Autori izložbe „Dizajn za teatar &TD 1964 – 1983: Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Željko Borčić & Mirko Ilić” Marko Golub i Dejan Kršić, u razgovoru za H-Alter: Sveučilište nema niti želju a kamoli jasnu tendenciju i politiku da prostor Studentskog centra ponovo postane jedan od motora kulturne proizvodnje grada i države. Na institucionalnoj strani se ulaže u inerciju, dok se svaka autentična priča – a ima ih mnogo i većinom ipak dolaze s nezavisne scene, pušta da odumre ili se ne razvije dovoljno kako ne bismo morali mijenjati svoje navike.
Zagrebački Studentski centar je prije šezdesetak godina postao poprištem kreativnog bljeska koji je na sebe navezao niz kulturnih tendencija i kreativaca koji su stvarali u okvirima različitih umjetničkih disciplina.
Autori Marko Golub i Dejan Kršić aktualnom izložbom u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva (HDD) prate rad Mihajla Arsovskog, Borisa Bućana, Željka Borčića i Mirka Ilića, četiri dizajnera koji su obilježili izgradnju vizualnog identiteta Teatra &TD u dvadesetak godina popraćenih izložbom.
Promatrani se radovi protežu na tri desetljeća (1964. – 1983.), a između početne i krajnje točke koju promatra izložba stoje promjene i talasanja u društvu: periodi političkih i ekonomskih kriza, ustavnih i zakonskih promjena, decentralizacije i liberalizacije političkih procesa… Sve je to nepobitno utjecalo na kulturna kretanja, pa tako i sam dizajn. Promatrati navedeni period kao monolitan znači povesti se za problematičnim i promašenim interpretacijama, objašnjavaju autori u razgovoru za portal.
Ipak, slažu se, mladi su u svim tim kontekstima imali mjesta i resurse za djelovanjem. Institucije poput zagrebačkog SC-a, beogradskog SKC-a, novosadske Tribine mladih i ljubljanskog ŠKUC-a su u različitim periodima i vjekovima trajanja, od početka šezdesetih do kasnih osamdesetih, govori nam koautor izložbe Dejan Kršić, „predstavljale najbolji izraz i materijalni pokazatelj politike kulture samoupravne socijalističke Jugoslavije u kojoj su samoorganiziranje i samoizražavanje mladih doista bili važan dio politike i visoko na listi društvenih prioriteta.“
Izložba operira unutar perioda „vibrantne atmosfere visokomodernističkog Zagreba“, piše autorski dvojac u katalogu izložbe. Period je to u kojemu nastaju inicijative kao što su Muzički Biennale Zagreb i Nove tendencije, obje od 1961. godine, Studentski centar koji u to vrijeme ugošćuje IFSK – Internacionalni festival studentskog kazališta i GEFF niz drugih, od reda međunarodnih događanja, objašnjavaju.
Produkcija različitih disciplina bujala je u sastavnicama kulturnog pogona SC-a u koju se ubraja sve od nekadašnje Komorne pozornice (koja od 1967. poznatije pod imenom Teatar &TD) i Galerije SC, do nekada aktivnijih ili danas potpuno ugašenih sastavnica poput MM Centra, Grafičkog servisa SC i Muzičkog salona.
„Zagreb je doista bio grad kroz koji su kolale važne i kurentne ideje, ali i svijet je bio umrežen na drukčije načine nego danas“, smatra Marko Golub, koautor izložbe i voditelj galerije HDD-a.
Dizajn je naličje razdoblja čiji su se konteksti brzo izmjenjivali, oviseći o raznim unutarnjim promjenama u društvu i međunarodnim kontekstima. Dizajnerska rješenja četiriju autora reflektiraju duh epohe i kazališta, poznatog i po tome što nije imalo stalni ansambl, pa su se, valjda, u duhu toga mijenjali i dizajneri, unosili uvijek nešto svoga dolaskom na poziciju, pa čak i međusobno polemizirali.
„Dizajn Arsovskog, bitno zasnovan na vizualnoj dimenziji teksta, nam govori o ozračju umjetnosti i kulture u kojoj kazalište nije samo kazalište nego je povezano s drugim disciplinama, otvoreno glazbi, zvuku, vizualnoj umjetnosti, literaturi, pop kulturi, novim medijima itd. To je, u neku ruku, i sadržaj onog ‘&TD0 u imenu ovog kazališta. Bućanov dizajn ocrtava njegovo naginjanje eksperimentu i rušenju granica, naročito između umjetnosti i svakodnevnog života. Borčićev isto tako. Dizajn Mirka Ilića je njegova fleksibilnost, mladenački, generacijski bunt i otvorenost stalnim transformacijama“, objašnjava Golub.
„Današnji Zagreb!?“
„Pitanje je što se smatra ‘današnjim Zagrebom’!?“ odgovara Kršić na naivno postavljeno pitanje potpisnika teksta o odnosu današnjeg Zagreba spram kulturnog nasljeđa iz tog doba.
Prema njemu, nema jednostavnog niti sveobuhvatnog odgovora. Kao ni na pitanje što bi današnjem Zagrebu bilo potrebno da stvori uvjete za takvu živahnu kulturnu proizvodnju. Pri tom ističe problem u raskoraku prilikom prenaglašavanja „slavne prošlosti“ i „zlatnih vremena“, dok se, s druge strane, nasljeđe sustavno zapostavlja. Prostor i zgrada kazališta još uvijek žive u neizvjesnosti, s nerazriješenim statusom poslijepotresne obnove.
„Sveučilište – kao vlasnik i nadležno tijelo za djelovanje SC-a pa tako i Teatra &TD, Galerije SC, itd. – nema niti želju a kamoli jasnu tendenciju i politiku da prostor Studentskog centra ponovo postane jedan od motora kulturne proizvodnje grada i države. Često se spekulira o željama kako Sveučilišta tako i pojedinih ‘poduzetnika’ da se taj izuzetno vrijedni prostor u centru grada komercijalizira, prepusti ‘developerskom kapitalu’“, objašnjava.
„U kulturu i posebno kulturno djelovanje mladih se kontinuirano ulagalo. Odgovor je što se Grada Zagreba ali i drugih gradova i države u cjelini tiče dakle jasan: treba razvijati prostornu, organizacionu i tehničku infrastrukturu koja omogućuje taj razvoj kreativnih djelatnosti“, zaključuje po tom pitanju Kršić, istaknuvši i potrebu za transformacijama neiskorištenih prostora, kao što je to učinjeno s Regeneratorom u Zaboku. Također, naglasak stavlja i na prostore koje zjape praznima i u samom Zagrebu, neiskorištene industrijske prostore i postojeće gradske kulturne centre.
Golub smatra da nije pitanje broja institucija, već pitanje prioriteta u koje će se ulagati.
„Rekao bih da se na institucionalnoj strani ulaže u inerciju, u to da se ništa ne promijeni, u to da se očuva ono što u obliku u kojem se čuva nikad nije postojalo, dok se svaka autentična priča – a ima ih mnogo i većinom ipak dolaze s nezavisne scene pušta da odumre ili se ne razvije dovoljno kako ne bismo morali mijenjati svoje navike“, kaže Golub.
Zaboravljena prošlost
„Kulturne povijesti niza naših institucija slabo su ili površno ispisane. (…) Puno je rupa u poznavanju detalja, međuljudskih odnosa i unutrašnjih mehanizama njihovog funkcioniranja“, pišu autori u katalogu izložbe.
Imena ključnih ljudi za rad SC-a i osnutak kazališta, Mustafe Heremića i Momira Lukšića, ističu autori, jedva da se spominju u rijetkim pregledima, često se bilježe i različiti faktografski podaci koji se tiču osnutka i važnih datuma institucija.
Kršić naglašava da se problem može promatrati iz dva kuta. S jedne strane, institucije i inicijative okupljene oko SC-a nisu pokazivale preveliku volju za dokumentiranjem i arhiviranjem. Na drugoj strani, pak, stoji dobro poznata mantra prema kojoj ništa iz socijalističkog perioda ne može valjati. Kao primjer nam ističe priču prema kojoj je ravnatelj SC-a prije dvadesetak godina prvobitno odbio tiskati zbornik Savska 25 — Arheologija modernosti u prostoru Studentskog centra u nakladi centra zbog navodnog neslaganja uprave „s onim što su shvatili kao neprihvatljivu afirmaciju socijalističke prošlosti.“
„Već 35 godina živimo u društvu koje u najmanju ruku zazire od svoje socijalističke prošlosti a vrlo često ju opisuje isključivo kao ‘totalitarnu’, ‘sivu’, period ‘šutnje’, u kojem se ‘nije moglo’… No svako temeljitije proučavanje pokazuje daleko kompleksniju sliku i ruši taj pogled tzv. ‘totalitarne paradigme’. Postoje i dodatni razlozi, tek djelomično povezani s ovim drugim, koji se mahom javljaju kod aktera onog vremena koji pišu tekstove ili memoare o svom radu, koji uglavnom izbjegavaju širi kontekst a upravo svoj angažman smatraju najvećim kreativnim vrhuncem dotične institucije, umanjujući ili potpuno brišući ulogu drugih aktera. Utoliko su slike i informacije koje imamo o tim vremenima parcijalne i doista zahtijevaju nova kritička čitanja“, kritičan je Kršić prema odnosu u pogledu istraživanja perioda.
Dizajner i društvo
Zanimala nas je i mogućnost dodatnog pojašnjenja zanimljive note uz plakat Mirka Ilića, tada dvadesetpetogodišnjaka, za predstavu Vaclava Havela i Pavela Kohouta iz 1981., kojim prikazuje napukline na željeznoj zavjesi. U tekstu za izložbu autori navode da Ilićev plakat „sjajno ilustrira kako kazališni plakat može i treba biti otvoreno političan, ali i kakvu ulogu u društvu imaju upravo umjetnici.“
„Rekao bih da je dužnost dizajnera misliti na taj način, ali također mislim i da su ti autori – Bućan, Ilić, Arsovski, Borčić, pa i njima bliski Ljubičić, Žuvela, Martinis i ostali – vrlo dobro razumjeli i jednu drugu stvar, da su plakati intervencije u javni prostor i da oni ne služe samo tome da vam nešto prodaju, oglase, narede, da vas informiraju, nego oni doista čine dinamičan dio vašeg vizualnog okruženja, izazivaju i u isto vrijeme odgajaju vašu pažnju i vašu osjetljivost prema ‘stvarnom’ svijetu“, smatra Golub
„Čini mi se da mnogi klijenti, no što je još gore, i mnogi dizajneri, to zaboravljaju, pa se prvi bave time koliko je veliko otisnuto ime nekog glumca, a drugi time koliki je razmak između svakog od slova“, zaključuje.
Na sličnom je tragu i njegov kolega.
„Naizgled paradoksalno, često se ponavlja rečenica da danas radovi poput onih Arsovskog, Bućana ili Ilića nisu mogući. Pokazuje se da su shvaćanja o komunikativnosti i komercijalnosti, marketinški zahtjevi da se nikog ne uvrijedi i da svima sve bude jasno na prvu, veća prepreka kvalitetnom pa i političnom i provokativnom dizajnu nego nekadašnje političke direktive. No ne zavaravajmo se, danas se političke direktive prenose upravo takvim ograničavanjem jezika, sužavanjem mogućnosti i dominacijom logike korporativnog marketinga“, zaključuje Kršić.
Aktualna izložba u galeriji HDD-a jedna je od onih kratkih izložbi, tip kulturnog sadržaja o kakvom smo izvještavali i na kakav smo navikli u toj galeriji, a koji temeljito, u okvirima u kojima ograničeni prostor galerije dopušta, istražuje i prezentira pomalo zaboravljene i zapostavljene kulturne fenomene. Tema, bez sumnje, zaslužuje izdašnije resurse i veće prostore, slažu se i autori, no sreća je u nesreći, što je u ruke pala baš njima, kažu. Izložba ostaje otvorenom do 14. studenog.
