Vlado Martek i Darko Šimičić povodom godišnjice prve akcije Grupe šestorice autora: Mnogi nekadašnji dosezi lokalne scene opasno su ugroženi suvremenim ultrakonzervativnim idejama. Na sreću, borba se nastavlja.
Godine 2025. obilježava se pola stoljeća od prve izložbe-akcije Grupe šestorice autora, jedne od najznačajnijih pojava konceptualne umjetnosti u Jugoslaviji 1970-ih godina. Grupa je „osnovana“ 1975. godine u Zagrebu. Članovi su bili Željko Jerman, Vlado Martek, Sven Stilinović, Mladen Stilinović, Boris Demur i Fedor Vučemilović. Grupa šestorice autora producirala je niz značajnih radova u i o javnom prostoru Zagreba, a radove su izvodili i u Beogradu, Mošćeničkoj Dragi i Veneciji. Organiziranijem djelovanju Grupe šestorice autora prethodila je zajednička izložba trojice autora i budućih članova: Borisa Demura, Željka Jermana i Vlade Marteka, koja se dogodila 9. listopada 1974. godine u Zagrebu, na plakatnom prostoru ispod nadvožnjaka na Savskoj cesti kod Studentskog centra.
Povodom pedesete obljetnice te izložbe za H-Alter govore pjesnik i umjetnik Vlado Martek, sudionik te izložbe, jedan od osnivača i članova Grupe šestorice autora i Darko Šimičić, teoretičar i voditelj Instituta Tomislav Gotovac.
Što se dogodilo 9. listopada 1974. godine ispod nadvožnjaka u Savskoj?
Vlado Martek: Ideja za nastup na ulici bio je logički nastavak svih onih akcija koje su bile komorno izvedene u dvorištu Voćarske 5, gdje je bio Jermanov domicil. Odjednom odlučismo ići naprijed. Izvesti nešto na ulici, anonimno i ilegalno, pod okriljem noći. Mada policija ne spava, ali imali smo osjećaj da smo sami na ulici. Ipak s nama su bila dva prijatelja koji su čuvali stražu, u dva pravca. Noć nam je bila saveznik.
Koji je značaj izložbe u Savskoj 1974. godine? Po čemu je ta izložba drugačija od prve izložbe-akcije 1975. godine od kada se računa početak djelovanja Grupe šestorice autora?
Darko Šimičić: Izložba 1974. sadrži sve bitne elemente budućih izložbi-akcija. Mladim radikalnim umjetnicima-buntovnicima izlagački prostori su bili nedostupni. Oni su skloni traženju brzih rješenja jer im je jako važno da svoj rad pokažu odmah. Udružili su se jer su u grupi odvažniji nego individualci, što je olakšalo da se ilegalna akcija u javnom prostoru realizira. Izabrali su prometnu lokaciju s namjerom direktne komunikacije s promatračima. Radovi su nekonvencionalni, izlaze iz okvira onoga što se očekuje od “umjetničkog djela”. Jedino što je izostalo je direktni razgovor s publikom, integralnim dijelom budućih izložbi-akcija, jer je akcija izvedena ilegalno u ranim jutarnjim satima kad je relativno malo prolaznika. U to doba javni prostor je bio strogo kontroliran, a umjetnici nisu bili spremni na susret s milicijom. Poznato je da nekadašnji milicionari ali niti današnji policajci nisu osobiti ljubitelji avangardne umjetnosti.
Od čitave izložbe-akcije iz 1974. postoji tek jedna jedina fotografija. Snimio ju je član grupe Željko Jerman. Print te fotografije postavljen je prigodno danas, 9. listopada 2024., u Savskoj. Prošlo je samo 50 godina.
Darko Šimičić: Mislim da neprestano treba ukazivati na prošle događaje, situacije i aktivnosti koji izmiču kolektivnoj memoriji. Ti događaji su primjeri pravovremenog djelovanja pojedinaca ili grupa koji su oblikovali lokalnu kulturnu scenu u kozmopolitsku, sklonu eksperimentima, u suglasju sa svjetskim događanjima. Sklon sam govoriti o tome kao o našoj baštini. Baština nije samo folklor, renesansa ili Bukovac. Živimo u okruženju u kojem je nasljeđe izložbi-akcija i dalje vrlo relevantno. Moja parola je “Učite od Grupe šestorice autora”..
Možete li izdvojiti neke manje poznate, pa i marginalne, detalje vezane uz djelovanje Grupe šestorice autora?
Darko Šimičić: Evo moje priče, mog osobnog iskustva. Šestoricu sam upoznao 1978. godine. Prvo Jermana a ubrzo ostale. Tada sam studirao na Ekonomskom fakultetu. U razgovoru s Mladenom Stilinovićem sam predložio da naprave izložbu-akciju u auli fakulteta. Pristali su, akcija je održana 2. travnja 1979. godine. Nakon toga oni šire svoju aktivnost na izložbe-akcije sa više sudionika, tako da je to ostala posljednja izložba originalnog tima. Jednom prilikom Martek je izjavio da sam ja zapravo grobar Grupe šestorice autora. U nastavku: ubrzo sam napustio fakultet, postao umjetnik, izlagao s njima i drugim umjetnicima u Podrumu i PM-u, surađivao u časopisu-katalogu MAJ 75….. Poslije nekoliko godina, odustao sam od proizvodnje umjetnosti, ali sam do danas ostao duboko uronjen u svijet umjetnosti, profesionalno i privatno. Danas znam reći da sam autodidakt ali s diplomom elitnog fakulteta gdje su mi predavači bili umjetnici iz Grupe šestorice.
Grupa šestorice autora djelovala je i u Mlecima. Venecija je i inače grad u kojem sporadično, ali kontinuirano, djelujete izvođenjem radova već desetljećima, i nakon prestanka djelovanja Grupe šestorice autora. Veneciju svi dolaze gledati, a vi u jednom vašem radu u Veneciji žmirite. Kako je došlo do tog izleta i akcije Grupe šestorice autora u Veneciji i zašto je Venecija jedan od vaših gradova?
Vlado Martek: Kako ste rekli, spodarično i kontinuirano ponešto od arta radim u Veneciji. Znamo da je Venecija neponovljiva što je za umjetnost izuzetna magnetičnost. Akciju Žmirenje i stajanje na mjestu u Veneciji izveo sam iz nevjerojatne fascinacije tim gradom, gdje svi gledaju i zure, jureći od točke do točke pa je to kontrapunkt…koji dopunjuje istinu o gradu.
Izložbu-akciju u Veneciji sam predložio ostalima u grupi, a i Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu koja nam je dala malu financijsku podršku. Venecija je vizualna raskrsnica, tako sam mislio da je prvi izlazak iz države trebao biti tamo.
Venecija je, uz Pariz, moj grad, kao što je bio grad-favorit i Ezri Poundu, Josifu Brodskom… Doživljavam ga kao grad po mjeri čovjeka, sve više otkako evoluiraju mega gradovi. Osim toga ljepota je ljepota, nema izlaza. Magnetizam vode, odsustvo automobila, slikarstvo (renesanse) u zraku, dovoljno je za tu privrženost par exellence. Osim toga u mladosti, Venecija je, kao i mnogima, bila prozor u svijet umjetnosti, prvi opipljivi susret sa suvremenom art scenom.
Uz izložbe-akcije, drugi oblik zajedničkog djelovanja Grupe šestorice autora bio je časopis Maj 75 čiji je prvi broj objavljen 1978. godine, a zadnji, sedamnaesti 1984. Primjerci tog časopisa danas su dio kolekcija mnogih muzeja, pa i značajnih svjetskih institucija poput TATE-a, MOMA-e itd.
Darko Šimičić: U prvom broju časopisa MAJ 75 tiskana je jedina zajednička izjava članova grupe. Navodi se da je časopis sklop radova nekolicine umjetnika, da radovi nisu komplementarni osim ukoliko se ujedinjuju u stavu. Ističu da umjetnik raspolaže koncipiranjem i širenjem informacija. Važna je konstatacija da je časopis pokušaj nadopune usmenog informiranja koje traje od maja 1975., tj. od prve održane izložbe-akcije. Informiranje se i samo uzima kao rad. Ukratko, čini se da je časopis nadopuna izložbenih aktivnost, izložba-akcija između korica. Danas su ti doprinosi prepoznati i izvan ove sredine. Slabo je poznat podatak da je uvodni tekst MAJ-a 75 u engleskom prijevodu uvršten u knjigu „The Magazine“, iz serije Documents of Contemporary Art uglednog izdavača MIT Press, 2016.
Spomenuti jedini tekst koji potpisuju svi članovi Grupe šestorice autora, grupe koja nije imala službeni manifest, objavljen je u prvom i izlazio i u idućim brojevima, tek neznatno mijenjan. Kako ste u Grupi složili taj tekst?
Vlado Martek: Časopis-magazin MAJ 75 imao je oznake slova u slijedu, a ne brojeve. Tako sam to zamislio iz svoje predpjesničke pozicije. Predgovor MAJU 75 sam manje više sam složio, naravno u skladu s meni poznatim stavovima i ostalih članova Grupe šestorice. Dakle, to su stavovi o vlastitoj odgovornosti za rad i djelovanje. Neformalnost iznad svega, svojevrsna bezimenost. “Grupa šestorice autora“ je opisna kvalifikacija, i to data od jednog kritičara.
U prvom broju Maja 75 zastupljeni su samo članovi Grupe šestrice autora, a u drugima su već prisutni i drugi umjetnici poput Vlaste Delimar, Tomislava Gotovca, Sanje Iveković, Mangelosa, Balinta Szombathyja, Raše Todosijevića, Gorana Trbuljaka i drugih. Jedan od brojeva bio je posvećen samo umjetnicama, a uredila ga je Vlasta Delimar. MAJ 75 „nije bio o umjetnosti, on je bio umjetnost“.
Darko Šimičić: Pogledajmo brojke: objavljeno je 17 brojeva časopisa označenih slovima hrvatske abecede, od A-1978 do LJ-1984., plus još jedan, ex-MAJ 76, objavljen 1990. godine povodom petnaeste godišnjice zajedničkih aktivnosti. Objavljeno je oko 200 originalnih radova 58 umjetnica, umjetnika i umjetničkih grupa. Većina suradnika je iz tadašnje Jugoslavije, iz Zagreba, Beograda, Novog Sada, Sarajeva, Ljubljane, Pule, Rijeke, Splita. Neki radovi su djela umjetnika koji su živjeli u Frankfurtu, Bratislavi i Veneciji.
Temelj umjetnosti je komunikacija, a kao društvena djelatnost, umjetnost je i pitanje kontinuiteta razvoja kulture. Koga ili što vidite danas kao baštinike, nastavljače progresivnih umjetničkih tendencija u Hrvatskoj?
Darko Šimičić: Nema potrebe navoditi imena jer je više nego evidentno da je današnja generacija umjetnica i umjetnika srednje i mlađe generacije odrasla na pozitivnim utjecajima Grupe šestorice autora i drugih radikalnih sudionika Nove umjetničke prakse. Oni često navode da ih posebno inspiriraju njihova iskrena borbenost, neslaganje sa zatečenom situacijom, otklon od tradicije, prostor osvojene slobode i još brojni drugi faktori. Na žalost, mnogi nekadašnji dosezi lokalne scene su opasno ugroženi suvremenim ultra konzervativnim idejama. Na sreću, borba se nastavlja.
