njima nema kvalitetnih članaka!, ali to je do samih autora/autorica), objavom predmetnoga Krkačevog i Doganovog teksta Prolegomena je dosegla nešto za što sam mislio da je nedostižno. Drugim riječima, uvjeren sam da Filozofska istraživanja tekst takve razine ne bi nikada objavila, a napose ne s „najvišom“ kategorizacijom.
Kakogod, svjedočimo krajnjoj bijedi hrvatske filozofije i onoga što je s njome povezano (recenzije i uredništvo), i to u neuspjelom i zlonamjernom pokušaju diskreditiranja nečega (specifičnog upravo za Hrvatsku!) čemu se značajni inozemni mislitelji i misliteljice preko pola stoljeća dive.
Naposljetku, naravno, kako ne bi bilo zabune, itekako podržavam stručnu evaluaciju, a još više kritiku, hrvatske marksističke filozofije, kako one dogmatske tako i one nedogmatske (samim time i praksisovske), ali to u ovome radu približeni tekst ni u kojem slučaju nije, dapače, on predstavlja ogledni primjerak kako to ne treba ni u kojem slučaju činiti.
