Filip Peruzović i Jakov Kolak, autori emisije Nova lica rada koja se od 1. travnja emitira na HTV-u: Zajednički nazivnik svim novim pojavama na tržištu rada su privremenost poslova i prekarnost. Svi su na sličan način nezaštićeni u odnosu prema poslodavcu, nesigurnost je glavna nit vodilja. Zamišljam tu fleksibilnost kao da sam bezlična masa koja se prilagođava potrebama tržišta rada, kao da sam fleksibilna ljiga koju se pokušava ugurati u pukotine, iskorištava me se i razvlači.
Kad bi nam netko prije godinu dana rekao da će HRT financirati i prikazivati dokumentarnu seriju o stanju tržišta rada i njegovim pogubnim posljedicama, pritom kritički nastrojenu prema vlastima, pretpostavili bismo da je riječ o neslanoj prvoaprilskoj šali. Međutim, Nova lica rada (NLR), emisija neovisnog proizvođača UO Plafon, ozbiljno je ostvarenje takve fantazije, iako joj prva epizoda jest prikazana 1. travnja. Narednih pet tjedana, srijedom u 20:45, Hrvatska će se moći upoznati sa stvarnošću svoje domovine iz perspektive samih radnika, protagonista svake epizode. S redateljem NLR i audio-vizualnim radnikom Filipom Peruzovićem, te novinarom NLR i sindikalistom Jakovom Kolakom porazgovarali smo o temi iz šireg rakursa, čije konture svjedočanstva iz serije skiciraju.
Možete li ukratko opisati motivaciju iza Novih lica rada?
Kolak: Filip je pisao za Radnička prava dok sam bio urednik, isto kad i Matea Grgurinović, Tea Radović, Ivana Perić i Dunja Kučinac, koje su također radile na emisiji. Bili smo entuzijastični oko stavljanja perspektive radnika u prvi plan, mijenjanja načina na koji pišemo o tim temama: da dolazimo među ljude, budemo razumljivi, da te tekstove distribuiramo među onima kojih se tiču. Na tom valu entuzijazma, Filip je rekao da tekstove premalo ljudi čita.
Peruzović: Htjeli smo proširiti publiku, prije svega nam je bilo važno da teme dođu do samih radnica i radnika. Javna televizija je puno dostupniji medij i bilo nam je bitno da ljudi kojima se bavimo mogu sami sebe vidjeti na ekranima.
Iako ste NLR tri puta prijavljivali na natječaj, je li vas iznenadilo što je HRT na kraju pristao na nju?
Peruzović: Meni je jako drago što je bilo hrabrosti sa strane HRT-a da ovakvu emisiju odabere, financira i emitira. Mislim da je bitno da se javni servis bavi ovime. Puno je veća dužnost javne televizije da educira i prikazuje realno stanje bez uljepšavanja, nego da se natječe s komercijalnim televizijama pokušavajući im parirati u zabavnom sadržaju. Mora postojati mjesto koje će obrazovati građane, a ova naša emisija bi trebala svima osvijestiti kakvo je stanje na tržištu rada danas.
Kolak: Pozitivno sam iznenađen, ali mi pritom mislimo da ova serija nije ništa radikalno; to su priče ljudi o lijepim i ružnim stranama njihovog posla. Htjeli smo normalizirati da se u javnom prostoru priča o uvjetima rada. Prikazujemo stvarnost kakva jest u čistom duhu dokumentarizma. Omogućili smo ljudima koji inače nemaju prostor na televiziji da pričaju o temi koja inače nema prostora na televiziji, a to su radnici i kako uvjeti u kojima rade utječu na njihov život, svakodnevicu, nadanja i kvalitetu života.
Rad umirovljenika, agencijski rad, influenceri, strani radnici, studentski rad, platformski rad. Zašto ste odlučili epizode konceptualno uokviriti prema tipu radnog odnosa ili radnika, a ne tipu posla?
Kolak: To su sve nove pojave na tržištu rada. Još dok smo razvijali ideju ranih 2020-ih, gledali smo najbrže rastuće oblike zaposlenja. Htjeli smo obraditi pojave koje svi vide i kojima su izloženi, a za koje brojke pokazuju da su u porastu.
Peruzović: U kratkom periodu se dogodilo nekoliko značajnih stvari. Prva je rast platformskog rada, druga je ukidanje kvote za strane radnike i treća je mjera umirovljenika-radnika. Ona postoji neko vrijeme, ali je s pandemijom doživjela porast. Četvrta je dakako tih 400 tisuća ljudi koji su odselili iz zemlje i stvorili rupu na tržištu rada, koju popunjavaju strani radnici i umirovljenici. Htjeli smo to apstrahirati, a čini mi se da oko svega prikazanog postoji i zajednički nazivnik.
Koji?
Peruzović: Privremenost poslova i prekarnost. Od influencera koji su potrošna roba, do umirovljenika koji rade nekoliko godina, preko studenata koji tek ulaze na tržište rada i ne mogu doživotno biti studenti-radnici. Nitko nema ugovor o stalnom radnom odnosu, svi su na sličan način nezaštićeni u odnosu prema poslodavcu. Za većinu ovih zanimanja se isto tako ne zna tko stoji s druge strane, protiv koga prosvjedovati kad se nađeš u problemu. Nesigurnost je glavna nit vodilja u svim epizodama i u svim ovim pojavama, ona šljašti kao neonski znak i mislim da se ljudima uvukla pod kožu. Promijenila se paradigma oko onoga što je nekoć postojalo u socijalizmu – jedan život, jedna firma. Tog odavno nema, živimo u konstantnom strahu koji nam se pokušava nametnuti. Sve dok imaš osjećaj da si zamjenjiv, dok se tebi stalno komunicira da na tvoje mjesto već sutra može doći netko drugi, naravno da se bojiš protestirati. Svi naši protagonisti i protagonistice su vrlo hrabri ljudi koji su se odlučili javno govoriti o problemima, i smatramo da je to najznačajnija stvar, da damo do znanja ljudima da je o tim stvarima važno govoriti.
Kolak: Ti oblici rada često se glamurozno prikazuju kao nešto novo, nešto pozitivno za radnika, nešto što se prilagođava potrebama modernog svijeta. Sve te floskule o slobodi i fleksibilnosti za radnika najčešće samo znače slobodu i fleksibilnost za poslodavca, da raspolaže našim radnim vremenom kako njemu odgovara i da se mi moramo prilagođavati njegovim poslovnim procesima, a pritom ne dobivamo nikakav tip sigurnosti koju nam pruža klasični ugovor o radu i klasično zaposlenje. U momentu kad naš rad više nije potreban, mi smo prepušteni sami sebi bez ikakve sigurnosti.
Najviše tu pričam o platformskim radnicima. Dostavljači su na početku bili dobro plaćeni i zadovoljni s poslom. Odjedanput se prepolovila cijena rada, lokalne radnike se istišće i dovlači se strance. Radna snaga je praktički zamijenjena ljudima u gorem položaju i cijena rada je time duplo manja. Uvjeti u tim oblicima rada se mogu drastično promijeniti za godinu-dvije bez utjecaja radnika, jer nitko uopće nije u radnom odnosu. Poslodavac je neka platforma koja nije ovdje, a ima više kapitala nego BDP cijele Hrvatske. Dođu tu, stvore potrebu i naviku, i onda nameću uvjete rada kad preuzmu tržište. To vidimo na primjeru Ubera, njihov predstavnik je sjedio u odboru koji je pisao novi zakon o liberalizaciji taxi tržišta. Sad unutar tog okvira rade što žele.
Upravo je jedan od protagonista epizode Platformski rad taksist. Govoreći o tome da te multinacionalne korporacije ne plaćaju porez, i navodi se utajen iznos od dvije milijarde eura, on postavlja pitanje: “Kome odgovara takvo ponašanje stranih aplikacija u Hrvatskoj?”
Kolak: Odgovara toj platformi, multinacionalnoj korporaciji. Zamišljamo državu kao neko autonomno tijelo koje ima veću moć od kapitala. Nema. Ekonomska moć se preljeva u političku moć i obratno, to je uvijek bilo tako. Ne odgovara nama, a ljude koji vode državu nije briga za porezne prihode jer ne ovise o javnom sustavu zdravstva i penzija. Oni si to mogu platiti privatno.
Peruzović: Mislim da je bitna riječ – fleksibilnost. To je riječ koju poslodavci vole izgovarati, privlačna je i zavodljiva, kao da takav rad nama odgovara. Ali iza te riječi se gotovo uvijek krije eksploatacija, što je cinično. Eksploatiraju te, i onda još sa smiješkom trebaš to doživjeti kao priliku koju su oni tebi omogućili. Taj je termin krenuo s platformskim radom, ali se provlači kroz druge teme. Influenceri su “fleksibilni”, ti se možeš snimati i pljucnuti video kada god želiš. Umirovljenici isto, možete odabrati želite li raditi i kako.
Najmučnije statistike u prikazanim epizodama tiču se upravo umirovljenika, konkretno da njih 25 posto ima mirovinu ispod 406 eura i da ih radi 35 tisuća, što je deset puta više nego 2016. Kako je do toga došlo?
Kolak: Zadnjih pet godina rastu plaće i troškovi života, a mirovine to najmanje prate. Mi smo na doslovnom dnu Europske unije po tome. Država tu nije pokazala odgovornost. Uvijek moram spomenuti da smo 2002. Godine uveli tzv. drugi stup mirovinskog, po preporuci Svjetske banke. Odlučili smo četvrtinu svih izdvajanja za penzije prebaciti u privatne mirovinske fondove koje kontroliraju četiri najveće banke u Hrvatskoj. U brojkama, to znači da je 25 posto prijašnjeg izdvajanja za penzije maknuto sa strane u individualnu kapitaliziranu štednju. Banke upravljaju tim novcem pokušavajući ga oploditi na tržištu, imaju garantirane prinose i nemaju nikakvu odgovornost ako u tome ne uspiju. To je proizvelo ogromnu rupu, više nema četvrtine novca za penzije naših baka i djedova. Uz to, povećava se broj umirovljenika i smanjuje broj radnika što sustav čini neodrživim. Zato pokušavaju povećati dob za odlazak u penziju.
Peruzović: Tragično je da netko može cijeli život raditi i onda mora nastaviti raditi u mirovini. Ljudi se zadržavaju na tržištu rada da bi se što duže zarađivalo na njima, te da bi se što kraće trošilo na njih.
Ako bismo se iz induktivnog pristupa serije mogli prebaciti na širu sliku, kako u globalu danas izgleda tržište rada?
Peruzović: Znamo da su novi oblici rada koji se pojavljuju na tržištu u porastu. Ono što smo primijetili je da danas i oni koji imaju stalan ugovor o radu sve više moraju uz osnovno zanimanje raditi još neki posao. To je opet ta “fleksibilnost”, gdje možeš voziti i dostavljati kad hoćeš i time pokrpati svoj kućni budžet. Nitko se ne pita zašto su ljudi prisiljeni krpati kućni budžet uz redovno radno vrijeme. Sto godina nakon što smo se izborili za osmosatno radno vrijeme, skoro nitko više ne radi osam sati. Većina ljudi koje ja znam, uključujući mene, radi 10-14 sati dnevno. Kako je moguće, umjesto da radimo radikalno manje nego prije 100 godina, da radimo više i da se to normalizira? Fleksibilni smo.
Kolak: Zamišljam si tu fleksibilnost kao da sam neka bezlična masa koja se prilagođava potrebama tržišta rada. Ja sam fleksibilna ljiga koju se pokušava ugurati u pukotine, iskorištava me se i razvlači. Ti novi poslovi nam se predstavljaju kao zanimanja budućnosti, a kad zagrebeš, to samo znači nepostojanje radne zaštite, odnosno da poslodavac ima manju odgovornost prema tebi nego što bi trebao po današnjim standardima. Ono što se događalo radnicima prije 150 godina je ogrnuto u kult autonomije i vrijednosti novog društva u kojem je ideal biti poduzetnik.
Koji je glavni pokretač tih promjena?
Kolak: Postoji jasan materijalni interes za poslodavca da ljudi imaju manje zaštite. Platformski model je idealan za poslodavca: plaćam te samo za moment kad dostavljaš hranu od točke A do točke B. Poslodavac tako reže na troškovima rada, jer to su i godišnji odmor, i plaćena pauza, i plaćeno bolovanje, i vikend, i bilo kakav tip odgovornosti koje imaš za radnika mimo toga, dok on odrađuje svoj A do B. Interes je i imati fragmentiranu radničku klasu, jer znamo što ujedinjena radnička klasa može, pa dizala je revolucije i detronizirala kraljeve!
Peruzović: Danas vlada kaos koji odgovara korporacijama, neprijatelj je puno manje vidljiv i radnici su manje povezani u prekarnim poslovima. Lakše se radnicima bilo sindikalizirati dok su u jednoj firmi radili 20 godina, više im je bilo stalo promijeniti uvjete radnog mjesta. Ako ne znaš hoćeš li izdržati duže od šest mjeseci ili će te netko zamijeniti za tri, nećeš ulagati vrijeme u radničku borbu. To je još jedan zajednički nazivnik, svi ti ljudi će na tim pozicijama biti kratko: studenti, umirovljenici, influenceri. Poslovi koji se danas nude ne omogućuju dalekosežnu viziju.
Izloženo u seriji uzrokuje nevjerojatan bijes. Vjerujem da će mnogim gledateljima proći kroz glavu pitanje “što možemo napraviti po ovom pitanju?”
Peruzović: Temeljni preduvjet da nešto mijenjamo je da pričamo o tome i da se organiziramo oko stvari koje su nam zajedničke. Volio bih da ljudi koji gledaju emisiju osjete konstruktivni bijes, onaj koji će ih potaknuti ili da se uključe u neku inicijativu ili da podrže radnike i radnice u idućem prosvjedu. Naša namjera nije samo reći “vidi kako je stanje loše”, radili smo emisiju jer još uvijek vjerujemo da se nešto može promijeniti. Mi smo u poziciji gdje možemo ovakve priče gurnuti u eter, netko drugi može okupiti par kolega i s njima napraviti sastanak… Svatko od nas može napraviti nešto i onda kad se ta slagalica složi, to već nešto znači. Na tržište rada treba gledati kao na organizam, ove teme su povezane. Pluća ne mogu funkcionirati bez srca i obratno. Moć je u rukama ljudi koji omogućavaju da se ovaj sustav pokreće svaki dan. To smo davno naučili, to je naša snaga.
Kolak: Kao sindikalistu, moj doprinos tome je organiziranje radnika na radnom mjestu, ali to nije jedini oblik organiziranja. Važno je da – dok nam se sve čini crno i nemamo nikakav horizont ispred sebe – imamo ljude oko nas koji nam taj horizont pomažu uspostaviti. Važno je da nismo sami, da se ujedinjujemo na koji god način možemo. A što ljudi mogu napraviti? Organizirajte se ili se uključite u već postojeće organizacije, podržite radnice i radnike u njihovim borbama jer svi ovisimo jedni o drugima. Kad tekstilne radnice kod nas imaju prosvjed, dolaze tekstilne radnice. Nemamo tu solidarnost, ali ako očekuješ da netko bude solidaran s tobom, moraš isto tako biti spreman stajati s njima. Napravi prvi korak.
