Kad je riječ o kolekciji koju sam ponudio na otkup, građanima sa sve mizernijim dohotkom cijena izgleda visoka. No, ne broji se količina, već se gleda zbroj. A zbroj iznosi trošak žderačine četiri lokalna moćnika.
Prije sto godina, na današnji dan, 27.02.1926. otvorena je u New Yorku izložba International Theatre Exposition. Za izložbu je, na poziv Jane Heap, čije ime visoko kotira u povijesti književnosti, za evropski dio odabira bio zaslužan Frederick Kiesler.
Jugoslaviju su na temelju njegovog odabira na izložbi predstavljali Ljubo Babić, već poznato ime u hrvatskoj likovnoj umjetnosti i tada mladi student zagrebačke Likovne akademije Sergije Glumac.
A na današnji dan sam slučajno (neslužbeno) saznao da Gradski ured za kulturu i civilno društvo grada Zagreba nije odobrio sredstva za otkup kolekcije na zahtjev Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu koji je ovaj put pokazao interes za kolekciju, koja se sastoji od 98 radova scenografija i kostima Sergija Glumca, a u mojem vlasništvu.
Moram se ispraviti, jer izostavljam Marijana Susovskog koji je još devedesetih, htio uvrstiti ove radove u planirani otkup za narednu godinu. Tada sam odlučio da prije otkupa nešto napravim za Glumca. Na umu mi je bio Ex libris i Jelena Hekman, koja je odmah prihvatila projekt tiskanja monografije. Iako u to vrijeme bolestan, tekst je želio napisati Aleksandar Flaker, a studiozni rad na kraju knjige napisao je Darko Šimičić. Vera Horvat Pintarić je također, kad je vidjela radove, željela pisati, jer je imala svu literaturu o temi, ali Flaker je već dovršavao tekst, koji je namjeravao čitati na jednom internacionalnom kongresu u Ljubljani.
U procesu rada na knjizi, radovi su prvo skenirani i uvezeni u nešto većem formatu od kasnije objavljene monografije i poslužili su autorima teksta, a ja sam dobio jedan primjerak. Kako sam putovao u Amsterdam na duže vrijeme, ponio sam uvezane skenove i prilikom posjeta Stedelijk muzeju, koji se može pohvaliti najvećom kolekcijom Maljeviča u Europi, otišao sam na recepciju muzeja. Gospođa na recepciji je pregledala skenove i pitala me želim li ih prodati, ili imam neki drugi prijedlog. Kazao sam da su to radovi hrvatskog umjetnika, koji osim dva rada na izložbi koju je priredio Kiesler u New Yorku 1926., nikada nisu izlagani i da bi me zanimala izložba u Stedelijk muzeju. Dobio sam papir na kojem je bio napisan telefonski broj i ime Geurt Imanse. Rekla mi je da je gospodin trenutno na godišnjem odmoru, pa da ga nazovem koncem mjeseca i dogovorim sastanak.
Po povratku u Zagreb koncem kolovoza nazvao sam broj s papira. Javio mi se gospodin Imanse. Za desetak dana smo se trebali sastati u Muzeju. Prije mog putovanja u Amsterdam, u antikvarijat je navratio Marijan Susovski. Naravno da sam mu odmah kazao kamo i zbog čega putujem u Amsterdam. Pitao me je da li bi me smetalo da se u organizaciju izložbe uključi MSU, što bi smanjilo neke troškove, u prvom redu oko tiskanja kataloga, a i Zagreb bi po prvi put vidio avangardne radove za scenu Sergija Glumca. Nisam imao ništa protiv, dapače. Susovski je uvrstio i Glumčeve radove iz fundusa Muzeja, iz donacije Blanke Glumac, a radove za donaciju odabrali smo Srećko Szabo i ja, na velikoj izložbi Central European Avant-garde Deawing and Grafic Art koja se prvo održala u Győru, a potom u Bratislavi.
Otputovao sam u Amsterdam sa skeniranim Glumčevim radovima, njegovim katalogom izložbe u Studiju MSU, katalogom izložbe u Kabinetu grafike, katalogom izložbe u Győru i Flakerovom Ruskom avangardom. Sastao sam se sa Geurt Imanseom koji je zadržao je neke kataloge i Rusku avangardu, a načas je izašao da naruči za Muzej katalog iz Győra. I njemu se svidjela Susovskova ideja o zajedničkoj izložbi, pa je u tom smislu tražio što hitnije dopis MSU-a kako bi mogao prezentirati izložbu pred tijelom koje daje odobrenje. Razlog za hitnost je bilo skoro zatvaranje muzej a radi dogradnje i adaptacije na duže vrijeme. Složio se da bi tih 100 radova stalo na mjesto gdje se upravo tada održavala izložba Jeana Dubuffeta. Kad sam izašao iz muzeja, na fasadi je visjela dugačka tkanina s natpisom Jean Dubuffet. A ja sam već vidio jedno drugo ime.
Vratio sam se u Zagreb i nazvao MSU. Susovski je bio bolestan, nije bio u muzeju. Počeo sam nazivati ravnateljicu Muzeja. Ljubazna tajnica mi je odgovarala najčešće da je ravnateljica u Gradskom uredu za kulturu, u Ministarstvu kod pročelnika, pa na kolegiju i slično. Nakon tjedan dana počeo sam zapisivati, a poslije deset dana sam pročitao tajnici gdje je u zadnjih deset dana bila ravnateljica Muzeja, koji nema niti stalni postav, i zaprijetio da ću popis dati novinarima. Nakon nekoliko minuta nazvala je ravnateljica da će odmah doći u antikvarijat u Šenoinu ulicu. Bilo je to zaista hitro. Uvezani skenovi čekali su je na stolu. Ukratko sam objasnio ideju Susovskog, razgovor s Imanseom, a gospođa je, ni ne listajući i ne dižući uvezane radove sa stola, zaključila da MSU nema slobodan termin za Glumčevu izložbu.
Sjedeće godine pomaknut je termin održavanja izložbe Toma Gotovca. Prostor Muzeja zjapio je prazan. Nisam više imao priliku razgovarati sa Susovskim. Iduće godine je umro.
Prilikom sljedećih posjeta Stedelijk muzeju u Amsterdamu bio sam u strahu da ću naletjeti na Geurta Imansea i kako bih mu s nelagodom morao reći da me obmanuo kad je rekao gledajući Glumčeve scenografije da su izvrsne u evropskom kontekstu i da imaju velik značaj za nacionalnu kulturu. A taj, za nas “lažov”, je uz Elenu Basner bio 2013. autor velike izložbe Russian Avant- Garde:The Khardzhiev Collectionat the Stedelijk, a poslije Amsterdama bila je postavljena u Tate Modern u Londonu. Oduševio me bio postav izložbe, pa i interes publike. Posjetio sam je dvaput. No, zaboravio sam tada kupiti suvenir za Marteka. Maljevčevu drvenu žlicu sa slike Englez u Moskvi u obliku broša.
Frederick Kiesler (Tko je pa taj?), da li je i on učinio isto pogrešku odabravši Glumčevog Fausta za izložbu u New Yorku? Preljeva li se takva prosudba na cijelu kolekciju, ako se uz to doda dio rečenice Slavka Batušića„… moj školski vršnjak iz Zagreba, a i suradnik-scenograf prilikom jednog neuspjelog pokušaja osnivanja avangardističke teatarske družine ….(Batušić, Slavko: Od Griča do Lutecije,str.126).
I dalje bih neukima trebao objašnjavati tko je Rudolf Laban i njegova trupa. Koju čast su imali Zagrepčani da gledaju ovu svjetsku plesnu trupu u svom gradu 1924. godine. Trag o tome ostavio je Sergije Glumac na desetak malih pastela koji čine dio kolekcije. A tek Labanovo predavanje i plesni performans na Proljetnom salonu? Imam osjećaj da govorim nekom domovinskom pokretu.
Uostalom, ne događa se to prvi put. A i ne događa se nešto takvo samo u Zagrebu. Prije pet godina objavljen je u nas prijevod knjige Ambroisea Vollarda Sjećanja trgovca umjetninama. Od tri knjige koje posjeduje Gradska knjižnica u Zagrebu, prije godinu posudio sam jednu, i bio prvi čitač. Za potrebu pisanja ovog teksta ponovno sam posudio već pročitanu knjigu, ali sam dobio drugi primjerak i ponovno postao prvi čitač. Da upotrijebim riječ tragično, mnogi bi me ispravili jer ne shvaćaju stvarnost. Zanimljiv mi je bio sam početak knjige u kojem mladi galerist opisuje oficijelni akademizam, naspram impresionista koji nisu mogli niti u tavanski depo Muzeja de Luxemburg. Kad je Vollard 1894. godine priredio prvu Cezanneovu izložbu u svojoj galeriji i stavio njegove Kupačice u izlog. mogao je čuti smo negativne komentare prolaznika.
Gotovo pola stoljeća kasnije (1940. ) mogli su Zagrepčani vidjeti Šlomivićevu izložbu, pretežno impresionista u velikom Meštrovićevom paviljonu. Interes nije bio bogzna kakav. A još manji kad je svoju kolekciju Šlomović ponudio gradu uz naknadu. Na ovim prostorima još nije bilo ratnih zbivanja i kupoprodaja je mogla biti legitimna. Zagreb je rekao NE.
Kad je riječ o kolekciji koju sam ponudio na otkup, građanima s nažalost sve mizernijim dohotkom, cijena izgleda visoka. No, ne broji se količina, već se gleda zbroj. A zbroj iznosi trošak žderačina četiri lokalna moćnika, i daleko je ispod cijene izgrađene zgrade bez svrhe, pomoći ministrima u rješavanju njihovih stambenih problema i adaptacijama rezidencija. I da dalje ne nabrajam.
Negativni, pretpostavljam, atribut kojim je ocijenjen Glumčev rad otkupne komisije, nimalo mu neće škoditi. Pa ću se na koncu poslužiti Flakerovom rečenicom iz Ruske avangarde II u kojoj je na 263. stranici napisao: „Otkriće“ listova koji su nastali u Njemačkoj i Parizu između 1923. i 1926. dopušta nam da hrvatskog slikara uvedemo u orbitu europske likovne i kazališne avangarde.
Sergije Glumac prelazio je lakoćom danas oficijelnu granicu na Sutli, ali ga ni ocean nije spriječio da bude prisutan i na drugom kontinentu….
